Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata, piše dr. Tomislav Dragun

U tridesetogodišnjem ratu (1618-1648) između katolika i protestanata, na katoličkoj strani pod vodstvom Habsburškog cara su se borili mnogi  (Mađari , Poljaci, Talijani,  itd), ali Nijemci su tada od svih njih jedne posebno upamtili Hrvate.

Europa je još u prvoj polovici 17.-og stoljeća skovala krilaticu-prokletnicu koja glasi:

“Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata!”

Ovaj sramni biljeg za čitavu jednu naciju isplivao je na europsku površinu za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata 1618.-1648. g koji se vodio između europskih katolika i protestanata (faktički europski Jug protiv europskog Sjevera). Ovaj vjerski rat se slobodno u povesti može smatrati Prvim općim europskim ratom u kome su pojedine regije Centralne Europe ostale doslovno opustošene a najviše su uvjerljivo stradali Nijemci. Nakon ovoga rata računa se da je oko jedne trećine njemačkog stanovništva pobijeno au pojedinim njemačkim područjima čak i do čitavih 90 posto.

Europsko zgražanje, a posebno njemačko, na Hrvate i njihova nedela ostao je i u dokumentirano-pisanoj formi kao gore spomenuti natpis (krilatica-prokletnica) na katedrali u istočnonjemačkog gradu Magdeburgu koji je za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata bio prvi europski grad koji je osjetio na svojoj koži i ulicama sadističko biće Hrvata koje će doći do punog izražaja u Jasenovcu i ostalim stratištima duljem Lipe Njine za vrijeme Drugog svjetskog rata 1941. -1945. g ali i nakon toga za vrijeme Otadžbinskog rata 1991.-1995.g.

Ostalo je zabilježeno i jedno svjedočanstvo o hrvatskim zvjerstvima iz vremena Tridesetogodišnjeg rata u kome su Hrvati služili svoje bečke katoličke gospodare i to od strane jednog švedskog generala koji je zabilježio da  su Šveđani našli u hrvatskom vojnom logoru glave beba nabijene na kolce.

Ovu tradiciju su Hrvati nastavili sve do danas tako da se o srpskom glavama nabijenim na drvene ograde po Krajini može naći svjedočanstvo očevidca u monografskoj knjizi Jelene gusku, Povijest jugoslavenske krize (1990-2000) u dva sveska, Beograd 2003. g (prijevod s ruskog).

Dakle, hrvatski sadizam se povijesno može pratiti još od vremena Tridesetogodišnjeg rata od kada se može argumentovano, tj. zasnovano na povijesnim izvorima, pokazati i što je najbitnije i dokazati da genocid nad srbskim narodom uključujući monstruozna iživljavanja nad srbskim ženama i djecom kao i rušenje srbskih spomenika kulture i povesti zajedno sa bogomoljama i pisanom tradicijom kako za vrijeme Drugog tako i za vrijeme Otadžbinskog rata od strane Hrvata nije nikakav novovekovne izum već prije svega dugostoletna tradicija pa čak i način nacionalne samorealizacije u Hrvata. Prof. Lazo M. Kostić je povodom ovog pitanja bio decidan pišući:

“Ali ne samo da su Hrvati u ovom našem decenijumu pokazali svireposti kojih bi se svaki Hun ili Avar sramio, nego uopće je sva njihova povijest puna grozote, izdaja, otimačine, krađe, pljačke, ubojstva nevinih i bespomoćnih. Nema nijednog suvremenog naroda, to znači još preostalog naroda, o kome se povijest tako odvratno izrazila kao što su Hrvati. Njihova djela opisuju se s puno groze. Gdjegod su se pojavili, svuda su osramotili svoje ime i opoganili svih koji su s njima surađivali.” (Lazo M. Kostić, “Primeri hiljadugodišnje kulture Hrvata”, Chicago, 1953. g, izdanje Srpske narodne obrane, str. 5.)

Katedrala u Magdeburgu pred čijim je ulazom do drugog svjetskog rata (tada je katedrala teško bila nastradala i kasnije su je renovirali) bilo uklesano

“Gott, behüte uns von Pesten, Krieger und Kroaten!”

što u prijevodu znači

“Bože sačuvaj nas od kuge, rata i Hrvata“. Samo u toj katedrali su Hrvati porezali glave od preko 50 žena i djece. Nisu gledali je li mlado ili staro. Proboli su dijete koje je sisalo na majčinim prsima. U Magdeburgu je preko 25.000 ljudi poklano na najsvirepiji način i to samo za tri dana. Žene redom silovane. Ljudi totalno iskasapljeni. Ista zversta, koja su se ponovila u Jasenovcu i diljem NDH.

U istoj svojoj knjizi se Kostić poziva citatima i na knjigu Europska pozornica iz godine 1653. koja je izašla u Frankfurtu na Majni a u kojoj se navode konkretni primjeri i dokazi o zvjerskim hrvatskim zločinima, iživljavanjima nad civilnim stanovništvom i nezasitnom plačkaškom karakteru koji su hrvatski vojnici pokazali tjedna Tridesetogodišnjeg rata. Tako se primjerice kroz opis događaja iz godine 1621. u Europskoj pozornici govori o velikom broju divljih Hrvata koja je poslije borbe kod Praga, tj. nakon bitke kod Bile Hore koju su češki protestanti izgubili od habzburških katolika, sakupila pljačkom veliki plijen ne samo od protestantskih neprijatelja već i od svojih saveznika bohemskih katolika uz monstruozna ubojstva žena, muškaraca i djece kojima su odsjecali glave, ruke i noge i nakon toga ih sjekli u komade.

Međutim, najstravičnija zvjerstva je hrvatska vojska prema knjizi Europska pozornica (drugi tom koji je tiskan godine 1679.) počinila u njemačkom gradu Magdeburgu nakon čega je i nastala krilatica ali i molitva Gospodu poznata diljem Europe pod sloganom: “Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata! “Naime, godine 1630. Hrvati su ušli u ovaj istočnonjemački grad i prema pisanju Europske pozornice kao povijesnog izvora desilo se sljedeće:

“Tada je zapravo počelo i pljačkanje, otimanje, mrcvarenje, sramoćenje djevojaka i žena, i postupalo se preko svake mjere užasno i grozno. U crkvi Katarine oni su pedesettrojici, uglavnom žena, sasvim nemilosrdno odrubili glave, tu su one pronađene mrtve sa savijenim i preklopljenim rukama. Neke su žene prilikom porođaja od tiranskih vojnika pogubljene. Uopće ne može opisati ni izreče kakav je to bio jad, kakva bijeda i žalost … Oni su, ipak, pored konja i nešto stoke, odveli sobom u logor mnogo žena i djevica sa nešto muškaraca, povezane lancima. Ženske su tu zloupotrebljavali u njihovoj đavolskoj požudi na bijedan način, da su mnoge, osobito male djevojčice od deset ili dvanaest godina, koje također nisu poštedjeli, morale platiti glavom … ”

U Londonu je 1638 godine izašla knjižica “Žalovanje nad Njemačkom” u kojoj opisuju strahote tog rata i gdje opisuju Hrvate kako jedu djecu (među ostalom). Silili svećenike da se mole pred oltarom dok su ih klali, silovali žene u crkvi, vadili ljudima oči, derali im kožu, JELI novorođenčadi, rezali ženama ruke i noge, pekli žive ljude, čupali prste s užetom, oderali ljudima lice, rezali nos i uši i pravili od njih privjesak, bacali žene u rijeku, sipali ljudima mokraću kroz cijev u trbuh …

Kada su se poslije pijančenja, orgijanja, pljačkanja i svakovrsnih zločina nad mjesnim stanovništvom konačno Hrvati povukli iz grada Magdeburga:

“10, 11. i 12. svibnja se tako žalosno jaukanje i deranje od preostale djece čulo, koja su stalno dovikivala oca i majku i koja zbog nerazumnosti nisu mogla da saopšte čija su. Neka su sjedila pored svojih pobijenih roditelja koji su na ulicama ležali u krvi, i uvijek su dozivali i vikali: o tata, o mama! Neka su djeca sisali njihove mrtve dojke i pri tome tako žalosno se drala da bi se i kamen u zemlji smilovao i da bi se najokrutniji tirani pokrenuli na samilost.”

Knjiga Europska pozornica nije jedina koja svjedoči o zvjerstvima hrvatske vojske u okupiranom gradu Magdeburgu.

O ovim magdeburškim događajima iliti o “Magdeburškoj tragediji” ostao je zabilježen i izvješće gradskog pisara Magdeburga Danijela Fraja prema kome su i saveznički vojnici upozoravali civilno stanovništvo grada Magdeburga da se čuva Hrvata jer oni sve redom ubijaju, pa i on sam svjedoči kako su kroz probijenu kapiju “Hrvati prohujali i pored nas sve živo posekoše”. Postoji i izvješće magdeburškog cehovskog starješine koji je užasnuto svjedočio:

“Pošto su mnogi Hrvati prebrodili (rijeku) Labu (ili Elbu, jer je voda bila vrlo mala, i tako naše ljude opkolili i mnoge pobacali u vodu i smaknuli, to se rđavo zbilo jedno žalosno klanje i ubijanje da nitko koga je neprijatelj zatekao nije bio pošteđen, ni žene ni djeca, tako da se to ne može dovoljno opisati.”

Sa svim gore navedenim povijesnim izvorima o sudbini Magdeburga nakon ulaska hrvatske vojske u njega slažu se i knjiga pod naslovom Švedsko oružje iz 1631. godine kao i povijesni dokumenti koji se uobičajeno tiskaju zajedno i poznati su pod naslovom Pisma iz Cerbsta od 11. siječnja te iste 1631. godine.

Na kraju da iz knjige Švedsko oružje citiramo samo jedan detalj koji će se i kasnije na balkanskim prostorima Lipe Njine (i natopljene srbskom krvlju) sukcesivno ponavljati u 20. stoljeću:

“Dva vojnika su našla jedno malo dijete gdje dreči ležeći na ulici, svaki ga je od njih uzeo za nožicu i po sredi raščupao.”

Sačuvaj Europu Bože kuge, gladi i Hrvata!