dr. sc. Tomislav Dragun 
REZOLUCIJA EUROPSKOG PARLAMENTA OD 19. RUJNA 2019. O VAŽNOSTI EUROPSKOG SJEĆANJA NA BUDUĆNOST EUROPE (2019/2819(RSVP)
Poljska 1939.
Zagreb – 2021.
dr. sc. Tomislav Dragun
REZOLUCIJA EUROPSKOG PARLAMENTA OD 19. RUJNA 2019. O VAŽNOSTI EUROPSKOG SJEĆANJA NA BUDUĆNOST EUROPE (2019/2819(RSP)
Kamaradi
Zagreb – 2021.
Ciklus:
“Istina i činjenice o njoj“
knjiga 11
Nakladnik:
NAKLADA GORNJI DRAGUNI j.d.o.o.
za nakladničku djelatnost
Zagreb, Pete poljanice 7
Urednik:
dr. sc. Tomislav Dragun
ISBN: 978-953-49328-0-3 (cjelina)
ISBN: 978-953-49328- … (Knjiga: 11)
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem … .
Tiskara:
“Studio moderna” d.o.o., Zagreb, Hatzeova 25
EUROPSKE REZOLUCIJE O OSUDI TOTALITARNIH SUSTAVA
Fašizam i komunizam dva istovremena zla – www.infromator.hr
Pitanje zločina koji su počinjeni u komunističkim društvima nakon Drugog svjetskog rata zaokuplja interes europske javnosti još od pada Željezne zavjese. Vijeće Europe prvo je tijelo koje se pozabavilo tim pitanjem te je u rasponu od deset godina (1996.-2006.) donijelo dvije rezolucije koje su upozorile na potrebu uklanjanja nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava i potrebu osude zločina koji su počinjeni pod okriljem tih sustava. Na tragu tih rezolucija Europski parlament donio je svoje rezolucije – o savjesti i totalitarizmu 2009. i o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe 2019. Autori ovog članka daju prikaz najvažnijih dijelova svih rezolucija te svoj osvrt na odnos RH prema nasljeđu komunističkog režima u kojem je Hrvatska živjela pola stoljeća.
1. UVOD
Vijeće Europe, najstarija europska organizacija sa sjedištem u Strasbourgu obuhvaća 47 država članica (sve europske države osim Bjelorusije), i glavni joj je cilj jačanje suradnje i jedinstva na europskom kontinentu, promicanjem ljudskih prava i temeljnih sloboda, demokracije i vladavine prava. Njezinim najvećim dostignućem smatra se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950.[1] S druge strane, Europska unija, kao nadnacionalna zajednica nastala je kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Italije, Njemačke, Luksemburga i Nizozemske), a danas broji 28 država članica. Vrijednosti koje su sastavni dio europskog načina života jesu: ljudsko dostojanstvo, sloboda, demokracija, jednakost, vladavina prava i ljudska prava, a među ciljevima EU ističu se promicanje mira, njezinih vrijednosti i dobrobit građana te zajamčiti slobodu, sigurnost i pravdu bez unutarnjih granica.
I Vijeće Europe i Europski parlament, kao tijelo EU koje ima zakonodavne, nadzorne i proračunske ovlasti, u više su dokumenata osudili totalitarne režime. U svima njima istaknuto je kako su jednako zlo nanijeli i nacizam i komunizam, režimi koji dijele iste značajke: grubo kršenje temeljnih ljudskih prava i nepoštovanje načela pravne države. S tim u svezi, Vijeće Europe donijelo je dvije rezolucije: Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1096 o mjerama za uklanjanje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava iz 1996. i Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006., a na razini Europske unije donesene su Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. i Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.
2. REZOLUCIJE VIJEĆA EUROPE
Rezolucija Parlamentarne skupštine broj 1096[3] prihvaćena je 27. lipnja 1996. na 23. zasjedanju na temelju Izvještaja s nacrtom Rezolucije broj 7568 od 3. lipnja 1996., koji je pripremio rumunjski parlamentarni zastupnik Adrian Severin. U Izvještaju se navodi da se on temelji na dvostranom pristupu – prvo se objašnjava važnost rješavanja svih nasljeđa bivših komunističkih režima, a zatim se daju konkretne smjernice kako osigurati da lustracija bude u skladu sa zahtjevima države koja se temelji na vladavini prava i koja ne krši ljudska prava. Cilj Izvještaja bio je da s jedne strane pomogne zemljama srednje i istočne Europe u procesu tranzicije iz bivših komunističkih totalitarnih režima u demokraciju, a s druge strane da Vijeće Europe pomogne tim zemljama da uspješno prevladavaju svoju totalitarnu baštinu bez kršenja ljudskih prava. U odnosu na lustraciju u Izvještaju se ističe da ona ne smije biti prijetnja temeljnim ljudskim pravima i procesu demokratizacije, da osveta nikada ne može biti cilj zakona o lustraciji i da se ne smije dopustiti politička ili društvena zloporaba nastalog procesa lustracije. Cilj lustracije, navodi se u Izvještaju, nije kažnjavanje ljudi za koje se pretpostavlja da su krivi – to je zadaća pravosuđa, već zaštita novonastale demokracije. Stoga, lustracija ne smije predstavljati kaznu, odmazdu ili osvetu jer se kazna jedino može izreći na temelju kaznenog zakonodavstva. Nadalje, ističe se da lustracija mora biti ograničena na one položaje koji su važni za ljudska prava ili demokraciju kao što su npr. sudstvo, državno odvjetništvo, sigurnosne i obavještajne službe. Osim toga, osobama koje su naložile, učinile ili znatno pomogle u činjenju ozbiljnih kršenja ljudskih prava može se trajno zabraniti obavljanje dužnosti, a ako je pojedina organizacija činila ozbiljna kršenja ljudskih prava, smatrat će se da je u tome sudjelovala osoba koja je bila visoki dužnosnik te organizacije. Međutim, ističe se i da niti jedna osoba ne smije biti podvrgnuta lustraciji samo zbog osobnog mišljenja ili uvjerenja.
Slijedom predstavljenog Izvještaja, usvojena je Rezolucija kojom se preporuča da se kaznena djela koja su počinili pojedinci za vrijeme komunističkog totalitarnog režima procesuiraju i kažnjavaju prema kaznenom zakonodavstvu, a ako kazneni zakon propisuje zastaru za neka kaznena djela, ona se može produljiti jer je riječ samo o procesnom, a ne materijalnom pitanju, s tim da retroaktivna primjena kaznenih zakona nije dopuštena. S druge strane, suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za djelo ili propust koje u vrijeme kad ga je počinila nije predstavljalo kazneno djelo prema nacionalnom zakonu, ali se smatralo kaznenim djelom prema općim pravnim načelima priznatim od civiliziranih društva, dopušteno je. Štoviše, kada je osoba činila radnje koje predstavljaju kršenje ljudskih prava, tvrdnja da je postupala prema naredbama ne isključuje njezinu individualnu krivnju. Nadalje, Rezolucijom se preporuča da progon pojedinačnih zločina ide usporedno s rehabilitacijom ljudi osuđenih za »zločine« koji u civiliziranom društvu ne predstavljaju kaznena djela i onih koji su nepravedno osuđeni te poziva na otvaranje dosjea tajnih službi. U odnosu na lustraciju istaknuto je da njezin cilj treba biti uskraćivanje obnašanja državnih dužnosti osobama kojima se ne može vjerovati da će ih obavljati u skladu s demokratskim načelima jer u prošlosti nisu pokazale nikakvu predanost ili vjerovanje u njih, što mora biti dokazano u svakom pojedinačnom slučaju. S tim u svezi, ne smije se dopustiti kolektivna primjena zakona o lustraciji i osveta nikada ne može biti cilj takvih mjera. Da bi se olakšala lustracija, donesene su »Smjernice za osiguranje da su zakoni o lustraciji i slične administrativne mjere u skladu sa zahtjevima države koja se temelji na vladavini prava«.
Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006. temelji se na Izvještaju s nacrtom Rezolucije 10765[5] od 16. prosinca 2005., koji je pripremio švedski parlamentarni zastupnik, Göran Lindblad. U Izvještaju je istaknuto da su totalitarni komunistički režimi koji su vladali u središnjoj i istočnoj Europi, bez iznimke, obilježili masovna kršenja ljudskih prava i da je nizak stupanj javne svijesti o zločinima koji su počinjeni pod tim sustavima. Dalje se navodi da kriminalna dimenzija komunističkih režima nije bila rezultat okolnosti, nego posljedica namjerne politike koju su razradili osnivači takvih režima, čak i prije nego što su preuzeli vlast. Komunistički lideri nikad nisu skrivali svoje ciljeve, koji su bili diktatura proletarijata i uklanjanje političkih protivnika i onih kategorija stanovništva koje su nespojive s novim modelom društva. Rezultat tih ciljeva bio je masovni teror, zločini i gruba kršenja ljudskih prava. Zbog toga se ne može ignorirati sličnost s posljedicama provedbe druge ideologije 20. stoljeća, nacizmom, s kojim komunizam ima niz zajedničkih obilježja. Međutim, ističe se da su kriminal i osuđujući karakter nacističke ideologije i režima neupitni, dok komunistička ideologija i režimi nisu naišli na sličnu reakciju pa su zločinci komunističkih režima rijetko bili podvrgnuti kaznenom progonu, mnogi od počinitelja nikada nisu ni bili dovedeni pred lice pravde, komunistički simboli otvoreno se koriste te je javna svijest o komunističkim zločinima vrlo niska u usporedbi sa zločinima nacizma i obrazovanje mladih generacija zasigurno ne pomaže smanjiti taj jaz.
Na temelju toga Izvještaja donesena je Rezolucija[7] koja se poziva na Rezoluciju Parlamentarne skupštine broj 1096. U njoj se navodi da su totalitarni komunistički režimi koji su vladali u srednjoj i istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili, bez iznimke, obilježeni masovnim kršenjima ljudskih prava. Ta kršenja razlikovala su se ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, a uključivala su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progone na temelju nacionalne i vjerske pripadnosti, kršenje slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode medija, a osim navedenih kršenja ljudskih prava, obilježje komunističkog režima je i nedostatak političkog pluralizma. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata, pod krinkom čega je bila ozakonjena »eliminacija« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvi, označeni su neprijateljima totalitarnih komunističkih režima. Iako je svijest o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta za izbjegavanje sličnih zločina u budućnosti, a moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja, svijest javnosti o zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi vrlo je niska. U tom smislu, sve su zemlje, ako to dosad nisu učinile, pozvane procijeniti povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distancirati od zločina počinjenih od totalitarnih komunističkih režima te ih osuditi bez ikakvih nejasnoća. Parlamentarna skupština Vijeća Europe Rezolucijom je snažno osudila masovna kršenja ljudskih prava od totalitarnih komunističkih režima te je izrazila sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina, a ohrabrila povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja u cilju utvrđivanja i objektivne provjere onoga što se dogodilo.
3. EUROPSKA UNIJA
3.1. REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA
Za vrijeme predsjedanja Republike Slovenije Vijećem Europske unije, 8. travnja 2008. održana je Europska javna rasprava o zločinima počinjenim pod totalitarnim režimima u suradnji s Europskom komisijom, što je bila prva takva rasprava na razini Europske unije. Zaključak rasprave bio je da bi države članice zapadne Europe trebale biti osjetljivije na tragičnu prošlost država članica u istočnoj Europi i da je potreban zajednički rad i trud na uklanjanju toga nedostatka i poticanju pamćenja i razumijevanja prošlosti te da je istina preduvjet za pomirenje. Na raspravi je istaknuto da postoje velika očekivanja od europskih institucija koje su pozvane da se više uključe u ta pitanja. Nadalje, rečeno je kako prevladava doktrina o jednom zlu, koja se ukratko može formulirati na sljedeći način: u četvrtom desetljeću 20. stoljeća u Europi je uspostavljen nacistički totalitarni režim na čelu s Hitlerom, koji je želio osvojiti svijet, vodio je rat u Europi, dok su zapadni saveznici i Sovjetski Savez oslobodili Europu od nacista. Međutim, navedeno je da se čini da je namjerno zaboravljeno da su 1939. Sovjeti započeli Drugi svjetski rat kao nacistički saveznici. Tjedan dana nakon potpisivanja Molotov-
Nakon ove rasprave, Europski je parlament 2. travnja 2009. usvojio Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu[10] temeljeći je, između ostaloga, na Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, Rezoluciji Opće skupštine Ujedinjenih naroda broj 260 A od 9. prosinca 1948. o genocidu, Povelji o temeljnim pravima Europske unije i već spomenutoj Rezoluciji 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe. Preambula Rezolucije ističe da nijedno političko tijelo ili politička stranka nemaju monopol na interpretaciju povijesti, niti mogu tvrditi da su objektivna, službena politička tumačenja povijesnih činjenica ne bi smjela biti nametnuta odlukama donesenim većinom glasova u parlamentima (jer parlament ne može donositi zakone o prošlosti), da su milijuni žrtava deportirani, zatvarani, mučeni i ubijeni od totalitarnih i autoritarnih režima tijekom 20. stoljeća u Europi te da je dominantno povijesno iskustvo u zapadnoj Europi nacizam, dok su srednja i istočna Europa doživjele i komunizam i nacizam, pa se razumijevanje mora poticati u odnosu na dvostruko nasljeđe diktature tih zemalja. Nadalje, Preambula ističe važnost održavanja uspomena iz prošlosti živim, jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja, a Europa neće biti ujedinjena, osim ako je u mogućnosti formirati zajednički pregled povijesti, priznajući nacizam, staljinizam i fašističke i komunističke režime kao zajedničko nasljeđe i iznese poštene i temeljite rasprave o njihovim zločinima u proteklom stoljeću. Također, važno je zapamtiti one koji su se aktivno suprotstavili totalitarnoj vladavini i koji trebaju zauzeti svoje mjesto u svijesti Europljana kao heroji u totalitarnom režimu zbog njihove predanosti, vjernosti idealima, časti i hrabrosti. Zaključno, u Rezoluciji se snažno i nedvosmisleno osuđuju svi zločini protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava počinjena od totalitarnih i autoritarnih režima, s uvjerenjem da je krajnji cilj otkrivanja i procjenjivanja zločina počinjenih od komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove.
Druga rezolucija na razini EU je Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe. U toj Rezoluciji navodi se da su komunistički Sovjetski Savez i nacistička Njemačka potpisale Ugovor o nenapadanju, poznat kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegove tajne protokole kojima su između svoja dva totalitarna režima podijelili Europu i teritorije neovisnih država u sfere interesa otvorivši time put za početak Drugog svjetskog rata. Izravna posljedica Molotov-
U Rezoluciji se ističe da je Drugi svjetski rat najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredan rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., u kojem su ta dva totalitarna režima, sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta, podijelila Europu u dvije zone utjecaja, te se podsjeća na činjenicu da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije, doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću, u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti i da su počinjena djela agresije, zločini protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava. Europski parlament pozvao je sve države članice EU da jasno i principijelno preispitaju zločine i djela agresije koja su počinili totalitarni komunistički i nacistički režimi, izrazio je zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe (nekoliko europskih zemalja zabranilo je upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola), te je napomenuo da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.
3.2. IZVJEŠĆE EUROPSKE KOMISIJE
Europska komisija sastavila je Izvješće COM(2010) 783 od 22. prosinca 2010. S ciljem da pokaže kako Komisija namjerava igrati važnu ulogu u ovom osjetljivom i složenom procesu da bi se utvrdila istina i zabilježila povijest za buduće generacije, da bi one mogle učiti iz strahota i zločina koji su se dogodili u prošlosti zbog važnosti očuvanja uspomena iz prošlosti, što je naglasio i Europski parlament u svojoj Rezoluciji o »Europskoj savjesti i totalitarizmu«. U Izvješću se ističe da je svaka država članica EU pronašla vlastiti način rješavanja tih pitanja, a Komisija može olakšati taj proces poticanjem rasprave te razmjene i promicanja najboljih iskustava. Osim toga, Komisija smatra da je važno riješiti nedostatke u znanju o totalitarnoj prošlosti svih država članica, posebno o razdoblju u kojem su istočna i zapadna Europa proživjele dva različita iskustva pa bi sjećanje i svijest o tragičnoj prošlosti i zločinima koje su počinili totalitarni režimi trebali okupiti sve narode Europe. U odnosu na dio Rezolucije od 2. travnja 2009. kojom je Europski parlament pozvao države članice EU na proglašenje 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, Komisija je navela da su Estonija, Latvija, Litva, Slovenija i Švedska već obilježile ovaj Dan sjećanja. Komisija je istaknula važnost rasprave koja je održana u travnju 2008. u organizaciji slovenskog predsjedništva i Komisije, kada je izražen snažan osjećaj da bi države zapadne Europe trebale biti svjesnije tragične prošlosti zemalja članica istočne Europe. U sklopu programa »Europa građanima«, za razdoblje od 2007. do 2013., Komisija je izdvojila 215 milijuna eura za potporu programima zaštite lokacija masovnih pogubljenja, deportacija i koncentracijskih logora te za programe zaštite dokumentacije o tim događajima.
U Izvješću je navedeno da je Komisija 2009. financirala izradu Studije koja je pokazala da su sve države članice poduzele mjere u cilju proučavanja nasljeđa totalitarnih režima, ali da su države članice usvojile različite pristupe ovisno o svojoj povijesti, specifičnim okolnostima, kulturi i pravnim sustavima. Studija je pokazala da ne postoji model koji odgovara svima i da je kombinacija instrumenata i metoda koje se koriste u svakoj državi članici (pravda za žrtve, pravda za počinitelje, traženje istine, očuvanje sjećanja, inicijative za podizanje svijesti itd.) specifičan za svaku pojedinu državu te se pokazalo da je među državama članicama koje su pretrpjele iste vrste totalitarnih režima izbor usvojenih instrumenata, mjera i praksi znatno razlikovao.
Studija zaključuje da je pravda za žrtve važna za tranziciju iz totalitarizma u demokraciju te da se postizanje toga cilja može postići putem suđenja počiniteljima, mehanizmima traženja istine, otvaranjem arhiva, lustracijskim postupcima, rehabilitacijom i odštetama žrtvama i vraćanjem zaplijenjene imovine. Osim toga, naglašava se da je očuvanje i promicanje sjećanja na zločine koje su počinili totalitarni režimi presudno radi obrazovanja mladih generacija o važnosti promicanja demokracije i temeljnih prava, a da najnovija istraživanja pokazuju da je obrazovanje pozitivno i znatno povezano s aktivnim ponašanjem građana. Inicijative kojima je cilj informirati i podučavati o prošlosti uključuju posjete muzejima, mjestima mučeništva i istrebljenja, prikazivanje dokumentarnih filmova u školama. Međutim, na temelju podataka koje je dobila Komisija, aktivnosti povezane s osvješćivanjem i obrazovanjem o zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi provode se samo u državama članicama koje su bile pod totalitarnim režimom. Muzeji posvećeni zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi postoje, primjerice, u Češkoj, Estoniji, Mađarskoj, Latviji, Litvi i Rumunjskoj. Prema Studiji, države članice općenito su relativno brzo uklonile sve simbole povezane s njihovom represivnom prošlošću (npr. promjena imena ulica, uklanjanje simbola s javnih mjesta itd.). U nekim državama članicama upotreba simbola povezanih s totalitarnim režimima zakonom je izričito zabranjena (primjerice u Mađarskoj, Litvi i Poljskoj ta se zabrana odnosi na upotrebu simbola komunističke prošlosti). Nadalje, u Studiji se navodi da četiri države članice imaju nacionalno zakonodavstvo o negiranju zločina koje su počinili totalitarni režimi, a što izričito uključuje zločine koje su počinili totalitarni komunistički režimi. S tim u svezi, u Češkoj kazneno zakonodavstvo sadržava posebno djelo za osobu koja javno poriče, dovodi u sumnju, odobrava ili pokušava opravdati nacistički ili komunistički genocid ili druge zločine nacista ili komunista protiv čovječnosti; u Poljskoj je javno negiranje nacističkih zločina, komunističkih zločina i drugih zločina protiv mira i čovječanstva ili ratnih zločina kazneno djelo; u Mađarskoj je javno negiranje, dovođenje u pitanje ili umanjivanje činjenica genocida i drugih zločina protiv čovječnosti počinjenih od nacionalsocijalističkih i komunističkih režima kazneno djelo, a u Litvi je javno negiranje ili grubo obezvređivanje međunarodnih zločina i zločina počinjenih od SSSR-a ili nacističke Njemačke nad Litvom ili njezinim stanovnicima kazneno djelo.
4. REPUBLIKA HRVATSKA
Republika Hrvatska članica je i Vijeća Europe i Europske unije te su za nju obvezujuća stajališta iznesena u svim citiranim rezolucijama te postoji obveza da snažno, jasno i nedvosmisleno osudi sve zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava počinjenih od totalitarnih režima u koje se ne ubraja samo nacizam ili fašizam, već u jednakoj mjeri i s istim značajkama, i komunizam kako se naglašava u Rezoluciji Europskog parlamenta o šezdesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata 8. svibnja 1945., od 12. svibnja 2005. Europski parlament je u toj Rezoluciji istaknuo da je za neke nacije kraj Drugog svjetskog rata značio obnovljenu tiraniju, koju je obilježila patnja, nepravda i dugotrajna socijalna, politička i ekonomska degradacija koju su trpjeli zarobljeni narodi smješteni na istočnoj strani te je njome odano priznanje nacijama srednje i istočne Europe za uspjeh u uspostavljanju vladavine prava i poštovanje ljudskih prava nakon demokratskih revolucija u kojima su svrgnuli komunističke režime i oslobodili se.
U odnosu na istaknutu obvezu osude zločina totalitarnih režima, Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990., u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bili, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Dopunama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj iz lipnja 2011. godine, 23. kolovoza obilježava se kao spomendan – Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Republika Hrvatska tako se pridružila Estoniji, Latviji, Litvi, Sloveniji i Švedskoj, dok osamnaest drugih članica EU obilježava 27. siječnja, Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Obilježavanjem toga dana Republika Hrvatska pridružila se dijelu zemalja članica Europske unije u kojima se, na preporuku Europskog parlamenta, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih ljudskih prava. Stoga je daljnja obveza Republike Hrvatske poticati istraživanje povijesti te ispravno i kritički podučavati mlade naraštaje o zločinima, nasilju i nepravdama prouzročenim pod totalitarnim režimima u prošlom stoljeću u Europi da bi bolje razumjeli sadašnjost.
Kada je riječ o Rezoluciji od 19. rujna 2019., koja napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava, valja istaknuti da danas na području Republike Hrvatske postoje brojni trgovi, parkovi i ulice kojima se veliča totalitarni komunistički režim i lik Josipa Broza Tita. Promjena imena trga u Zagrebu iz »Trg maršala Tita« u »Trg Republike Hrvatske« 1. rujna 2017., kojom je nesvjesno anticipiran sadržaj Rezolucije iz 2019., bilo je popraćeno prosvjedima i veličanjem Tita argumentima da je bio veliki državnik svoga doba i antifašist. Ovdje treba spomenuti i micanje biste Josipa Broza Tita iz Ureda predsjednice Republike Hrvatske u ožujku 2015., koje je izazvalo burne reakcije te je bilo popraćeno brojnim negativnim komentarima, s objašnjenjem da je Josip Broz Tito bio jedan od najznačajnijih državnika svijeta u drugoj polovici 20. stoljeća te da ga mnogi širom svijeta i danas visoko cijene.
Navedeno ukazuje na nisku svijest o posljedicama i značajkama komunističkog režima u Republici Hrvatskoj te za komparaciju ukazujemo na odluku Ustavnog suda Republike Slovenije broj U-I-109/10 od 3. listopada 2011., u kojoj je istaknuto da ime »Tito« ne simbolizira oslobođenje područja današnje države Slovenije od fašističke okupacije u Drugom svjetskom ratu, već poslijeratni totalitaristički komunistički režim, koji je obilježen brojnim i grubim kršenjem ljudskih prava i temeljnih sloboda, osobito tijekom prvog desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, a činjenica da je Josip Broz Tito bio vođa bivše države, znači da upravo njegovo ime u najvećoj mjeri simbolizira taj totalitarni režim pa davanje imena ulici »Josip Broz Tito«, simbola jugoslavenskog komunističkog režima, shvatilo bi se kao podrška ne samo njemu kao povijesnoj ličnosti ili njegovoj osobi, već kao potpora cijelom povijesnom razdoblju njegove vladavine i toj vladavini kao takvoj.
Bilješke
[6] Dokument broj 10765 od 16. prosinca 2005. uz Rezoluciju Vijeća Europe, broj 1481/2006. Dostupno na: https://assembly.coe.int/nw/
[8] Peter Jambrek, Crimes committe
[9] Ibid, str. 14.
[10] Dostupno na: http://www.europarl.europa.eu/
[11] Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma od 23. rujna 2008., a potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. U završnom dijelu Rezolucije parlamenti i vlade svih država članica EU, država kandidatkinja za članstvo u EU i zemalja povezanih s Europskom unijom pozvani su na usvajanje i provedbu te Rezolucije.
[12] Dostupno na: http://www.europarl.europa.eu/
[13] Dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/
[15] OJ C 92 E, 20. 4. 2006., str. 392.
[16] Nar. nov., br. 76/06.
[17] Nar. nov., br. 74/11.
O EUROPSKIM BORCIMA PROTIV TOTALITARIZMA
Ne možemo ne diviti dosljednosti Europske unije. Ono što je zamišljeno, korak po korak, agresivno se provodi. 2009. godine, uoči 70. obljetnice izbijanja Drugog svjetskog rata, Parlamentarna skupština OESS-a usvojila je rezoluciju „O ujedinjenju različitih zemalja“ u kojoj su nacizam i staljinizam izjednačeni i osuđeni kao dva glavna totalitarna režima u Europi dvadesetog stoljeća. Tada je Europski parlament odlučio proslaviti 23. kolovoza kao “dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima”. Datum je odabran precizno: u noći 23. na 24. kolovoza 1939. SSSR i Njemačka sklopili su Ugovor o nenapadanju (“Pakt Molotov-Ribbentrop“), što je današnjim zapadnim političarima isplativo – suprotno svim činjenicama – kao pokretač Drugog svjetskog rata.
U Muzeju Varšavskog ustanka, 23. kolovoza 2011. godine, prvi put okupili su se potpredsjednici Vlade Latvije i Mađarske, ministri pravde Litve, Estonije, Hrvatske, Rumunjske, Češke, Španjolske, Švedske, Slovačke i Malte kako bi proslavili ovaj dan. Ishod sastanka bila je Varšavska deklaracija u kojoj je navedeno da se “zločini totalitarnih režima u Europi, bez obzira na njihovu vrstu i ideologiju, trebaju prepoznati i osuditi”, proglasiti “potporu žrtvama totalitarnih režima”, čija patnja, kako kažu, “nije nestaju u nesvijesti. “
Svojedobno su Poljska, Litva, Latvija, Estonija i Mađarska pokrenule inicijativu da se u europski kalendar uvede “dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima”. U tome su ih podržale države osnivači Europske unije. Međutim, nitko se ne trudi prisjetiti se prirode političkih režima Pilsudskog, Ulmanisa, S
Sadašnji čelnici Poljske, Mađarske, Latvije mogli bi drugima ponuditi standarde ponašanja, prosperirati, na primjer, poljsko stanovništvo pod vlašću Pilsudskog. Ili mađarski – kod Horthyja. Ili latvijski – pod Ulmanisom. Međutim, sve je potpuno drugačije. U Drugom svjetskom ratu su i Mađarska, Rumunjska i Slovačka, čiji se čelnici danas toliko brinu da podrže „žrtve totalitarnih režima“, postali vojni saveznici nacističke Njemačke, povećavajući broj žrtava nacističke agresije i povećavajući „njihove patnje“. U ovom kontekstu, odvratno licemjerje zvuči kao uvjeravanje da te patnje „neće nestati u nesvijesti“.
Međutim, mlada Europa uči iz Londona i Pariza. Zapadna historiografija u osnovi je isključila münchenski sporazum Chamberlaina i Daladiera s Hitlerom i Mussolinijem iz razmatranja u kontekstu povijesti Drugog svjetskog rata. Predaja Čehoslovačke Hitleru da je rastrgana, jasan signal Berlinu da će pokret Trećeg Reicha biti dobrodošao na današnji dan u Europi u najboljem slučaju predstavlja “pogrešno računanje” zapadnih demokracija, a ne kao zeleno svjetlo za početak Drugog svjetskog rata. Ali pronicljivi W. Churchill upozorio je, ocjenjujući München: “Engleskoj je ponuđen izbor između rata i nepoštenja. Ona je odabrala nečasnost i primit će rat.”
Engleska, Francuska i cijeli svijet su dobili rat. Međutim, nasljednici politike Chamberlaina i Daladiera radije polažu odgovornost za uklanjanje Hitlera sa SSSR-om.
Hipoteza Varšavske deklaracije da je Europa koja pati od totalitarnih režima ocjenjuje “bez obzira na njihovo podrijetlo, ideologiju ili namjere” je licemjerna. Već odabirom datuma „dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima“ pomisao se gura u svijest Europljana: „komunizam“ i „nacionalni socijalizam“ podjednako su krivi za „nezamislivo kršenje temeljnih prava i potpuno negiranje ljudskog dostojanstva, među kojima je holokaust najstrašniji primjer“. U pokušaju izjednačavanja boljševičkog SSSR-a i nacističke Njemačke u odgovornosti za genocid ljudi, zlikovci europskih demokratskih vrijednosti odlaze u monstruozne laži – čak ni najzaslužniji borci hladnog rata nisu došli na ideju da optužuju SSSR. Ali vojske sadašnje članice EU u Rumunjskoj, na primjer, pod Antonescuovim režimom, ist
Apsurdnost i izopačenost činjenica iz sovjetske povijesti postala je sredstvo za postizanje strateškog cilja – udara na Rusiju. Oni stvaraju imaginarnu borbu protiv “sovjetskog režima” koji je potonuo u prošlost – i pripremaju “novi Nirnberg” Rusije. Sve se koristi: optužbe ruskih vlasti da ne žele sudjelovati s “totalitarnom prošlošću”, teritorijalni zahtjevi protiv Ruske Federacije, zahtjevi Moskve za višemilijunsku odštetu za “okupaciju” …
U istom redu – EU je tolerirajuća tolerancija prema tako uzbudljivoj pojavi kao što je odsutnost općeg biračkog prava u Latviji i Estoniji stotinama godina, čega su stotine tisuća „ne-državljana“ lišene. Institut “ne-državljana” (ovo je u civiliziranoj Europi!) Služi za prisilnu asimilaciju nacionalnih manjina ili njihovo prisilno protjerivanje iz zemalja prebivališta.
U ovom nizu je politička rehabilitacija suradnika. Uz omalovažavanje i podršku vlasti, u Latviji se svake godine održavaju marševi navijača i sudionika SS legije, veterani 20. divizije SS-a okupljaju se u Estoniji na svoje skupove i neonacisti marširaju pod sloganom „Litva za Litvance“ u Litvi na Dan neovisnosti. Kad je Estonski povijesni muzej pripremio izložbu posvećenu Alfredu Rosenbergu, rodom iz Talina i Hitlerovom zločincu, na ogorčenje židovske zajednice Estonije ovom činjenicom, uprava je odgovorila da je Rosenberg bio počašćen kao … “slavni stanovnik Talina” (?!).
Čelnici drugih zemalja “nove Europe” ne srami se priznati sućut ratnim zločincima. Spremnost da ponove akcije maršala Antonescua 22. lipnja 1941., koji je naredio trupama da izdajnički napadnu sovjetski teritorij, izrazio je nitko drugi nego rumunjski predsjednik Traian Basescu. To je šokiralo čak i rumunjski tisak: nemoguće je zamisliti odgovornog europskog vođu koji tvrdi da bi, da je živio tih dana, išao zajedno s Hitlerom, piše list Adevarul.
I u Varšavskoj deklaraciji Europska unija neozbiljno poduzima “u skladu s odgovarajućim standardima, uzimajući u obzir nacionalne uvjete i pravne tradicije u svakom slučaju, poštujući slobodu izražavanja, razmatrajući pravne aspekte javnog odobravanja, negiranja ili potpune trivijalizacije
Zapravo, Varšavska deklaracija i provedba njezinih odredaba dovode do preispitivanja ishoda Drugog svjetskog rata, uklanjanja međunarodnog pravnog sustava, koji su 1945. odobrili pobjednici nacizma. Upravo to, a ne države koje su postale prošlost, ugrožava temelje mira i sigurnosti u Europi. Međutim, kompleks inferiornosti iz bivše suradnje s Hitlerovim režimom i odmah pokušaj primjene iskustva te suradnje na odnosima s današnjom Rusijom, europske demokracije ne vide takvu opasnost
OKVIRNI SADRŽAJ
REZOLUCIJA EUROPSKOG PARLAMENTA 2019/2819 (RSVP) OD 19. RUJNA 2019. O VAŽNOSTI EUROPSKOG SJEĆANJA NA BUDUĆNOST EUROPE
POLAZNICE I NAČELA
UNIVERZALNA NAČELA LJUDSKIH PRAVA
TEMELJNA NAČELA EUROPSKE UNIJE
DEKLARACIJE
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA
PRAŠKA DEKLARACIJA O EUROPSKOJ SAVJESTI I KOMUNIZMU
VARŠAVSKA DEKLARACIJA O EUROPSKOM DANU SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARNIH REŽIMA
REZOLUCIJE
REZOLUCIJA O 60. OBLJETNICI KRAJA DRUGOG SVJETSKOG RATA
REZOLUCIJA 1481 O POTREBI MEĐUNARODNE OSUDE ZLOČINA TOTALITARISTIČKIH KOMUNISTIČKIH REŽIMA
REZOLUCIJA O EUROPSKOJ SAVJESTI I TOTALITARIZMU
POVIJESNA REZOLUCIJA O SITUACIJI U ESTONIJI, LATVIJI I LITVI
REZOLUCIJE I IZJAVE O ZLOČINIMA TOTALITARNIH KOMUNISTIČKIH REŽIMA KOJE SU USVOJILI NACONANI PARLAMENTI
ODLUKE, IZJAVE, ZAKLJJUČCI
OKVIRNA ODLUKA VIJEĆA O SUZBIJANJU ODREĐENIH OBLIKA I NAČINA IZRAŽAVANJA RASIZMA I KSENOFOBIJE KAZNENO-PRAVNIM SREDSTVIMA
IZJAVA PODPREDSJEDNIKA TIMMERMANSA I POVJERENICE JOUROVE
ZAJEDNIČKA IZJAVA PREDSTAVNIKA VLADA DRŽAVA ČLANICA EUROPSKE UNIJE U SPOMEN ŽRTVAMA KOMUNIZMA
ZAKLJUČCI VIJEĆA O SJEĆANJU NA ZLOČINE TOTALITARNIH REŽIMA U EUROPI
IZVJEŠĆA
IZVJEŠĆE KOMISIJE O SJEĆANJU NA ZLOČINE TOTALITARNIH REŽIMA U EUROPI
ČLANAK 132. STAVCI 2. I 4. POSLOVNIKA
DODATCI
Martina Grahek Ravančić: USTROJAVANJE ORGANA NOVE VLASTI: DRŽAVNA/ZEMALJSKA KOMISIJA ZA UTVRĐIVANJE ZLOČINA OKUPATORA I NJIHOVH POMAGAČA – ORGANIZACIJA, USTROJ, DJEOVANJE
Zdravko Matić: DJELOVANJE SUDA ZA ZAŠTITU NACIONALNE ČASTI HRVATA I SRBA U HRVATSKOJ 1945. – OSVRT NA SREDNJODALMATINSKI OKRUG I PRESUDU MATI PODRUGU IZ DICMA
Vladan Vukliš: ZAVRŠNI IZVJEŠTAJ Dr DUŠANA NEDELJKOVIĆA O RADU DRŽAVNE KOMISIJE ZA UTVRĐIVANJE ZLOČINA OKUPATORA I NJIHOVIH POMAGAČA
REZOLUCIJA
EUROPSKOG PARLAMENTA
2019/2819(RSVP)
REZOLUCIJAEUROPSKOG PARLAMENTA OD 19. RUJNA 2019. O VAŽNOSTI EUROPSKOG SJEĆANJA NA BUDUĆNOST EUROPE (2019/2819(RSVP)
Europski parlament,
– uzimajući u obzir univerzalna načela ljudskih prava i temeljna načela Europske unije kao zajednice utemeljene na zajedničkim vrijednostima,
– uzimajući u obzir izjavu koju su 22. kolovoza 2019. uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima dali prvi podpredsjednik Timmermans i povjerenica Jourová,
– uzimajući u obzir Opću deklaraciju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima usvojenu 10. prosinca 1948.,
– uzimajući u obzir Rezoluciju od 12. svibnja 2005. o 60. obljetnici kraja Drugog svjetskog rata u Europi na dan 8. svibnja 1945.,
– uzimajući u obzir Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006.,
– uzimajući u obzir Okvirnu odluku Vijeća 2008/913/PUP od 28. studenoga 2008. o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima,
– uzimajući u obzir prašku Deklaraciju o europskoj savjesti i komunizmu, usvojenu 3. lipnja 2008.,
– uzimajući u obzir svoju deklaraciju o proglašenju 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma usvojenu 23. rujna 2008.,
– uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu,
– uzimajući u obzir izvješće Komisije od 22. prosinca 2010. o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi (COM(2010)0783),
– uzimajući u obzir zaključke Vijeća od 9. i 10. lipnja 2011. o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi,
– uzimajući u obzir Varšavsku deklaraciju od 23. kolovoza 2011. o Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih režima,
– uzimajući u obzir zajedničku izjavu koju su 23. kolovoza 2018. dali predstavnici vlada država članica EU-a u spomen žrtvama komunizma,
– uzimajući u obzir svoju povijesnu rezoluciju o situaciji u Estoniji, Latviji i Litvi usvojenu 13. siječnja 1983. kao odgovor na „Baltički apel“ koji je uputilo 45 građana tih zemalja,
– uzimajući u obzir rezolucije i izjave o zločinima totalitarnih komunističkih režima koje je usvojio niz nacionalnih parlamenata,
– uzimajući u obzir članak 132. stavke 2. i 4. Poslovnika,
A. budući da se ove godine obilježava 80. godišnjica početka Drugog svjetskog rata, koji je uzrokovao ljudsku patnju dotad neviđenih razmjera i doveo do okupacije zemalja u Europi koja je potrajala desetljećima;
B. budući da su prije 80 godina, 23. kolovoza 1939., komunistički Sovjetski Savez i nacistička Njemačka potpisale Ugovor o nenapadanju, poznat kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegove tajne protokole u kojima su podijelili Europu i teritorije neovisnih država u sfere interesa između svoja dva totalitarna režima, otvorivši tako put za izbijanje Drugog svjetskog rata;
C. budući da je, kao izravna posljedica pakta Molotov-Ribbentrop, uz nacističko-sovjetski Sporazum o prijateljstvu i demarkaciji koji je uslijedio 28. rujna 1939., Republiku Poljsku prvo napao Hitler, a dva tjedna kasnije i Staljin, čime je ta zemlja lišena neovisnosti, a poljski narod suočen s nezapamćenom tragedijom; te da je komunistički Sovjetski Savez 30. studenog 1939. započeo agresiju na Finsku, a u lipnju 1940. okupirao i pripojio dijelove Rumunjske (teritorije koji nisu nikad vraćeni) te pripojio nezavisne republike Litvu, Latviju i Estoniju;
D. budući da su nakon poraza nacističkog režima i završetka Drugog svjetskog rata neke europske zemlje mogle provesti obnovu i započeti proces pomirenja, dok su druge europske zemlje ostale pod diktaturom, a neke i pod izravnom sovjetskom okupacijom ili utjecajem, još pola stoljeća te su im sloboda, suverenitet, dostojanstvo, ljudska prava i društveno-gospodarski razvoj i dalje bili uskraćeni;
E. budući da, usprkos tome što su zločini nacističkog režima ocijenjeni i kažnjeni u okviru Nürnberškog procesa, još uvijek postoji hitna potreba za većom osviještenošću, moralnim preispitivanjem i pravnim istragama u pogledu zločina staljinizma i drugih diktatura;
F. budući da su u nekim državama članicama komunističke i nacističke ideologije zakonom zabranjene;
G. budući da je europska integracija od početka predstavljala reakciju na patnje prouzročene dvama svjetskim ratovima i nacističkom tiranijom koja je dovela do holokausta, odgovor na širenje totalitarnih i nedemokratskih komunističkih režima u središnjoj i istočnoj Europi te način da se suradnjom i integracijom prevladaju duboke podjele i neprijateljstva u Europi, prestane s ratovima i osigura demokracija u Europi; budući da je za europske zemlje koje su pretrpjele sovjetsku okupaciju i komunističku diktaturu, proces proširenja EU-a koji je započeo 2004. značio povratak u europsku obitelj kojoj pripadaju;
H. budući da se europska tragična povijest ne smije zaboraviti kako bi se odala počast žrtvama, osudili počinitelji i postavili temelji za pomirenje koje počiva na istini i sjećanju;
I. budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinog naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje;
J. budući da je prije 30 godina, 23. kolovoza 1989., obilježena 50. godišnjica Pakta Molotov-Ribbentrop te je u znak sjećanja na žrtve totalitarnih režima organiziran „Baltički put“, dotad nezabilježena demonstracija dva milijuna Litavaca, Latvijaca i Estonaca koji su se uhvatili za ruke i formirali ljudski lanac koji se protezao od Vilniusa do Rige, pa sve do Tallinna;
K. budući da su, usprkos tome što je Kongres narodnih zastupnika SSSR-a 24. prosinca 1989. osudio potpisivanje Pakta Molotov-Ribbentrop, kao i drugih sporazuma s nacističkom Njemačkom, ruske vlasti u kolovozu 2019. odbacile odgovornost za taj sporazum i njegove posljedice te trenutačno promiču stajalište da su Poljska, baltičke države i Zapad pravi pokretači Drugog svjetskog rata;
L. budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile staljinističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinog naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje;
M. budući da otvoreno radikalne, rasističke i ksenofobne skupine i političke stranke potiču na mržnju i nasilje u društvu, primjerice širenjem govora mržnje na internetu, što često dovodi do porasta nasilja, ksenofobije i netolerancije;
1. podsjeća na to da se prema članku 2. UEU-a Unija temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina; podsjeća na to da su te vrijednosti zajedničke svim državama članicama;
2. naglašava da je Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja;
3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;
4. izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teške kršenja ljudskih prava, pobrinuli se da ih se iznese pred sudove i zajamčilo da se takvi zločini više nikada ne ponove; naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja te ponavlja svoj ujedinjeni stav protiv svakog oblika totalitarne vlasti, bez obzira na njezinu ideološku pozadinu;
5. poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim;
6. osuđuje manifestacije i širenje totalitarnih ideologija kao što su nacizam i staljinizam u EU-u;
7. osuđuje povijesni revizionizam i glorificiranje nacističkih kolaboracionista u nekim državama članicama EU-a; duboko ga brine sve veće prihvaćanje radikalnih ideologija i povratak fašizmu, rasizmu, ksenofobiji i drugim oblicima netolerancije u Europskoj uniji te uznemiruju vijesti iz nekih država članica o šurovanju političkih vođa, političkih stranaka i tijela kaznenopravnog progona s radikalnim, rasističkim i ksenofobnim pokretima različitih političkih denominacija; poziva države članice da najoštrije osude takva djela jer ona ugrožavaju vrijednosti EU-a, mir, slobodu i demokraciju;
8. poziva sve države članice EU-a da 23. kolovoza obilježavaju kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima i na razini EU-a i na državnoj razini te da razvijaju svijest mlađih generacija o tim temama tako što će povijest i analizu posljedica totalitarnih režima uključiti u kurikulume i udžbenike svih škola u EU-u; poziva države članice da podrže dokumentiranje mučne prošlosti Europe, na primjer prevođenjem rasprava s Nürnberškog procesa na sve jezike EU-a;
9. poziva države članice da osude sve oblike negiranja holokausta, uključujući trivijaliziranje i umanjivanje zločina koje su počinili nacisti i njihovi kolaboracionisti, te da spriječe pojavu trivijalizacije u političkom i medijskom diskursu;
10. zalaže se za zajedničku kulturu sjećanja koja će odbacivati zločine fašističkih, staljinističkih i drugih totalitarnih i autoritarnih režima iz prošlosti i služiti kao sredstvo za izgradnju otpornosti na današnje prijetnje demokraciji, naročito među mlađim naraštajima; potiče države članice da kroz opću kulturu promiču obrazovanje o raznolikosti našeg društva i o našoj zajedničkoj povijesti, uključujući obrazovanje o zvjerstvima počinjenim u Drugom svjetskom ratu, poput holokausta i sustavnog dehumaniziranja njegovih žrtava tijekom niza godina;
11. nadalje, poziva na to da se 25. svibnja (godišnjica smaknuća heroja iz Auschwitza ritmajstora Witolda Pileckog) proglasi međunarodnim danom junaka borbe protiv totalitarizma koji će biti izraz poštovanja i počasti prema svima onima koji su, suprotstavivši se tiraniji, pokazali junaštvo i istinsku ljubav za čovječanstvo te će budućim generacijama služiti kao jasan primjer ispravnog stava koji treba zauzeti pred prijetnjom od totalitarnog porobljavanja;
12. poziva Komisiju da pruži efektivnu potporu projektima za povijesno pamćenje i sjećanje u državama članicama kao i za aktivnosti Platforme europskog sjećanja i savjesti te da u okviru programa Europa za građane odvoji odgovarajuća financijska sredstva za komemoraciju i sjećanje na žrtve totalitarizma, kao što je to izneseno u stajalištu Parlamenta o programu Prava i vrijednosti za razdoblje 2021. – 2027.;
13. izjavljuje da europska integracija kao model mira i pomirenja predstavlja slobodan izbor naroda Europe koji su se tako opredijelili za zajedničku budućnost te da Europska unija ima posebnu odgovornost za promicanje i zaštitu demokracije, poštovanja ljudskih prava i vladavine prava, ne samo unutar već i izvan Europske unije;
14. ističe da su se, u svjetlu pristupanja EU-u i NATO-u, zemlje istočne i središnje Europe ne samo vratile u europsku obitelj slobodnih demokratskih zemalja, već da su se, uz pomoć EU-a, pokazale uspješnima u provedbi reformi i postizanju društveno-gospodarskog razvoja; naglašava, međutim, da ta mogućnost treba ostati otvorena i drugim europskim zemljama kako je utvrđeno u članku 49. UEU-a;
15. tvrdi da je Rusija i dalje najveća žrtva komunističkog totalitarizma i da će njezin razvoj u demokratsku državu biti otežan sve dok vlada, politička elita i politička propaganda nastavljaju s umanjivanjem komunističkih zločina i veličanjem sovjetskog totalitarnog režima; stoga poziva sve dijelove ruskog društva da se suoče sa svojom tragičnom prošlošću;
16. duboko je zabrinut zbog nastojanja sadašnjeg ruskog vodstva da iskrivi povijesne činjenice i umanji zločine sovjetskog totalitarnog režima te ih smatra opasnom sastavnicom informacijskog rata koji se vodi protiv demokratske Europe s ciljem da se ona podijeli te stoga poziva Komisiju da se odlučno suprotstavi tim nastojanjima;
17. izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola;
18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;
19. osuđuje činjenicu da ekstremističke i ksenofobne političke snage u Europi sve više posežu za iskrivljivanjem povijesnih činjenica te koriste simboliku i retoriku u kojoj se čuju odjeci nekih aspekata totalitarne propagande, uključujući rasizam, antisemitizam i mržnju prema seksualnim i drugim manjinama;
20. apelira na države članice da se pridržavaju odredbi Okvirne odluke Vijeća, tako da se suprotstave organizacijama koje šire govor mržnje i nasilje u javnim prostorima i na internetu; te da efektivno zabrane neofašističke i neonacističke skupine i svaku drugu zakladu ili udrugu koja veliča i glorificira nacizam i fašizam ili bilo koji drugi oblik totalitarizma, poštujući pritom domaći pravni poredak i nadležnost;
21. naglašava da bi tragična prošlost Europe i dalje trebala služiti kao moralna i politička inspiracija za suočavanje s izazovima današnjice, uključujući borbu za pravedniji svijet, stvarajući tako otvorena i tolerantna društva i zajednice koje prihvaćaju etničke, vjerske i seksualne manjine i primjenjujući europske vrijednosti na sve;
22. nalaže Predsjedniku da ovu rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji, vladama i parlamentima država članica, ruskoj Dumi i parlamentima zemalja Istočnog partnerstva.
DEKLARACIJE
Odluka o objavi Opće deklaracije o ljudskim pravima
VLADA REPUBLIKE HRVATSKE
Na temelju članka 32. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora (»Narodne novine« broj 28/96), Vlada Republike Hrvatske je, na sjednici održanoj 12. studenoga 2009. godine, donijela
ODLUKU O OBJAVI OPĆE DEKLARACIJE O LJUDSKIM PRAVIMA
I.
Objavljuje se Opća deklaracija o ljudskim pravima, usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, Rezolucijom 217 A (III), na dan 10. prosinca 1948. godine, u izvorniku na engleskom i francuskom jeziku.
II.
Tekst Opće deklaracije o ljudskim pravima, u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski jezik glasi:
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA
Usvojena i proglašena od Opće skupštine Rezolucijom 217 A (III) – 10. prosinca 1948.
PREAMBULA
Budući da je priznanje urođenog dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu, budući da je nepoštivanje i zanemarivanje ljudskih prava rezultiralo barbarskim postupcima koji vrijeđaju savjest čovječanstva i da je izgradnja svijeta u kojemu će ljudska bića uživati slobodu govora i uvjerenja te biti slobodna od straha i neimaštine, proglašena najvećom težnjom svih ljudi, budući da je bitno ljudska prava zaštititi vladavinom prava, kako čovjek ne bi morao pribjeći, kao krajnjem sredstvu, pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja, budući da je bitno promicati razvoj prijateljskih odnosa među narodima, budući da su narodi Ujedinjenih naroda u Povelji ponovno potvrdili svoju vjeru u temeljna ljudska prava, u dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe i jednaka prava muškaraca i žena te odlučili promicati društveni napredak i bolje uvjete života u većoj slobodi, budući da su se države članice obvezale da u suradnji s Ujedinjenim narodima osiguraju promicanje općeg poštovanja i primjene ljudskih prava i temeljnih sloboda,
budući da je opće razumijevanje tih prava i sloboda od najvećeg značaja za puno ostvarenje te obveze,
sada, stoga,
Opća skupština proglašava ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima kao zajedničko mjerilo postignuća svih naroda i nacija, kako bi svaki pojedinac i svako tijelo u društvu, imajući ovu Deklaraciju stalno na umu, težili poučavanjem i obrazovanjem promicati poštovanje ovih ljudskih prava i sloboda te kako bi se postupnim domaćim i međunarodnim mjerama osiguralo njihovo opće i djelotvorno priznanje i primjena među narodima država članica i među narodima na područjima pod njihovom jurisdikcijom.
Članak 1.
Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva.
Članak 2.
Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao što je rasa, boja kože, spol, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, imovina, rođenje ili drugi status.
Nadalje, ne smije se praviti nikakva razlika na osnovu političkog, pravnog ili međunarodnog statusa zemlje ili područja kojemu neka osoba pripada, bilo da je to područje neovisno, pod starateljstvom, nesamoupravno, ili mu je na neki drugi način ograničen suverenitet.
Članak 3.
Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.
Članak 4.
Nitko se ne smije držati u ropstvu ili ropstvu sličnom odnosu; ropstvo i trgovina robljem zabranjuju se u svim njihovim oblicima.
Članak 5.
Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.
Članak 6.
Svatko ima pravo da ga se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu.
Članak 7.
Svi su pred zakonom jednaki i svi imaju pravo na jednaku pravnu zaštitu, bez ikakve diskriminacije. Svi imaju pravo na jednaku zaštitu od bilo kakve diskriminacije kojom se krši ova Deklaracija, kao i od svakog poticanja na takvu diskriminaciju.
Članak 8.
Svatko ima pravo na djelotvorno pravno sredstvo pred nadležnim domaćim sudovima zbog djela kojima su povrijeđena njegova temeljna prava zajamčena ustavom ili zakonom.
Članak 9.
Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom uhićenju, zatvaranju ili izgonu.
Članak 10.
Svatko je jednako ovlašten na pravično i javno saslušanje od strane neovisnog i nepristranog suda pri utvrđivanja njegovih prava i obveza i bilo koje kaznene optužbe protiv njega.
Članak 11.
1. Svatko optužen za kazneno djelo ima pravo da ga se smatra nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom u javnom postupku u kojem su mu pružena sva jamstva potrebna za obranu.
2. Nitko ne može biti proglašen krivim za bilo koje kazneno djelo počinjeno bilo kojim činom ili propustom koje, u času počinjenja, po unutrašnjem ili međunarodnom pravu nije bio predviđeno kao kazneno djelo. Isto tako se ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno.
Članak 12.
Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili dopisivanje, niti napadima na njegovu čast i ugled. Svatko ima pravo na zakonsku zaštitu protiv takvog miješanja ili napada.
Članak 13.
1. Svatko ima pravo na slobodu kretanja i boravka unutar granica svake države.
2. Svatko ima pravo napustiti svoju i bilo koju drugu zemlju i vratiti se u svoju zemlju.
Članak 14.
1. Svatko pred progonom ima pravo tražiti i dobiti utočište u drugim zemljama.
2. Na to se pravo ne može pozivati u slučaju progona koji su izravna posljedica nepolitičkih zločina ili djela protivnih ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.
Članak 15.
1. Svatko ima pravo na državljanstvo.
2. Nitko ne smije biti samovoljno lišen svoga državljanstva niti mu se smije uskratiti pravo na promjenu državljanstva.
Članak 16.
1. Punoljetni muškarci i žene imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj bez ikakvih ograničenja glede rase, državljanstva ili vjeroispovijedi. Oni su ovlašteni na ista prava prilikom sklapanja braka, u braku i tijekom razvoda.
2. Brak se može sklopiti samo uz slobodan i potpun pristanak osoba koje namjeravaju stupiti u brak.
3. Obitelj je prirodna i temeljna društvena jedinica te je ovlaštena na zaštitu društva i države.
Članak 17.
1. Svatko ima pravo vlasništva samostalno ili u zajednici s drugima.
2. Nitko ne smije biti samovoljno lišen svojeg vlasništva.
Članak 18.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje poučavanjem, bogoslužjem, praktičnim vršenjem i obredima.
Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Članak 20.
1. Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja.
2. Nitko se ne smije prisiljavati na pripadanje nekoj udruzi.
Članak 21.
1. Svatko ima pravo sudjelovati u upravljanju svojom zemljom neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika.
2. Svatko ima pravo na jednak pristup javnim službama u svojoj zemlji.
3. Volja naroda je temelj državne vlasti; ta se volja mora izražavati na redovnim i poštenim izborima, koji se provode uz opće i jednako pravo glasa, tajnim glasovanjem ili nekim drugim jednako slobodnim glasačkim postupkom.
Članak 22.
Svatko kao član društva ima pravo na socijalnu sigurnost i ovlašten je na ostvarenje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava neophodnih za njegovo dostojanstvo i slobodan razvoj njegove osobnosti putem državnih napora i međunarodne suradnje te u skladu s organizacijom i mogućnostima svake pojedine države.
Članak 23.
1. Svatko ima pravo na rad, slobodan izbor zaposlenja, pravedne i primjerene uvjete rada i na zaštitu od nezaposlenosti.
2. Svatko bez ikakve diskriminacije ima pravo na jednaku naknadu za jednak rad.
3. Svatko tko radi ima pravo na pravednu i primjerenu naknadu koja njemu i njegovoj obitelji osigurava život dostojan čovjeka i koja se prema potrebi dopunjuje drugim sredstvima socijalne zaštite.
4. Svatko ima pravo osnivati i pristupati sindikatima kako bi zaštitio svoje interese.
Članak 24.
Svatko ima pravo na odmor i slobodno vrijeme, uključujući razumno ograničenje radnih sati i periodični plaćeni dopust.
Članak 25.
1. Svatko ima pravo na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge, kao i pravo na sigurnost u slučaju nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, udovištva, starosti ili nekog drugog nedostatka sredstava za život u uvjetima koji su izvan njegove kontrole.
2. Materinstvu i djetinjstvu pripada posebna skrb i pomoć. Sva djeca, bila ona rođena u ili izvan braka trebaju uživati istu socijalnu zaštitu.
Članak 26.
1. Svatko ima pravo na obrazovanje. Obrazovanje mora biti besplatno, barem na osnovnom i temeljnim stupnjevima. Osnovno obrazovanje mora biti obvezno. Tehničko i stručno obrazovanje mora biti opće dostupno, a visoko obrazovanje mora biti jednako dostupno svima na osnovi uspjeha.
2. Obrazovanje treba biti usmjereno punom razvoju ljudske osobnosti i jačanju poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ono mora promicati razumijevanje, toleranciju i prijateljstvo među svim narodima, rasnim ili vjerskim grupama te podupirati djelovanje Ujedinjenih naroda na održavanju mira.
3. Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu.
Članak 27.
1. Svatko ima pravo slobodno sudjelovati u kulturnom životu zajednice, uživati u umjetnosti i sudjelovati u znanstvenom razvoju i njegovim koristima.
2. Svatko ima pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koja proizlaze iz bilo kojeg znanstvenog, književnog ili umjetničkog djela kojemu je autor.
Članak 28.
Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu potpuno ostvariti.
Članak 29.
1. Svatko ima obveze prema zajednici u kojoj je moguć slobodan i cjelovit razvoj njegove osobnosti.
2. U korištenju svojih prava i sloboda svatko može biti podvrgnut samo onim ograničenjima koja su utvrđena zakonom, isključivo radi osiguranja potrebnog priznanja i poštovanja prava i sloboda drugih te radi ispunjenja pravednih zahtjeva morala, javnog reda i općeg blagostanja u demokratskom društvu.
3. Ta se prava i slobode ni u kojem slučaju ne smiju koristiti protivno ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.
Članak 30.
Ništa se u ovoj Deklaraciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osobe da poduzmu bilo koju aktivnost ili izvrše bilo koji čin usmjeren na uništenje ovdje utvrđenog bilo kojeg prava i sloboda.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.