REMEK GOVOR RANKA PRIMORCA PRIJE PRESUDE NA SUDU U NEW YORK-u 30.6. 1982. (prvi (1)
http://www.express.hr/…/
Gospođo sudac, cijenjeni odvjetnici, hrvatska braćo i sestre,
Nisam Ciceron, a nemam sposobnost mojeg odvjetnika Jacob Evseroff-a, koji je s ostalih deset odvjetnika potukao laži na kojima se gradiala optužba protiv desetorice Hrvata. Ovdje se nije samo optuživalo i sudilo desetorici Hrvata, nego cijelom hrvatskom narodu.
Gospođo sudac, cijenjeni odvjetnici, hrvatska braćo i sestre, da bih vas upoznao s nekim prljavim igrama tužitelja Baskina, s kojima je želio obmanuti odvjetnika Drage Sudara, za vrijeme njegovog procesa u Torontu, (Za podsjetiti je da su amerčki Marshali kidnapirali Dragu Sudara u Torontu pod imenom “Charlie Brown peanuts company”, isto kao što su 1979. kidnapirali Miru Barešića i Ivana Vujičevića iz Paragvaja, mo.) i neke odvjetnike u početku ovog procesa, moram kazati nekoliko riječi o povijesti hrvatskog naroda.
Hrvatska braćo i sestre, dame i gospodo, hrvatsko ime spominje se prije 2500 godina, iz vremena Darijeva carstva od Irana, Afganistana, preko Karpata do dolaska na Jadran, između rijeka Drave i Drine gdje više od trinaest stoljeća Hrvati žive. Kad govorim o našem dolasku na Jadran moram se sjetiti starih Ilira, čiji su se potomci očuvali sve do danas. Ti potomci starih Ilira, Hrvatski Arbanasi žive i danas čuvajući svoj jezik i kulturu i boreći se kroz cijelu povijest za ostvarenje slobodne Hrvatske Države.
Zbog tog državotvornog duha hrvatski Arbanas Dr. Josip Đerđa je 1971. godine strpan u jugoslavenski koncentracioni logor u kojem je mučen i fizički uništen. Za tog hrvatskog Arbanasa protestirali su svjetski političari, državnici, humanitarne organizacije i cijeli europski tisak, tražeći njegovu slobodu. Sjetimo se braćo i sestre, cijenjeni odvjetnici, gospođo sudac, da je za vrijeme ovog procesa tužitelj Stuart Baskin pričao o čovjeku koji se zove Pavle Perović. Hrvatski Arbanas P. Perović bježeći pred jugoslavenskim udbaškim ubojicom, našao je sklonište u kanadskom zatvoru u Montrealu gdje ga je prije 7 godina posjetio Ante Ljubas. Grijeh P. Perovića jest taj što se bori za slobodnu Hrvatsku Državu.
Hrvatska braćo i sestre, dame i gospodo, na hrvatskom etničkom povijesnom prostoru do danas je živjela manjina hrvatskih Židova. Kada govorim o hrvatskim Židovima, poznato je da postoji Hrvatski Židovski Odbor na čelu s hrvatskim Židovom, filozofom i političarem Mladenom Schwartz. Cilj tog Odbora jest Hrvatska Država!
Govoreći o hrvatskim Židovima sjetimo se da je prije dvije godine u jugoslavenskoj tamnici mučen i ubijen 20-godišnji student hrvatski Židov Ernest Brajder. On je imao taj grijeh što je širio ideju hrvatske državnosti.
Taj hrvatski povijesni prostor pritiskalo je Habsburško i Osmansko carstvo, Mletačka vlastela ali zahvaljujući snazi duha državnosti, hrvatski se narod uspio očuvati. Sjetimo se dvije od stotine povijesnih činjenica. Sjetimo se Bečkog Novog Mjesta i Bleiburškog polja.
Znamo da su hrvatski velikani i plemenitaši P. Zrinski i F. K. Frankopan pozvani da odgovaraju pred carskim zakonom, kojeg su obi prekršili jer su željeli slobodu svom narodu. Njima je bilo suđeno, ali su pomilovani. U imperijskom zakonu tog carstva je pisalo: Onaj tko se ogriješi o zakon, da mu se odsječe desna ruka. Gospođo sudac, cijenjeni odvjetnici, hrvatska braćo i sestre, tim hrvatskim velikanima nisu odsjekli desnu ruku. Odsjekli su ima glavu.
Braćo Hrvati, dame i gospodo, svima je poznato što je doživio hrvatski narod 1945. godine. Preko pola milijuna Hrvata, žena i djece bježalo je pred komunističkim hordama, tražeći zaklon na Zapadu, vjerujući u povelju ljudskih prava. Ali po naredbi zapovjednika SKOTA razoružan je taj hrvatski puk i predan Titovim koljačima koji su na Bleiburškom polju izvršili genocid.
Svima je poznato da Hrvati hodočaste Bečko Novo Mjesto, Bleiburško polje kao i stale događaje koji se spominju u našoj povijesti. Hrvati danas hodočaste sudove diljem Zapada gdje se sufi Hrvatima zbog državotvornog duh a.
Ukazujući na ove povijesne činjenice, želim da vas gđo. suče, cijenjeni odvjetnici, Hrvati i Hrvatice upoznam s čime niste bili upoznati. jedan od nas kojima se ovdje sudi, jest Mile Markić. Vama nije poznato da je naš Mile kao dijete, igrajući se razbio glavu zadobivši vidljivu oznaku. To što je naš Mile doživio kao dijete, tužitelj Baskin, želeći obmanuti našu obranu, to je prikazao kao nacističku oznaku kojoj je Mile bio podređen. S tim prljavim trikom željelo se okarakterizirati sve optužene i hrvatski narod. (Za podsjetiti je da se zna i da se ne zaboravi. “Vidljiva oznaka” o kojoj Ranko ovdje govori je na glavi Mile Markića u obliku “U” slova. Kako je Mile bio ćelav, ta oznaka je bila vrlo uočljiva i vidljiva. Javni tužitelj Stuart Baskin je htio sud i porotu uvjeriti tom oznakom da je Mile Markić bio nacista i fašista. Sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje: Tko je to sve tako – po jugoslavenski – pojasnio US državnom odvjetniku protiv hrvatske desetorke Stuart Baskin-u? Naravno da se zna. UDBA! Kroz ove i u ovim nastavcima će se toga mnogo otkriti i čitatelji će imati priliku saznati mnoge prave a (po)najviše krive i lažne nepoznanice ovog procesa STOLJEĆA Hrvatima. Mile Boban, Otporaš.)
Nema sumnje gđo. sudac, cijenjeni odvjetnici, hrvatska braćo i sestre, da se (je) ova prljava zamisao, koju je upotrebio tužitelj Baskin na štetu hrvatskom narodu, izlegala u jugoslavenskom inkubatoru.
Hrvati i Hrvatice, cijenjeni odvjetnici, gđo. suče, ovaj moj govor kojeg slušate, jest ponavljanje svega onog što se govorilo za vrijeme ovoga maratonskog procesa, i što je zapisano u sudskim spisima. ovo nekoliko riječi koje ću izreći, nije niša novo. To su govorili neki od optuženih, njihovi svjedoci, njihovi odvjetnici kao i tužitelj Baskin i državni svjedoci koje je on (tužitelj) pozvao da svjedoće.
Kad govorim o državnim svjedocima, sjetimo se što je svjedočio Ante Ćarana. (Ante Ćaran (1937-2015) je Hrvat od Livna i bio je Krunski Svjedok US tužitelja Stuart Basking protiv ovih optuženih Hrvata na njujorškom procesu. Bit će još govora o Anti Ćaranu u ovim nastavcima. Mo. Otporaš.) Taj Ćaran je na sudu pod prisegom svjedočio da je jednog jutra po nagovoru Marijana Rudele, ubio čovjeka koji se zove Križan Brkić. Tog jutra Ćaran je svjedočio da je pred kućom spomenutog pričekao i s tri naboja u prsa, kako reče, s tri fita (tri stope, mo.) udaljenosti usmrtio Brkića.
REMEK DJELO – GOVOR RANKA PRIMORCA PRIJE PRESUDE NA SUDU U NEW YORK-u 30.6.1928. (dio (2)
Jest, gđo. suče, dame i gospodo, ta Ćaranova priča je djelovala uvjerljivo dok ga nisu počeli ispitivati odvjetnici obrane. Te iste riječi Ćaran je ponovio desetorici odvjetnika, neznajući da isti odvjetnici posjeduju prikaze koji ukazuju na laži Ante Ćarana. Ti dokumenti su autopsija koja potvrđuje da je Brkić postao žrtva od jednog naboja zadobivenog u leđa i drugog u prsa. Drugi dokument kojeg su odvjetnici prikazali na sudu potvrđuje da je Ćaran u to vrijeme radio u Sacramentu gradu, 600 milja udaljenom od mjesta zločina i pokazujući vrijeme prekovremenih radnih sati. (Iako sam bio na tom sudu i sve pratio i sve slušao, ni danas, 34 i pol godine poslije tog suda, ne znam tko je Križana Brkića ubio 22 studenoga 1978. god. Ćaran je na sudu izjavio da ga je on ubio i na osnovu toga je postao i bio Krunski Svjedok br. jedan. Mnogi Ćaranovi prijatelji su uvijek tvrdili da on, Ante Ćaran nije ubio Križana Brkića. Kako sam od vjerodostojnih Hrvata čuo da je i sinovac Ante Ćarana, Jozo Ćaran koji živi u San Jose California – ili okolici – tvrdio da njegov stric nije ubojica i da on nije ubio Križana Brkića. Nadati se je da će se jednog dana i ta tajna otkriti. Mo. Otporaš.)
Kad sam kod ovog sudskog dokumenta želim reći nekoliko rijči iz završenog govora tužitelja Baskina, želeći povišenim tonom hipnotizirati porotu, govoreći da Ćaran nema interesa lagati, jer ako bi lagao da bi to činio protiv Ranka Primorca a ne protiv Marijana Rudele koji je mrtav. Zato gđo. suče, hrvatska braćo i sestre, cijenjeni odvjetnici, Ćaran nije lagao protiv mene – to tužitelj Baskin zna.
Poslije tog zločina agenti F.B.I. i policijski agenti su imali razgovore sa mnom, mojim prijateljima i mnogim Hrvatima Južne Kalifornije. Njima i gospodinu Baskinu je poznato gdje je u to vrijeme bio Ranko Primorac, što bi posvjedočili mnogi koji su to znali.
Gđo, suče, braćo Hrvati, cijenjeni odvjetnici, zašto je Ćaran za taj zločin želio optužiti M. Rudelu? Zbog toga što je M. Rudela bio član H.N. Otpora, što je naš prijatelj, i što se on ne može braniti i dovesti svjedoke, jer je on – mrtav. On je hrvatski rodoljub kojega je ubio zakleti neprijatelj našeg naroda.
Želeći kazati nešto i o državnom svjedoku Andriji Škrabo, (br.2, mo.) ne mogu a da opet ne spomenem Antu Čarana. Njih dvojica su se zaklinjali pred vama, gđo. suče, i trebali su svjedočiti isti događaj, ali budući su to bile laži, pričali su različite priče kojima su optuživali mene i Miru Barešića koji je ovdje u (u ovom, pred istim tužiteljom Baskinom 1979. god., Miro Barešić, mo.) na sudu bio i koji je oslobođen optužbe.
Ćaran je svjedočio da je 1978. godine primio telefonski naziv od osobe koja se predstavila kao Ante Ljubas. Da je ta osoba za koju je bio siguran da nije Ante Ljubas, zatražila da pošalje jednu bombu. Isti je svjedočio da je bio zauzet i da je pozvao Andriju Škrabu kojem je predao jednu bombu s ciljem da je Škrabo preveze iz San Francisca u Los Angeles. Kome i gdje, to Čaran nije mogao svjedočiti jer tu priču nisu naučili do kraja.
Kada se pojavio Andrija Škrabo da svjedoči pod prisegom ono što je posvjedočio Ćaran, njegova se priča razlikovala od Ćaranove. Škrabo je svjedočio da je od Ćarana primio tri bombe koje je prevezao u Long Beach, grad u kojem su živjeli zajedno Miro Biošić i Ranko Primorac. I dok je Ćaran svjedočio za jednu bomb, Škrabo je svjedočio za tri bombe, što potvrđuje da su to laži koje pobijaju jedna drugu, neznajući da im se protivila istina, koju su prikazivali odvjetnici obrane.
Naši odvjetnici su prikazali dokumente da Miro Biošić i R. Primorac u to vrijeme nisu živjeli skupa niti su živjeli u Long Beach-u. Biošić je živio u gradu Montebelo a Primorac u gradu San Pedro. Jedan od ostalih državnih svjedoka koje ću spomenuti jest Veljko Jakšić. Kao i Škrabo on je pod prisegom svjedočio da je prijatelj Ante Ćarana. V. Jakšić je trebao svedočiti isto što i Ćaran ali se isti kao i tužitelj Baskin iznenadio s obranom naših odvjetnika, kojima u ovom procesu nije bio imperative novac nego da obrane istinu, kojoj se tužitelj protivio s lažima što su ih njegovi učili godinu dana.
Veljko Jakšić je svjedočio da je 1978. prevozio oružje koje je dobio od Ćarana u San Franciscu za Chicago, i da je isto predao Ivanu Mišetiću. (Ivan Mišetić je otac poznatog hrvatskog odvjetnika koji je branio i obranio hrvatske generala Antu Gotovinu i Merčepa., Luka Mišetić. Mo.) Da, gđo. suče, laž tog svjedoka ubrzo se razotkrila. Na zahtjev odvjetnika Ivana Mišetića g. Monika koji je nazočan i sad u sudu, V. Jakšić trebao prepoznati I. Mišetića. Na zahtjev odvjetnika Monika Ivan Mišetić se je ustao izgovarajući svoje ime i prezime. Kad je svjedok Jakšić uvidio da ne može lagati, isti je priznao da nikada nije s Mišetićem govorio preko telefona i da Mišetića prvi put vidi u sudu, što je morao priznati da mu ni oružje nije predao.
To nije bila jedna laž od istog svjedoka. Vama gođ. suče je poznato da su V. Jakšić i njegov brat Mićo svjedočili protiv optuženog Mile Markića. Isti su pod prisegom svjedočili različito. Govorili su o nekakvom oružju kojeg su dobili od M. Markića. Jedan je svjedočio da su kod M. Markića bili po danu, a drugi je svjedočio da je to bilo po noći. Za tužitelja Baskina je bilo važno da oni svjedoće jer za njih ne postoji razlika između noći i dana.
Isti je svjedočio, kada je bio kod Mile Markića da je s njegovom ženom proveo u razgovoru čekajući Milu kojeg nije bilo kod kuće. Jakšić je svjedočio da je to trajalo oko jedan sat, i da je od Markićave žene bio počašćen pićem i kolačima. Isti državni svjedok je po drugi put lagao. Kao što nije prepoznao Ivana Mišetića, na zahtjev odvjetnika Mile Markića gosp. Reuben-a da li može u sudu prepoznati gđu. Markić, Jakšić je rekao da nije u sudu. Ali kada se gđa Markić digla izgovarajući svoje ime, Julka Markić, državni svjedok Jakšić je ostao iznenađen.
Ovaj moj govor gđo. suče, ja nisam pripremio i pisao, ovo je sve zapisano u sudskim dokumentima, što ja samo ponavljam. Ne mogu a da ne kažem kakvo je bilo svjedočanstvo državnog svjedoka Marka Jarak. U pratnji agent F.B.I. Jarak je došao da se zakune i posvjedoči da je na slici, koju su mu pokazali agenti, (U ovom slučaju čitaj UDBA, mo.) prepoznao optuženog Dragu Sudara, kojeg je on, Jarak vidio u obitelji Ćaran. I na zahtjev naše obrane da pokaže jednog od optuženih koji se zove Sudar, svjedok Jarak je pokazao na jednog odvjetnika koji je ustao i rekao – odvjetnik Arno. (To je bio odvjetnik Anđelka Jakića, mo.) Vidjevši da Jarak nije pogodio, njemu je opet odobreno da pokuša, i on pokazuje na jednog od optuženih, koji ustaje i izgovara svoje ime – Milan Bagarić.
Nastavlja se.
Vi gđo. suče i tužitelji rekoste da nije mogao vidjeti Sudara jer je isti sjedio sa strane, ali to ne znači da je svjedok Jarak morao drugu dvojicu označiti kao Dragu Sudara.
Govoreći o svjedoku Lindi Lasica, htio bih reći i to da ista radila za F.B.I. Na temelju lažnog svjedočenja L. Lasice, jedan od desetorice optuženih mogao je dobiti 20 godina robije. To je Anđelko Jakić koji se sada nalazi ovdje u sudu. Telefonske razgovore Anđelka Jakića Linda Lasica je protumačila (i prevela, mo.) onako kako je to nekome, F.B.I-ju odgovaralo. Ali zahvaljujući odvjetniku A. Jakića, te iste razgovore državni tumač gosp. Lukianov i pet hrvatskih svećenika, (među kojima je bio i fra. Silvije Grubišić, mo.) koji su se svojim pozivom zakleli Bogu, protumačili su, što je dokaz da je L. Lasica Lagala. (O čemu se ovdje radi. Hrvat imenom Branko Kojundžijić živio je prije u New York-u i poznavao vrlo dobro optužene u prvoj grupi Hrvate iz New York-a, članove organizacije H.N.Otpor Ivana Čalu, Franju Ivića, Nedu Sovulja, Stipu Ivkošića i druge. U toj grupi je uhapšen i (kasnije krunski svjedok Ante Ćaran koji nije bio član organizacije HNO. Ova grupa je uhapšena 12 prosinca 1980. godine. Branko Kojundžijić se je iz New York-a preselio živjeti u San Francisco. Radio je za F.B.I. i bio njihov tajni agent. Federalni službenik F.B.I za San Francisco Bob, Robert Goret je bio zadužen za nadzirati, kako su ga prozvali “hrvatski terorizam”. U tom “nadziranju hrvatskog terorizma”, čitaj Hrvatskog Narodnog Otpora, upoznao sam i tog Bob Goret-a. On, Bob Goret se je usko povezao s B. Kujundžijićem, najprije u tajnosti, što je kasnije postala i javnost, jer su se “potajno” sastajali u javnom noćnom lokalu “VILLA HOTEL” u San Mateo, južno od San Francisca. I kako se je moglo iz nekoliko izvora saznati da je Branko Kujundžijić s nekim svojim “pajdom” otišao iz San Francisca posjetiti svoje nekadašnje prijatelje u New York. Prijatelji iz New York-a su primili “prijatelja” iz San Franciska kao stvarnog i iskrenog prijatelja. Ali ovaj je u tajnosti svojim prijateljima stavio elektronske sprave za prisluškivanje telefonskih razgovora. O tome R. Primorac govori kako je državni tumač Linda Lasica krivo prevodila, dakle lagala. Mo. Otporaš.)
Gđo.*suče, cijenjeni odvjetnici, hrvatska braćo i sestre, kada sam uhapšen nisam bio upoznat da se za “conspiracy” može dobiti zatvorska kazna, a da se ne dokaže prekršaj; ali je zato dovoljno da to posvjedoči onaj koji je već sudjelovao u konspiraciji protiv onog kome se sudi. Kad govorim o konspiraciji, želim reći što smo čuli za vrijeme ovog maratonskog procesa.
Svjedočenje državnog svjedoka Franka Striškovića potvrđuje ono o čemu sam već rekao. Kada je taj Strišković svjedočio, na pitanja koja mu je postavljao odvjetnik M. Bobana Dennis Roberts, Strišković je priznao ono što nije očekivao ni tužitelj Baskin. Strišković je pod prisegom, gđo. suče, svjedočio da se prije nekoliko godina sastajao s udbaškim agentom Krešom Šimovićem i nekim Slobodanom Radićem, te da je bio upoznat da žele ubiti Rnaka Primorca, Milu Boban i Marijana Rudelu i da su mu isti pokazali veću svotu novca, jugoslavenske međunarodne putnice i pištolj s prigušivačem. Strišković je svjedočio da njegov razgovor s udbaškim agentom Krešom Šimovićem i Slobodanom Radić posjeduje policija u Glenddale u Kaliforniji. (Glendale je predgrađe Los Angelesa, mo.)
(Tko je Krešo Šimović, o kojem Ranko Primorac ovdje govri? Krešo Šimović je Hrvat, rođen u selu Proboju pokraj Ljuboškoga. Postao doušnik Mostaske Udbe koja ga šalje po zadatku u Los Angeles. Tu se kao “žestoki” Hrvat iz Hercegovine upoznaje s mnogim čestitim Hrvatima. Kako je i sam pisao Mostarskoj Udbi pismo ljeta 1978. godine, u kojem ističe da se je uspiješno uvukao u hrvatske organizacije, ali da mu je žena počela davati probleme, jer je primjetila da za vas radim… Drugarski vas pozdravlja Petar.
(Molim kliknite na priloženi link i pročitajte sve komentare i tu ćete naći to pismo Mostarskoj Udbi kojeg je pisao taj Krešo Šimović.)
milanU · Profile · Disqus
https://disqus.com/by/milauu/
PISMO JEDNOG HRVATA KOJI JE RADIO ZA MOSTARSKU UDBU
Moja supruga Annie sa šestero (6) nejake djece u ponedjeljak 18 prosinca 1978. je otputovala u Pariz provosti Božić, božićne i novogodišnje blagdane sa svojim roditeljima. Ja sam ostao sam kući jer poslovno nisam mogao napustiti posao, a osim toga, prije dva mjeseca sam bio u Parizu na žalostnom pogrebu našeg Brune Bušića. U četvrtak večer, oko pola nići, dok sam spavao, telefon zvoni. Uzmem slušalicu i čujem ženski glas. To je bila Marica Lević Korenić iz Los Angelesa. Bez velikih uvoda odmah mi je rekla da se pazim jer da su dvojica agenata Udbe iz Los Angelesa otišla u San Francisco mene ubiti. Rekla mi je njihova imena: Krešo Šimović i Slobodan Radić. Na upit: kako ona to zna, odgovorila je do joj je to rekao Frank Strišković i da on to zna za sigurno. Ja sam joj se zahvalio i rekao da ću nazvati policiju. Ona mi je rekla da će i ona to učiniti. Ja sam nazvao policiju i saopćio im stvar. Rekli su mu da su oni već za to čuli, a meni savjetuju da ne izlazim sam iz kuće. Odmah sam nazvao mojeg kuma i prijatelja Ivana Nikolića i u notama mu saopćio stvar. Čovjek je odmah došao. Upalili smo sva vanjska svjetla a i unutarnja. Za našu hrvatsku iseljeničku povijest moram priznati da su me američke federalne vlasti pratile, što bi se moglo podrazumijevati i čuvale od sigurne smrti jugoslavenskih i udbinih ubojica.
Kada sam u svibnju 2014. godine bio u posjeti mojem rodnom selu Bobanova Draga, imao sam priliku posjetiti jednog prijatelja Jozu Dedića u Ljubuškom. Poznavali smo se još iz Pariza 1966/67. godine. Dotakli smo se mnogih zajedničkih tema. Tako u razgovoru J.D. mi reče: Znaš, imam dobrog i povjerljivog prijatelja koji bi te želio vidjeti i upoznati. Vi se ne znate ali je on mnogo čuo o tebi, te bi želio s tobom popričati o jednoj važnoj stvari. Kako nisam znao o čemu se radi, pristo sam. On je svojeg prijatelja Ante Ereš (koji je poznat i kao T.E.) nazvao. Za nekih desetak minuta dolazi čovjek kod prijatelja J.D. Upoznajemo se. Uz nekoliko uobičajenih riječi pri poznavanju, dotični A.E. odmah me pita da li ja znam tko je Krešo Šimović. Malo sam se zamislio i prisjetio se onog koji me je 1978. godine htio ubiti u San Francisku. Rekao sam mu da sam čuo za nekog Krešu Šimovića kojeg nikada u životu nisam video a koji me je htio ubiti. A.E. je odmah rekao da on o tom Kreši Šimoviću želi sa mnom govoriti. Bio sam vrlo oprezan i rezerviran, jer čovjeka ne poznam. On je rekao što je htio ili što je znao. On i taj Krešo Šimović su susjedi, poznaju se od djetinjstva i on o njemu mnogo zna. Mene pita i moli me da ga zajedniči odemo posjetiti. Ne pristajem. Supruga Annie me pita, naravno na francuskom jeziku, da zašto sam uzrujan. Kada sam joj rekao o čemu se radi i koga bi trebali vidjeti, supruga Annie je energično odbila da ga idemo vidjeti. Na vruću želju A.E. i J.D. i za povijesnu stvar pristao sam otići sa A.E. vidjeti Krešu Šimovića. Dogovorili smo se kako. A.E. će ići sa svojim autom ispred mene stotinjak metara a ja za njim. Čim on stane pred jednom kućom, to će biti tu. A.E. će state tu, pozvati Krešu Šimovića vani. Kada oni budu vani, ja ću zatim doći i tražiti neku adresu koja je tu, u tom selu. Oni će se meni predstaviti, ali ja neću njima. Evo kako je kratki razgovor tekao:
“Dobar dan ljudi. Dobar dan odgovoriše obadvojica u isti glas. A.E se predstavi kao da se nikada prije nismo vidjeli. U isto vrijeme on, A.E. predstavi – prije nego se je on predstavio – svojeg prijatelja i susjeda Krešu Šimovića. A.E nas pita: da li se nas dvojica poznajemo. Ja sam odgovorio da ga nikada nisam vidio, ali da sam čuo da je jedan Krešo Šimović jedno vrijeme živio u Los Angelesu. Čim je ovaj to potvrdio da je to bio on, postao sam nestrpljiv. Supruga je to primjetila, te me za rukav tegli da što prije napustimo i idemo kući. Sve što sam rekao ovom Kreši Šimoviću je bilo to: Gospodine Krešo Šimoviću da li vi vjerujete u Boga? Čim je odgovorio da jest, rekao sam mu da se ispovijedi za sve svoje grijehe prije nego umre, prije nego bude kasno. Iza toga supruga i ja smo otišli…
Neka i ovo bude jedan isječak hrvatske iseljeničke povijesti onih Hrvata koji su se na bilo koji način borili za Hrvatsku Državu, kao i onih koji su se po nalogu hrvatskog neprijatelja udbe borili protiv Hrvatske Države. U ovim nastavcima će biti još priče o Kreši Šimoviću i mnogim drugima. Mile Boban, Otporaš.)
Nastavlja se.
Zbog toga što je Strišković lagao protiv mene, on neće odgovarati za “conspiracy” s udbaškim agentima. (Krešom Šimovićem i Slobodanom Radićem, mo.) Iako je tužitelj Baskin isticao da ovaj proces o kojem je pisao jugoslavenski tisak, nebi morali prikazivati kao politički, jer da je ova grupa ljudi odgovorna za kriminal. Ali kada su njegovi – državni svjedoci – svjedočili, on ih je nastojao istaknuti kao poštene Hrvate, angažirane u hrvatskim političkim skupinama koje se bore za Hrvatsku, ali ne nasiljem nego legalnim sredstvima, i da uživaju priznanje u hrvatskoj emigraciji. Dvojica od tih svjedoka su Hrvoje Lun i Jozo Vrbić. (1) Za podsjetiti je da je Hrvoje Lun, pravo ime Josip Badurina, bio glavni tajnik Hrvatskog Narodnog Vijeća, HNV i da je on izdao knjigu REVOLUCIJA I SLOBODA u New York-u 1978. Ta knjiga vrvi simbolima terorističkih simbola i metoda. Meni je tu knjigu dao dr. Dinko Šuljak 1980, istaknuti član HSS, s tim da upoznam mojeg odvjetnika s tom knjigom i da na sudu otkrije plagijat ove knjige državnog svjedoka Hrvoje Luna, odnosno Josipa Badurine. Dok ovo pišem pred sobom imam tu knjigu i gledam u bilješke koje je moj odvjetnik Dennis Roberts koristio na sudu. Prilažem sliku te knjige.
Ništa nije pomoglo, jer su svi državni svjedoci imali imunitet, tj. potpuno pomilovanje od strane US državnog odvjetnika Sturta Baskina. Zato je dr. Dinko Šuljak napisao na engleskom jeziku jedan opširan članak koji je izašao u Hrvatskom Tjedniku br. 170 od 3 veljače 1981. s naslovom: “A QUESTION OF PLAGIARISM – REVOLUCIJA I SLOBODA”, što bi se moglo prevesti na: “PITANJE PLAGIJARIZMA KNJIGE – REVOLUCIJA I SLOBODA” U ovom dugom članku dr. Šuljak donosi iscrpne izvore te knjige u originalu. Knjigu je tiskala 1961. agencija koja se je zvala: Special Operations Research Office (SORO), knjiga koja se bavi: Undergrounds in Insurgent Revolution and Resistance Warfare. Možda će doći vrijeme da bi bilo potrebno ovaj članak dra. Šuljka prepisati i staviti ovdje čitateljima da čitaju i da se upoznaju koliko je ova knjiga pridonijela hapšenju istaknutih državotvornih Hrvata Amerike i Kanade. (2) Jozo Vrbić je jedan od rijetkih Hrvata koji je u sebe imao veliko povjerenje, zaštićeno stranim službama. On je napisao knjigu “ŠTO MORA ZNATI SVAKI HRVATSKI GERILAC”. Knjiga je tiskana u srpnju 1972., dakle dok su se Bugojanci još borili protiv Jugoslavije po hrvatski šumama. Knjigu je Jozo Vrbić izdao pod imenom I. Ivanović Krašan. Prilikom hapšenja članova Otpora – dan poslije ukazivanja Blažene Marije Djevice hrvatskoj dječici u Međugorju – 25 lipnja 1981. i premetačine njihovih kuća, kod nekih se je ta knjiga pronašla, pa i kod mene. I ta knjiga je bila jedna od krivičnih točaka protiv mene. Zahvaljujući dokazima koji su se predočili sudu o osobi Joze Vrbića, ponajviše članka iz novine Nova Hrvatske kojeg je napisao Boris Maruna 1975. godine u Kulturna Rubrika kao komentar na tu knjigu. Boris Maruna je tu knjigu Joze Vrbića prozvao “EVANĐELJE PO UDBI” i ne sluteći da će ta knjiga igrati jednu od važnih uloga na sudu Hrvatskoj Desetorki (10) u Njujorku. Drago Sudar je redovito slao izvještaje hrvatskim državotvornim izdanjima, novinama, časopisima, pa se ovaj opis može naći u novini Hrvatski Tjednik iz Australije, br. 257, od 26.10.1982., st. 17. Mile Boban, Otporaš.)
Oni su pod prisegom svjedočili da su autori knjige to jest priručnika terorizma. U tim knjigama piše kako se prave bombe, kako se može primjeniti strah na cijelu koloniju, narod kad se želi postići odgovarajuće sredstvo. Iz jedne od tih njihovih knjiga odvjetnici su čitali slijedeće: “Za jednu noć potrebno je izvršiti nekoliko ubojstava da bi se prenio strah na cijelu naseobinu”.
Vi, gđo. suče i tužitelji ste to čuli i to je zapisano u sudskim dokumentima. Vama, gđo. suče je poznato da sam ja za vrijeme procesa dva dana odgovarao na pitanja naše obrane i pitanja koje je postavljao tužitelj Baskin. Tužitelj me htio pred porotom prikazati kao lažova, što nije uspio. Donosio je kopije mojih članaka što sam pisao iz ovog njujorškog zatvora. Donosio je odrese i telefonske brojeve Hrvata da bi dokazao nekakvu konspiraciju. (Urotu, mo.)
Sjetite se, gđo. suče, cijenjeni odvjetnici, hrvatska braćo i sestre, kad je tužitelj govorio o Miri Barešiću, čiju sam ja adresu imao kod sebe. Adresa Mire Barešića, gospođo suče, tog hrvatskog sveca i heroja, nalazi se u svim hrvatskim iseljeničkim novinama. Ali ovo što sada pokazujem to nije tužitelj kopirao, a pisalo je u istim novinama iz kojih je donosio i druge kopije mojih članaka. Ovo je moje pismo pisano hrvatskom heroju i svecu Miri Barešiću, koji je u to vrijeme štrajkao glađu 56 dana. (Prilažem link tog pisma kojeg je Ranko pisao Miri Barešiću i molio ga kao što se Bog moli da odustane od štrajka glađu. Pismo je Ranko pisao Miri prije našeg hapšenja, tj. dok smo bili na slobodi i ne sluteći da ćemo i mi za mjesec/dva dana biti u zatvoru. Ako se link ne otvori, molim potrudite se i otvorite ga preko priloženog linka, jer pismo je uistinu važno i vrlo interesantno i vezano uz ovu temu, tj. ovaj Rankov govor. Otporaš.)
Nastavlja se.
Ovo je jedno od 15.000 hrvatskih pisama (Ranko misli na svoje pismo kojeg je pisao Miri Barešiću 23 veljače 1981., mo. Otporaš.) što je dobio heroj Barešić. Neki hrvatski petnaestogodišnjaci su pisali da će se zapaliti ako ne pristine s štrajkom. Hrvati su zbog toga prosvjedovali diljem svijeta, u nekim gradovima i po 10.000 Hrvata je demonstriralo želeći spasti svojeg heroja. Vama, gđo, suče kao i tužitelju je poznato kada je štrajkao Bobby Send da su vjerski poglavari i svjetski političari htjeli spasiti tog irskog heroja. Ali, gosp. Baskin je imao drugu želju, jer je Miro Barešić u ovom sudu pred tužiteljem Baskinom dokazao svoju nevinost. (Stuart Baskin je bio US. tužitelj 1979. godine u istoj dvorani kidnapiranim iz Paragvaja Miri Barešiću i Ivanu Vujičeviću. O tome ovdje R. Primorac govori. Miro Barešić kada je dva dana svjedočio i kada ga je javni tužitelj Baskin toliko gnjavio i pred zid pritiska s pitanjemima o Miri Barešiću, naš junak Ranko Primorac se ispravi na stolcu s kojeg je svjedočio i okrenuo se prema poroti i malo povišenim tonom rekao: Što je za vas Amerikance Audy Murphy to je za nas Hrvate Miro Barešić. Audy Murphy je jedan od najodlikovanijih američkih vojnika drugog svjetskog rata. Mo. Otporaš.) Što je Boby Send za Irce – Miro Barešić je za naš hrvatski narod, gospođo suče.
Drugi Hravt o kojem želim reći nekoliko riječi, vama gđo. suče, tužitelju, Hrvatima i Hrvaticama, koji su ispunili ovu dvoranu, (Za podsjetiti je naš današnji hrvatski naraštaj da su Hrvati i Hrvatice s ljubavlju došli taj dan – 30 lipnja 1982. godine – iz svih krajeva Amerike i Kanade da podjele radost i tugu s onim Hrvatima koji su iz tamnih i mračnih ćelija i sudskih klupa SVJEDOČILI ZA HRVATSKU. Mo. Mile.) jest Stipe Bilandžić. Hrvat Stipe je poznat u cijeloj porobljenoj i iseljenoj Hrvatskoj. Tog istaknutog hrvatskog rodoljuba, prognanika, jugoslavenske terorističke vlasti su zatražile od zapadno-njemačkih vlasti da ga se izruči Jugoslaviji, gdje ga je čekala smrt. Smrt Stipe Bilandžića spriječili su Hrvati s legalnim akcijama. U obranu Bilandžića stao je i cardinal grada Kelna. Tužitelju Baskinu je poznato da je S. Bilandžić nakon puštanja na slobodu sjedio po nekoliko sati u gradskoj Vijećnici SAD, i to u Chicagu. (Božo Kelava i Mile Kodžuman su 16 kolovoza 1978. godine zauzeli njemačko poslanstvo u Chicagu i od istog tražili da puste na slobodu Stipu Bilandžića. Sporazum se je postigao: dva državotvorna Hrvata u zatvor, Božo Kelava i Mile Kodžuman a jedan državotvorni Hrvat na slobodu, Stipe Bilandžić. Mo.)
Zašto sam imao telefonski broj i adresu S. Bilandžića, to tužitelj Baskin zna, ali ja ću to objasniti sada jer mi tužitelj nije dao priliku dok sam svjedočio. istom tužitelju je poznato da je Stipe Bilandžić bio moj svjedok na procesu koji se vodio zbog mojeg boravka u SAD. Budući da je Stipi Bilandžiću bilo spriječeno od vlasti SAD da svjedoči svojim prisustvom, isti je posvjedočio pismenom izjavom i izjavom preko telefona što je snimio moje odvjetnik u Los Angelesu. Adresu i broj telefona što su agenti F.B.I. pronašli kod mene, tužitelj Baskin je želio prikazati kao “conspiracy”.
Kada sam govorio o onome što su svjedočili državni svjedoci, reći ću nekoliko riječi o svjedocima moje obrane i ostalih devet Hrvata. Sjetite se gđo. suče, da je na ovom sudu pod prisegom svjedočio Krsto Rudela. To što je Krsto Rudela svjedočio agentima F.B.I. bilo je poznato prije par godina. Isti je svjedočio da je mene poznavao od mojeg dolaska u Kaliforniju, da smo skupa igrali nogomet i da sam bio prijatelj njegove obitelji. Krsto Rudela je potukao laži državnog svjedoka Ćarana još prije par godina. Kada je ubijen Križan Brkić agenti F.B.I. su Krstu Rudelu pitali gdje se u to vrijeme nalazio njegov brat Marijan Rudela. Krsto Rudela je dao izjavu agentima F.B.I., da je Marijan Rudela te noć bio kući i da je istog jutra kad je polazio na posao vidio brata Marijana gdje spava. On je izjavio agentima F.B.I. a to je posvjedočio u ovom sudu, da je njegov brat Marijan živio s njim od njegova dolaska u SAD. Laži Ćarana protiv Marijana Rudele potukao je Marijanov brat koji je dao izjavu F.B.I., u vrijeme kad je ubijen Križan Brkić.
Na ovom sudu je svjedočio u korist obrane Drage Sudara mali Andrija Krmpotić. On je pod prisegom svjedočio pokazujući na igračke i sat da je to njegovo i njegovog mlađeg brata. Te igračke su s baterijama koje je policija uzela kad je Drago Sudar bio uhapšen. Te baterije i taj dječiji sat poslužili su tužitelju Baskinu da tumači poroti, da je to D. Sudara, što mu je služilo za pravljenje bombi. (Pošto sam tu bio, uz Dragu Sudara, mi smo sjedili jedan uz drugoga i pratio svaki pokret svjedoka malog Andrije Krmpotića, kod čijih roditelja je Drago Sudar živio kao podstanar i kiriju plaćao. Kada je na mig US. državnog tužitelja Stuart Baskina Kanadska policija uhapsila Dragu Sudara, tada su premetnuli kuću. Naravno da je policija pretresla kuću gosp. Krmpotića misleći da je to kuća Drage Sudara. Sve su pokupili i što su god odnijeli iz kuće Krmpotića, napravili su optužbu protiv Drage Sudara. Smijao sam se kao i svi drugi u sudnici kako mali Andrija traži svoj sat i svoje stvari. O tome R. Priporac ovdje govori. Bit će još govora o tome. One koje zanima ovaj slučaj neka redovito prate, jer će toga biti mnogo. Ovo je tek početak. Mile Boban, Otporaš.)
Nastavlja se.
Da gđo. suče, cijenjeni odvjetnici, Hrvati i Hrvatice, hrvatska djeca, po tumačenju tužitelja Baskina, ne smiju imati igračke, stove, ona se trebaju odgajati tako da djeluju mentalno. Jer ako hrvatsko dijete to posjeduje, može se dogoditi da njegovi roditelji ili prijatelji s kojima žive, mogu biti suđeni zbog terorizma. Želim kazati, gđo. suče, da ste vi zabranili svjedoku obrane, književniku, publicisti, novinaru i hrvatskom političkom radniku gosp. Bogdan Radici da svjedoči na ovom sudu iako je već bio položio prisegu. Gosp. Bogdan Radica je želio ukazati na djelatnost jugoslavenske tajne policije Udbe koja je pobila stotine Hrvata diljem Zapada. Gosp. Radica je želio nešto reći o karakteru nekih državnih svjedoka, ali je bio spriječen. Ali, braćo Hrvati, gospođo suče. cijenjeni odvjetnici, desetogodišnji
Vama, gđo. suče je poznato da je svjedok optuženog Bagarića, gosp. Ray pod zakletvom svjedočio da mora reći da nije onako kako kaže agent Boroson.
Sada želim reći nešto o svjedoku obrane Zvonku Paveliću, sigurno je da će njegovo svjedočenje ući u povijest sudstva SAD. Zvonko Pavelić je policijski agent iz Glendale-a, Kalifornija, koji je završio kriminologiju i koji je proveo više godina s još trojicom drugih agenata radeći na događajima iz Južne Kalifornije, s čim su optuživali nas desetoricu optuženih. Kada je položio prisegu Zvonko Pavelić je svjedočio da je šef iz Washingtona nazvao njegova šefa u Glendale-u, a ovaj šefa policije u New York-u da ga spriječe da ne svjedoči. Kada to nisu uspjeli njegovi šefovi, to ste uspjeli učiniti vi, gđo. suče.
(Kada je riječ o detektivu hrvatskog podrijetla kriminalne policije grada Los Angelesa i okolice Zvonka Pavelića, potrebno je ovdje reći riječ/dvije o njemu, iako će u slijedećim nastavcima biti o njemu govora više puta. Njegova majka Marija (udata kasnije za jednog Španjolca Lopez) se je povlačila sa hrvatskom vojskom prema Bleiburgu u svibnju 1945. Njezin muž je bio hrvatski vojnik kojeg je sudbina završila na Bleiburgu. Ona je došla sa malim sinom Zvonkom Pavelić (nisu u nikakovoj povezanosti sa Poglavnikovim prezimenom Pavelić) u Ameriku, Los Angeles. Tu je Zvonko završio kriminologiju i kao takav počeo raditi za LAPD, što je “Los Angeles Police Department”. Pošto u Los Anđelesu – a grad San Pedro nije daleko – živi veliki broj Hrvata, LAPD su Zvonka za svaku zgodu/nezgodu zadužili da nadzire Hrvate, jer je savršeno govorio hrvatski. Tako je bio zadužen da tajno prati državnog svjedoka Franka Striškovića koji je bio na sastanku sa agentima Udbe Krešom Šimovićem i Slobodanom Radićem kada su mu ovi pokazali pištolj s prigušivačem, oveću svotu novca, krivotvorene YU putnice i namjeru otkrili da će u Los Angelesu ubiti R. Primorca i druge i u San Francisku Milu Boban.
Kada smo mi bili uhapšeni 25 lipnja 1981. i kada je Z. Pavelić video i moje ime da sam i ja uhapšen, živo se je interesirao da me posjeti. Iako sam od prije poznavao njegovu majku Mariju, njezina sina Zvonka nisam poznavao. U velikoj opreznosti i tajnosti me je došao posjetiti. On je znao tko sam ja i imao je povjerenje u mene. Htio se je sastati sa mojim odvjetnikom Dennis-om Roberts. Sastali smo se. Ona dvojica su se u sveme vrlo dobro slagali i zajednički su radili u korist naše obrane. Kada je Zvonko Pavelić došao kao svjedok obrane svjedočiti zadnji tjedan u travnju 1982., tužitelj Baskin i sudac Constance Motley Baker su upotrijebili svu sudsku, državnu silu i moć da spriječe Zvonki svjedočiti. Pošto sam bio tu i to natezanje, prepirke i svađe pratio, tim više da su Rankovo i moje ime bili tema tih natezanja, a državni tužitelj Baskin nije htio da Zvonko Pavelić i moj odvjetnik Dennis Roberts iznesu poroti dokaze da moj stric Mate Boban nije bio visoki dužnostnik Udbe u Mostaru, nego da je živio u Velikoj kod Požege i da je nastradao u saobraćajnoj nesreći 21 rujna 1966. Prilažem link ako se otvori, izvolute pročitati: Kome smeta istina | Otporaš otporas.com/kome-smeta-istina/ Mile Boban, Otporaš.)
ono o čemu sam govorio nisam pisao, niti su me učili. ovo je zapisano u sudskim dokumentima za vrijeme ovog procesa koji je trajao trinaest tjedana. Isto tako ovo što ću pročitati, to je napisao veliki Shakespeare:
U pokvarenom svijetu ovome, još uvijek može ruka zločina izvrnuti pravo, zakon otkupiti.
Htio bih reći nešto o poroti koja nas je proglasila krivim. Ta porota je bila složna u odluci da su mnogi plakali. Vjerojatno su se njihovi osjećaji i mišljenja protivili nečijim.
Moram reći o čemu je pisao jugo-tisak početkom ovog procesa Poslužili su se trikom da zastraše porotu. Jednom od porotnika bacilli su baterije u stan, jer se o baterijama mnogo govorilo za vrijeme procesa. Drugog dana je jugo-tisak donio vijest da je jednom porotniku bačena bomba i da je je to djelo pristaša optuženih Hrvata.
Isti tisak je spomenuo naša imena, pa je pisalo Ljubaš, a ne Ljubas, a Vama gospođo sudac je poznato da su umjesto Ljubas na ovom sudu izgovarali Ljubaš samo tužitelj Baskin i agenti koji su svjedočili protiv nas. Tko je informirao jugo-tisak, gospođo sudac, cijenjeni odvjetnici, Hrvati i Hrvatice? Zaključite sami.
O svemu što sam govorio i o drugim činjenicama što se nalaze u sudskim spisima, pisao je hrvatski tisak, ali mi već nastojimo tiskati brošuru, koju će milijuni Hrvata čitati, da mogu bolje upoznati zakon onih koji uništavaju hrvatski državotvorni duh.
Ovom prilikom želim pozdraviti Hrvate u domovini i iseljeništvu. Oni su s nama bili i ostali. Oni su prosvjedovali, štrajkali glađu pred poslanstvom Sjedinjenih Američkih Država, ukazujući na nepravdu učinjenu prema nama.
Hrvatski narod je organizirao FOND ZA OBRANU HRVATSKE, tj. našu obranu. (Ovaj FOND ZA OBRANU HRVATSKE su pokrenulu Hrvati San Francisco. Fond je vodio gosp. Leon Galić. Kolika mržnja je bila uperena prema tom Fondu, drugim riječima prema nama optuženima najbolje pokazuje i pismo koje je stiglo na adresu Fonda. Pismo je poslato na: FOND ZA OBRANU PAKLA. Kada sam iz New York-a došao kući, oslobođen svih optužbih i krivnjih, dao sam to pismo mojem odvjetniku Dennis Roberts da vještački preko rukopisa pronađe tko bi mogao biti taj koji je poslao to pismo. Odvjetnik je zatražio od mene ako mu mogu pronaći rukopise onih osoba na koje ja sumnjam da bi mogle biti koje su to pismo pisale i postale. Kako sam imao teku imena mnogih Hrvatica i Hrvata koji su se sami potpisivali kada smo sakuplja dobrovoljne doprinose za obranu Zvinka Bušića i njegove petorke a i drugih hrvatskih potreba, dao sam tu teku mojem odvjetniku. Neko vrijeme iza toga moj odvjetnik mi je dao dva imena i prezimena koja bi to mogli biti. Oba su mi bili prijatelji. Jedan je već umro. Bio je vrlo dobar i državotvoran Hrvat Zvonko Pribanić, ali u vrtlogu hrvatske polarizacije i mržnje, prilagodio se LINIJI LAKŠEG OTPORA. Drugi je bio jedan od svjedoka državnog tužitelja Baskina Andrija Škrabo.Mo. Mile Boban,Otporaš.) Danas, gospođo sudac, ovu sudnicu su ispunili Hrvati koji dođoše iz svih gradova SAD, želeći da i u buduće brane hrvatski državotvornih duh. Zato, gospođo sudac, želim naglasiti da sam nevin, i da ću se žaliti na Vaši sud SAD.
NEKA ŽIVI MOJ HRVATSKI NAROD!
Hrvatski Uznik Ranko PRIMORAC.
Izvor: Hrvatski Tjednik, Australija, br. 244, 27.7.1982., st. 7-8.
Prepisao Mile Boban, Otporaš.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.