– S R E T A N   P O V R A T A K   S V O M E   D O M U  – M I L A N U    B O B A N U   S A    N J U J O R Š K O G    S U D A 

—

od

Otporaš
u

 

               – S R E T A N   P O V R A T A K   S V O M E   D O M U  –  
 
        M I L A N U    B O B A N U   S A    N J U J O R Š K O G    S U D A 
               PRIREĐUJU: RAFO BOBAN I OBITELJ – KATA GRIZELJ I OBITELJ
                                          DANA 23 SVIBNJA 1982. 
MJESTO: DOM HRVATSKIH UDRUŽITELJA 415 GRAND AVE. SOUTH SAN FRANCISCO 

image.png

Slika (1) je skupina Hrvatica i Hrvata u hrvatskoj narodnoj nošnji koji su mi na uzletištu pripremili DOBRO DOŠLICU. Slika je malo mutna, jer je noć i na uzletištu.
Slika (2) Mile Boban drži bocu vina i gradonačelnik grada South San Francisco Ron Alcosta.
Slika (3) je kolač sa hrvatskom i američkom zastavom gdje piše: WELCOME BACK = DOBRO DOŠAO.
Slika (4) isti kolač i do njega kolač sa grbom hrvatskog Narodnog Otpora.
Slika (5) je jedan dio dvorane sa veslim licima razdraganih gostiju. Vidi se Veselko Boban i sestra mu Ljuba udata za Ivana Pejića i njihova djeca.
Slika (6) je drugi dio dvorane i veseli gosti u prijateljskom razgovoru.
Slika (7) je kolač s natpisom: CROATIA – WE SHALL WIN = HRVATSKA ĆE POBIJEDITI.
Slika (8) je trći dio dvorane gostiju. Čovjek koji gleda u nekoga je meni poznat i mislim da bi mogao biti N:M. a s leđa mislim da je Tadija Pavić
To bi bilo na ovoj slici.
image.png
Slika (9) Mile Boban, gđ-a Janette Zerrilla i suprug Bob Zerrilla, moj banker (Bank of America). On je bio moj svjedok na sudu u New Yorku.
Slika (10) mutno se vidi gđ-a Hamilton i njezin suprug Constance, Amerikanci došli svjedočiti za mene na sud u New Yorku, i Mrijan Pehar…
Slika (11) Gđ-a Zerrilla, Mile Boban, supruga Annie i ostali gosti.
Slika (12) prikaz jednog dijela blagovaonice, prije nego se je počelo blagovati.
Slika (13) gosti, neki su mi poznati po izgledu ali im se imena više ne sjećam.
Slika (14) moj dragi brata Rafo, Rafael (sada pok. 1944 – 2004) profesionalni konobar služi goste.
Slika (15) s lijeva gđ-a kuma Dorine i kum Milan Cvitanović. Drugih se ne sjećam.
Slika (16) bar gdje moj brata Rafo, Rafael služi gostima piće.
image.png
     Kao dio povijesti hrvatske političke emigracije u borbi za ponovnu Obnovu Druge Hrvatske Države želim reći nekoliko riječi o ovim priloženim slikama. reći ću onoliko koliko me još pamćenje služi, jer, ipak, ljudi smo, stari se, zaboravlja se itd. Neki sa ovih slika su s jednom nogom u grobu a mnogi s obadvije. Zato uvijek treba napisati i zapisati životne dogodovštine, kako bi imali šta (ili ništa ako se ništa ne zapiše i napiše) ostaviti nadolazećim hrvatskim naraštajima.
     Kako sam već pisao o tome da je sud u Nje Yorku počeo hrvatskoj desetorki, među kojima sam i ja bio, 16 veljače 1982. pa do subota 15 svibnja 1982. Sutra nedjelja 16 svibnja sam otišao posjetiti u zatvor Milu Markića a druge nisam mogao, jer se nisam mogao prijaviti za sve nego samo za jednu osobu. Tako da smo supruga Annie, mali sin Mile od 3 godine i ja pošli iz New Yorka u 9 sati, 3 i pol sata leta, (vremenska razlika New York San Francisco je 3 sata) došli smo u San Francisco oko 10 i pol jedanaest sati. Gore sam već po redu prikazao slike i po mogućnosti objasnio tko je na slikama i tome slično.
    Neka i ovo ostane kao vrijedna uspomena i sjećanje sa ovog veselja, nedjelja 23 svibnja 1982.
Mile Boban, Otporaš.
Austin, Texas,
dana 17 kolovoza 2020.

Komentari

5 komentara na “    – S R E T A N   P O V R A T A K   S V O M E   D O M U  – M I L A N U    B O B A N U   S A    N J U J O R Š K O G    S U D A ”

  1. Otporaš

    Bobani

    Stari lisac

    Datum registracije

    Jun 2013

    Poruke

    2,348

    Ovo je jedna od rijetkih i do sada nikad viđene slike Ilije Stanića, ubojice posljednjeg Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga Nezavisne Države Hrvatske Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA. Sliku mi je nedavno poslao jedan moj prijatelj, a na sliki pozadi piše točno ovako: “Ilija Stanić, Madrid 11.lll.1967. za uspomenu ………od Stanić Ilije.” Tako točno piše na pozadini slike.

    O Iliji Staniću se je mnogo pisalo i još više reklo, ali još uvijek nije toliko dovoljno da bi se mogle sve potankosti u detalje znati i tko je sve bio upetljan u toj uroti u ubojstvu generala Drinjanina. Ali svakako i u svakom slučaju i za svaku analizu se treba ozbiljno uzeti Ilije Stanića izjava sarajevskoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969. godine, dakle samo 9 i 10 dana poslije gnjusnog ubojstva hrvatskog generala. Sve njegove ostale i kasnije izjave su vrlo kontradiktorne i pune promjena i laži, sve s jednim ciljem da zaštiti imena svojih naredbodavaca, da što više upetlja drugih osoba kako bi sebe rasteretio odgovornosti i krivnje a javnost zbunio.

    Za jednu ozbiljnu analizu ISTINE kako je Ilija Stanić ubio hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića 20 travnja 1969. godine, treba se uzeti u obzir slijedeće:

    Prvo (1) da je Ilije Stanića brat Luka Stanić već radio za bosansko-hercegovačku, tj. sarajevsku Udbu.

    Drugo (2) da je Ilija Stanić bio sarajevski uličar, skitnica, mnoge neugodnosti po gradu Sarajevu pravio tako da je postao uočljiv sarajevskoj policiji, tadašnjoj miliciji, kako su je os milja zvali, koja ga je često puta hapsila i u zatvor stavljala.

    Treće (3) da je Ilijin brat Luka posredovao preko svoje udbaške veze za svojeg brata Iliju da ga izbavi iz zatvora.

    Četvrto (4) tako je Ilija Stanić preko veze svojeg brata Luke postao suradnik Udbe i kasnije agent Udbe.

    Peto (5) treba ispitati dali je Udba poslala Iliju Stanića na treniranje na Goli Otok, jer, navodno, Ilija je uvijek tvrdio da je bio politički zatvorenik na Golom Otoku poradi hrvatstva.

    Šesto (6) Ilija Stanić je došao u Njemačku negdje ili polovicom 1966. godine i tu se povezao s nekim istaknutim Hrvatima, članovima “Prijatelja Drine” i HNO.

    Sedmo (7) Ante Vukić iz Njemačke je pisao u novini Nova Hrvatska odmah neposredno ubojstva generala Drinjanina da su njemačke vlasti kod Ilije Stanića početkom 1967. godine pronašli krivotvorenu španjolsku putovnicu, te da mu je prijetila opasnost da ga se izruči Jugoslaviji. Navodno, kako piše Nova Hrvatska, da su mu Jakov Jurić (sada pok.) i Milan Dorić (o kojem je pisao slovenski publicista Roman Ljeljak početkom ove 2014. godine, da je on bio agent Udbe od 1953. pa sve do 1990. i da je za udbaške usluge dobio više od jedan milijun njemačkih DM, te da je on, Milan Dorić, ubio hrvatskog emigranta i predsjednika Bleiburškog Počastnog Voda Nikolu, Nikicu Martinović u Austriji 1975.; te da su mu Jakov Jurić i Milan Dorić pomogli doći do francuske granice i preko Francuske da je došao u Španjolsku.

    Osmo (8) da se je tu u Madridu upoznao s Željkom Šuškom u “Santiago Apostol”, a Josip Perković je pisao da je ovaj Željko Šušak (kako je do sada poznato da ovaj Željko Šušak nije brat ministra HOS-a Domovinskog rata Gojka Šušak) bio njihov čovjek, tj. da je radio za Udbu.

    Deveto (9) da je Ilija Stanić preko veze nekih iz Madrida i navodno ovog Sveučilišta “Santiago Opostol” (ili “Apostol”, nije najjasnije ni čitljivije, mo. Otporaš.)
    došao do Maksa Luburića upravo u to vrijeme, jer i sami Ilija Stanić tvrdi da je počeo kod Maksa raditi u proljeće 1967.

    Deseto (10) da je general Drinjanin u rujnu 1968. godine otpustio Iliju Stanića iz vojeg stana i iz Tiskare DRINAPRESS.

    Jedanaesto (11) da je genera dao malo novca Iliji Staniću i poslao ga u Pariz kod svojeg suradnika dr. Miljenka Dabe Peranića da mu pomogne naći posao i srediti Papire da ostane u Francuskoj, ili da mu pomogne da dođe do Njemačke ili Švedske do Stipe Mikulića.

    Dvanaesti (12) u Parizu se je Ilija sastao s dr. Peranićem koji mu je uistinu i nastojao pomoći pronaći posao i srediti papire.

    Trinaesto (13) dok je dr. Peranić pripremao papira za Iliju, njega je nestalo za desetak dana, ako ne i više, kako dr. Peranić piše u knjige: POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA, vlastita naklada, New York 1984.

    Četrnaesto (14) za neka dva tjedna Ilija Stanić se je povratio i došao u stan dra. Peranića, koji ga je pita: a gdji si ti bio …? na što mu je Ilija odgovorio da je bio u krađi i da ga je uhapsila francuska policija i da je bio u zatvoru. (Po mome mišljenju i po svemu što sam do sada mogao zaključiti, Ilija Stanić je bio u Jugoslaviji, išao je tamo po upute, i kako je sam negdje izjavio da mu je toga puta Stanko Čolak dao prašak, otrov za otrovati Maksa. Također, postoje indicije, čitajući spomenutu knjigu dra. Miljenka Dabe Peranića, da je Ilija Stanić bio i u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu kao za jednu odskočnu dasku u pripremanju ubojstva generala Drinjanina. Mo.)

    Petnaesto (15) na preporuku dra. Peranića Ilija Stanić se vraća u Španjolsku, najprije kod svojeg poznanika i dobrog prijatelja Željka Bebek kod kojeg ostaje nekoliko dana, tako kako bi general mogao saznati da se je Ilija vratio i da želi ponovno doći kod njega.

    Šesnaesti (16) sada se postavlja pitanje dali je i koliko je Željko Bebek pomogao Iliji Staniću da se ovaj opet, spreman i opremljen otrovom da ubije hrvatskog generala Drinjanina? Za povjerovati je da Željko Bebek o tome ništa nije znao, jer, kako je poznato Udbini ubojice zaliveno šute i nikome niša ne pričaju o svojim namjerama.

    Sedamnaesto (17) po onome što mi do sada znamo a znamo ono što je Ilija Stanić rekao sarajevskoj Udbi u svojoj izjavi 29 i 30 travnja 1969. godine da je on sam djelovao, da mu u tome nitko nije jer da on, Ilija Stanić nikome nije vjerovao.

    Osamnaesto (18) kada je Ilija Stanić ubio generala Luburića i smišljao način kako što prije napustiti Carcagenta, mjesto i grad zločina, tada je za sigurno smišljao kome će se najprije javiti.

    Devetnaesto (19) već oko osam sati na večer iz Barcelone, prije nego se je ukrcao na vlak za Francusku, jer, kako Ilija sam kaže da je trebao preći francusko/španjolsku granicu prije pola noći, nazvao je svojeg brata Luku i u tri riječi bratu rekao: NEMA VIŠE “M”., što svakako znači: nema više Maksa.

    Dvadeset (20) sada i po ovome se može znati koliku je ulogu igrao brat Ilije Stanića Luka u ubojstvu generala Drinjanina.

    Dvadest i jedan (21) postoji velika mogućnost da je Ilija Stanić iz Španjolske otišao direktno i u sigurno skrovište u jugoslavensku Ambasada u Parizu. To bi moglo biti i logično, jer bi tu bio i siguran, dok bi službenici jugoslavenske Ambasade prikupljali sve potrebne podatke o ubojstvu Maksa Luburića, itd.

    Dvadeset i dva (22) uzevši u obzir tih desetak dana od dana zločina pa do dana davanja izjave sarajevskoj Udbi, može se olako zaključiti da doći s vlakom iz Pariza za Zagreb uzme samo, tada, te godine 1969. sam 24 sata, a iz Zagreba par sati do Sarajeva.

    Dvadeset i tri (23) ako bi se išlo s avionom iz Pariza za Zagreb bilo bi riskantnije, iako bi uzelo samo nekoliko sati.

    Dvadeset i četeri (24) dakle, vlakom je bilo najsigurnije.

    Dvadeset i pet (25) dragi moji Hrvati ovo bi bio jedan vremenski scenario ubojice Ilije Stanića od dana počinjenog zločina do dana davanja izjave 29 i 30 travnja 1969. godine sarajevskoj Udbi. Bilo bih mi drago da svaki od nas koji bude ovo čitao smatra obveznim i dužnim popuniti svaku prazninu u ovom opisu. Iskreno vas sve pozdravlja Otporaš.

    Posljednje uređivanje od Bobani : 14-07-2014 at 02:38

  2. Keala

    I think this is one of the most significant
    information for me. And i am glad reading your article. But wanna
    remark on some general things, The site style is great, the
    articles is really great : D. Good job, cheers

  3. Hasina

    Saved as a favorite, I really like your web site!

  4. Yevette

    When some one searches for his essential thing, so he/she wishes to be available that in detail, so that thing is maintained over here.

  5. Jennica

    What’s up, yup this post is genuinely good and I
    have learned lot of things from it regarding blogging.
    thanks.

Odgovori