Reagirenje Bože Šimunovica iz Dubrovnika vezano za slučaj Bleiburg 1945.

Bravo, hrvatski junache Ante! Bog Te pozivio, Ante!

To je strateski kljucno za shvatiti! Da je tada bilo tajno saveznicko partnerstvo Bec – Moskva!!!

Podsjetnik: iz “duboke sjene/ duboke drzave” od kabalisticko-masonskih vrhovnih “gazdi” von Habsburg-ovaca urotnicki je podvaljen narodima na jugo-istoku Europe Bernard von Habsburg, koji se lazno prezentirao u javnosti kao predsjednik sfr yugoslavije marsal Josip Broz tito.

Naime, fieldmarsal August von Habsburg je bioloski otac vanbracnog sina Bernarda von Habsburga, kojeg su kasnije masonsko-urotnickim manipulacijama, na prevaru “namontirali” za predsjednika te “hologramski” umjetne tvorevine sfr yugoslavije/ shugoslavije, a pod laznim imenom marsal Josip Broz tito. Inace, zna se da je originalni seljak iz Kumrovca, po zanimanju bravar, i ideoloski nahipnotizirani komunist Josip Broz u bravarskoj radionici u mladosti nesretnim slucajem odsjecanjem izgubio srednji prst i kaziprst na lijevoj saci/ ruci. Takodjer se zna da originalni Josip Broz iz Kumrovca nije znao svirati klavir i da nije naucio strane jezike, nije bio poliglot. Pobogu, pa, gdje bi se on iz siromasne familije visoko skolovao?! Takodjer, taj originalni Hrvat Josip Broz je urotnicki ubijen od (specijalno infiltriranih boljsevickih) partizana vec u srpnju 1941 (jer je taj Hrvat Josip Broz strateski smetao i Becu i Moskvi), te je tajno zamijenjen sa Bernardom von Habsburgom, a sve po nalogu kabalisticko-masonskih sefova von Habsburga, pogotovo Otto-e von Habsburg-a iz Salzburga.

HVALA. A što je bio uvjet povlačenja Crvene armije iz Austrije !? Lp svima

On Fri, 26 Nov 2021 at 08:25, Stephen Asic <asicnet@iinet.net.au> wrote:

Poštovani,

 

Pročitavši ovaj oglas nisam bio siguran na što se misli kad se kaže: “Bleiburg se vraća doma”?

Bleiburg se ne može vratit tamo gdje nije nastao. Ustvari započeo, jer je Bleiburg početak Križnog puta.

Svaka čast dobroj želji i namjeri pokojnog biskupa ali nemože Udbina zamjenit Bleiburg, može samo nadopunit.

 

Isto tako nisam siguran o kojoj se to novoj odluci austrijanske vlade radi, jer ako se ne varam pitanje komemoracije, kako i na koji način, već je riješeno pred nekoliko godina i u tom duhu se ona i održava?

Problem više nije država nego mi, koji dolazimo na obilježje da se držimo odrebi i pravila. Da ne dopustimo da pojedinci iz čisto sebičnih razloga, čak i namjerno, pokvare homiliju palim žrtvama.

 

A kad je rijeć o žrtvama sječam se problema oko natpisa na spomeniku, kad se htjelo ubacit da uz vojsku tu su stradali i civil. Po običaju brzo se umiješala politika tako da je umjesto jednog, i vrlo jednostavnog, riješenja ispalo nešto sasvim drugo. Nestalo je sa natpisa na ploči ‘hrvatske vojske’, a s time i države, tako isto i civili, radi kojih je došlo do promjene, ubačene su ‘žrtve’ za koje se nije ni znalo dali su hrvatske ili neke druge?

Kakve li perfidije!

 

Na kraju, uz veliku reakciju Hrvata diljem svijeta vraćen je originalni natpis. Što je šteta, ne što je vraćen nego da se nije iskoristila prilika da se spomenu civili. S time bi se bio olakšao i pritisak na cijelu komemoraciju koju se želi priikazat kao veličanje ustaštva, iako vojni spomenici postoju diljem svijeta, pa tako i njemačko groblje na Mirogoju.

 

Vračajući se na Udbinu, svakako u siječanju na krbavske žrtve uključit i žrtve Bleiburga i Križnog puta. Na što više mjesta se njihova tragedija obilježavala  s tim manja je opasnost da će past u zaborav.

Primjerice, u komemoraciji za svibanjske žrtve u Perthu neobilazno se spomenu i žrtve Domovinskog rata, žrtve Udbe u iseljeništvu i sve ostale koji dadoše svoje živote na oltar domovine.

 

Usput, evo kako se žrtve jedne zemlje obilježavaju ovdje u Australiji.

Naime, jedna od največih svečanosti u Australiji, čak veča od Dana Australije,  je siječanje na žrtve rata.

A te žrtve zajedno se komemoriraju na 25. travnja svake godine, Dan Anzaca (ANZAC, Australian and New Zeland Army Corps) u čast pripadnika vojnih snaga Australije i Novog Zelanda koje su služile u galipolskoj kampanji 1915. godine u Prvom svjetskom ratu.

 

Ustvari radi se o invaziji na Tursku, zajedno sa britanskim i francuskim snagama, da bi se na taj način otvorio novi  front na jugu Europe. (Još jedna propala avantura velikog državnika Winstona Churchilla).

Cijela kampanja bila je neuspješna, nakon sedam mjeseci savezničke vojske su se morale povući uz velike gubitke.

Iako je to bio poraz za australsku vojsku, slavi se kao pobjeda, dan kad je Australija sazrela, ostvarila svoju samobitnost, neovisno od engleskog imperija, i svake godine ta se obljetnica dostojanstveno obilježava na licu mjesta uz punu podršku turske vlade! Jasno, uz isto tako važno obilježavanje diljem zemlje!

 

Razlog za razmišljanje, ili kako se kaže na engleskom: food for thought.

 

Lp,

Stjepan Asić

 

—————

 

BLEIBURG SE VRAĆA DOMA

Ovih dana imamo informacije da je Austrijsko stručno povijerenstvo donijelo prijedlog kako obilježavati Komemoraciju za žrtve Bleiburga.
Austrijsko povijerenstvo na Inicijativu austrijskog ministra unutarnjih poslova gospodina Karla Nehammmera, donijelo je sasvim razumne odluke.
Vlada Austrije ih nikako neće odbaciti.
Austrijska Vlada nikako ne osporava liturgijska slavlja, bilo kroz Misno slavlje, bilo kroz Oprost mrtvima.
Važno je da se zabranjuju sva obilježja koja imaju oblik ili karakter vezane uz Drugi svjetski rat.
Bilo da se radi o fašistima, bilo da se radi o komunizmu.
Signali iz Sabora napokon odmijerno šalju poruke, da će i dalje biti pokrovitelji.
Žalosti činjenica da Hrvatski Sabor, nakon toliko godina, a posebito u suvremenoj Domovini, nema snage preuzeti organizaciju nad najvećom Hrvatskom tragedijom.
Posebno bi to bilo važno, jer za tu tragediju snose krivicu i državničko Vodstvo NDH, kao i egzekutori, koji su nevini narod doveli do livada Leibacha, da se pojedini krvoloci naslade nevine krvi.
Zato napokon Hrvatski Sabor mora pruzeti organizaciju za tu tragediju.
Hrvatska, na svom teritoriju, na svom groblju, ima i veleban Spomenik bleiburškim žrtvama na Mirogoju, kojeg zaobilaze godinama Hrvatski Sabor; a da ne govorimo o počasnom bleiburškom vodu.
Na žalost i pojedini predstavnici Ckve nisu imalu snage; doći do tog

spomenika, kojeg je darovala Hrvatska dijaspora iz Canade.
Sada je pravo vrijeme da se molimo žrtvama, ne na Leibaškom polju; već na Krbavskom polju, u svojoj Udbini i u svoj Crkvi svih hrvatskih mučenika.
Tu smo Inicijativu pronosili mi iz Hrvatskog domobrana Zagreb, u suradnji sa Velikim biskupom, blage uspomene Milom Bogovićem.
Naš Sabor mora donijeti i smjernice, istovjetne onima koje je izradilo Austrijsko povijerenstvo.
Bilo kakvo fašističko ili komunustičko znakovlje izbaciti i nemilosrdno kažnjavati.
Zašto Austrija to može, a mi ne možemo.
Imamo i mi svoju Policiju, koja je ekspeditivna i ima tradiciju iz Domovinskog rata, i ni u kom slučaju nije slabija od susjedne policije.
Krbavsko polje i Crkva hrvatskih mučenika, kao i klanjanje pred Spomenikom na Mirogoju, moraju biti oaze susreta za sve tragedije.
Ako je politika dovela do žrtve, ne mora biti njezina sahraniteljica.
Sada je sve u rukama hrvatskih zastupnika.
Tu ne bi trebalo biti bilo kakvog prijekora.
Tu desnica mora pružiti ruku ljevici i obrnuto, jer je to Nadnacionalni interes.
Tu bilo kakve Udruge, ne smiju biti predvodnice, a kamoli organizatori.
Tu prvi moraju biti Hrvati i Hrvatski Sabor.
Vjerujemo u takve Odluke i u pravednu provedbu tih odluka.
Vjerujemo da će i sve vjerske  zajednice u Hrvatskoj to shvatiti, i da će sve svojim primjerom pokazati da su iznad dnevnih politika.
Dao Bog da tako bude, a biti će ako se budemo iskreno molili Svevišnjem.

Amen!

Pjesnik

Ivica Jurjević