Samoubojstvo generala Praljka viđeno teološkim pogledom

„Hotimično samoubojstvo samoga sebe kao plod radikalnoga odbijanja života. Otkriva stanje čovjekove društvene, ali isto tako etičke i religiozne krize. Danas se većina samoubojstava događa zbog patološkog sužavanja psihičke svijesti (depresije) zbog kojega se poteškoće, koje objektivno još uvijek nisu teške, doživljavaju katastrofalnima. Ta se ugroza egzistencije redovito ne može nadvladati samo vjerom, već zahtijeva pomoć psihoterapije. Snažne uvjetovanosti današnjeg društva često pojedincu onemogućuju samoostvarenje. Za onoga tko ne može dokučiti vlastiti odnos s Apsolutnim pred kojim svaki život dobiva smisao, dramatična alternativa može biti u jedinoj mogućnosti samopotvrđivanja u samoubilačkom činu. Time se na okrutan način otkriva naš društveni nered i ima razloga za dubok osjećaj uznemirenosti. Upravo takvo stanje daje podlogu za teoretsko postavljanje pitanja o pravu na samoubojstvo, a na praktičnoj razini za pojavu niza pokreta koji to pravo zagovaraju (Pellizzaro).

Unatoč brojnim književnim opisima u kojima se samoubojstvo prikazuje kao smrt u koju se ide slobodno i suvereno, istina je da je ono prije svega izraz dubokog egzistencijalnog razočaranja, neka vrsta bolesti duše, a često i psihičke patologije. Zbog toga, dok se samoubojstvo općenito i teoretski osuđuje, treba se čuvati da se ne osuđuje osoba koja za njim posegne. Pokušaj samoubojstva često puta treba protumačiti kao znak napuštenosti i do dna propaćene samoće, a onda i kao poziv na solidarnost okoline. Drukčije od samoubojstva je dragovoljno odreknuće od života zbog ljubavi prema bližnjemu ili izlaganje vlastita života opasnostima….To sebedarje je junački čin koji nadilazi svako moralno vrednovanje i može se shvatiti samo gledajući Isusov primjer.“

„ Enciklopedijski teološki rječnik“ o pojmu samoubojstvo str.1011. i 1012.

Razmišljajući o samoubojstvu generala Slobodana Praljka kojeg sam osobno gledao na televiziji kako ispija otrov i teološkog znanja na temelju svega prethodno citiranog zaključujem u 8. točaka, zašto je on učinio samoubojstvo:

1. U dubini duše shvatio je da se nakon nepravedne presude neće moći ostvarivati kao čovjek jer zna da nije zločinac.

2. Preostalo mu je po njegovom uvjerenju samoubojstvo kao jedino moguće samopotvrđivanje  poštene osobnosti i nevinosti.

3. Doživio je oko sebe veliki društveni nered koji čini presuda, a možda i  politički nered u domovini.

4. Bio je vidno jako uznemiren. Vidjelo se to odmah po odgovoru sucu i  jako drhtavoj desnoj ruci sa kojom je ispijao otrov.

5. Doživio je veliko, duboko, egzistencijalno razočaranje. Vjerojatno u neuspjeh obrane, a možda i u hrvatske vlasti. Zato je samoubojstvo postalo jaki izraz tog razočaranja.

6. Imao je zasigurno veliki osjećaj napuštenosti. Od koga? Zna samo on. Čin samoubojstva je bio krik do dna napaćene duše.

7. Mi se trebamo čuvati svake osude generala i njegovog čina samoubojstva.

8. On najbolje zna što je činom samoubojstva htio poručiti. Najvjerojatnije je svoje odreknuće od života učinio zbog ljubavi prema istini, zbog ljubavi prema hrvatskom narodu koji je činom presuda generalima popljuvan i osuđen od „novog, demonskog i masonskog svjetskog poretka“. Kao vrstan intelektualac, sa završena tri fakulteta gledao je na nepravde svjetskih razmjera kroz svoje oči duše i poštenog srca. Odrekao se po mom sudu života zbog Hrvata da pokaže svijetu kakve im nepravde čine. Mi nismo suci. Bog neka mu ako treba, sudi. Neka mu bude milosrdan sudac. Čini mi se da je njegov čin izraz vapaja za poštenjem, a protiv nepravde. Za mene je on junak i mučenik što sam, nadam se, potvrdio kroz osam točaka.

Lice generala Praljka odavalo je da je napačen do dna duše. Takav mu je bio i “ krik“ odgovor u sudnici na nepravednu osudu.

“Pokoj vječni daruj mu Gospodine“ „U raj poveli te anđeli, i na dolasku primili te mučenici.“