Safvet Kafedžić: CRNI ORLOVI (2/7): „Ustaška se vojska diže, za slobodu vodit rat. Dok ne stigne sve do Drine, Nit će klonut, nit će stat“.

—

od

Otporaš
u

 

Safvet Kafedžić: CRNI ORLOVI (2/7)

Tomislav Dragun
6:54 AM (2 hours ago)
to me, Marin, Vlado, Andjelko, Anđelko, fra, Jelena, Ivan, Ivan, Marijan, Tomislav, josip, Vice, Boris, Berislav, Vjekoslav, Josip, Perkušić, ivica, Nikola, Milan, Maja, Rudi, Slobodan, Tanja, Djurasovic, Mario, Katarina, Vinko, Andrej, Andrej, andrej.plenkovic@gmail.com, Pere, Nada, Ivica, Igor, Branko, Zoran, Zvizdaan, Zvonimir, Branko, Željko, Dobroslav, Mladen, Nenad, Pavo, Nedjeljko, Natko, Nino, Franjo, Marko, Marijan, Marko, Marko, com, Ivica, Marijan, Milan, Wollfy, Karlo, anđelko, Ivica, Ivica, Franjo, Ivica, Ivo, Tomislav, Franjo, Roman, Gordan, Robert, Zoran, Josip, Frano, dragutin, Ivan, Vladimir, Viktor, Igor, Slavica, Levko, Andrija, Ante, Andjelko, Mirko, Dražen, Bruna, Hrvatska, Enver, Elke, Keno, Ante, Dragutin, Igor, Udruga, Hrvatska, udrugabraniteljadubrovnika, ,, Dragovoljac, Herceg, obitelj, Bruna, OGNJIŠTAR, Vojni, arijana, Krešimir, Jerry, Ljubo, Lili, ytalajic@gmail.com, Sulejman, Boris, Bozo

 

———- Forwarded message ———
Šalje: Tomislav Dragun <tomislav.dragun@gmail.com>
Date: čet, 25. sij 2024. u 13:50
Subject: Safvet Kafedžić: CRNI ORLOVI (2/7)
To: Anđelko Kaćunko <crodonangelo@gmail.com>, anđelko jelicic <kanarinac45@net.hr>, Marijan Majstorović <tkanica@hrvatski-fokus.hr>, portal <portal@kamenjar.com>, Narod Info <info@narod.hr>

 

Tišina nasta. Grobni muk zatrepta svojim ledenim dahom.

Borci se razturiše oko vodje, podižući svoj vjerni pogled u njegove oči, sterući mu pred noge smiešak pun sreće i čuvstva, kao rosom orošeno cvieće.

Ni jedan se glasak ne odkide s drhtavih usana, samo su se srdca napinjala, kidana niemim krikom, stisak ruke dostajao je za razgovor, pogledi postajahu cjelovima, smiešak oproštajem, pokret ruke — prisegom…

A onda, kao da se prolomi gora zagrmi ustaška pjesma:

„Ustaška se vojska diže,

za slobodu vodit rat.

Dok ne stigne sve do Drine

Nit će klonut, nit će stat“.

Grmila je planina  od   snažnih   glasova, koji su se razbijali o visoke granitne stiene i nestajali negdje u bezkrajnim provalijama.

Nebo se ugasi, zadnji oblaci izgarahu na zapadu, a bezkrajno carstvo prostora pade na njih i sve ih kao nekim pokrovom obavi.

Nekakav nemir kao da nastade u prostoru. Vjetrovi ih nadlietahu urličući.

Smrt je zastrujala svojim ledenim dahom, nastao je trenutak najusrdnije izpoviesti i posljednjeg oproštajnog ganuća.

Noć se brzo spuštala; cieli je sviet tonuo u zelenkastu tamu mraka, na obzoru se nebo s planinama stapalo u tamni bezdan, pun neke vreve, sablastnih strujanja i pustoši što odiše jezom i stravom.

Još jedan pogled, još jedno niemo mučno pitanje i crni orlovi pojuriše poput lavova napried.

Crna, neprozirna tmina razširi svoje neizmjerne ruke i primi ih u svoju tajinstvenu vlast.

 

Zastavnik Maraković Išao je prvi, sve tiše, sve opreznije. Neka neizmjerna tuga pritisnula mu dušu.

Sjećao se male kućice, negdje na plavim oblama Dalmacije, tihog otčevog doma.

Sjećao se zlatnog djetinjstva svoga, i plavih valova Jadrana.

Sjećao se vjerne ljube i malog, nejakog sinčića.

Sjećao se i mučnih dana provedenih daleko, daleko od drage domovine.

Sjećao se sunčane Italije, koja ga je, kao i tolike druge primila na njedra svoja, kad je još kao mali dječak morao napustiti tihi otčev dom i sklonuti se izpred progona onih, koji do jučer tlačiše narod hrvatski, gazeći najsvetije svetinje njegove.

Svega se toga sjećao on, idući izpred svojih junaka, koji ga sliediše kao vjerni psi.

O sveta zemljo Hrvatska! — poče šaputati on.

O junačke grudi sinova tvojih razbit će se svi talasi zakletog neprijatelja.

Div-junaci, junaci kakve još ne vidje sviet, potomci Trpimira, Domagoja, Zvonimira, Tomislava Krešimira i Frankopana pobiedit će svojom ljubavlju i samu smrt.

Sveta zemljo Hrvatska!

 

Komentari

Odgovori