Priložena slika je grobnica moji roditelja Petra i Ive/Vićeke Gabrić i mojeg brata Rafajela.
S OPROŠTAJNE VEČERE MILE BOBANA U SAN FRANCISCU, PRED ODLAZAK NA SUD U NEW YORK, NEDJELJA 14 VELJAČE 1982.
ŽELJA MOJE MAJKE IVE “VIĆEKE” BOBAN, GABRIĆ!
(Mojoj Majki Ivi “Vićeki” Boban jugo/udbaške vlasti u Mostaru nisu htjeli dati potrebne papire da dođe posjetiti u Ameriku svoju djecu i unučad. Prisiljena je bila otići kod sina Jerke u Veliku kod Požege i tu se prijaviti kao stalni stanovnik Općine Požege, u nadi da bi mogla dobiti potrebne papire za doći u Ameriku. Dobila je potrebne papire samo do Pariza i natrag. Tada smo supruga i ja iz Texasa došli sa šestero djece u Pariz za Božić 1985. Bilo je lijepo se sastati poslije toliko godina sa mojom Majkom, a njoj isto tako vidjeti nevjestu strankinju i šestero unučadi. Najviše ju je zanimalo znati u detalje moj slučaj kada sam bio u New York-u na sudu. Rekao sam joj da imam snimljenu vrpcu mojeg oproštajnog govora kojeg sam rekao na oproštajnoj večeri u Domu Hrvatskih Udružitelja u San Francisku. Zamolila me je da joj pošaljem taj govor, što sam i obećao. Kada sam se povratio u Ameriku i pronašao obećanu vrpcu. Kada sam počeo vrpcu slušati i preslušavati, poradi galame u dvorani i nejasnoće, odlučio sam prepisati govor s vrpce i poslati mojoj Majki.
Slika moje Majke Ive “Vićeke” Boban, Gabrića u vojničkoj kapi vojnika njezina unuka Mate Zorića koji se je borio za Drugu Hrvatsku Državu 1991-1995. Slikano u lipnju 1991. godine u Bobnavoj Dragi.
U potražnjih nekih stvari, upravo naletih na kopiju prijepisa tog govora kojeg sam mojoj Majki poslao za Božić 1986. godine. Govor je malo podug i neću ga u nastavcima iznositi. Sve što bih cijenjene čitatelje zamolio je to, da, uz potrebu želje da ovo pričitaju, imadnu strpljenje pročitati sve, i ne samo to, nego se staviti u odraz onog vremena kada se je išlo u New York na sud, kada se je četiri godine kasnije s vrpce prepisivalo mojoj Majki, i danas, poslije punih 32 godine događaja. Nastojat ću biti dosljedan originalnom prijepisu s vrpce s tim da ću neke tipkarske pogriješke ispraviti, kako bi se sadržaj ovog cijelog opisa mogao što bolje razumijeti. Hvala svima. Mile Boban, Otporaš.)
RAZGOVOR SA OPROŠTAJNE VEČERI UOČI MOJEG ODLAZKA NA SUDJENJE U NEW YORK, 14 VELJAČE 1982. GODINE, U DOMU HRVATSKIH UDRUŽITELJA, 415 GRAND AVENUE, SOUTH SAN FRANCISCO, CALIFORNIJA.
Draga Mama,
14 prosinca, 1986. godine.
Pišem Ti ovo pismo na Tvoju želju i onako kako smo se u Parizu dogovorili. Toga se vjerojatno još uvijek sijećaš. Pišem ti ovo pismo na Materice (stari hrvatski običaj kada su se Majke častile dvije nedjelje prije Božića, mo.) što me podsjeća na pjesmicu koju si mi Ti kazala prije tri desetljeća: “Znaš li mala kad su Materice, na Očiće (nedjelja prije Božića, mo.) daš’ mi čorapiće.”
Ovih dana se navršava godinu dana kako smo se sretno sastali u Parizu. To je bio radostan dan! Uvijek si vruće željela vidjeti Tvoju unučad prije nego podješ na vječni počinak, kao i saznati pravu istinu šta se je to sa menom dogadjalo u Ameriki. I konačno Ti se ta želja ispunila. Ali, na žalost, istinu oko mojeg slučaja i slučaja mojih prijatelja samo Washington i Beograd znaju i njihovi vjerni doušnici.
Draga moja Mama, moj brat Rafo i moja sestra Kata su pripremili ispraćajnu večeru pred moj odlazak u New York na sud, nedjelja 14 veljače 1982. U to doba straha i svadjalačke revolucije među podijeljenim Hrvatima, u doba kada su mnogi Hrvati zauzeli svoje stavove, kako prema meni tako isto i prema ishodu procesa, stvorivši svoje predodžbe i ideje, osudivši me prije porote i suda, ipak je dvorana bila dupkom puna onih, koji ni uz cijenu straha, prijetnji i odmazde, nisu htjeli iznevjeriti simpatije i prijateljske osjećaje koje su gajili prema meni i mojoj obitelji.
Program je vodio gosp. Velimir Sulić, koji je svojom vještinom i duhovitošću sve nazočne držao u velikom razpoloženju.
Bilo je mnogo govornika i svaki je htio biti dio mojih trenutačnih muka i tegoba. Ali poradi dužine svih govora i poradi pomanjakanja prostora, iznijeti ću Ti, u prijevodu na hrvatski, govor gospodina Jima Bachan-a iz Los Angeles-a, odvjetnika hrvatskog podrijetla, koji je, da se zna i da se nezaboravi, dobrovoljno i bezplatno, pristao biti u pomoći desetorici (10) odvjetnika obrane, jer gosp. Bachan govori hrvatski i engleski, paralelno.
Usput Ti šaljem dva različita mišljenja od dva različita Hrvata iz onog vremena kako bi bolje mogla shvatiti atomsferu u kojoj su Hrvati tada živjeli. Jedno je od gosp. Vlade Glavaša iz Chicaga, a drugo od gosp. Ive Vučićevića iz San Francisca.
Draga Mama poslušaj sada Jima Bacha-a:
“Dobra večer gospodje i gospodo. Ja sam presretan što sam ovdje večeras. Želio bih reći nekoliko riječi o gospodinu koji sjedi na lijevo do mene, gospodin Mile Boban. Ja poznajem Milu Bobana ima samo dva mjeseca. Ali u to vrijeme sam ga počeo cijeniti i obožavati. Imam za to dva razlog:
Prvo, njegova hrabrost koju pokazuje kroz cijelu ovu tešku muku. On sutra odlazi u new York suočiti se sa Federalnim Sudom, a on ovdje sjedi hladno-miran i nije prestrašen. To pokazuje da on ima čistu savjest i da je on potpuno nevin.
Drugo, ja cijenim Milu Bobana zbog njegovih načela. On je uvijek bio jednostavan čovjek koji vjeruje u jednu stvar: Slobodu i Nezavisnost za svoju zemlju Hrvatsku. Ja vjerujem da ćemo se za tri do četiri mjeseca, opet svi zajedno, još jednom, ovdje sresti i zaželiti Mili Boban dobro došlicu iz New York-a u San Francisco u zagrljaj svoje obitelji i u društvo svojih brojnih prijatelja. Dobro došlicu kao slobodan čovjek, kojeg ugled i čast nisu povrijedjeni. Hvala Vam!”
Mama, gosp. Bachan je govorio engleski za goste koji nisu govorili hrvatski.
Mama, evo što sam ja rekao:
Dragi moji prijatelji, najprije pozdravljam one koji su zbilja htjeli večeras doći ovdje, zbilja, u srcu i u duši su htjeli biti s nama ovdje, ali nisu mogli. Nešto ih je spriječilo: njihove osobne, obiteljske, prijateljske i ine potrebe. Tim ljudima mi moramo dati priznanje, poštivanje i našu pažljivost. U drugom redu i zatim pozdravljam takodjer i one koji su mogli a nisu htjeli doći. I ne samo to da oni nisu htjeli doći, nego su i druge nagovarali da ne dodju večeras ovdje. U trećem redu, dragi moji prijatelji, najviše pozdravljam Vas koji ste došli večeras ovdje. Došli ste odati jedno prijateljsko priznanje čovjeku, Hrvatu i znancu, koji je živio s Vama ovdje, u istoj hrvatskoj zajednici preko trinaest godina. Došli ste odati priznajne jednom prijatelji i jednom poštenom čovjeku. Ja sam pošten čovjek i ja Vam to jamčim. (Napomena. Nije na vrpci. Ovdje sam naglasio riječ “pošten” – suprotno od lopovluka – jer je neprijatelj nastojao širiti i proširiti vijest da sam ja moju kuću napravio “iznudjivačkim” novcem.)
Ja znam da Vi želite nešto od mene čuti večeras. I čut ćete. Reći ću Vam onoliko koliko će mi biti moguće reći. Ne da imam nešto sakriti, daleko od toga, nego moram paziti što ću reći, kako ne bi sam sebi naškodio na sudu. Reći ću Vam da sam ovdje dvanaest i pol godina, skoro trinaest, da nikada nisam pričao o mojim osobnim ili mojim obiteljskim problemima, stvarima i slično. Sve što me je vodilo, vodio me je hrvatski zanos, ljubav prema Hrvatskoj i ljubav prema onima koji su patili i pali za tu Hrvatsku, za koju i ja danas patim, za koju pate tisuće, tisuće i tisuće drugih Hrvata, diljem Domovine i takozvanog slobodnog svijeta.
Ja kada ne bih poštivao te junake, onda bi oni imali pravo, i to puno pravo – kada bi bili živi – meni reći: da ja ne zaslužujem njihovo prijateljstvo.
Meni je često puta bilo drago reći koju riječ o meni, ali ju nikada nisam izgovorio do ove večeras večeri. Imam ovdje večeras prijatelja. Uvijek sam to prepustio njima i drugima neka oni kažu o meni a ja ću o njima. I tako se je to činilo, i fala dragom Bogu da je to tako bilo. U to ste se mogli uvjeriti i večeras. Ali jednu stvar večeras ovdje želim spomenuti prije nego predjem na drugo. To je slijedeće: Nedajte se zavesti! Pazite se lažnih prijatelja! Ima ih danas medju nama svakakovih. Ja Vam večeras ovdje kažem da ima u San Franciscu lažnih Hrvata, onih koji govore o hrvatstvu samo kako bi što lakiše mogli rovariti medju nama. Danas su sputali mene. Ja Vam jamčim ako se ne budete pazili, da će sutra sputati Vas. Sastaju se po raznim lokalima. Sastaju se sa doušnicima stranih služba. (Napomena, nije na vrpci. Odnosi se na one koji su bili inicijatori sastanka sa agentom FBI Bob Gorett-a u Hrvatskom Domu u San Franciscu na devetnaestoj (19) ulici i koji su taj sastanak zdušno promicali preko gosp. Ive Vučičevića Radio Sata na prvi kolovoza 1981. godine.) Ignorirajte te ništarije! Nemojte se sa njima svadjati! Nemojte sa njima gubiti vrijeme! Imate časnih ljudi, časnih Hrvata, časnih prijatelja! Drž’ te se tih ljudi ako nešto hoćete raditi za Hrvatsku!
Ja večeras ovdje vidim, u ovim mojim teškim momentima mojeg života od 42 godine, tko mi je iskreni a tko lažni prijatelj. I sutra, da taj lažni prijatelj dodje k meni i kaže: Mile idemo nešto za Hrvatsku raditi zajedno, samo bih ga pogledao i odmakao se od njega. Tako možete i Vi postupati. Jer, nezaboravimo jednu stvar, a ta je da za jugoslavenski konzulat na 1919 Sacramento ulica u San Franciscu svako isticanje hrvatstva je terorističko djelo.
Teško je govoriti o sebi. Ja mislim da mi Hrvati imamo jednu specifičnu manu, a ta je da mi nikada, kada smo u jednom skupu, ne govorimo o sebi, iako svaki pojedinac najviše sam o sebi zna bolje nego netko drugi, pa i najbolji prijatelj. To je nažalost tako.
Ja vidim ovdje u dvorana čovjeka, vidim ga, (Napomena. Nije na vrpci. To je bio Filip Šola iz San Jose, California.) koji mi je prije dvije godine rekao: “Mile, o tebi se svašta priča…” Ja kao sin seljačke majke i čega se nikada neću stiditi, jer me je Mater naučila i odgojila sa onom starom hrvatskom poslovicom: “Dragi sine nikad nemoj protiv ljudi krivo govoriti, jer lažne riječi više bole nego i najači udarci…”, pa neka ljudi govore što god hoće, tako ja odgovorim Filipu Šoli.
Nažalost ja sam se tog pravila držao i nisam obraćao pažnju što zli jezici govre o meni, mrežu oko mene pleli svim raznim spletkama kako će me na sud dati, kao što je Juda Iškariot sve moguće činio kako bi Isusa izdao. Ja sa ovim ne želim reći da je mene moja majka krivo učila. Ona je mene učila miroljubivom naukom: tko tebe kamenom, ti njega kruhom. I to je ostalo vrlo duboko u mojem sječanju. Fra. Mate Markota je u prošlu nedjelju s Oltara u prediki rekao za one koji se služe zlim jezicima: “Tko je prešao četrdeset godina, niti ga može Crkva popraviti, niti krčma pokvariti”. Tako i jest. Ja sam već kao čovjek preko 42 godine zaplovio hrvatskim putem i tim putem iđem do groba, a ta ideja se zove HRVATSKA.
Zašto sam Vam ovo spomenuo što mi je moja majka govorila? Spomenuo sam to zato da svaki od nas, pojedinačno i skupno, večers ovdje i sutra i prekosutra i svugdje i na svakom mjestu razmislite kako su nas naše hrvatske majke odgajale. Neće me iznenaditi da se pokoji večers ovdje među nama nalazi koji će sutra zdušno prenijeti svojim naredbodavcima što se je ovdje večers govorilo i koliko je uzvanika bilo. Kamo sreća da sam prije dvije godine poslušao mojeg prijatelja (Filip Šola) koji je večeras ovdje među nama, kada mi je rekao: “Mile zaustavi sve te priče protiv tebe i Otpora…”
Zato dragi moji prijatelji, ja Vas zbilja večaras smatram mojim iskrenim prijateljima, pa Vam to govorim zato da i Vas ne zadesi što je mene zadesilo. Spavajte otvorenih očiju. Nedajte lažima na Vas! Nedajte! Kada čujete da Vas netko kleveće, ogovara, govori protiv vas što nije istina, imate pravo naći tri čovjeka, tri svjedoka i suočiti te osobe koje šire laži protiv Vas, zausteviti ih i reći im: Deder, majčin sine, govori istinu ili prestanite govoriti i širiti laži, protiv mene ili bilo protiv bilo koga drugoga. Jedino na taj način ti lažovi u ovčijoj mišini se mogu otkriti. To toliko o tome.
Ja sam rođen 1939. godine. I956. sam dobio poziv za predvojničku dva tjedna. Naravno da smo svi prošli sedamnaest godina i znamo kako smo se osjećali, pa tako i ja. Radio sam na polju sa ocem kada mi je milicioner donio tu pozivnicu. Tamo piše: drug Mile Boban. Ljudi, nemojte misliti da sam neki fanatik, o tome nema ni govora, nego riječ “drug” u mojoj obitelji se nije nikada spominjala. I ja sam tu odmah počeo prkositi i prepirati se sa milicijom. Kada je došao spomenuti dan da moram ići u Tihaljinu na predvojničku, ja se nisam odazvao.
Pošto je bilo proljetno doba, ja sam okopavao duhan sa ocem. Milicioner je došao i rekao da ja moram ići sa njim i da će me on sprovoditi. Otac je rekao: “Idi sinko”. Ja nisam htio da on mene sprovodi kroz sela kao nekog lopova, nego sam mu rekao: “Evo ti Boga od zlata, pođi samo korak sa menom. Ja znam gdje je Tihaljina i ja ću večeras tamo biti”. Otišao sam preko Šimića Brijega. Mi neki znamo gdje je to. Ja sam se pojavio u logoru za predvojničku obuku u Tihaljini.
Došao sam tamo. Dali su mi neku pušku i neku šajkaču na kojoj je bila petokraka, ali ne od željeza već od neke čoje, sukna. Kunem Vam se…ovo je istina. Ja sam čoju istrgao, i na svu sreću da sam ju stavio u džep, a ne bacio. Kada su nas na večer postrojili, svaki od nazočnih ima petokraku na šajkači, Mile Boban ju nema. Kada sam vidio da je vrag odnio šalu, ja sam ju izvadio iz džepa i rekao da je odpala. Dali su mi nekoliko minuta da ju prišijem. Ja sam se “zbunio” i prišio ju unutra šajkače, gdje je ostala petnaest dana.
Što sam htio sa ovim reći je to, što je malo prije rekao odvjetnik Jim Bachan, da imam moj princip. Jest, ja imam moj princip. Sve mi je poginulo, što se kaže. Kada kažem “sve”, tim mislim reći da nam je poginula Hrvatska Država boreći se protiv petokrake. Bilo mi je samo sedamnaest godina.
Sa te strane ja sam učinio i izvršio moj dio, kako sam to jutros rekao preko radio sata “GLAS SLOBODNA HRVATSKA”, kojeg vode gg. Marijan Pehar i Leon Galić, kao župljanin i kao rodoljub.
Nove snage ovdje dolaze. Treba se tražiti nešto drugo. Ono što je nekada bilo dobro i zadovaljalo potrebe hrvatske zajednice u Bay Area, ne znači da to više nije dobro, nego znači da je dotrajalo i da trebaju izmjene. I tek se je počelo 1972. godine govoriti da bi trebalo oživijeti hrvatsku zajednicu ovdje. Jer, nezaboravimo jednu stvar, a ta je: Prije petnaest godina u ovom zalijevu nije bilo možda više od dvadeset do tridest hrvatske djece. Danas ih ima preko pet stotina. Vidite šta prirodni proce čini. Možemo se između sebe ženiti i udavati, što je jedna velika i plemenita stvar u tuđeme svijetu. Kada govorimo o ovome, želim naglasiti da su potrebe iziskivale da se nešto drugo ovdje mora napraviti. Napravili smo ovu zgradu “CROATIA ASSOCIATES”, “HRVATSKI UDRUŽITELJI”. Moje građevinsko poduzeće ju je gradilo i znam za svaki ekser gdje sam ga zabio. Prijatelji dragi, najveću pogriješku činimo kada šutimo, kada oko istine obilazimo. A svijedoci smo svi ovdje i znamo koliko se je ovu zgradu bojkotiralo. Ovu zgradu se je bojkotiralo – uvjerenja sam, a to moje uvjerenje ću povući samo onda kada mi se protivno dokaže – da su ovu zgradu napravili Ranković i Đilas u ime hrvatstva i stavili ime “CROATIA ASSOCIATES”, da bi u nju, u ovu zgradu, više dolazili, nego što se je do sada dolazilo. (Napomena. Nije na vrpci. Ovu zgradi sam ja pronašao 9 siječnja 1978.. Tada smo gosp. Milan Cvitanović i ja počeli raditi na tome da iz ove velike i trošne zgrade napravimo jedan modreni “HRVATSKI DOM”. Uzelo je više od godinu dana da se pripremi plan, kojeg je Arhiktekt gosp. Ivo Terzić napravio i svoj honorar, koji je prelazio preko sedam tisuća dollara, poklonio kao dar u taj hrvatski velebni i značajni podhvat. Hvala mu! Gosp. Milan Cvitanović je najzaslužniji za sve administrativne korake i službene papire, tako da se zgrada službeno zove “DOM HRVATSKI UDRUŽITELJA”. Bez pretjerivanja ja sam svakako najzaslužniji za izgradnju i moderniziranje zgrade. Skoro znam gdje se svaki čavao nalazi. Ja sam također isposlovao da Općina grada South San Francisca da službeno proglasi po cijelom gradu da se za “GRAND OPENING” slavi “HRVATSKI TJEDAN”, a sve to da se čuje i širi hrvatsko ime među strancima i Amerikancima koji nikada prije nisu čuli za hrvatsko ime. A Tadija Pavić iz San Jose, – ne znam da li je u ikakovoj svojti sa Ninom Pavićem koji u Vjesnikovim Feljtonima piše sa jugoslavenske perspektive o Hrvatima i hrvatskom nacionalizmu – je imao snage predlagati da se Dan Hrvatske Državnosti Desetog Travnja održi u Domu Hrvatskih Udružitelja, ali samo Mili Bobanu treba zabraniti dolazak u tu zgradu. Kolike li drskosti i “hrvatske” svijesti?!)
Godine 1972. dolazi moj Otac i Majka u posjetu ovdje. Najprije su bili kod brata Rafe tjedan dana. Zatim kod sestre Kate tjedan dana, te i kod mene tjedan dana. Jedne večeri smo razgovarali. Roditelji ko’ roditelji, žele sve znati. Mi smo skoro ovdje svi roditelji i znamo roditeljske osjećaje. Meni Mater govori: “Sinko, ti imaš djecu. Kakova je tvoja buduća ideja za djecu. Šta ti misliš”. Mama, moja buduća ideja je da se ja vratim kući, sa mojom djecom, u Hrvatsku i da mogu mirno i slobodno, niz moj put, moj kolovoz, ići u polje, sa čovjekom se slobodno sresti i sa njim još slobodnije pričati i razgovarati o sveme, bez bojazni, i reći mu da i mi Hrvati imamo svoju Državu Hrvatsku. Moj Otac Petar, koji je skupa sa Zukinim Ocem bio u zatvoru, kaže: “Sinko, ja bih ti dao jedan savijet”. Da čujem Tata: “Okani se ti svega toga. Ja sam stariji Hrvat od tebe, jer sam se prije tebe rodio. Dok ne sazori, jer prije zore svanuti se ne može, do Hravtske Države će jako teško doći. Zmija se u glavu tuče, a tko će ju tamo tući? Starci kao ja! A gdje ste Vi, naša snaga i naša mladost, utekli ste vani, a nas stare i nejake ostavili na milost i nemilost. Okani se ti moj sinko politike i svega toga. Imaš ti svoju djecu, svojih šestero anđela i svoju ženu. Ti si Hrvat i to ti nitko ne može oduzeti”.
Usput rečeno. Roditelji nikada svoju djecu ne uče pogrešno. Ja slušao i slušao. Jesi li ti gotov, Ćaća, pitam ja njega. “Jesam”, kaže moj Otac. Kako ti Ćaća tamo živiš, pitam ga ja. “Pa, eto, tako, znaš, ono, po seljački”. Pa šta to znači “ono, po seljački”, pitam ja Ćaću. “Pa, eto, tako, iz dana u dan, je li, krpari se. Vi se, moja djeca, razbježali, lijevo desno, je li. Ostavili nas dvoje stari sami. I to se može izdržati, ali što je najteže, kada poštar svaki drugi dan prođe kroz selo a nami ne donese pismo od Vas. To boli, jer ne znamo šta je s vama”. Pa imaš li ti malo novca, Ćaća, pitam ja njega? “Ma sinko, eto tako. Prikupi se tu i tamo. Prodamo nešto duhana, nešto janjaca, nešto kokošiju i jaja i fala Bogu gladni nismo. Ja sam u bijedi rođen i u bijedi ću umrijeti”. Zašto se ti te bijede ne okaneš, dragi moj Ćaća? A On će meni: “Kako ću se ja te bijede riješiti, kada sam ja srastao sa tom bijedom”. Onda ja Ćaći. Pa dobro, sad sam te razumio. Kako ću se ja te politike riješiti i okanuti, kada jedino na politički način mi Hrvati možemo i moramo doći do Hrvatske Države. A On meni: “Sinko, kad je to tako, onda neka te Bog blagoslovi. Nikada više ti o tome ni riječi neću reći. Moj je Otac otišao odavle kući u siječnju 1973. a da Ga ja više nikada nisam vidio. Umro je na njivi vršeći svoju seljačku dužnost, beruću kukuruz 23 rujna 1981., kao što i vojnik vrši svoju dužnost na bojnom polju.
Tako je i bilo. U mojim najtežim momentima i trenutcima kada je saznao šta se je s menom desilo, nazvao je moju sestru Matiju u Njemačku, pitao ju dali je ona išta čula šta se je sa Milanom dogodilo u Ameriki i dali je to sve istina što novine pišu. Sestra Matija Mu kaže da su pred njom novine i da sve najgore pišu o Milanu. Pa šta pišu, pita ju Otac. Ma sve najgore, sestra Matija odgovara Otcu. Poslije jedne stanke Otac kćeri Matiji odgovara: “Kada bi oni (tj. novine i Udba, mo.) pisali i govorili o mojem sinu Milanu sve najbolje, onda bih ga se ja stidio, sramio i odrekao bih ga se”, završava moj dragi i voljeni Otac Petar Boban, Gabrić.
Dalje, naslušao sam se svega i svačega. Fala dragome Bogu što imam jedno Božije nadahnuće, Božiju snagu, koje su mi uvijek bile pravac. Ni vjetrovi, ni oluje nisu me mogli skrenuti s tog pravca, već sam uvijek smjelo išao tim pravcem za oslobođenje naše Hrvatske. Kada sam na sastanke išao, spreman sam išao, a ne kao neki kada dođu na sastanak, došli su nespremni, a oni koji su došli spremani i predložili spreman prijedlog za rad, naišli su na oporbu onih koji su došli nespremni i odmah počeli glasovati protiv spremna prijedloga. Protiv lijenčina i protiv takojevića sam se uvijek borio i borit ću se uvijek. To je u mojoj dužnosti. Jer da bi mi bili ravnopravni u diskusijama, trebaju i ti nespremni nespavati jednu noć te se pripremiti i spremni doći na sastanak. Tek tada, u podjednako nenaspavanih noći u pripremanju za naš zajednički cilj i zajedničku svrhu, moći ćemo razgovarati. Zašto sam sve ovo rekao? Ja sam sudjelovao skoro na preko pet stotina sastanaka za našu hrvatsku stvar u zadnjih 25 godina moje političke emigracije. Prožvakao sam deset kila čačkalica u toj lomljavini živaca, ne da se bogatim ili obogatim, nego da stvarno krenemo naprijed u našim hrvatskim nastojanjima za oslobođenje Hrvatske. Sve što sam radio radio sam da dokažemo strancima od kralja Tomislava do Brune Bušića, Stanka Nižića, Mate Kolića i drugih, da smo častni sljedbenici njihovih ideala.Ta ideja me je uvijek vodila. I ovdje priznajem, dragi moji prijatelji, Vama koji ste večeras ovdje, jednu veliku istinu, a ta je: da čovjek nikda neće uspijeti, bilo u kojem poslu: trgovačkom, športskom, političkom – osobito u političkom – kulturnom i svim drugim, ako nema razumijevanje svoje supruge. Fala dragome Bogu, evo nas sedamnaest godina u braku, zajedno. Imamo šestero djece, fala dragome Bogu. Nikada mi nije rekla: “Mile, nemoj to i to činiti, ili zašto to ili to činiš.” Više je učinila za našu hrvatsku stvar, kao strankinja, i to sa ponosom to ovdje govorim, nego mnogi koji su Hrvati ili koje su Hrvatice sa mokrim jezicima, i ništa više. Ovo nije napadanje ili ogovaranje bilo na koga. Ovo je obrana, obrana koju sam Vam morao večera reći, Vama mojim prijateljima. Ja Vas večeras pitam, dragi moji prijatelji, kako bi se Vi osjećali i šta bi Vi sve rekli o onima koji su Vas najviše oklevetali i teren pripremili za sudski proces u New York-u?
Eno tamo sjedi moja od 14 godina kćer Catherina. Na Uskrs prošle godine, dakle još nema ni godinu dana, kada se svako od nas veseli Kristovu Uskrsnuću. Izišli smo iz Crkve. Svak gleda svoje prijatelje, traži svoje društvo; djeca k svojima, žene k svojima a ja k mojima, muškarcima. Čestitamo jedai drugima Uskrs, pa čak i Deseti Travnja. Mnoštvo naroda na parkingu, sve Hrvatice i Hrvati. Djece na stotine. Sve puno Uskrsnog veselja!
Iđući kući, supruga je vozila. Ja sam čitao Glas Koncila. Primijetio sam da moja kćer Catherina nešto kroz plač govori. Pošto sam čitao novine, priznajem da nisam posvetio mnogo pažnje između moje kćeri Catherine i moje supruge Annie, ali sam primijetio da nešto nije u redu. Kada smo došli kući pitam ja suprugu: Šta je? Zašto je Catherina plakala? Supruga mi kaže da sada uzvanici dolaze te da će mi to reći kasnije. To je njezin običaj ne pričati stvari pred djecom koje nisu za djecu. Mene je to uistinu, u isto vrijeme zanimalo i brigalo što će mi to supruga reći kasnije. Oko četiri sata iza objeda, kada su se uzvanici razišli, pitam ja suprugu da li mi može sada reći, sada smo sami. Supruga mi kaže da je Catherina plakala zato što je jedna djevojčica na parkingu nagovarala druge djevojčice da se ne druže sa Catherinom Boban, jer je njezin otac ubojica i palikuća (Napomena: Odnosi se na podmetnuti požar na kuću koju je gradio gosp. Ivan Kapetanović u kolovozu 1977. godine. Podmetači požara nisu otkriveni, ali zli jezici su okrivili organizaciju HNO. i mene, mo.) To je bilo u travnju, na Uskrs, dakle sedam tjedana prije mojeg hapšenja. Sada Vas ja pitam, dragi moji prijatelji: Otkud sve to! Otkud svi ovi zapletaji! Tko je to sve tako lijepo pripremio da čak i djeca o tome znaju i javno na parkingu pričaju, dok ja nisam niša znao niti išta primijetio? To je razumljivo da nisam ništa primijetio, jer sam bio vrlo prezauzet gradnjom ove velebne zgrade gdje se večeras nalazimo. Ovu zgradu sam gradio i izgrađivao da se Hrvati i njihova djeca imaju gdje sastati i razonoditi. Je li to nama ovakovu situaciju u kojoj se danas nalazimo Udbaš pripremio? No! Ja znam što ovdje večeras govorim i znam koliko mogu reći.
Ja Vama ovdje ne govorim da Vi od njih okrećete glave, daleko od toga. Sa takovim koji su nas stavili u današnji položaj samo im možete reći dobar dan za dobar dan, i ništa više. Inače ćete nagrabusiti kao i ja. (Napomena: Nije na vrpci. U to vrijeme je bilo popularno biti doušnikom, jer oni koji su na to pristali su nesmetano mogli putovati u Jugoslaviju i vraćati se nazad bez straha i bojazni. Nikada nisi mogao znati kada ćete netko optužiti za nešto što nisi nikada počinio. To je bilo lako, jer smo bilo raznim poznajstvima i prijateljstvima izmješani. Slučaj dra. Andrije Artukovića i naš njujorški slučaj će mnogima otvoriti oči te će ti labavi Hrvati konačno uvidjeti da Washington i Beograd uzajmno rade protiv probitaka Hrvatske.) Iz moje velike dobrote i ljubavi za Hrvatsku ja sam uhapšen i skupa sa mojom obitelji trpim i patim ovu nepravdu i poteškoće. Ja ću moju nevinost dokazati na njujorškom sudu. Zato Vas ja ovdje pitam, ne da Vas gnjavim nego da budete živi svjedoci: Da li će oni koji su šurovali u mome hapšenju imati snagu, kada se ja povratim iz New York-a čist od svih trinaest (13) točaka optužbi reći: Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh! Ne. Ti ljudi neće imati te snage. Kažem opet: NE! Ti ljudi su skalupirani na drugi način, na njihov način i to je njihov način rada. Imali smo neki dan sjednicu u Hrvatsko Domu u San Francisku. Prijateljski se je počelo govoriti. Ima ovdje večeras nekoliko svjedoka koji su bili na toj sjednici. Prijedlozi su padali gdje održati ove godine Dan Hrvatske Državnosti Desetog Travnja. Jedan se diže i kaže: “Ja ne znam da li svi drugi iskreno govore, ali ja iskreno govorim”. (Napomena: To je bio gosp. Josip Vrbić koji je istu večer rekao za gosp. Marijana Pehara da je “Otporaški” obojen, našto mu je Marijan Pehar odgovorio da je on samo hrvatski obojen.) Dragi moji prijatelji gosp. Josip Vrbić nam je dao način i put kako doći do svađe. Takove guje mi imamo u njedrima. Takove guje mi oko sebe držimo i sa takovim gujama se družimo. Mi ako želimo biti državotvorni Hrvati, najprije moramo znati šta hoćemo: govoriti iskreno ili ćemo iskreno lagati, ogovarati i olajavati svoje prijatelje. Prepustimo to budućnosti. Idemo dalje! Nedavno me je jedno društvance pozvalo, te pitaju s lijeva na desno, ko’ iz straha da me ne uvrijede: kako se osjećam. Ja sam im rekao da se osjećam čelično, dobro, i još bolje od dobra, da se osjećam vrlo dobro. Osjećam se vrlo dobro jer sam siguran u sebe, a onaj koji je siguran u sebe je čist kao zlato, a za zlato se hrđa ne hvata. Ako bude vladalo ono pravilo: dvojica bez duše, treći bez glave, onda sam ja nastradao. Ali ako bude vladalo ono pravilo: Deder, dokaze ovdje, činjenice ovdje, onda sam ja na konju, čist i slobodan čovjek.
Prije tjedan dana sam ja imao priliku vidjeti te lažove na saslušanju Joze Majića, Ilije Ćurića na treći veljače 1982., kada su počeli nabrajati koji su u njihovu klevetničkom društvu. I sada će se desiti to da ja, Mile Boban, tužim ovoga ili onoga. Mile Boban ne tuži nikoga. Mile Boban se samo brani od raznih kleveta i ogovaranja. Meni je Bog dao život da ga imam pravu čuvati i braniti. I ja to činim. Svi oni koji kasnije budu snosili bilo kakove posljedice, ne trebaju okrivljavati Milu Boban, nego neka okrivljuju sami sebe i one druge koji su na saslušanju sami upirali prstom na one koji su o meni širili laži, ogovarali i klevetali me. Tu da se razumijemo. (Napomena: Mjesec dva dana prije mojeg hapšenja 25 lipnja 1981. godine, pred Crkvom u San Jose Jozo Majić, Andrija Škrabo i Ilija Ćurić su dijelili letke protiv mene. Naslov letka je bio “DRAGA HRVATSKA BRAĆO”. Sadržaj tog letak je bio klevetnički i udbaškog karaktera. U tom letku se mene optužuje da sam ja zapalio kuću Ivana Kapetanovića, ubio Križana Brkića i mnogo drugih laži. Iz toga je došlo do mojeg hapšenja. Prije nego sam pošao na sud u New York 15 veljače 1982. godine, tužio sam gore spomenutu trojku, tako da je došlo 3 veljače do saslušanja ove trojke. Prilažem poveznicu sadržaja gore spomenutog klevetničkog letka. mo.) https://otporas.com/draga-hrvatska-braco-letak-protiv-mile-bobana-kojeg-su-dijelili-pred-hrvatskom-crkvom-u-san-jose-californija-jozo-majic-ilija-
Mnogi me često puta pitaju kako to da ja o mnogim stvarima govorim, imana, datume i godinu spominjem i da mnoge stvari znam. Hvala Bogu zapamtio! Kunem Vam se, eno ih tamo, mojih svih šestero djece, sjede na klupi. Zapamtit će i moja djeca! Zapamtit će i moja supruga! Završit ću, ali samo još nešto. Neki dan je došao u moju kuću jedan prijatelj iz iskrenih motiva, i pati me: “Mile, istinu mi kaži kako se osjećaš, ali samo istinu i šta te najviše muči. Da sam ja na tvojem mjestu, ne znam bi li sve ovo mogao izdržati”. (Napomena. To je bio Jakov Jurić,) Ja ga gledam i smijem se, a on meni: “Šta se smiješ”. A ja njemu: Dragi moj prijatelju izgleda meni da u tebi nema ni kapi vjere, baš ni kapi vjere. Naposljetku želim Vam sve najbolje. Ja ću se braniti i ja ću se obraniti. Ja ću sa vama biti prijatelj. Ovaj slučaj neće narušiti moje prijateljstvo s Vama i čvrsto vjerujem da neće ni Vaše s menom, jer u protivnom nebi večeras Vi bili ovdje. Ali oni koji su prošle godine kada sam ja bio uhapšen i stavili pjesmu na Radio Sat: “Hode Mujo niz čaršiju i nikad se više vratiti neće”. (Napomena. Urednik Hrvatskog Radio Sata u San Franciscu, gosp. Ivo Vučičević je stavio tu pjesmu po želji društva svojih klevetnika. Gosp. Nedjeljko Miličević se sa njim prepirao poradi te pjesme, našto mu je gosp. Vučičević rekao: “Ja ću se ispričati gosp. Bobanu zbog sumnje i uvreda koje sam mu nanio, ako ga sud oslobodi optužbe”. Niti je mene sud pronašao krivim niti se je gosp. Vučičević ikada ispričao. Ni Vjesnik u Srijedu se nikada nije ispričao za nanešene uvrede i klevete hrvatsome narodu, pa onda nazdravlje obadvojici!) Ja Vam kažem da se ja vraćam. Šime se vraća i vratit će se Šime…i gdje će biti da će biti, lipo će mu biti. Na koncu ispričavam se poradi duljine. Oprostite što sam najviše o sebi govorio. Uostalom došli ste ovdje poradi mene i ovo je moja večer. Ja Vas sve volim. Pozdravljam Vas sve. Želim Vam sve najbolje. Završavam onom iz Biblije: Ne plačite žene mene, neg plačite sinke Vaše koji mene na sud daše. Ja bih tu izreku preinačio u: da nitko ne treba plakati za mojom sudbinom, već za sudbinom onih koji su mene i moju obitelj stavili na ove iskušnje, muke i patnje. Hvala Vam! (Napomena. Pošto su neke žene plakale dok sam ja govorio a mnogima su oči suzne bile, nabrzinu sam se sjetio ove biblijske izreke, i zato sam ju na koncu rekao.)
Eto draga Mama, na tvoju i za tvoju želju sam prepisao s vrpce moj govor s oproštajne večeri pred polazak na sud u New York. Sada možeš znati što sam sve rekao. To si željela znati prije nego odeš u vječnost. A ti nađi nekoga u selu ko’ će ti pročitati ovo pismo, ili otiđi u Grude kod sestre Mile da ti njezina djeca ovo pročitaju. Usput ću ti reći što je gosp. Vlado Glavaš iz Chicaga rekao o nama u programu svojim slušateljima 15 studenoga 1981. godine:
“Kako znate, deset Hrvata iz Amerike i Canade, početkom veljače iščekuje sudski proces u New York-u. Od tih su: Mile Markić, Ivan Mišetić, Ante Ljubas, Ranko Primorac su u zatvoru, Milan Bagarić, Miro Biošić, Vinko Logarušić, Drago sudar iz Toronta, Anđelko Jakić i Mile Boban iz San Francisca se brane sa slobode. Poznavajući optužene, mi vjerujeme da oni neće dugo čamiti iza željeznih rešetaka i vjerujemo da je pobjeda na našoj strani.
No, bez obzira na ishod sudskog procesa, pa taman ovi hrvatski žrtvenici sutra izišli na potpunu slobodu, policija je uspjela što je tražila. Ljudi su izgubili poslove, uzeti su odvjetnici koji traže veliki novac, poremećene su obiteljske njege, i što je najžalostnije, unijet je velik nered i nepovjerenje među Hrvate.
Ne gledajući što će sutra biti, dužnost je nas Hrvata da priskočimo u pomoć odmah danas, kako bi umanjili obiteljske boli i skinuli crni plašt sa hrvatskog imena, i na koncu da pomognemo samu obranu. Jer će od same obrane ovisiti, ne samo sudbina ovih hrvatskih žrtvenika, nego i buduća hrvatska djelatnost na ovom kontinentu. Da bi donekle ovo postigli, Hrvati Chicaga priredjuju dobrotvorni bankvet večeras u šest sati i trideset…Svi nam dobro došli!!!!
”U subotu je konačno porota izrekla svoj pravorijek na sudjenju protiv desetorice Hrvata u New Yorku, i vijest se ubrzo proširila diljem naših naseobina po Americi. Saznajemo da je (novina, mo.) New York Times objavio pravorijek u jednom svom mjesnom i nedjeljnom izdanju, (Napomena. Za kakove kvake se gosp. Vučičević hvata samo da omalovaži dogadjaj pred hrvatskom javnošću. I sam u svojem početu kaže da se je “…vijest se ubrzo proširila diljem naših naseobina po Americi…”. da je to bila jedna nedjeljna mjesna novina koja je namjenjena samo užem krugu i susjedima u susjedstvu, za sigurno se vijest nebi tako brzo proširila. Kakove li kontradiktornosti! mo.) kao i San Francisko Examiner. Po uputi suda, porota je trebala pronaći krivim ili osloboditi krivnje od optužbe sve optužene, ako po njenom mišljenju ne prihvaća dokaze i svjedoke državnog tužitelja, izvan svake sumnje. Svoju odluku porota je donijela na temelju dvije optužbe. Prvo urotom, to jest dogovor optuženih za urotničko djelo, i drugo, izvršenje stanovitih zločina, uključivši posjedovanje i prenešanje oružja i ucjenjivačka pisma i umorstva. Po tim uputama je pronašla krivim pod obadvije točke optuženog: Milu Markića, Antu Ljubasa, Milana Bagarića, i Ranka Primorca. A na temelju prve točke, to jest urote: Vinka Logarušića i Dragu Sudara. Po tim istim uputama, optuženi: Miro Biošić, Andjelko Jakić, Mile Boban i Ivan Mišetić oslobodjeni su optužbe i nisu pronadjeni krivim izvan svake sumnje, te su odmah pušteni na slobodu. Sudac će izreći osudu šest tjedan nakon pravorijeka porote, to jest od prilike krajem mjeseca lipnja. Po točki jedan optužbe, svaki osudjeni bi mogao teoretski dobiti do dvadeset godina tamnice, a po točki dva najviše do dvadeset godina. Ali isto tako osuda može biti izrečena minimalno. (Napomen. Da je gosp. Ivo Vučečević zastao ovdje, to bi se moglo podrazumijevati kao dnevna vijest dogadjaja. Ali kada je gosp. Vučičević počeo izlagati svoje osobno mišljenje, to više nije izgledalo kao vijest, nego kao obični istres svoje mržnje prema uhapšenima) Kao što se moglo i očekivati, pravorijek porote izazvao je i razočaranje i radost kod svih onih koji su pratili sudsku raspravu. O tome zašto je porota donijala takovu odluku a ne drugačiju, to jest zašto nije sve oslobodila ili sve osudila, raspravljat će se još dugo vremena. Svakako da je američki sud dokazao da nije fašistički kao što su neki govorili i pisali, niti je proizvod neke židovske urote, jer je židova bilo medju porotom i medju odvjetnicima obrane i medju odvjetnicima optužbe. (Napomena. Gosp. Ivo Vučičević je bio onaj zadrti ustaša koji je u svoje vrijeme klicao Hitleru, koji je progonio židove. Odvjetnici optužbe i odvjetnici obrane su svi bili židovi, osim jednoga Mike Monica iz Chicaga koji je branio Ivana Mišetića. Zato nije nikako moglo biti niti je bilo govora o nekom sudu židovske proizvodnje, kako to “lijepo” gosp. Ivo Vučičević izviješćava slušateljstvo Hrvatskog Radio Sata iz San Francisca, jer su svi optuženi ratni ili poslije ratni hrvatski naraštaj, kojeg nije školala antisemitistička škola, već komunistička. Zato se može mirne duše reći da je taj nekakav sud židovske urote, proizvod gosp. Ive Vučičevića bolesne mašte.)
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.