REAKCIJA NA MOJ ČLANAK – BLEIBURG – EHZODUS – POKOLJI I EMIGRACIJA

Prema britanskim vojnim izvorima, hrvatske izbjegličke kolone kroz Sloveniju prema Austriji činilo je oko 700.000 ljudi. Većina njih, vjerojatno tri četvrtine, zarobljena je već na slovenskoj strani granice, najvećim dijelom u trokutu Celje – Slovenj Gradec – Dravograd. Ostali su se uspjeli probiti kroz obruč jugoslavenskih snaga na austrijski teritorij gdje su očekivali utočište kod savezničkih, britanskih snaga koje su zauzele jugoistočnu austrijsku pokrajinu Korušku.

Međutim, ta su se očekivanja pokazala pogrešnima. Britanci ih nisu zaštitili, već su hrvatske vojnike prisilili na predaju oružja te ih zajedno s civilima izručili Titovim partizanima. Drugim riječima, prepustili su ih osvetničkoj strasti njihovih ratnih neprijatelja, poslali u smrt, koja ih je zatekla neposredno nakon izručenja na nekom od masovnih stratišta, ili su bili izloženi mučenjima na dugotrajnim marševima smrti od austrijsko-slovenske pa sve do srpsko-bugarske granice. Slijedila je najveća tragedija u cjelokupnoj hrvatskoj višestoljetnoj povijesti.

Prema dosadašnjim znanstveno-stručnim istraživanjima, jugoslavenska partizanska vojska ostavila je iza sebe gotovo dvije tisuće masovnih stratišta u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji.

Nekadašnja hrvatska državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, istražujući od 1992. do kraja 1999., prikupila je podatke za oko 160.000 hrvatskih poslijeratnih žrtava. Budući da je rad Komisije obustavljen 2000. godine, iz razloga kojih objašnjenje prelazi mogućnosti i namjere ovoga teksta, ona nije dospjela provjeriti i potvrditi podatke za svaku pojedinu žrtvu iz tog popisa, niti dovršiti prikupljanje podataka o svim poslijeratnim žrtvama. Međutim, pouzdano je da se na samo tri velika masovna poslijeratna stratišta – Teznom kod Maribora i Kočevskom Rogu u Sloveniji te na Maceljskoj Gori kod Krapine u Hrvatskoj -nalaze posmrtni ostatci više desetaka tisuća likvidiranih zarobljenika, u najvećem broju hrvatskih vojnika i civila.

Ova tragedija ušla je u hrvatsku povijest pod nazivom Bleiburška tragedija – prema austrijskom gradiću Bleiburgu u blizini kojega je započela tragedija hrvatskih izbjeglica, ili Hrvatski križni put – prema kolonama smrti u kojima su se zarobljenici kretali od slovensko-austrijske do makedonsko-bugarske granice.

Određeni broj hrvatskih izbjeglica ipak je uspio izbjeći zarobljavanje u Sloveniji i izručenje iz Austrije – njih otprilike 40 tisuća uglavnom se smjestilo u zoni britanske okupacijske uprave u Južnoj Austriji, a jedan dio bio je prebačen u izbjegličke logore u Italiji.

Na kraju Drugog svjetskog rata Austrija je bila okupirana od strane pobjedničkih vojski. Hrvatske izbjeglice u Austriji, njih otprilike 40 tisuća, uglavnom su se nalazile u zoni britanske okupacijske uprave u Koruškoj. Najveći logor nalazio se u Klagenfurtu, smješten na prostoru današnjeg stadiona nogometnog kluba Koruška u Klagenfurtu. Za vrijeme Trećeg Reicha taj je prostor s nastambama neko vrijeme služio kao vojni zatvor, a potom kao logorski smještaj za strane radnike na prinudnom radu. Također, taj je tzv. lager od svibnja 1945. do kolovoza 1946. bio pod upravom UNRRA-e, a nakon toga je upravu i službeno preuzela britanska okupacijska vojska i zadržala ju do 19. lipnja 1950., kada je civilni dio upravljanja lagerom predala austrijskim vlastima.

Lager je zauzimao oko 42.000 kvadratnih metara i sastojao se od 20 stambenih baraka, magazina za potrepštine, kuhinje, kantine za društvene djelatnosti, ambulante, dvije barake za pranje rublja, improvizirane crkvene zgrade i skladišta za ogrjevna drva. U logoru su bili osigurani hrana i spavanje kao i mogućnost zaposlenja u nekim austrijskim tvrtkama. Međutim, kretanje, pa čak i odlazak na posao, bilo je ograničeno na samo 10 km od lagera, i to uz pisano dopuštenje britanskih okupacijskih vlasti.

U tim je uvjetima svaka aktivnost izbjeglih Hrvata bila nepoželjna i na sve se načine pokušavala ugušiti. Britanske okupacijske vlasti u Austriji, naime, pokušavale su na sve načine prikriti svoju sramotnu ulogu u izručenju hrvatskih zarobljenika njihovim krvnicima te su Hrvatima zabranjivale svako približavanje Bleiburgu, mjestu početka britanskog sudjelovanja u masovnom zločinu nad hrvatskim narodom.

Većina hrvatskih izbjeglica, kao i dio preživjelih političkih dužnosnika i vojnih časnika NDH, teško se mirila s gubitkom države. Tako je, među ostalim, uz suglasnost poglavnika NDH dr. Ante Pavelića, osnovano Hrvatsko državno vodstvo (HDV) na čelu s dr. Lovrom Sušićem, ministrom gospodarstva u NDH, dr. Matom Frkovićem, ministrom policije u NDH i dr. Mehmedom Mehičićem, ministrom socijalne skrbi u NDH. Zadatak HDV-a bio je organizirati gerilski otporu Jugoslaviji. Vjerujući u skori vojni sraz između zapadnih zemalja i SSSR-a, započeli su s pripremama za podizanje revolucije u Domovini. Samu akciju operativno je vodio Božidar Kavran, zapovjednik svih dragovoljačkih postrojba u vrijeme NDH.

U takvu ozračju stalnog očekivanja skorog povratka u Domovinu, hrvatski prognanici u Koruškoj nisu ozbiljno razmišljali o organiziranju vlastitog društvenog života u zemlji u kojoj su se našli, smatrajući tu situaciju privremenom. No bili su prisiljeni mijenjati svoje ponašanje nakon što je u srpnju 1948. akcija koju je HDV pripremao i izvodio više od dvije godine završila potpunim neuspjehom. Većina sudionika akcije koji su pošli u Jugoslaviju bila je likvidirana, ili već prilikom zarobljavanja ili kasnije osuđena na smrt i justificirana, a tek mali broj onih koji su osuđeni na zatvorske kazne, izašao je živ na slobodu.

Hrvatski prognanici u Austriji tada su uvidjeli da ne će biti tako brzog povratka u domovinu te su bili prisiljeni razmišljati o stvaranju egzistencije u izbjeglištvu. Većina je tražila mogućnost odlaska u prekomorske zemlje, Sjevernu i Južnu Ameriku i Australiju.

U međuvremenu, pored okupljanja na misnim slavljima u improviziranoj crkvi u lageru, sada je živnuo i rad dvaju društava koja su bila osnovana još u ljeto 1945. godine, Hrvatskog kulturnog prognaničkog društva Lisinski i Hrvatskog emigrantskog športskog kluba Velebit, koje je nakon nekoliko godina promijenilo ime u Croatia.

Beogradu je zasmetalo što hrvatski prognanici igraju pod hrvatskim imenom s lokalnim klubovima, pa su kod britanskih vlasti zatražili njegovo ukidanje. Kako bi to izbjegli, voditelji kluba prihvatili su dobronamjernu sugestiju jednog mladog britanskog časnika, zaljubljenika u nogomet, te promijenili naziv kluba u FC Young Boys. Promijenili su i službeni pozdrav kluba ‘Za dom spremni’ u ironični ‘Himalaja Jim’. Ipak, zadržali su hrvatski grb i hrvatske boje na dresovima.

Potkraj 1950. u lageru se sve češće raspravljalo o potrebi simboličnog odlaska na Bleiburško polje, usprkos zabrani koju su nametnule britanske okupacijske vlasti. U tome se istaknuo trojac –  dr. Dragutin Zudenigo, Nikica Martinović i Franjo Vranjković. Dr. Zudenigo bio je istaknuti HSS-ovac iz Senja, a za vrijeme koalicijske vlade u Kraljevini Jugoslaviji radio je u beogradskom ministarstvu policije. U NDH je služio kao poručnik, uglavnom u promidžbenim sekcijama Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Nakon 1945. godine završio je u logoru u austrijskom gradu Lienzu gdje je izdavao list Vidici, a kasnije u Klagenfurtu list Plamen. Koncem pedesetih godina odselio je u SAD gdje je bio profesor na Le Moyne College u Syracusi te član Hrvatsko-američke akademijeB

Dr. Zudenigo predložio je da se Stjepana Mauera, inače zubara u lageru, kao plućnog bolesnika pošalje na tobožnje liječenje u Bleiburg, a zapravo s pravom svrhom da izvidi stanje na Bleiburškom polju.

Već nakon nekoliko dana provedenih u Bleiburgu Stjepan Mauer uspostavio je dobre kontakte s domaćim stanovništvom i saznao da na mjesnom groblju u Unter-Loibachu, u samoj blizini Bleiburškog polja, postoji grobnica u kojoj je pokopano 16 hrvatskih vojnika. Oni su bili pobijeni prilikom povlačenja partizana te su ih mještani potom pokopali na mjesnom groblju.

Stjepan Mauer susreo se i s mještankom slovenskog podrijetla Helenom Kosmatsch, na čijem su kućnom pragu, pred njezinim očima, partizani zaklali jednog od tih hrvatskih vojnika. Taj događaj, kao i činjenica da su njezina dva sina kao pripadnici Wehrmachta nestala u ratnom vihoru na Istočnom bojištu, ponukali su ju da vodi brigu o grobu hrvatskih vojnika na groblju u Unter-Loibachu. Također, u svrhu izviđanja situacije u Bleiburgu i na Bleiburškom polju, organizirana je nogometna utakmica između FC Young Boysa i lokalnog nogometnog kluba iz Bleiburga. Kad se prikupilo dovoljno podataka, pala je odluka – Bleiburško polje posjetit će se, usprkos svim zabranama i prijetnjama sankcijama, za blagdan Svih svetih 1951. godine.

Skupina hrvatskih izbjeglica, na blagdan Svih svetih 1951. uputila se iz Klagenfurta prema Bleiburgu. Kako su unaprijed isplanirali, trojica su u ranim jutarnjim satima krenula prema groblju u Unter-Loibachu, a šestorica nešto kasnije prema Bleiburškom polju. Svi su oni, osim jednoga, u Bleiburgu već bili u svibnju 1945., kao sudionici i očevidci početka tog prešućivanog i najvećeg zločina nad hrvatskim narodom u njegovoj cjelokupnoj povijesti.

Prvu trojku koja je krenula prema groblju u Unter-Loibachu činili su Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković.

Ante Mikrut rođen je 11. lipnja 1920. u Osijeku. Iz Austrije je protjeran je 1960. u Englesku, gdje je i umro 1996. godine.

Nikica Martinović rođen je 7. travnja 1912. pokraj Brčkog u BiH. Ostao je živjeti u Austriji, a Udbini agenti ubili su ga 1975. godine u Klagenfurtu.

Franjo Vranjković rođen je 29. kolovoza 1921. pokraj Čitluka u BiH. Sredinom 50-ih iselio je u SAD, gdje je umro 2010. godine.

Njih su trojica tom prilikom, po dolasku u Unter-Loibach na grob hrvatskih vojnika, položili prvi vijenac. Sa sobom su ponijeli vojničku kacigu koju su postavili na već postojeći križ, kao i pored groba staklenu ploču s natpisom:

Druga skupina hrvatskih izbjeglica produžila je do samog Bleiburškog polja. Tu šestoricu činili su Mirko Karačić, Petar Hrstić, Ante Mačinković, Josip Đakić, Halil Dedić i Ante Samovojska. Od tamo pronađenog, još iz svibnja 1945. zaostalog oružja hrvatske vojske, načinili su križ te prisegnuli kako će svake godine u isto vrijeme dolaziti u Bleiburg i časno čuvati uspomenu na umorene hrvatske žrtve. Svoje su se prisege zaista i držali, a većina je njih upravo iz tog razloga ostala živjeti u Austriji, odnosno u Klagenfurtu.

Mirko Karačić, rođen 7. listopada 1921. u mjestu Zborište pokraj Bosanskog Broda, nakon što je preživio Bleiburšku tragediju, ostao je živjeti u Klagenfurtu. Umro je krajem 2011. godine (vidi: HL od 22. 11. 2011.).

Josip Đakić, rođen 9. prosinca 1922. u Čepinu pokraj Osijeka, također je nastavio živjeti u Klagenfurtu gdje je umro prije nekoliko tjedana (vidi HL od 8. 3. 2012.).

Halil Dedić, rođen 1920. u BiH, Austriju je samovoljno napustio 1955. godine i otišao živjeti u Englesku.

Petar Hrstić, rođen 20. srpnja 1923. u Ljubuškom, ostao je živjeti u Austriji, a umro je 5. lipnja 2007. u Klagenfurtu.

Ante Mačinković, rođen 17. siječnja 1928. u mjestu Bukovica pokraj Banje Luke, također je ostao živjeti u Austriji, a Umro je 19. veljače 2006. u Klagenfurtu.

Ante Samovojska, rođen 7. siječnja 1930. u Dugoj Resi, jedini među njima nije bio u svibnju 1945. godine na Bleiburškom polju. On je 1948. pobjegao iz Jugoslavije u Austriju odakle je 1958. izručen Jugoslaviji. Nakon dvanaestogodišnje robije ponovno je pobjegao i trajno se nastanio u Švedskoj.

Sljedeće, 1952. godine, također za blagdana Svih svetih, organiziran je prvi masovniji pohod Bleiburgu. Glavni organizator bio je Franjo Vranjković, a njegov pomoćnik Ante Mikrut taj je događaj opisao u emigrantskom časopisu Drina (br. 1/1953):

‘Dan je Svih svetih 1952. godine. Na groblju u Klagenfurtu našli su se Hrvati iz cijele pokrajine. Određeno je zborno mjesto: Crkva u Bleiburgu. Sa svojom skupinom idem željeznicom. Susrećemo grupice ljudi od pet i sedam. Pravimo se da se ne poznamo, nitko ne govori, svatko je pod dojmom događaja. Pojedine skupine idu iznajmljenim kamionima, autima, a neke na dvokolicama. U sedam sati nalazimo se već u Bleiburgu i skupine se već polako okupljaju na zbornom mjestu. Grudi nam se šire od ponosa jer vidimo da nas nisu sve pobili i, prije svega, da u preživjelima nisu ubili duh. Mogla je biti mučki i na prijevaru pobijena hrvatska vojska, ali niti nevjera Zapada niti srbokomunistički noževi nisu mogli ubiti duh slobode i državnosti. Kada smo izlazili iz crkve, duboko smo bili osvjedočeni da je bezuvjetno moralo doći do ovog dana i nestalo je one nevoljkosti koju smo još noćas osjećali.

Na Bleiburškom polju pali su mnogi naši drugovi. Mi preživjeli obnavljamo im vjernost. Kada to ne bismo učinili, izdali bismo ideale zbog kojih su oni pobijeni. Nakon toga idemo prema Bleiburškom polju. Ono još i danas stoji neobrađeno. Čitave prošle godine nitko se uopće nije smio ni približiti, ali niti su ga seljaci htjeli obrađivati zbog pokolja koji se na njemu dogodio. Nismo mi zaboravili Bleiburg niti prijašnjih godina, ali su tadašnje prilike onemogućavale svaki pristup. Niti austrijske vlasti niti saveznička povjerenstva nisu dopuštali da se oda počast i da se dira u crnu legendu Bleiburga.’

Ovaj događaj označio je početak stalnog i organiziranog dolaska hrvatskih izbjeglica za blagdan Svih svetih u Bleiburg, odnosno na groblje u Unter-Loibachu, gdje bi položili cvijeće, zapalili svijeće i pomolili se. Na samom Bleiburškom polju nisu se mogli duže zadržavati zbog rigoroznih ograničenja koje su nametnule britanske okupacijske vlasti i austrijska policija.

Crkva i katoličke organizacije bile su stožerni čimbenik u očuvanja Hrvata u iseljeništvu, pa tako i hrvatskih prognanika u Austriji. No najdublji je trag svojim radom među hrvatskim iseljenicima ostavio vlč. Vilim Cecelja.

Početkom travnja 1953., pod vodstvom vlč. Cecelje, u Klagenfurtu je organiziran Katolički kongres s prvim duhovnim vježbama za Hrvate katolike u izbjeglištvu. U pripremi kongresa sudjelovali su Franjo Vranjković kao predstavnik Kongresa u Klagenfurtu i Ante Mikrut kao predsjednik Hrvatske katoličke mladeži u Klagenfurtu.

Vlč. Vilim Cecelja posljednji je put bio u Hrvatskoj 23. ožujka 1945. kada je izvijestio nadbiskupa Stepinca o radu u Beču. Jedna od inkriminacija nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu na suđenju 1946. godine bila je upravo njegovo poznanstvo i suradnja s vlč. Vilimom Ceceljom. Međutim, nadbiskup Stepinac o njemu je ponosno posvjedočio:

‘Poznam Cecelju kao čestitog svećenika i ne mogu prigovoriti niti jedne riječi. Što novine pišu o njemu, ne može biti mjerodavno pred sudom. On je svećenik neokaljanog života, pošten i pravičan. Da su svi ljudi bili kao Cecelja, ne bi nikome ni vlas s glave pala.’

Prethodno je američki obavještajni ured CIC, pod pritiskom beogradskih komunističkih vlasti, 16. listopada 1945. uhitio vlč. Cecelju i internirao ga u logor za ratne zločince u Glasenbachu kraj Salzburga. Nakon gotovo dvogodišnje istrage, kada su se predstavnici američkih okupacijskih vlasti napokon uvjerili da su sve optužbe neutemeljene, vlč. Cecelja je 20. svibnja 1947. pušten na slobodu. Međutim, zatvor je ozbiljno narušio njegovo zdravlje tako da je pune tri sljedeće godine proveo u samostanu časnih sestara oporavljajući se od teške bolesti pluća.

U studenom 1948. godine vatikanski delegat za hrvatsku inozemnu pastvu msgr. Jure Jagodić imenovao je vlč. Vilima Cecelju dušobrižnikom hrvatskih izbjeglica u Scherdingu kod Linza. Godine 1950. vlč. Cecelja je preuzeo dušobrižništvo za Hrvate u Salzburgu, gdje je i osnovao hrvatski ogranak Caritasa za Austriju – Caritas Croata.

Vlč. dr. Vladimir Vince, generalni ravnatelj za djelo pastve među iseljenom Hrvatskom, i vlč. Vilim Cecelja bili su 6. listopada 1966. na audijenciji kod pape Ivana Pavla VI. i s njim razgovarali o problemima hrvatske pastve izvan domovine, poglavito o tome kako zaštititi hrvatske iseljeničke svećenike od progona koje je provodio Beograd. Papa im je tom prigodom podijelio apostolski blagoslov, a preko njih svim dušobrižnicima i misionarima, vjernicima i svoj iseljeničkoj i izbjegličkoj Hrvatskoj. Suradnja vlč. Vilima Cecelje s preživjelim hrvatskim izbjeglicima u južnoj Austriji i opća podrška Vatikana njegovu djelovanju, označili su novo razdoblje u radu na očuvanju uspomene na žrtve Bleiburške tragedije.

Opisujući prvi masovniji posjet hrvatskih izbjegli­ca Bleiburškom polju za blagdan Svih svetih 1952., Ante Mikrut svoj je članak, djelomice citi­ran u prošlom nastavku feljtona, završio znako­vitim riječima: ‘Odavanje počasti paloj braći moralo je biti neometano i dostojanstveno, i zato smo se pobri­nuli mi sami. Doći će vrijeme i nadamo se uz pomoć Božju da će to biti vrlo brzo, kada će se sastaviti lista Hrvata na uzor sadašnjim i budućim pokoljenjima, koja će čuvati uspomenu na Bleiburšku tragediju. Dobit će naziv Počasni bleiburški vod.

USTROJ I ČLANSTVO

Ideja o osnivanju Počasnog bleiburškog voda (PBV) ostvarila se sredinom 1953., kratko nakon održavanja Katoličkog kongresa u Klagenfurtu i prve posjete vlč. Vilima Cecelje Bleiburškom polju. Prijedlog naziva udruge dao je Mirko Karačić. Kako je on, među ostalim, za vrijeme Drugog svjetskog rata bio pripadnik jedinice HOS-a koja je odavala počast prilikom pokopa poginulih hrvatskih vojni­ka, tako su i nazivi tijela PBV-a i njegovih dužnosnika slijedili uzor odgovarajućeg vojnog ustroja.

Za prvog zapovjednika Počasnog bleiburškog voda izabran je Ante Mikrut, za njegova zamjenika Mirko Karačić, a za stjegonošu Petar Hrstić. Za članove užeg vodstva postavljeni su, među ostalim, Nikica Martinović, Jakov Radoš i Josip Đakić.

PBV prvotno je bio teritorijalno ustrojen u deset roje­va po trinaest članova. Najviše rojeva nalazilo se na području austrijske Koruške, a nekoliko u ostalim dijelovima Austrije, dva u Sjevernoj Americi, te po jedan u zapadnoeuropskim zemljama i Južnoj Americi.

Petar Hrstić bio je prvi stjegonoša PBV-a. Rođenje 20. srpnja 1910. u Ljubuškom, a kao vodnik služio je u Hrvatskim oružanim snagama. Na kraju rata povukao se s vojskom u Austriju, uspio preživjeti Bleiburšku tragediju te je ostao živjeti u Klagenfurtu.

Hrstić je imao dva sina koja su bili poznati nogometaši u nogometnom klubu Austrija (FC Kärnten) iz Klagenfurta. Beograd je to iskoristio i diplomatskim putem vršio pritisak na upravu kluba, koja im je stoga pravila pro­bleme u igranju i karijeri. Petar Hrstić bio je prisiljen politi­čki se pasivizirati i deaktivirati svoj rad u PBV-u. Umro je 5. lipnja 2007. u Klagenfurtu.

Od svoga osnivanja 1953. godine, Počasni bleiburški vod poduzimao je niz drugih aktivnosti uz svoju osnovnu zadaću redovitog organiziranja komemo­racija u Bleiburgu. Tako je 1957. godine inicirao izradu i postavljanje nadgrobnog spomenika na grobu generala Tomislava Rolfa na groblju u Wolfsbergu.

Tomislav Rolf, rođen 17. travnja 1899. u Petrinji, služio je u au­strougarskoj vojsci do 1918. godine. Između dvaju svjetskih ratova bio je aktivan u domoljubnim organizacijama Hrvatski junaki Hrvatski skaut. Nakon uspostave NDH postao je časnik HOS-a, ali je već početkom 1942. godine lišen čina i demobiliziran zbog javnog omalovažavanja tali­janske vojske i kritike njihove suradnje s četnicima. Nakon kapitulacije Italije vraćeni su mu čin i položaj te je već u pro­sincu 1943. promaknut u čin generala.

General Rolf predvodio je kolonu hrvatskih izbjeglica koja je krenula 50-ak kilometara sjeverozapadno od Bleiburga, prema gradiću Wolfsbergu. Kad je shvatio da ih britanski časnici na prijevaru žele izručiti partizanima, general Rolf svojim je vojnicima savjetovao da se ne predaju partizanima, nego da pokušaju pobjeći i skriti se, a sam je 19. svibnja 1945. izvršio samoubojstvo kod gradića Lavamiinda, nepo­sredno uz jugoslavensku granicu.

SPOMENIK HRVATSKOM DOMOLJUBU

Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća hrvatski emigrant iz Clevelanda Ivan Prcela odlučio je prirediti knjigu o Bleiburškoj tragediji koju je želio, među ostalim, ilustrirati zračnim snimkama Bleiburškog polja. Knjiga je nekoliko godina kasnije objavljena na engleskom jeziku pod nazivom Operation Slaughterhouse, a u međuvremenu je prevedena na hrvatski i objavljena pod nazivom Hrvatski holokaust. Vlč. Vilim Cecelja, na Prcelinu zamolbu, angažirao je sredi­nom 1965. godine članove PBV-a Josipa Đakića, Iliju Abramovića i Nikicu Martinovića da iznajme privatni zra­koplov i snime Bleiburško polje. Đakić se nalazio u zrako­plovu i davao upute fotografu, dok su Abramović i Martinović imali ulogu svojevrsnih navigatora na zemlji. Dok je trajalo snimanje, prišao im je jedan mještanin, vlasnik dijela zemljišta na Bleiburškom polju. Usput su ga upitali bi li bio spreman prodati svoju zemlju, na što je odgovorio, ali ih je uputio na vlasnika susjedne parcele, Josefa Petratscha, koji bi možda bio spreman. Međutim, i on se isprva opirao prodaji, ali se vremenom predomislio i pristao prodati oko 1000 četvornih metara upravo onog dijela zemlje Bleiburškog polja na kojoj su se nalazili, a i danas je tako, oni isti borovi ispod kojih su započeli tragični događaji u svibnju 1945.

Abramović i Martinović o tome su odmah izvijestili vlč. Vilima Cecelju koji je organizirao prikupljanje donacija među hrvatskim iseljenicima u svijetu za tu svrhu. Kada je sve bilo dogovoreno, nametnulo se pitanje na koga zemljište prenijeti, jer je po austrijskom zakonu zemlju mogla kupiti isključivo osoba koja se bavila zemljoradnjom i koja je u tu svrhu već imala u vlasništvu određeno poljoprivredno zem­ljište. Jedini koji je ispunjavao takve uvjete bio je Omer Vrabac te je između njega i Josefa Petratscha 11. listopada 1965. sklopljen kupoprodajni ugovor. Još tisuću četvornih metara zemlje kupljeno je 25. listopada 1965. godine od vla­snika Agrargemeinschaft Unterloibach (Zemljišne zadruge) jer je zemlja bila u zajedničkom vlasništvu više osoba.

Austrijske su vlasti pod pritiskom Beograda poduzimale sve moguće mjere opreza i pratile su sve aktivnosti hrvatskih emigranata na svome tlu, posebice one vezane uz komemoriranje bleiburških žrtava, ali ipak nisu prihvatile jugoslaven­ske zahtjeve za zabranu komemoracije. Stoga su se beograd­ski vlastodršci, kako bi ugušili svako podsjećanje na činjeni­cu da je jugoslavenska komunistička država utemeljena na strašnu zločinu, odlučivali na samostalne aktivnosti protiv članova vodstva Počasnog bleiburškog voda – od prijetnji i ucjena sve do izvođenja tzv. ‘specijalnih akcija’ za koje je bila zadužena jugoslavenska tajna služba Udba.

Prva takva akcija izvedena je za Majčin dan 1966. podmeta­njem bombe u gostionici Staudegger kod Bleiburga gdje je nakon komemoracije bio priređen ručak za hrvatske hodoča­snike. Međutim, prometna nesreća u blizini Bleiburškog polja, zbog koje je kasnio i početak svete mise u crkvi na obližnjem groblju u Unter-Loibachu, utjecala je i na Udbin plan.

U ljeto 1972. godine, nakon što je devetnaestoročlana Skupina Feniks 72 upala s austrijskog teritorija u Jugoslaviju, uslijedila je nova žestoka kampanja Beograda protiv PBV-a, a posebno protiv vlč. Vilima Cecelje. Udba je, naime, optužila vlč. Cecelju da je surađivao s vođama Akcije Feniks 72 i, štoviše, da je on sam bio njezin inicijator. Iako je austrijska policija u tom smjeru pokrenula veliku istragu, nije bilo apsolutno nika­kvih dokaza koji bi potvrdili beogradske optužbe. Ipak, vlč. Cecelji bilo je te godine onemogućeno doći za blagdan Svih svetih u Bleiburg i slaviti svetu misu.

Kasniji tajnik vlč. Vilima Cecelje i današnji član vodstva PBV-a, Ivan Pomper, i sam je bio određen i pripreman za priključenje toj skupini, a o tom slučaju i činjenici da ga je upravo vlč. Cecelja odgovorio od te namjere, svjedoči: ‘Nakon te akcije njega se dovodilo u vezu s time s jugoslavenske strane, a ja kao živi svjedok mogu posvjedočiti da Cecelja nije imao ništa s time, osim da je bio informiran da se sprema grupa da upadne u Jugoslaviju, od čega je ljude koje je poznavao odvraćao, a među njima sam bio i ja, te mu imam zahvaliti što nisam otišao s grupom i što sam danas živ.’

Zbog podmetanja iz jugoslavenskog konzulata u Klagenfurtu, u obliku anonimne prijave da se na stijegu PBV-a nalaze zabranjeni simboli, Mirko Karačić i Ilija Abramović pozvani su na informativni razgovor na policiju.

Austrijske su vlasti pod pritiskom Beograda poduzimale sve moguće mjere opreza i pratile su ukupne aktivnosti hrvatskih emigranata na svome tlu, posebice one vezane uz komemoriranje bleiburških žrtava. Usprkos tome članovi Počasnog bleiburškog voda, uz redoviti spomen na žrtve Bleiburške tragedije prilikom komemoracija za blagdana Svih Svetih a potom i Majčina dana, poduzimali su i niz drugih aktivnosti za očuvanje bleiburške uspomene, što je jugoslavenske vlasti i njezinu tajnu službu potaknulo na radikalne poteze i obračun s istima.

Petar Miloš govori okupljenima na Bleiburškom polju

Godine 1963. izrađen je stijeg Počasnog bleiburškog voda. Blagoslovio ga je vlč. Vilim Cecelja.  Kum prilikom blagoslova bio je Petar Miloš, a njegov zamjenik Adem Delić. Petar Hrstić postao je prvi stjegonoša.

Zbog podmetanja iz jugoslavenskog konzulata u Klagenfurtu, u obliku anonimne prijave da se na stijegu PBV-a nalaze zabranjeni simboli, Mirko Karačić i Ilija Abramović pozvani su na informativni razgovor na policiju. Tamo je utvrđeno da se na stijegu od simbola nalazi jedino hrvatski povijesni grb i da se njegovo isticanje ne može zabraniti, ali je ipak zatraženo da se ukloni naziv Počasnog bleiburškog voda zbog njegove „militarističke“ implikacije.

Iz sličnih razloga a pod pritiskom Beograda austrijske vlasti nisu dozvoljavale Hrvatima podizanje bilo kakve nadgrobne ploče ili spomenika uz grob hrvatskih vojnika na groblju u Unter-Loibachu. Međutim, općinske vlasti u Unter-Loibachu dale su 1965. godine o svom trošku urediti vojnički dio groblja u čijoj se sredini nalazio i grob hrvatskih vojnika. Pored grobnog mjesta postavljeno je šest željeznih križeva s kacigama, i to upravo za obljetnicu Bleiburške tragedije 9. svibnja 1965.

Slijedećih godina komemoracije su se počele održavati i svake druge nedjelje u svibnju, pod nužnim izgovorom proslave blagdana Majčinog dana. Program je bio kao i za Sve svete: sveta misa u crkvi na groblju u Unter-Loibachu, molitva kod groba hrvatskih vojnika, procesija do Bleiburškog polja i molitva na polju.

Godinama s komemoracijama i suradnjom s lokalnim vlastima nije bilo većih problema, dok se 1974. nije dogodila nepredviđena situacija. Ilija Abramović svjedoči:
„Jednom zgodom kad smo Niko Martinović i ja 1974. posjetili groblje u Unter-Loibachu,  dočekala nas je grozna slika. Groblje je bilo prekopano točno na mjestu gdje je danas spomenik, križevi bačeni uza zid a sve ostalo odnešeno“.

Uskoro su tijekom traženja krivca za devastaciju groba hrvatskih vojnika saznali da se radilo o zajedničkoj akciji Njemačkog saveza za brigu oko ratnih grobova (Volksbund deutsche Kriegsgraberfuersorge) i austrijskog Crnog križa (Oesterreichisches Schwarzes Kreuz). Njihova je namjera bila da se izmjeste samo posmrtni ostaci njemačkih vojnika, ali kako iste bez detaljnije istrage nije bilo moguće razlikovati i posebno izdvojiti, tako su i posmrtni ostaci hrvatskih vojnika preneseni  3. kolovoza 1974. na vojničko groblje u St. Veitu. Nitko od Hrvata u toj odluci nije sudjelovao, niti je za nju unaprijed obaviješten.

Te su se godine, 1. studenog 1974., kao i uvijek na Sve svete, hrvatski hodočasnici ipak okupili na groblju u Unter-Loibachu, ali ovaj put – pred praznim hrvatskim grobom. U međuvremenu je Ilija Abramović mjerodavnim austrijskim vlastima uputio brojne proteste i zahtjev za povratkom posmrtnih ostataka hrvatskih vojnika iz St. Veita, koji je na poslijetku bio odobren. Bleiburški župnik vlč. Alojz Kulmesch 19. studenog 1974. potvrdio je da se posmrtni ostaci mogu ukopati na staro grobno mjesto u Unter-Loibachu, što je učinjeno 4. prosinca 1974.

Budući da su križevi s vojničkim šljemovima bili uklonjeni, potaknuta je ideja da se uz grob podigne dostojan spomenik. Ilija Abramović prepričava:
„Krajem te 1974. godine Ilija Jurić, koji je ranije bio s nama u lageru u Klagenfurtu a kasnije se iselio u SAD, napravio je nacrt za spomenik. U tamošnjoj biskupiji nisu dopustili da na spomenik bude postavljen natpis ‘pomorenoj hrvatskoj vojsci’, već ‘poginuloj hrvatskoj vojsci’. Pokrajinska policija je dugo odbijala dati dozvolu za postavljanje bilo kakvog spomenika, ali su na kraju ipak popustili“.

Ilija Abramović, kao jedan od najboljih prijatelja i najbližih suradnika Nikice Martinovića, preuzeo je i nastavio najveći dio dotadašnjih Martinovićevih aktivnosti, te ga je očekivano Udba izabrala za slijedeću metu. Kako bi i s mogućom Abramovićevom likvidacijom izazvala previše pozornosti i sumnji, pribjegla je njegovu kompromitiranju pred austrijskim vlastima dabi ga na taj način onemogućila u radu. Abramović je vrlo brzo primio anonimno pismo kako u garderobi na željezničkom kolodvoru u Klagenfurtu treba podignuti određenu putnu torbu te čekati nove instrukcije što s njom dalje raditi. Posumnjavši da je riječ o podvali Abramović je odmah otišao kod šefa policije dr. Winklera. Iako na policiji isprva nisu pridavali veću važnost anonimnom pismu, nakon što su zajedno pošli na kolodvor i podigli spornu torbu u kojoj su otkrili inkriminirajući sadržaj – dva samokresa, dva kilograma dinamita te nekoliko vojnih uniformi, Abramoviću se šef policije obratio riječima: ‘Ilija, imao si pravo, ovo nije šala“.

Slijedeće 1976. godine u svibnju, neposredno pred komemoraciju za Majčin dan, zaredala je serija ucjena, prijetnji i podvala na račun članova vodstva PBV-a. Redomice su primali prijeteća pisma s porukom da te godine ne dolaze na komemoraciju na Bleiburško polje, jer će u suprotnom završiti kao i Martinović. Pismo je bilo napisano na slovenskom jeziku s istaknutom glavnom porukom: „Dan končnog obračuna z vami“.

Dana prije komemoracije, 8. svibnja 1976., predsjednik PBV-a Mirko Karačić krenuo je uobičajeno rano ujutro prema svojoj gostionici. Nedaleko od gostionice je zastao, susrevši poznanika Austrijanaca, a dok su tako razgovarali odjeknula je eksplozija – bomba je eksplodirala ispred vrata Karačićeve gostionice, skrivena pod šeširom, točno u 08,00 sati kada je trebao početi s radom.

Austrijski povjesničar Florian Rulitz  tvrdi da je u tim aktivnostima otkrio blisku suradnju hrvatske i bosanske Udbe sa slovenskom Udbom, te slovenske Udbe s austrijskim komunistima u Bleiburgu.

Spomenikom dominira,

u njegovoj sredini, lik žalosne hrvatske majke.

S lijeve strane uklesan je uskrsli Krist,

a s desne polumjesec sa zvijezdom.

I nadgrobna ploča je također znakovita, jer je podijeljena na tri dijela predstavljajući tako devet hrvatskih pokrajina. Mramor na središnjem dijelu je crn s brončanim lovorovim vijencem, simbolom slave, a zelena mramorna ploča s desne strane predstavlja Bleiburško  polje.

Spomenik je svečano otkriven prilikom komemoracije za Majčin dan u svibnju 1977., a blagoslovio ga je vlč. Vilim Cecelja. U tom su događaju prisustvovali  brojni Hrvati iz cijeloga svijeta, premda su austrijske vlasti, ponovno pod pritiskom iz Beograda, mnogima zabranile ulazak u Austriju i dolazak u Bleiburg.

Glasilo austrijske komunističke partije Volkswille kritiziralo je austrijske vlasti što su uopće dopustile podizanje takvog spomenika.

U svibnju 1979. umrla je Helena Kosmatsch koja se do zadnjega dana svoga života brinula o grobu hrvatskih vojnika a pokopana je upravo u njegovoj blizini, u obližnju obiteljsku grobnicu na groblju u Unter-Loibachu. Te godine za blagdan Majčinog dana, hrvatski hodočasnici predvođeni vlč. Vilimom Ceceljom posebno su se pomolili na njenom grobu Počasni bleiburški vod pokrenuo je samostalno ili u suradnji sa srodnim udrugama u domovini i iseljeništvu nekoliko projekata kojima bi se obilježila šezdeseta obljetnica Bleiburške tragedije.

Prilikom godišnjeg sabora Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) 2002. godine u Zagrebu, pokrenuta je inicijativa za obnovu i dogradnju postojećeg spomenika Bleiburškim žrtvama na Bleiburškom polju. Vodstvo Počasnog bleiburškog voda prihvatilo je inicijativu i opunomoćilo Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva sa sjedištem u Zagrebu da pronađe odgovarajuće kipare i arhitekte za izradu projektne dokumentacije.

Realizacija projekta najavljena je 31. siječnja 2004. prilikom tradicionalne Večeri hrvatskih povratnika iz iseljeništva u Zagrebu. Klub je rukovodio prikupljanjem donacija u Hrvatskoj – u novcu, uslugama i radovima. Član vodstva PBV-a Marinko Sosa Zvijezda organizirao je prikupljanje donacija u Bosni i Hercegovini. Međutim, najveći dio sredstava prikupljen je u hrvatskom iseljeništvu, u prvom redu u Australiji, gdje je PBV imao svoje stare povjerenike Ivicu Mandića i Pavu Gagru iz Sydneya, uz čiju su pomoć osnovana povjerenstva za prikupljanje sredstava i u ostalim velikim australskim gradovima Melbourneu, Canberri, Perthu, Adeladeu… U Sjevernoj Americi prikupljanjem donacija rukovodio je povjerenik PBV-a Zvonimir Pribanić iz San Franisca. Također, donacije je diljem svijeta prikupljao i Hrvatski svjetski kongres na inicijativu njegova predsjednika fra Šite Šimuna Čorića.

Kratko nakon najave obnove bleiburškog spomenika, Bleiburško polje je 20. veljače 2004., prilikom povratka iz službenog posjeta Beču, praktički incognito posjetio tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader. Ta njegova gesta, međutim, bila je iskorištena za postavljanje zahtjeva vladi Republike Hrvatske za odobravanjem sredstava potrebnih za kupnju dodatnog zemljišta na Bleiburškom polju.

Nakon središnje komemoracije 16. svibnja 2004., kojoj je osobno nazočio predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, a u ime vlade RH ministar športa, obrazovanaja i znanosti prof.dr.sc Dragan Primorac, Vlada RH obvezala se odobriti 125.000,oo eura za kupnju oko 12.000,oo m2 zemljišta na Bleiburškom polju. Iako se neko vrijeme odugovlačilo s izvršenjem obećanja, na kraju je ono ipak održano.

Također, od viška prikupljenih sredstava za obnovu i dogradnju bleiburškog spomenika, PBV je kupio još dodatnih 3.500,oo m2 zemljišta na Bleiburškom polju.

Molitvu za žrtve Bleiburške tragedije islamske vjeroispovijesti osobno je predvodio zagrebački muftija Ševko efendija Omerbašić. U ime pokrovitelja sve okupljene na komemoraciji pozdravio je predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, uz nazočnost i tadašnje zamjenice predsjednika Vlade Jadranke Kosor. Ispred PBV-a nazočne je pozdravio njegov tajnik-glasnogovornik Bože Vukušić, istaknuvši:
„Unatoč golemim stradavanjima i patnjama, poruke i govor žrtava Bleiburške tragedije nisu govor mržnje, nego je to govor ljubavi i istine. Govor ljubavi u prvom redu prema svom narodu, ali i svim ljudima svijeta. A iz te neizmjerne ljubavi niknula je današnja hrvatska država. Ona nije niknula, niti je mogla niknuti iz sjemena mržnje kojeg su sijali počinitelji Bleiburškog zločina.

Govor žrtava Bleiburške tragedije je i govor objektivne i sveobuhvatne istine – istine za sve: to znači ne samo za bleiburške žrtve, nego i za jasenovačke, i za srpske, i za židovske, i za bilo koje druge žrtve. Poruke i glas Bleiburških žrtava ne usuđuju se praviti nehumanu ideološku, političku ili bilo kakvu drugu podjelu među nedužnim žrtvama.“