Premda je Damaklov mač izjednačavanja ustaškog pokreta s nacifašizmom Ronald Regan Hrvatima skinuo s vrata -virtualni uteg ustaštva dandanas sprječava hrvatski boljitak

Bilo kakvo pozitivno očitovanje glede razdoblja NDH bilo je apsolutno nedopušteno, u mračnom razdoblju paradržavne komunističke jugoslavenske satrapije, jer su u hrvatskoj tuzemnoj historiografiji, od 1945. do 1990., objektivno o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije moglo ni smjelo pisati. Rečena se tema, dapače, ideologijski, posve neznanstveno, krivotvoreno plasirala „Titovim ovcama“ četiri i pol desetljeća, u neslobodnim vremenima komunističkog jednoumlja.
Budući da upadno sličan neznanstveni, „antifašistički“ pristup u tuzemstvu još uvijek i te kako živi, u slijedećim rečenicama, podastirem na činjenicama utemeljeno znanstveno slovo, upućeno prvotno svim jednostranim kritičarima Ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske.
Pri raščlambi naravi Ustaškog pokreta, potrebito je lučiti dva razdoblja: od njegova djelovanja u Prvoj emigraciji do uspostave Nezavisne Države Hrvatske te od 10. travnja 1941. do sloma Nezavisne Države Hrvatske. Jer, u prvom razdoblju ustaše su djelovali ilegalno, a u drugom razdoblju bili su nositelji vlasti u hrvatskoj državi.
Ustaški pokret, po naravi i po Ustaškim načelima, nije bio: ni fašistički ni nacionalsocijalistički. Ustrojen je četiri godine prije dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, sa stožernim ciljem uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Tijekom Prve emigracije, ustaše su, u više navrata, bili progonjeni u Mussolinijevoj Italiji i Hitlerovoj Njemačkoj, kada god su to zahtijevali dobri međudržavni odnosi Kraljevine Jugoslavije s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom.
Za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma, koji su nastali unutar nacionalnih država i čiji su vođe propovijedali, uz osvajačke ciljeve, nadmoć vlastitog naroda i rase, Ustaški pokret je nastao unutar umjetno stvorene i nametnute višenacionalne države, kao klasični nacionalno-oslobodilački i državotvorni pokret te kao logičan i naravan odgovor na ugnjetavačku politiku većinske srpske nacije u odnosu na malobrojniji hrvatski narod, koji je neprestance majoriziran i tlačen tijekom opstojnosti Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije. Fašizam i nacizam ustrojeni su unutar homogenih naroda, sa svrhom korjenitih političko-socijalnih i ideološko-društvenih promjena, dok ustaštvo vlastite ciljeve iscrpljivalo i imalo prvotno u uspostavi hrvatske nacionalne države.
Za razliku od fašizma i nacizma, koji su gospodarsko uporište tražili u srednjem društvenom staležu, ustaštvo je pristaše pronalazilo u svim protivnicima jugoslavenstva, to jest velikosrpstva, bez razlike na pripadnost  stanovitom društvenom sloju: od seljaštva, radništva, pa do sveučilištaraca. No, unatoč tomu, ustaštvo nije bilo pokret širokih razmjera, poput fašizma i nacionalsocijalizma, nego je bilo zamišljeno i djelovalo je kao usko revolucionarno-oslobodilačko jezgro, sa stegovnim pravilima ponašanja.
Protukomunizam i protusemitizam, do druge polovice tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, nisu bili svojstveni Ustaškom pokretu, a kasnije su motivirani više nacionalno-političkim, nego ideologijskim razlozima, za razliku od fašizma, a pogotovo nacizma, koji su protukomunizam – a nacisti i antisemitizam – imali u samim ideologijskim korijenima vlastitih nedemokratskih pokreta.
Za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma, ustaštvo nije nikad imalo neprijateljska stajališta prema katoličanstvu, kršćanstvu i općenito Crkvi. Dapače, umjesto protukršćanskih, poganskih i okultno-sotonističkih čimbenika, nazočnih u fašističko-nacističkom okružju, ustaštvo je priznavalo sva prava, ne samo Katoličkoj crkvi u Hrvata, nego je blagonaklono bilo prema pravoslavlju, što je zorno dokazano 1942. osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Ustaška načela su bila raznorodna, za razliku od krutih fašističkih i nacionalsocijalističkih ideologijskih gledišta. Ne postoji ni jedan ustaški dokument koji bi dokazivao izravne sveze ustaštva s fašizmom i nacionalsocijalizmom. Štoviše, ustaški prvaci napose su isticali hrvatsku državotvornu i domoljubnu crtu Ustaškog pokreta.
Ustaški pokret, hrvatski narod i Nezavisna Država Hrvatska u biti nisu bili povezani s nacifašizmom. Premda je Nezavisna Država Hrvatska, stjecajem povijesnih okolnosti, bila na papiru saveznica nacističke Njemačke i fašističke Italije, među ustašama nije bilo ni pedeset uvjerenih nacionalsocijalista (parafraziram riječi dr. Franje Tuđmana – nap. I. K.). U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije, ni pravno ni stvarno, djelovala hrvatska nacistička ili fašistička politička stranka. Ustaški dužnosnik dr. Julije Makanec pisao je da je „fašizam pogazio slobodu pojedinca“. Zapovjednik Ustaške mladeži prof. Ivan Oršanić osuđivao je svaki totalitarizam, dakle i nacifašizam, kao „negaciju životnog smisla i apsurd“. Za ustaški orijentiranog sveučilištarca Franju Nevistića „nacionalsocijalizam je gori i od komunizma“. Spomenuta raširena stajališta, unutar ustaških redova, zacijelo su smetala manjini Hrvata nacionalsocijalističke orijentacije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Šačica hrvatskih nacifašista, koju su predvodili Stjepan Buć i Slavko Govedić, pokušala je utemeljiti u Zagrebu Hrvatsku nacionalsocijalističku partiju, ali su ih u toj nakani onemogućile vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Stoga je, glede Nezavisne Države Hrvatske, jednostrano i neutemeljeno povezivati Hrvate s nacifašizmom. To su činili komunistički neprijatelji hrvatskog naroda i svake hrvatske države, kojima povijest nikada nije bila svjetlo istine i učiteljica života.
U svezi Nezavisne Države Hrvatske, na montiranom komunističkom sudskom procesu, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac s pravom je izjavio: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, da nisam osjetio bilo svoga naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.“ Pak, nekadanji glasoviti američki predsjednik Ronald Reagan, onodobno u svojstvu guvernera savezne države Kalifornije, 4. travnja 1969. potpisao je svečanu Izjavu, službeni dokument, proglasivši Deseti travanj Danom hrvatske neovisnosti. Razvidno je kako je onodobno Reagan bio svjesniji značaja Desetog travnja od većine Hrvata, pozivljući rečenim dokumentom narod Kalifornije poduprijeti nastojanja svih onih što se ustrajno i mukotrpno bore, poput Kurda dandanas, za nacionalnu slobodu i državnu nedvisnost.
Oznake Nezavisne Države Hrvatske kao navodne fašističke tvorbe, te ustaša kao tobožnjih fašista, potječu – kako već naznačih – od protuhrvatske, uglavnom srbijanske komunističke promidžbe, koja je sve neistomišljenike proglašavala fašistima: jednako Mačeka i Stepinca, kao Pavelića i Artukovića, a prije raspada komunističke Jugoslavije ustašama su proglašavani od istih čak Ivica Račan i Stipe Šuvar.

Ustaški pokret, po naravi i po Ustaškim načelima, nije bio: ni fašistički ni nacionalsocijalistički. Ustrojen je četiri godine prije dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, sa stožernim ciljem uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Tijekom Prve emigracije, ustaše su, u više navrata, bili progonjeni u Mussolinijevoj Italiji i Hitlerovoj Njemačkoj, kada god su to zahtijevali dobri međudržavni odnosi Kraljevine Jugoslavije s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom.

Izvor: 7dnevno