ŠEST MALIH LJUDI, ŠEST SIMBOLA “DRINA” br. 8-12. 1955. st. 137-154
IZGLED PRVE STRANE “DRINE”
Bog! poštovani gospodine i dragi prijatelju,
Rado udovoljavam Vašoj želji da za Vas pronađem ovaj opis za kojeg ste mi dali ime DRINE, godinu i stranice. Malo je predugo ali svaka povijest je burna i duga, pa tako i ova naša hrvatska povijest je duga. Također ću poslije ovoga opisa za Vas prepisati i opis iz DRINE br. 1. 1963., st. 200-208 o hrvatskom prijatelju Georges Desbons koji Vam treba za Vaš rad i to Vama proslijediti.
Iskreni pozdrav Vama i svima u vašem timu.
S poštovanjem Mile Boban.
Austin, Texas
2. studenoga 2022.
ŠEST MALIH LJUDI, ŠEST SIMBOLA
(Život, rad, borba i smrt šestorice hrvatskih emigranata, koji su iz Amerike došli na Janka Pustu).
Na Janka pusti je pravo veselje, pučka svečanost. Pukovnik Perčević održao je prijavak i na koncu najavio dolazak prvih Amerikanaca. To je prvi puta, da se otvoreno najavljuje dolazak jedne skupine, prve od šest ljudi, koje je ustaška organizacija iz Brazila poslala u Europu na Janka Pustu, da priprave teren za ostale.
hura, hura, hura za naše Amerikance! – klikne pobočnik Zmaj (Pospišil). Veselje je svršilo dobrovoljnim radom kroz cijelu noć, da se spreme nastambe. Kodanić je poslao obavijest da su napustili Beč. Mi smo ih već jučer čekali, jer je Joža M. iz Belgije javio, da su pošli na put. Išli su od ruke do ruke. Iz beča ih je pratila nada, žena kasnijeg ustaškog bojnika Tomasa matije. Kod Šopronja ih je čekao Domitrović, a u Nagykanizsa ćemo ih čekati Ferko (Franjo Rašan), Tomina (Tomo Sabol), obojaica ustaški veterani iz poznate djelekovačke ustaničke skupine iz 1925., te ja i Štef (kasniji izdajnike Petrović).
Amerikanci! Oči su se caklile, srdce je tuklo od radosti, a prsti su se smrzavali miješajući zemlju za izpravak poda i vapno za krečenje njihove nastanbe, da bude ljepša. Za nastanbe smo imali kočijaške stanove koje smo prepravljali u vojarne, u svakoj po 6 – 8 ljudi.
Ranim jutrom spremili smo kolonu. Pukovnik Perčević je već sinoć otišao u kočiji sa satnikom Metzgerom (obadva kasnije generali), dok smo ja i Štef zapregnuli dva fijakera i sjeli na bok uz stare i vjerne kočijaše Istvan bascia, koji je bio gospodarski stručnjak, “špan”, nadzornik i Lajos bascia, paradnog košijaša.
Nitko ne govori, osim kočijaša, koji tobože razgovaraju s nama, a mi smo samo po kadkad odgovarali sa “igen” (da) ili “nem” (ne). Vidimo Perka i Tominu s rukama u džepovima, u oba džepa od kaputa nabijeni revolveri “Fn.9 ”. oni su osiguranje. Podalje vidimo pukovnika Perčevića u krugu svojih prijatelja madžarskih pričuvenih častnika, za slučaj da bi sa vlastima imali kakovih nepredvidjenih komplikacija. Nije bilo potrebno, da nas vlast u Madžarskoj pomaže, jer je 99 po sto naroda bilo fanatički protiv Srba, a posebno častnici, redarstvo, pograničari, financijska straža, koji su se svi rekrutirali iz kruga razpuštene vojske i koji su skoro bez izuzetka volili Hrvate i osobno bili spremni pomoći nam u svakom pogledu.
Madžari su gospodarski narod, pa su se tako prema nama i ponašali. Da je slučajno nešto izbilo, da su srbski agenti ili četnici u gradjanskom odjelu, koji su vrvili po južnoj Madjarskoj u lovu za Ustašama, samo bilo što učinili, mi bismo imali, kao što smo imali i u drugim slučajevima, punu pomoć i stanovništva i organa vlasti. U ovakovim bi slučajevima naši prijatelji samo rekli svojim poznanicima, i sve je bilo za 5 minuta uredjeno. “Horvat sogor” trebalo je samo reći, i sva su ti vrata bila otvorena. U tome se je tako daleko išlo, da su neki madjarski židovi nastojali imitirati naše kućarice, većinom Imoćane, da bi mogli slobodno i bolje prodavati svoju robu.
Ulazi vlak, vreva kao i na svakoj željezničkoj postaji. Izlazi Domitrović, a dolazi i stari Šimunović, “Patriarka” i idu prema izlazu. U susret im ide Ferko i dovodi ih do neke kočije, dok Šimunović ide na drugu stranu prema Štefu, a iza njega Amerikanci. već su dobili upute. Šute svi i sjedaju, i za malo kočije odlaze prema Janka Pusti.
U moju kočiju sjedaju tri Amerikanca, jedan malen, crven, okrugao, drugi mršav i dug, a treći s fantastično dugom bradom skoro do pojasa. za nama dolazi druga kočija sa jednim debljim srednje dobi i dva mladja čovjeka.
Tako, to su prvi Amerikanci, a zatim će doći drugi, stotine, tisuće Amerikanaca, mali ljudi, radnika, obrtnika, seljaka i namještenika, da se stave ustaškom Pokretu na razpolaganje u borbi za nezavisnu Državu Hrvatsku. Znali smo, da se radi na tome, ali je to bilo i previše lijepo, da bi smo vjerovali, da će se jedno ostvariti. i sada su tu, oni prvi, čelce, i onda dolaze drugi, i ako Bog dade, na proljeće će biti ustanak.
Proljeće i ustanak! Nesretan je onaj emigrant, koji nije sanjao o ustanku i proljeću, koji su san svakog borca za slobodu. Istina, dolazila su i prolazila proljeća, a ustanka nije bilo…Ništa zato, doći će drugo proljeće…vjera se nije gubila, bili smo mladi, a iza svake zime dolazi novo proljeće. Vjerovalo, se i sanjalo, ali se je i ostvarivalo, spremalo, i to je hranilo naše iluzije i davalo stvarnost, često i krivu stvarnost našim snovima.
ŠEST MALIH LJUDI. – Stari s bradom zove kočijaša na madjarskom “kocsis bacsi, beszélem én magyarul…” (kume kočijašu, ja govrim madžarski). Kočijaš je šutio. Bili su to krasni ljudi i imali tako potrebnu vrlinu: znali su šutjeti. Tada stari počne opet bockati prstom mene u ledja, govoreći stalno na madžarskom, sve dok se nisam okrenuo i rekao mu hrvatski: vrag te odnio, šuti, jer ću ti počupati bradu. Okrenuo sam se i namignuo starom, a ovaj je skočio kao lud i počeo me grliti i ljubiti, dok sam se ja otimao, jer me je njegova brada strašno grebala. Oh sinko dragi, sinko, govorio mi je stari, a suze su mu potokom curile niz koštunjavo i naborano lice. Uhvatio ga je kašalj i samo se čulo hrpanje, koje nam je kasnije svima ostalo u dragoj uspomeni kao “harmonika”. Bio je prostrieljen u prvom ratu na ruskoj fronti kroz pluća, pa kada je kašljao, pluća su mu se nadimala i davala glasove kao harmonika.
Zavolio sam tada tog Starog, koji me je sinom zvao, a ja njega “Stari”. To je prijateljstvo bilo iskreno do smrti i posebno u danima, kada sam ja već bio visoki častnik i odgovorni zapovjednik, a on već pri kraju života, ali još uvijek onaj stari, veseli i borbeni, koji je plakao kao diete, kad je zagrlio prvog autentičnog ustašu Janka Puste.
Zvao se je ADAM TIŠLER, bio je Švaba i hrvatski slabo govorio, ali zato je hrvatski osjećao, hrvatski radio, hrvatski se borio i hrvatski umro; od onog časa do smrti sve je dao za Pokret i Domovinu. Sudjeluje u svim našim družtvima, postaje predsjednik jakih javnih organizacija, i ustaške veze već su ga označile kao sposobna i povjerljiva za ustačku i revolucionarnu borbu.
Dobiva ime “Joža” i postaje vrtljar Janka Puste. Nije dao brijati brade, pa je “sinek” (Maks, mo. Otoptaš.) morao škarama rezati, dok su ga “Zmaj” i ostali držali. Sve je naravno svršilo u smislu i neizostavnom hripanju “
Još istog dana svi su bili preradjeni. Naši su madžarski prijatelji pribavili druge papire bjeginaca iz Bačke, Švaba i madžara, kao i za sve druge i zakupnik imanja, Janka Puste daje mi posao vrtljara. Nestaje američke robe, pasoša i svega, što može kompromotirati. I počima rad. Ja sam neko vrijeme bio pomoćnik “Gašpara”.
“GAŠPAR” JE IME MARTIN WOLF, sremski Švaba, pravi njemački rasni tip, ali iz obitelji, koja je uviek bila ne samo hrvatska, nego i starčevićanska. zato je otišao zajedno sa ženom u sviet, ostavši svoje imanje, da na njemu budu kolonizirani četnici. Zidar po zanimanju radio je u Sao Paulu i medju prvima stupa u hrvatske organizacije, biva biran odbornikom i brzo
ulazi u tajnu ćeliju ustaškog Pokreta. Imao je rodbinu u Zemunu. od tamo je starinom: i želio je da se vrati u svoj hrvatski Zemun, gdje je konačno dao i svoj život, za Hrvatsku. Gradio je peć za pečenje kruha, a ja sam pomagao i kraj njega postao dobar zidar. Bio je neobično veseo, volio je družtvo, ljude pa i žene. Volio se je veseliti, volio glazbu, bio čovjek kao i većina nas, sa svim svojim manama i vrlinama. U tome i jest tajna uspjeha ustaškog Pokreta, jer je prodro u srdce naroda, jer je pokrenuo malog čovjeka, široke slojeve, radnike i seljake, isto kao i aristokratu, častnika i intelektualaca. ne ustaše nisu neko čudo svieta, govorio je Gašpar, dok smo zidali peć i kuhinju, mi smo jednostavno gradjani, obični, mali ljudi, koji ljubimo svoju domovinu, koji smo osjetili zov Poglavnika za uzpostavu Države.
“FILIP” JE BIO JOSIP HERMANEC, Slavonac, stolarski obrtnik, stariji čovjek, bolestan na plućima, delikatna zdravlja i konstrukcije. Ostavio je u Brazilu ženu kao i gašpar, koji je bio prijatelj Filipa, a imao tamo ženu sa dvoje male djece.
“Filip” je bio šutljiv, rezerviran, skoro nepristupačan. Valjda zbog svoje bolesti. Izgarao je od ljubavi za Hrvatsku i došao je u Europu i tražio, da ga se smjesta uputi u borbu, dok još može nešto dati od sebe. I sam je bio iz švabske obitelji, i žena mu nije znal hrvatski, jer joj je pisao na njemačkom. (Za sve što sam do sada pročitao može se mirne duše reći da sva zahvalnost pripada za svu ovu ljubav u borbi za Hrvatsku Državu 17 TOČAKA HRVATSKIH USTAPKIH NAČELA, mo. Otporaš.) Ostavio je dvije kuće, dobru stolarsku radionicu, platio put sebi i još jednom drugu, koji je bio bez posla (Rajić) i došao da pogine za Hrvatsku. Bio je miran čovjek, ali je bilo duha u onom krhkom tijelu, koje je još jedva nosilo duh pun ljubavi i čežnje za smrću u Hrvatskoj.. Bilo je ganutljivo čitati ono, što mu žena piše, i što nam je u svojoj radioni često čitao: “Nemoj se prehladiti, da mi ne pogineš prehladjen. Čuvaj se prehlade bubrega, jer kako ćeš pušku nositi i u rat ići itd”. Dirljivo je bilo slušati rieči starice, koja se je pomirila sa sudbinom, da neće više nikada vidjeti svoga muža. Imali su u Brazilu već udatu kćer i unučad, pa je starica ostala uz njih. Pisma su odavala psihičko stanje u njihovoj obitelji i obiteljima mnogo tisuća emigranata, koji su uspijeli stvoriti bogatstva, ali nisu postali sretni. jasno je, da su medjusobno govorili o tome, jer se vidi, da je nakon riešenja obiteljskih problema taj stolarski obrtnik još htio svoje kosti ostaviti u Hrvatskoj, i to u borbi sa zakletim neprijateljem svoje ljubljene domovine. Oni su bili najklasičniji primjer nostalgije naše stare emigracije.
Gašparova žena živjela je sa Filipom, jer je Gašpar prodao kuću, da plati put, a žena jer je morala raditi da prehrani malu djecu. Gašpar je rekao sto puta, da ga domovina zove i da mora ostaviti svoje kao i tisuće drugih Hrvata, kada ih domovina zove pozove.”Ako se svi budemo izgovarali ženom i djecom, majkama i sirotinjom, nikada hrvatska slobodna biti neće”.
“GRGA” JE IVAN RAJIĆ, seljak iz Podravine, koji je “nabil šrota žandaru u tur” iz lovačke puške, kada su htjeli skinuti zastavu s crkve u Koledincu. nakon toga pobjegao je u sviet, ostavši bogato imanje i mladu ženu. brzo se je našao u San paulu u našim organizacijama i skoro postao Ustaša, (Iako su mi mnogi detalji poznati sa Janka Puste, za ove detalje nikada nisam znao. Sada mi je jasno zašto me je jedan Hrvat nedavno zamolio da mu ovo pronađem, prepišem i pošaljem. Zahvaljujući Maks Luburiću da se za ove detalje zna. Mo. Mile Boban, Otporaš.) položio ustašku prisegu i postao jedan od najdinamičnijih elemenata naših organizacija u južnoj Americi. odmah je po dolazku bio upućen u graničarske i posebne dužnosti djelatne ustaške borbe. Bio je jedan od najsposobnijih boraca i konspirativac bez premca. Ozbiljan, triezan, sredjen, borben, neograničeno hrabar, prirodno nadaren, bistar seljački sin, koji sve do smrti sve svoje snage stavlja u službu domovine.
“MIKA” JE NIKOLA ZBORIL, ličilački obrtnik, Slavonac, vojnik od glave do pete i od rodjenja do smrti. U Hrvatskom Domobranstvu je bio vodnik instruktor i došao je na Janka Pustu kao nebeski dar. Ostavlja u Brazilu ženu, i mislim 4 djece, i dolazi da se bori za Hrvatsku. Neobičan karakter, zdrav, jak, nadaren kao vojnik. U njemu je sve bilo vojničko, pa i kasnija smrt na Romaniji u slavnoj Legiji Jure Francetića.
Priznaje mu se čin, i tako uz Blaža (Potočnik, šofer sa Šušaka) isto vodnika Hrvatskog Domobranstva u Austro-
Kako je smješno slušati one naše jadnike, koji nieču vriednost, vojničku vriednost onima, koji nisu učili vojničko zvanje i znanje – pod šajkačom. Mika je bio sigurno jedan od najsposobnijih vojnika, koje sam vidio u našem ratu. Bio je uzor i primjer, bio je on, sam po sebi, vojnička škola. To su kazali mnogi naši hrvatski i madžarski častnici. (Ovo opisivanje sa Janka Puste bi trebali proučiti svi hrvatski povjesničari, jer Maks Luburić je jedan od svih onih koji su bili na Janka Pusti i koji je pisao o dogodovštinama sa Janka Puste. Da o tome Maks Luburić nije pisao, bila bi vrlo štura i nepoznata povijest Janka Puste. Moja opaska Mile Boban, Otporaš.)
RAMON BLAŠKO je postao “Jakob” i bio tvornički radnik negdje u industrijskom dielu San Paula. Radio je u jednoj tvornici ulja i bio oženjen, sa dvoje malene djece i bez imetka. Kada ga je organizacija pozvala, skucao je novac i prijavio se: ja sam spreman! Bio je neobično miran, strpljiv, načitan i veoma intiligentan čovjek.
Smjesta dobiva vanjsku udjelbu. Putuje, obavlja posebne zadaće, obavještajnu službu, prati kretanje srbskih diplomata, agenata, te se specijalizira u tom poslu. Govorio je više jezika i za tri mjeseca govorio je skoro perfektno i madžarski, a slovački i njemački znao je već od prije. Stari je Joža znao 8 jezika, ali – nije znao ni čitati ni pisati. Ovaj je govorio 4 ali skor perfektno i znao se kretati i snalaziti u svakom družtvu. Organizacija u njemu dobiva jednog od najvrjednijih članova.
Tako se je 6 Amerikanaca našlo u radu za hrvatsku prema potrebi službe i prema svojim sposobnostima, ali svaki na svome mjestu i sviestan, da je sve u korist oslobodjenja Hrvatske.
I stari Joža u vrtu, i Gašpar zidanjem, i Filip u stolarskoj radioni, i Grga na granici, i Mika kao vojnički instruktor i Jakob kao obavještajac, svi su bili u službi Hrvatskei vojnici ustaškog Pokreta. Imali su svoju misiju, svoj rad, svoj djelokrug, koji se je često mienjao, ali uviek dosljedno i podpuno u službi naših ideala.
JANKA PUSTA JE U NAMA
Kada smo je napustili, ljubili smo zemlju i pogledom grlili svaku akciju, veliku drvenu baraku, koja je nekada služila za sušenje duhana i mogla primiti 100 ljudi za slučaj potrebe, mazili u srdcu zidove naših vojarna – nastamba, plakali za našim vježbalištem, stiskali na grude naše vjerne pse: Trefa, Lorda, malog Rexa, zavisjali onima, koji su na njoj ostajali. Odlazili smo s nje sviestni, da neće nikada više biti naša, jer je već izvršila svoju misiju; previše je bila poznata.
Ali smo je nosili sa sobom u srdcu, u kojem je ostao duh Janka Puste, a taj je uviek došao do izražaja. Ona je dio nas samih, jer je s njom povezan jedan veliki period naše revolucionarne borbe. Imala je dva izdajnika i to pogrieškom, sliepoćom, kratkovidnošću i umišljenošću jednog svoga zapovjednika, – ali je i ove stigao udes svih Janka pustaša – smrt! Još nas živi 3 – 4, koji smo na njoj bili, s njom radili i činili dio mythosa (povijesti, legendi, junaštva, govora, priča itd., mo. Otporaš.) Janka Puste, koja je dobila izbore: Janka Pusta ili Oplenac. Ona je pobiedila i ostala vječna. Zato, kada smo se razasuli po Madžarskoj i po svietu, svaki je pošao za svojom sudbinom, koja je bila borba i smrt. Daj, Bože, da i nas par preostali podjemo putem naših mrtvih drugova i častnopadnemo za Hrvatsku u duhu janka Puste.
Kada je “Miliša” (pukovnik Mijo Bzik) došao po Rajića i Kralja, (prilažem sliku Pospišila i Rajića, mo. Otporaš.)
Zvonimir Pospishil (Novak) / Ivo Rajitch (Benes) |
jasno je bilo, da dolaze težki dani. Imali smo plan za evakuaciju i 4 zapovjednika designirana po radnom broju za slučaj “pokreta”. Mi smo pod zapovjedničkim imenom “pokret” označivali sve ono, što može doći, svaki pokret, koji može promieniti način života i naše tadašnje ustrojstvo. Nema sumnje , da je svaki čestiti mladi Hrvat 9.X.1934 zavidjao na sudbini onima, koji su izvršili časnu osudu naroda nad tiranom kraljem, koji je zabranio i samo ime naroda, stavio ga izvan zakona i predao na milost i nemilost svojim žbirima i krvnicima.
Grga je izvršio zadatak točno onako, kako mu je bio namienjen. Učinio bi to i svaki drugi. Prije odlazka rekao je: “Ne zaboravite izdajnika Stjepana Petrovića i Jelke Pogorelec ”. – I Ustaše ih nisu zaboravile prema onoj, da je prošteno svima, svima, zulumčaru, ubojici, prošteno je svima, svima, samo nije izdajici. Taj je nadpis bio stavljen na zid u našoj blagavaonici na Janka Pusti i svi smo ga nosili usadjena u naša srdca.
Ja sam bio zapovjednik Područja I., a zatim su bili designirani: (zaduženi, označeni itd., Otporaš.) Roman Blaško (Jakov), Nikola Zboril (Mika) i Matija Tomas (Antal).
Počima novi život bego je izdao u ime Poglavnika zadnji nalog, da se ima pod svaku cienu spriečiti razsulo ljudi, da se mora pod cienu života sačuvati oružje i oprema, i da se mora i nadalje raditi i pojačavati veze.
Filip, gašpar i Joža dobivaju, uz druge, nalog skloniti se kod naših u “gniezda”, daleko jedan od drugoga, ali svi u blizini granice, od Pečuha pa na iztok, na području, koje nije tako “opjevano” kao ono od Austrijske granice do Brača.
“Gniezda” su bili naši ljudi, koji bi se uz granicu kamuflirali kao Madžari ili Švabe, kao bjegunci iz Jugoslavije, ili kao autentični madžarski državljani, već prema mogućnostima. Još prije “velike bure” ovi su obskrbljeni papirima, koje smo uz pomoć prijatelja falsificirali i onda legalizirali.
Joža je bio odredjen za vezu granićnog područja sa pozadinom. Bio je idealan za tu službu. Govorioje perfektno madžarski i njemački, bio je namješten kao trgovački putnik kod jednog dobrog našeg prijatelja trgovca i kao takav putovao po cijeloj granici, odlično zaradjivao i sam snašao svoje troškove, a višak predavao zapovijedničtvu, koje ni za jedan čas nije prestalo djelovati.
On je obilazio “gniezda” i povjerenike kao i prijatelje hrvatske i madžarske, kojih je bilo uviek i u najteža vremena, pa čak i kod organa vlasti i organizacija. Izvješća je slao u “uporište” koje je funkcioniralo u Njergesujfalu pod vodstvom Mike. material je isto tako dobiva od Mike, raznosio našim “gniezdima”, povjerenicima, koji su to onda davali dalje. On je bio “leteći” i ne treba reći, da je izvršio svoju dužnost kao malo tko. Znao je čovjek ocienuti ljude. Nije znao ni čitati ni pisati, ali je bio odličan psiholog i čitao je očima i kretanjima ljudske misli.
“Miku” sam odredio na sjever Madžarske, kao rezervno zapovjedničtvo, i to još prije nego li nas je velika bura zahvatila. Imao je adrese i podatke za vanjsku vezu, imao sve potrebno za eventualni samostalan rad, ako bi naša t.j. peštanska skupina pala.
On je radio u selu, odlično zaradjivao, slao ženi u Brazil pomoć i obavljao poslove “Rezervnog Stožera”. Što je dobio od Jože slao je nama u Peštu na Dra. Franka i druge adrese, koje smo mu naznačili.
Filip i Gašpar stvorili su uzorna gniezda. “Gniezda” su ljudi uz granicu, koji žive redovnim životom, rade na svojim imanjima, ili su namješteni. Oni, svaki na svom sektoru imaju dužnost paziti na kretanje srbskih agenata te izpitivati i obavještavati dvovlastnike, koji su većinom imali vinograde na lievoj obali Drave. Morali su ustanoviti dolazak novih bjegunaca, pratiti ih: kuda idu i šta rade, ako su bili naši i ako su ih madžarske vlasti uhvatile obaviestiti nas odmah radi intervencije i preko povjerljivih ljudi slati material u domovinu. Oba su radili i živjeli kao i drugi ljudi, kako bi mogli imati slobodne ruke radi Madžara. Dan i noć su radili, i mi smo sve naše veze uzdržali, spasili mnogo ljudi, sačuvali sve oružje, poslali mnogo materiala u Hrvatsku i uviek vjerno izvješćavali o stanju. U slučaju potrebe vršili smo i ulogu “graničara”, koji je posao bio uviek povjeren najagilnijim, najborbenijim i najboljim ljudima.
U najteže doba, iza Marsielle-a, zahvaljujući gniezdima, i medju ovima dvojici Amerikanaca, Filipu i Gašparu, ustaški je Pokret bio djelatan, spreman i efikasan; Pali su mnogi u toj službi, da drugi podvojstruče svoje napore i svoju odanost.
Pod vodstvom jakoba formirala se je u selu Ocsa kod Pešte skupina za interniranje, jer je trebalo svesti pažnju vlasti kako madžarske tako i jugoslavenske i drugih neprijatelja, kojih smo tada u blaženoj Europi imali na svakom koraku. tamo je došao već bolesni Antal, te već madžarski državljanin Rašan (Ferko), koji se ženi s dobrom Katicom, hrvatskom djevojkom iz blizine granice na madžarskoj strani, i još 4 – 5 naših. Antal je oženjen Nadom, sestrom poznatog prvpborca Hercega “bradonje”, kasnijeg zagrebačkog logornika. Ona je preniela više puta preko granice ovamo i onamo revolvere, posebno iz Češke, odakle je donosila posebno dobri dinamit za “vekerice” t.j. paklene mašine, te iz Njemačke municiju za Rode (Mauzer automatske strojene revolvere) Ta ja skupina sada bila pod stalnim nadzorom vlasti, a da i ne govorimo o srbskin agentima.
Diplomatska vještina tvorničkog radnika Jakoba znala je održati na visini i ovu našu internaciju, u kojoj sam i sam bio neko vrieme, da pobjegnem u Peštu i pretvorim se u novo pečenog madžara, zidarskog pomoćnika i radnika. Madžari su tražili, da se svi skupimo i da im dadnemo častnu rieč, da ćemo se doista i svi u interneciji sakupiti. Bile su strašne prilike kako za njih, tako i za nas. Jakob je bio legalan, jer je izvadio brazilijanski pasoš, otišao ubrazilijansko diplomatsko predstavničtvo, i kada je jedna internacionalna komisija došla, našla je punu kuću Brazilijanaca i madžara, koje nitko nije mogao izručiti Srbima, sve kad bi i htio. Dobri i čestiti gospodin i patriota, vladin savjetnik, sjeo je od sreće, kada je Jakob tumačio komisiji, što je i kako se je dogodilo.
Kada se je vidjelo, da se tu ne može ništa više učiniti, nikoga izručiti, popustili su u nadzoru već i radi toga, jer su vidjeli, da smo mi servirali garnituru, čiji zadatak nije baš nikakova djelatnost nego obratno ono, što se u strategiji zove distrakcija neprijatelja. Dok je selo Ocsa vrvilo od srbskih, čeških, francuzkif i rumunjskih
Tada je Jakob dobio novu, težku i odgovornu ulogu graničara i zapovjednika graničara na Dravi i Muri. Sastajao se s domovinskim kuririma, nadzirao cjelokupni rad na granici, ubacivao material, nabavljao oružje i vršio nadzor nad cjelokupnim ljudstvom. Kada je ta dužnost povjerena Ivini, dolazi u Peštu i preuzima upravu zapovjedničtva Područja, jer sam se ja uspio namjestiti, uz pomoć prijatelja častnika, kod jednog od najvećih podržavljenih poduzeća u Zold Szovetkezet, gdje u roku od 2 godine od radnika dosižem položaj generalnog nakupnika za čitavu državu. Taj ključni položaj davao je tada meni – i organizaciji – vrlo znatne sume novaca, koje smo i te kako trebali.
Ne samo da je očuvano cjelokupno ljudstvo bez i jednog gubitka, ni u dezertirima ni u povratnicima, još manje u izdaji – nego je i sačuvano cjelokupno naoružanje, koje je i pojačano novim količinama streljiva, jer sam imao ne samo odličnih veza sa častnicima, nego i dozvolu za nošenje svih kalibara oružja, pa sam mogao kupiti streljiva po volji. I kako je moje unosno namještenje moglo uposliti i druge Hrvate, to smo pomalo i druge namjestili kod nas, a ja sam stalno bio na putu, organizirajući odkup, dok je Jakob vodio poslove i podrđavao veze.
Odnijeli smo u sebi Janka Pustu i po njezinim kanonima živjeli, radili – i umirali za Hrvatsku. Amerikanci su u tom periodu izvršili svoju misiju, spremajući se na konačnicu – na oslobodjenje Hrvatske.
USTAŠKI ŽIVOT – USTAŠKA SMRT
Prvi je pao MIKA, moj i Laslov (Vjekoslav Luburić je na Janka Pusti dao Juri Francetiću konspirativno ime “Laslo” a Jure Francetić Vjekoslavu Luburiću “Maks”. To je činjenica. Izvor: JURE i BOBAN, Povijest Crne Legije, Marko Marković Zagreb – Tomislavgrad 2003., mo. Otporaš) instruktor, učitelj, profesor, brat i drug. Pao je onako, kako je i živio, na čelu svoje satnije na Romaniji u sastavu legendarne Crne Legije.
Kada se je čulo, da naš dragi Jure ide u Bosnu i sprema svoj davno zasnovani pohod na Drinu, medju prvima se je javio i Jurin instruktor, vodnik starog Hrvatskog Domobranstva i sada ustaški poručnik Nikola Zboril. Bio je neko vrijeme i kod mene i nije mu bilo težko stajati pod zapovjedničtvom svojih bivših rekruta. Ne, nije mu bilo težko, dapače s ponosom je govorio, da nas je oborio na dorojničkom izpitu, i da smo njegova škola. On nam je otvorio oči, a sada smo njima gledali, i kada su nam starješine povjerile osnivanje i organiziranje ustaških formacija za pobijanje četnika i komunistčke revolucije, svi smo najprije tražili stare i vjerne drugove, da nam budu pri ruci. tako je Mika bio meni savjetnik i pomoćnik, dok nije otišao sa svojom sudbinom na Romaniju i u smrt.
Njegovi su ga “Crnci” voljeli kao oca, iako je bio strog. Bio je neograničeno pravedan. I ovu su vrlinu znali cieniti njegovi drugovi, njegovi nadredjeni kao i podredjeni. Posmrtno je bio odlikovan Velikom srebrenom medaljom Poglavnika Ante Pavelića za osobnu hrabrost i ranjeničkom medaljom, a od prije već posjedovao je Častni ustaški znak i Zvonimirovu kolajnu za zasluge. Bio je veliki vojnik i, da ga vojnička sudbina nije pozvala kao satnika pred Gospodara bitaka, sigurno bi rat završio kao proslaveljeni hrvatski general i bio jedan od najviših zapovjednika hrvatske vojske. Smrt ga je pretekla, nije mu dala da dodje do izražaja.
Pao je hrabro na čelu svoje jedinice, u borbi protiv četnika i komunista, pao je od teneta, onako kako je želio i sanjao, (pao je s oznakama pravog hrvatskog grba na svojoj hrvatskoj vojničkoj odori, kojeg prilažem ovdje, mo. Otporaš.)
PRAVI NACIONALNI HRVATSKI GRB
o tome, dok je bojadisao kuću u dalekom Brazilu, ili dok je spremao novu generaciju hravtskih častnika. Iz njegove škole izašli su: dva generala, jedan dopukovnik, dva bojnika, četiri satnika i više nižih častnika, koji su pali u prvim danima borbe.
Njegovu smo smrt proslavili onako, kako nas je on molio prije nego je išao u Romaniju: pjesmom i razgovorom o danima sreće i sanja, patnja i veselja, nade i vjere, o danima provedenim u nezaboravnoj Janka Pusti.
Sastali smo se svi Jankapustaši kod nezaboravnog Bege, zapovjednika i učitelja škole Janka Puste, gdje smo izvršili zadnju želju jedno velikog revolucionarca, vojnika i Ustaše. Razstali smo se od Njega našom koračnicom: Puška puca…
Drugi je pao JOSIP, HERMANEC (FILIP). iako je nakon dolazka u Domovinu silom htio na teren, zdravlje mu to nije dozvoljavalo. pa ipak je sa mnom i “Hermanom” (general Moškov) proveo prvi vojnički Božić u N.D.H na Kordunu. Povjerili smo mu vezu sa Pripremnimustaškim bojnama, koje je slao na teren Zagrebački ustaški logor i Stožer. Znali smo da traži junačćku smrt, pa smo vodili računa o tome, da nam ne klizne na teren. Htjeli smo, da uživa slobodu, htjeli smo, da ide na liečenje, ali nije bilo načina za uvjeriti ga.
Kada je Bego proveo organizaciju Stožer pripremnih bojna, poslao ga je u Slavoniju, da organizira iste. Vršio je sdušno svoju dužnost i neumorno išao iz jednog kraja u drugi, iako mu je zdravlje bilo krhako i tielo iznemoglo. Konačno smo mu uspjeli dati zadovoljštinu i stavili mu na raspolaganje jednu pokretnu jedinicu, da štiti žetvu po Slavoniji. Godine 1943. u sukobu s partizaniskim odredom Papuka pada na njegovim obroncima. Bio je obkoljen u jednoj kući i pozvan na predaju. Sa tri druga i jednom obitelji, koja je htjela dijeliti njegovu sudbinu i nije se htjela predati borio se je 6 sati, da na kraju u divnom naletu sa zadnjom bombom u ruci padne onako, kako se je još davno sa svojom dobrom životnom drugaricom dogovorio. Nismo mogli pronaći njegovo tielo. Gašpar je sve učinio, zašao i na “partizansko područje”, ali tielu nije bilo traga, te se predpostavlja, da je bačen u zgradu zajedno s ostalim palim i da je tu izgorio.
Mi, njegovi drugovi, jankapustaši, odali smo mu posljednju počast i izmolili molitvu za pokoj duše tog malog čovjeka, koji je završio kao velik s puškom u ruci za obranu hrvatskih ideala. Bio je star, bolestan, ali je bio Ustaša i ustaški je pao. (Kao Hrvatski Ustaša je pao u borbi za Hrvatsku Državu, a ne kao hrvatski partizani koji su pali u borbi za Jugoslaviju i u borbi protiv hrvatske Države. To je činjenica koju možemo požaliti ali ne i prešutijeti. Moja opaska Mile Boban, Otporaš.)
Treći je pao JOŽA, dobri stari Švaba, koji nije imao ni kapi hrvatske krvi u svojim žilama, ali je imao hrvatsko srdce, koje je kucalo za Croaciju. Imao je dušu i duh, imao sviest Hrvata, osjećanje Hrvata, i to je ono glavno, što odredjuje našu pripadnost. Bio je borben, stari neženja, vječni putnik. Nije volio reda, nije voli stege, nije imao u sebi ama baš ništa vojničkoga, pa zato nije nikao mogao podnositi uniforme ni obveze. Volio je putovati, biti slobodan, raditi što mu se prohtije. kada sam mu povjerio čuvanje jednog imanja u okolici Djakova, našao sam njega, njegove radnike i vojnike kako uče jahati na jednoj nozi. Smrklo mi se, ali me je razvedrio jednom veselom zgodom iz naše prošlosti…
Trebali smo ići nas dva u Austriju po dvije naprtnjače češkog dinamita. naglo smo morali putovati. Ja sam uzeo njegovu putnicu za njega, (ovdje Maks govori 1955. god. riječ “putnica” od čega je u drugom ratu za drugu Hrvatsku Državu u dvadesetom stoljeću proizašla riječ “putovnica”, mo. Otporaš.) a za mene jednu drugu, Milišinu, koji je bio moga rasta, iako dosta stariji od mene, ali smo prikeljili moju fotografiju. nato smo falsificirali vize i sretno stigli na granicu, da udjemo u noćni express u spavaća kola. Tako je bilo najlakše putovati. Kontrola izmedju Madžarske i Austrije bila je minimalna i obično bi na granici nadzornici vlakova pokupili putnice i dali agentima na granici, odnosno agentu, koji je dopratio ili prihvatio vlak. Tada je bilo još ugodno putovati i personal je bio ljubezan, učtiv i spreman na svaku uslugu. Legli smo brzo, svaki na drugom mjestu, pokrli se gunjem i kada je stigao nadzornik, ispod pokrivača mu spružih ruku i ispod jastuka izvukoh putnicu, i tobože pospan okrenuh se na drugu stranu.
začuh grdnu psovku na madžarskom: hogy a fene egue meg (da te vrag pojede) i zguli s mene deku, psujući kao kočijaš (madžarski narod mnogo psuje i jezik mu je kao stvoren za sočnu psovku). Tada se ja sjeti vraga. Na brzinu sam uzeo Jožinu putnicu (s bradom do pasa i suh kao bakalar), dok sam ja bio pravo diete, okruglih crvenih obraza. Vlak se je približavao granici, do vraga, a u men 2 pištolje i u ruksaku napravljene 4 vekerice (paklenke), koje je trebalo ostaviti u Austriji.
Ali ako je čovjek bio ljut, kada je stupio u susjedno kupe, skoro je pao u nesviest, kada mu je Joža izvadio putnicu Miliše i moju sliku “učenika”. Propali smo ako ne uvjerimo na vrieme čovjeka, pa nam počnu premetati prtljagu u bolje zavirivati u papire. Tada je njegovo madjioničarstvo spasilo situaciju. U osam jezika počeo je goviriti, hrpati, kapljati, praviti hokus – pokus sa putnicama, uzeo iste iz ruku činovnika, digaop čovjeku naočale s nosa, stavio mu svoje, a meni u ruke dao obje putnice. Ljudi su probudjeni i začudjeni počeli sakupljati i zavladao je obći smieh. I dok je čovjek došao k sebi, mi smo imali svaki svoju putnicu u rukama, a putnici su pitali nadzornika “mi fene baja van” (koji vam je vrag), čovjek je zinuo i nikakao da shvati, šta se je dogodilo. Situacija je bila spađena. kako smo već bili na granici, došao je austrijski agent, koji je zavirio u fotografije i vido brazilijansku i madžarsku putnicu – i mirna Bosna.
Ja sam sjećajući se toga prasnuo u smieh, zagrlio dobrog starog bohema i cirkusanta. kasnije je dodjeljen generalu Metzgeru, zapovjedniku Pučkog ustaškog Sbora u Sriemu. Jožu sam kasnije vidio u pratnji generala Metzgera i u odori domobranskog konjičkog, mislim, narednika. Učio je, konačno, kao vojnik vojnike jahati, i to grupu za održavanje veze.
Poginuo je u jednom sukobu s partizanima u okolici Mitrovice, u obrani žetve, sa 11 domobrana i kao pravi junak. Spasena je bila vršalica, a to je značilo i kruh hrvatskih vojnika.
Tako je svjetski potepuh, cirkusant, Švaba i Hrvat, ali veliki ustaša Joseph Tischer pao u borbi protiv srbokomunista.
Četvrti je pao GRGA, naš dragi i znameniti revolucionarac Ivan Rajić, ustaški dopukovnik Poglavnikove
Rajić se je vratio tjelesno slomljen, ali vedra duha. Nakon povratka u N. D. H. ne sjedi na lovorkama, nego treći dan dolazi u ured i kaže: “Šalji me na najtežu dužnost!”. Povjerena mu je posebna kontrašpijunaža visokog stila. Nije vrijeme još govoriti o ovome, što je učinio. Radio je mnogo i na najnezahvalnijem terenu, gdje se radi i pada anonimno, kao i mnogi drugovi, čija se imena ne spominju, iako su zadužili Domovinu svojim radom i učinjenim zaslugama. U jednom od tih podhvata pao je od naboja iz nečujnog (ovdje u tekstu nešto fali, mo. Otporaš.) ponudila Maša Obradović zadnji odvjetnik srbske dinastije Obradović. Bila je liepa i mlada žena, i prema onom, što su nama zajamčili predstavnici srbske pravoslavne kolonije u Zagrebu, te predstavnici pravoslavne crkve, ista je bila zadnji odvjetnik dinastije Obradovića. Kako su srbokomunisti bili u prividnom ratu sa Karađorđevićima, ona je, uz pomoć nama sklonih njemačkih krugova, ponudila Državi hrvatskoj neke dokumente, koje je imala, a za kojima su išli i partizani, tobožnji neprijatelji Karađorđevića i njihovih četnika, a prijatelji Obrenovića.
Mnogo se je o tome govorilo i istina je, da je Rajić pao u otvorenoj borbi sa dvojicom partizana, koji su sliedeći Mašu Obradović došli do Rajića. Ti su dokumenti pronađeni s historijskog stanovišta vrijednima, i ne zna se za njihovu sudbinu. Ovog časa radi se o rajiću, koji ja pao u borbi za interese Države Hrvatske, a od srbokomunističke ruke.
Maša Obradović ubijena je od komunističkih agenata u vlaku, kada je u družtvu njemačkih častnika išla prema Beogradu, da dogovoreno s nama pronadje neke dokumente iz značajnog procesa protiv Apisa Dimitrijevića. Imali smo jamstvo ljudi iz S. D. ustanoljenih naših prijatelja (ovo istini za volju), da ćemo biti sudionici u podjeli materiala.
Dopukovnik Ivan Rajić pao je u vršenju svoje dužnosti kao vojnik, kao borac i ustaša. Mi se svi njime ponosimo isto onako kao i svim ostalim drugovima, koji su s njime vršili po istom narodu i Pokretu povjerenu im dužnost. Svojom smrću za Hrvatsku, on si je osigurao mjesto u poviesti našeg oslobodilačkog i državotvornog rata.
Peti je pao GAŠPAR, naš dragi sriemski Švaba, marija Wolf. pao je u svom Zemunu, u borbi sa Srbima, a za svoju dragu rodjenu grudu, za Hrvatsku. kada su neki naši spočitavali nekim Niemcima njihovo divljanje za vrieme Hitlera, govorio sam im o trojici vrlikih ustaških revolucionaraca i ustaša, rodoljubnih Švaba, ali dušom i tielom Hrvata. Pa iako je bilo par neobuzdanih ambicija, izdaja ili fanatizma “gau” i t.d., ipak je ogromna većina hrvatskih Niemaca bila vjerna svojoj grudi, pa i oni, koji su se priklonili Hitleru i Reichu, branili su svoju Hrvatsku od srbokomunizma, a izdajnika smo imali i medju Hrvatima, koji nisu njemačkog ili drugo podrietla. A smo ova trojica prvoboraca (a bilo ih je mnogo tisuća) dovoljni su, da odamo priznanje našim Švabama, porieklom Niemcima, koji su rodjeni u Hrvatskoj, i uviek s nama dielili našu sudbinu, našu bol i našu radost, a činit će to i u budućnosti. Mi nismo, a niti ćemo u budućnosti bilo kome, a napose ne konstruktivnim i radinim hrvatskim Niemcima, niekali njihovo pravo, da se osjećaju Niemcima i jedno, što tražimo od njih, jest, da budu lojalni prema svojoj rodjenoj grudi zajedničkoj nam domovini Hrvatskoj i prema hrvatskom narodu.
Gašpar je pao po nalogu Bege obavljao jednu delikatnu i opasnu dužnost: kupovao je u Beogradu oružje od Srba i donosio ga u Hrvatsku. Tu je dužnost obavljao zajedno s Mustafom koji je danas živ – i fala Bogu spreman za novu borbu. oni su po nalogu Bege stvorili jednu organizaciju, koja je po cieloj Hrvatskoj skupila stare srbske dinare (jugoslavenske), koje su mnogi naši ljudi palili i uništavali na kamione. S tim novcem kupovali su oružje od Nedićevaca i Ljotićevaca i prevozili ga u Hrvatsku. U jednom od tih podhvata, a tih je bilo mnogo, dobio je kuglu u trbuh te dva uboda nožem i takav je pronadjen u Dunavu.
Častimo u njemu hravtski Sriem i naše hrvatske sriemske Švabe, koji su svoju vjernost hrvatskoj grudi skupo platili, jer si ih Srbi potamanili i natjerali, da idu na rad u fabrike, dok su nanjihove plodne njive naselili nomade iz Srbije, Crne Gore, koji su formalno upropastili plodna žitna polja ravnog i kićenog Sriema, hrvatskog i dragog Srema!
Bego je bio tvrd čovjek, ali nije mogao sakriti suze nad gubitkom svog vriednog uradnika, koji je u dalekom Brazilu ostavio ljubljenu ženu, i nevinu malu dječicu i ponudio svoj život Državi Hrvatskoj. Bio je ujedno i povjerenik Ustaške nadzorne Službe i njegova su izvješća o Srbiji bila uviek točna i koristna. U njemu i Redarstveni Sbor gubi vriednog nadporučnika, koji je poput tisuća drugih nečujno pao za Hrvatsku, a da ni novine, ni kronike ni ne spomenuše njegovo ime.
Šesti je pao JAKOB, pravim imenom Ramon Blaško. Pao je u polumilijunskoj koloni Hrvata, koji su kretali u izbjeglištvo, negdje u jamam Bleiburga, maribora ili na jednom od krvavih puteva, kojima su kretale hrvatske kolone smrti. Njegovo tielo krije nepoznati grob, u kojem leži u zagrljaju sa desetcima tisuća hrvatskih mladića, čiji je jedini grijeh bio, da su volili Hrvatsku. Častnik u stožeru Bege, išao je svukuda, kuda ga je zvala dužnost. pratiti Begu u iztočnu Bosnu, kada ovaj pokušava ostvariri svoj životni san: Vojničku Krajinu na Drini. Prati ga u borbe u Lici, na putu oslobodjenja dalmacije, sudjeluje u organiziranju Pripremnih bojna i u raznim posebnim zadaćama, kojih je Bego uviek imao pola tuceta pri ruci. Bio mu je desna ruka, čovjek punog povjerenja, pobočnik, zamjenik. Prema jednoj verziji pao je u borbi sa slovenskim partizanima kod Celja, prema drugoj kod Maribora. Samo Bog može znati točnu statistiku hrvatskih grobova. Sudbina je htjela, da je ustaški bojnik P.T.B-a Roman Blaško završio kao i ogromna većina jedne nepobjedive vojske. Sudbina je htjela, da i jedan od 6 Amerikanaca tako završi i postane jedan od stotine tisuća anonimnih junaka i žrtava, koje je narod dao.
A ako bi slučajno ipak bio živ, što ne bi ćudo bilo, jer i mene su dušmani tri puta živa zakopali, a prijatelji oplakali, možemo ga unapried uvrstiti medju simbole, koji prije il kasnije isu neminovno putem svoje sudbine.
Smrt je tek jedno prelazno stanje, a život prolazno. Revolucionarci se nisu nikad smrti bojali, a vjerojatno je to sudbina profesije. padamo da za uviek živimo.
Tako su pali u vršenju dužnosti i ovih 6 hrvatskih proletera, malih ljudi, koji su izpred terora ili “trbuhom za kruhom” otišli u nosi viet, da traže blagostanje, i da ga ostave, tražeći mir u borbi za život u smrti.
Šest proletera u borbi za svoju Croatiu, šest Amerikanac, koje naši pesimistički intelektualci proglašuju nekoristnim za Domovinu.
Bili su obični, mali ljudi, vršili su dužnost, kako su najbolje znali, i dali su svoje živote za Hrvatsku. Šta su više mogli učiniti?
Ustaše, Amerikanci, proleteri, vojnici i revolucionarci:
MIKA, FILIP, JOŽA, GAŠPAR I JAKOV
S NAMA SU!
USTAŠA MAKS
Prije par dan javio mi se Hrvat iz Hrvatske s velikom molbom da za njegov znanstveni rad potražim opis kojeg je Maks Luburić pisao i posveti šestorici Amerikanaca koji su iz Brazila došli na Janka Pusti i iz Janka Puste u Hrvatsku… Pronašao sam tu DRINU br. 8-12 1955., strana 137-154. Malo je predugo ali je vrlo zanimljivo i vrlo povijesno opisano. Iako sam donekle upoznat s dogodovštinama na Janka Pusti, nikada u mojoj više preko šest desetljeća političke emigracije, nikada nisam znao i čuo o ovim dogodovštinama o kojima Mkas Luburić iz prve ruke piše. Meni je uzelo mnogo i mnog sati ovo prepisati.
Danas je srijeda 2 studenoga 2022.
Mile Boban, Otporaš.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.