Razmjena mišljenja između emigranta Mile Bobana i Ive Josipovića, sina partizana Ante Josipovića
Vaš otac Ante bio je na strani staljinizma i komunizma isto kao i Amerika
Ovo dolje priloženo je na dva jezika, najprije engleski te prijevod ja hrvatski. Ispod engleskog molim Vas pročitajte sadržaj na hrvatskom jeziku. Hvala vam.
Posebno ovo šaljem gosp. Ivi JUsipoviću kojeg se s pravom može usporediti sa onom starom hrvatskom uzrečicom: KRIVO DRVO SLOMI A NE ISPRAVI. Gosp. Ivo Josipović je rođen kako i svi mi, gol, bos i bez ikakve znanja. Znanje koje on u sebi danas imade je čisti proizvod beogradske kuhinje i jugoslavenskih titovih škola i školskih klupa i iz šest titovih ofanziva.
Osobno me veseli s njim polemizirati u nadi da ću ga prekalemiti iz jugoslavenstva u hrvatstvo. On u svojim mržnjom zadojenim opisima meni a i drugima isto tako našu Hrvatsku od osam (8) slova uvijek poistovjećuje po političkim i doktrinalnim ocjenama, kao da naša Hrvatska ne može sama o sebi živjeti bez političkih natruha. Ako je naša Hrvatska od 8 slova bila proglašena DESETI TRAVNJA 1941. godine, to uopće ne znači da ona nije htjela biti NEZAVISNA. Našoj Hrvatskoj se je dalo ima NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA 1935. godine u Chicagu u novini “Hrvatski Domobran”. Dakle to ime NEZAVISNA je 6 godina starije od DESETOG TRAVNJA 1941. I ne samo to, gosp. Ivo JUsipoviću (da vas zadovoljim stavio sam veliko slovo U kako bih Vas zadovoljio sa Vašim osjećajima s tim da ste JUGOSLAVEN umjesto Hrvat.
Ovo dolje priloženo pročitajte pa se opet javite. Sadržaj će Vam mnogo toga reći i ako se je taj sadržaj pisao upravo – mali prije i malo kasnije – Vašeg rođenja 28. kolovoza 1957.
Primite moje iskrene, hrvatske i prijateljske pozdrave.
Bog! i s velikim poštovanjem Mile Boban.
My thirty second (32) writing to my grandchildren.
“Erik wants to know how and why you left Croatia (then Yugoslavia)? And then how did you get to France?”
Erik Bennett is my son-in-law. He was born in America, his mother is Swedish who lived in America. Erik married my daughter Catherine Boban. Erik learned many things from me about my Croatia and about my escape from communist Yugoslavia. That’s why my son-in-law Erik asked me that question, which I will be very happy to answer. And in order for me to adequately answer that question, I will stick to an old Croatian saying that says: “From a thorn a burgeon sharpens itself”, which means that I will answer this question in a concise form.
My father Petar was a soldier of the Croatian Armed Forces of the Independent State of Croatia. When the Croatian State was destroyed by the strongest force and by the force of the injustice of WW2 power in May 1945, the new government of communist Yugoslavia came and they immediately began to search for, arrest and prosecute all those surviving soldiers who fought for the Independent State Croatia, NDH. So my father was also on the list for persecution and arrest, and little by little that arrest happened on Wednesday, May 31, 1950, around 6 o’clock in the afternoon. My father is now in prison. My mother was left alone with small children. As an enemy of the state, my father was sentenced to 3 years in prison. First he was in prison in Mostar, then he was moved closer to Široko Brijeg, about 20 kilometers from my village of Bobanova Draga. The prison administration allowed him to spend the weekend with his family. Through all that time as I grew up, I had the opportunity to learn about all the injustices and hardships that the Yugoslav communist regime imposed on us. It started to hurt and bother me a lot…
I started rebelling and defying the communist regime of Yugoslavia. Their government began to persecute me and follow me wherever I went and what I did as a teenager, I did not allow myself to be persecuted, because I was not guilty of anything, except that I did not agree with them and their communist Yugoslav regime. At that time, their militia did not have a car as a means of transportation, but they cruised on foot from village to village looking for and persecuting those who bothered and defied them. I was one of those whom they persecuted and sought…
And now comes the worst. Here in my village Sovići, where Bobanova Draga is located, we celebrate the Feast of St. Peter and Paul, which is June 29. It was Friday, June 29, 1956 after St. Mass parishioners were happy and on the way home some of them sang out of joy. My cousin Ante Grubišić and I also sang, but the song was exactly like this: “My mother taught me, sing, son, long live the Croats”. As the Yugoslav communist government was against God and religion, often and too often, it could be said that Yugoslav militiamen always patrolled Christian and Catholic holidays, so on that day, June 29, 1956, they were there and followed everything that was happening. There were three militiamen there, two Serbs named Đuro as the commander, Šorman the deputy and the third Croatian Muslim Hassan from Livno. When they heard me and my cousin Ante singing that Croatian nationalist song, they approached us, stopped us and started physically attacking us because of the content of that song “My mother taught me, sing, son, long live the Croats.” We started to defend ourselves, and in that defense I grabbed Deputy Šorman and threw him into the canal next to the road. Our neighbors jumped to our defense and that’s how the tangle and the fight ended for the day without any major incident.
Next day, Saturday, June 30, 1956, I was working in the field with my father Peter. Around ten o’clock in the morning, two militiamen, Deputy Šorman and Muslim Hassan from Livno, hurriedly walked towards us. Without much introduction, they gave a written order to my father that they came here to arrest me and take me to the People’s Militia in Sovići because of that song and the fight yesterday. I told them that I know where the People’s Militia Station is and that I will come there, and that they will not lead me through the village for 5/6 km. like a thief. They gave in and believed me and said: okay, we are waiting for you at the People’s Militia Station.
As soon as they left, my father Petar said to me: My son, there is no more life for you here. Go to the world, to the West and not to the East. Go home and tell Vićeka, that is my mother, to give you some money for the trip. May you be happy! Cross yourself on all four sides, East, West, North, South so that our dear God helps you from all sides, because, my son, you never know from where misfortune can come from. I came home, told my mother everything. My mother listened to me with folded hands and cried, telling me that her eyes would never see me again. She gave me money, gave me a wooden suitcase, prepared me for the trip, put bread, meat, and some other things enough for 3 or 4 days on my journey.
I’m ready to go now.
My mother cries and repeats that her eyes will never see me again. Come on son, go up over our hills all the way to Posušje so that those who see you will think that you are going to the hill to cut wood for household needs. From there take a bus to Mostar and from Mostar a train and on and on until you cross the border into Italy. I listened to my mother and happily arrived in the town of Mislinja in Slovenia. I stopped there, I couldn’t continue because I was worn out. There I found a temporary job with a builder named Jure Galić. I worked for him and fell in love with construction work. I stayed there for almost two years without contacting anyone. Yes, I asked a worker with whom I worked and we were good friends to send a letter to my parents on my behalf, so that when the postman brings it to my parents, he won’t think the letter is from me. During that time, I learned the Slovenian language very well. Then I moved to Slovenj Gradec, where I found a job as a construction specialist for the construction of a school. On that job, I got to know prominent people from the municipality of Slovenj Gradec who were officially in charge of inspecting the construction work of that school. I am attaching a picture where that school was bullied.
Picture from Slovenj Gradec Juin/July 1959.
Standing: s lijeva: Ante Pejić, “Lelo” Ante Kozina, Mile Boban holding his right hand with his two fingers like “horns” over the head of Jerko Boban, “Kukić” Squat from left: Frano Brnadić, “Vreja”, Ivan Boban “Glavašušić and the last one is Jerko Boban, “Kukić”.
I met the construction engineer Franc Geč on the job of building that school in Slovenj Gradec. He and I met and became friends mainly because of my surname Boban. Why? Simply because Franc Geč was born in 1919, died I don’t know when, was a soldier of the Yugoslav communist army, fought for Yugoslavia and against the Croatian State, and in those battles he learned about the very famous and well-known general of the Croatian Armed Forces Rafael, Ranko Boban. I told Franc Geč that we are neighbors, house to house, but that we are not family related. I worked there in Slovenj Gradec until September 1959. I received a letter from my parents, of course in an other name and not in the name of Mile Boban, that I received an official letter that I had to register at the military office in Mostar and go to the JNA, which means the Yugoslav People’s Army, and that the Udba (Yugoslav secret service) which can be compared to the American FBI) is constantly looking and asking about me.
My very dear son-in-law Erik, after reading everything that I wrote to you or what I answered to your question, I hope you will fully understand the reason and reasons why I had to leave Croatia (then in Yugoslavia). I had no other choice but to save my life and my head and flee from Slovenia through Italy and the Italian hills and Alps to arrive in France, the city of Nice on Thursday, September 10, 1959. I could not stay there and I headed for Paris. That’s where I got my residency papers, that’s where I found a job, that’s where I worked, that’s where I went to the Alliance Francaise school to learn French, that’s where I found a nice looking, beautiful and young French girl Annie Robert, that’s where I got married on July 31, 1965 . and that’s how the development of my family life began.
Your father-in-law Mile Boban,
Austin, Texas,
Thursday, August 8, 2024.
Prevedeno na hrvatski.
Moj trideset drugi (32) opis mojim unucima
“Erik želi znati kako si ti i zašto napustio Hrvatsku (tada Jugoslaviju)? I onda kako si dospio do Francuske?”
Erik Bennett je moj zet. On je rođen u Americi, majka mu je Šveđanka koja je živjela u Americi. Erik je oženio moju kćer Catherine Boban. Erik je od mene saznao mnoge stvari o mojoj Hrvatskoj i o mom bjekstvu iz komunističke Jugoslavije. Zato je moj zet Erik meni postavio to pitanje na koje ću vrlo rado odgovoriti. A da bih ja na to pitanje adekvatno odgovorio, ja ću se držati jedne stare hrvatske izreke koja kaže: “Iz malena trn se oštri”, što znači da ću ja u sažetom obliku odgovoriti na ovo pitanje.
Moj otac Petar je bio vojnik Hrvatskih Oružanih Snaga Nezavisne Države Hrvatske. Kada je Hrvatska Država silom jačega i silom nepravde WW2 u svibnju 1945. godine bila uništena, došla je nova vlast komunističke Jugoslavije i odmah su počeli tražiti, hapsiti i progoniti sve one preživjeli vojnike koji su se borili za Nezavisnu Državu Hrvatsku, NDH. Tako je i moj otac bio na listi za progon i hapšenje, i sve malo po malo to hapšenje se je dogodilo u srijedu 31. svibnja 1950. oko 6 sati poslije podne. Otac je sada u zatvoru. Moja majka je ostala sama sa malom djecom. Kao državni neprijatelj moj otac je bio osuđen na 3 godine zatvora. Najprije je bio u zatvoru u Mostaru, zatim su ga primjestili bliže u mjesto Široko Brijeg, udaljeno od mojeg sela Bobanova Draga oko 20 kilometara. Zatvorska uprava mu je dozvolila da može provesti vikend sa obitelji. Kroz sve to vrijeme kako sam rastao, imao sam priliku spoznati sve te nepravde i tegobe koje nam jugoslavenski komunistički režim nameće. Mene je to počelo boljeti i vrlo smetati…
Mene i mnoge druge Hrvate progonile su jugoslavenske vlasti
Ja sam se počeo buniti i prkositi komunističkom režimu Jugoslavije. Njihova vlast je mene počela progoniti i pratiti kud god ja idem i šta radim. Ja kao tinejdžer nisam se dao progoniti, jer nisam bio kriv nizašto, osim što se nisam slagao sa njima i sa njihovim komunističkim jugoslavenskim režimom. Tada u to vrijeme njihova milicija nije imala auto za prijevozno sredstvo, nego su krstarili pješke od sela do sela tražiti i progoniti one koji su im smetali i prkoslili. Ja sam bio jedan od tih koje su oni progonili i tražili…
I sada dolazi ono najgore. Kod nas u mojem selu Sovići u kojem se nalazi Bobanova Draga, mi svake godine slavimo Blagdan sv. Petra i Pavla koji je 29 lipnja. Bio je petak 29 lipnja 1956. poslije sv. Mise župljani su veseli i u putu idući kući neki su od veselja pjevali. Moj rodjak Ante Grubišić i ja smo također pjevali, ali pjesma je bila točno ovako: “Mene moja naučila mati, pjevaj sine živjeli Hrvati”. Kako je jugoslavenska komunistička vlast bila protiv Boga i vjere, često i prečesto i moglo bi se reći da su uvijek jugoslavenski milicioneri patrolirali kršćanske i katoličke svetkovine, tako da su tog dana 29 lipnja 1956 bili tu i pratili sve šta se dešava. Tu su bila tri milicionera, dva Srbina, imenom Đuro zapovjednik, Šorman zamjenik i treći hrvatski musliman Hasan od Livna. Kada su oni čuli mene i mog rodjaka Antu pjevati tu hrvatsku nacionalističku pjesmu, prišli su k nama, zaustavili nas počeli nas fizički napadati zbog sadržaja te mjesme “Mene moja naučila mati, pjevaj sine živjeli Hrvati.” Mi smo se počeli braniti i u toj obrani ja sam zamjenika Šormana zgrabio i bacio ga u kanal pokraj ceste. Naši susjedi su skočili u našu obranu i tako se je za taj dan završila ta zavrzlama i tuča bez velikog incidenta.
Sutra subota 30. lipnja 1956. ja sam na polju radio sa mojim ocem Petrom. Oko deset sati ujutro prema nama žurnim korakom idu dva milicionera, zamjenik Šorman i musliman Hasan od Livna. Bez velikog uvoda oni daju pismeni nalog mojem ocu da su došli ovdje uhapsiti mene i provesti me do narodne Milicije u Soviće zbog one pjesme i tuče jučer. Ja sam njima rekao da ja znam gdje je Stanica Narodne Milicije i da ću ja sam tamo doći, a da oni mene ne će voditi kroz selo 5/6 km. kao jednog lopova. Oni su popustili i meni povjerovali i rekli: u redu, mi te čekamo u Stanici Narodne Milicije.
Čim su oni otišli, meni moj otac Petar govori: Moj sinko za tebe nema više ovdje života. Idi u svijet, na Zapad a ne na Istok. Idi kući reci Vićeki, to mi je mater da ti dadne malo para za put. Nek ti bude sretno! Prekrsti se na sve četiri strane, Istok, Zapad, Sjever, Jug da te naš dragi Bog pomogne sa svih strana, jer, moj sinko nikad ne znaš od kuda nesreća može doći. Ja sam došao kući, sve materi rekao. Mater je sklopljenih ruku mene slušala i plakala, govoreći mi da njezine oči nikad više mene neće vidjeti. Dala mi je novca, dala mi je jedan drveni kofer, pripremila me za put, stavila kruha, mesa, i još nekih stvari dovoljno za 3 ili 4 dana na mom putu.
Ja sam sada spreman za put.
Moja mater plače i ponavlja da me njene oči više nikad neće vidjeti. Hajde sinko, idi gore preko naših brda sve do Posušja tako da misle oni koje te vidi da ideš u brdo drva sjeći za kućne potrebe. Odatle uzmi autobus za Mostar a od Mostara vlak pa sve dalje i dalje dok ne pređeš granicu u Italiju. Ja sam poslušao moju mater i sretno sam stigao u mjesto Mislinja u Sloveniji. Tu sam se zaustavio, nisam mogao dalje jer sam se istrošio. Tu sam našao privremeni posao kod jednog građevinara imenom Jure Galić. Kod njega sam radio i zavolio građevinski posao. Tu sao ostao skoro dvije godine a da se nikome nisam javio. Jest, zamolio sam jednog radnika sa kojim sam radio i bili smo dobri prijatelji da u moje ime on pošalje pismo mojim roditeljima, tako kad ga poštar donese mojim roditeljima, on neće misliti da je pismo od mene. Za to vrijeme sam vrlo dobro naučio slovenski jezik. Zatim sam se preselio u mjesto Slovenj Gradec gdje sam našao posao kao građevinski stručnjak za gradnju jedne škole. Na tom poslu sam se upoznao sa istaknutim ljudima općine Slovenj Gradec koji su službeno bili zaduženi za pregledati građevinski rad te škole. Prilažem sliku gdje te škole gdje je napravljena.
Gradnja škole u Slovenj Gradecu
Na tom poslu gradnje te škole u Slovenj Gradecu upoznao sam građevinskog inženjera Franca Geča. On i ja smo se upoznali i postali prijatelji ponajviše po mom prezimenu Boban. Zašto? Jednostavno zato što je Franc Geč rođen 1919., umro ne znam kad, bio vojnik jugoslavenske komunističke vojske, borio se za Jugoslaviju a protiv Hrvatske Države i u tim borbama saznao za vrlo famoznog i poznatog generala Hrvatskih Oružanih Snaga Viteza Rafaela, Ranka Boban. Rekao sam Franc Geču da smo mi susjedi, kuća do kuće ali da nismo povezani obiteljski. Tu sam u Slovenj Gradecu radio sve do rujna 1959. godine. Dobio sam od mojih roditelja pismo, naravno na drugo ime a ne na ime Mile Boban da sam dobio službeno pismo da se moram prijaviti u vojni ured u Mostar i ići u JNA, što znači jugoslavensku narodnu vojsku, i da me Udba (jugoslavenska tajna služba koja se može usporediti sa američkom FBI) stalno traži i pita za mene.
Vrlo dragi moj zete Erik pročitavši sve što sam ti napisao ili što sam odgovorio na tvoje pitanje, nadam se da ćeš u potpunosti razumjeti razlog i razloge zašto sam ja morao napustiti Hrvatsku (tada u Jugoslaviji.) Ja nisam imao drugog izbora osim spasiti moj život i moju glavu te bježati iz Slovenije preko Italije i talijanskih brda i alpa doći u Francusku, grad Nice u četvrtak 10. rujna 1959. Tu nisam mogao ostati te sam se uputio za Pariz. Tu sam dobio papire za boravak, tu sam našao posao, tu sam radio, tu sam išao u školu Alliance Francaise za učenje francuskog jezika, tu sam našao zgodnu, lijepu i mladu francusku djevojku Annie Robert, tu sam se oženio 31. srpnja 1965. i tako je počeo razvitak mojeg obiteljskog života.
Tvoj svekar Mile Boban,
Austin, Teksas,
četvrtak 8. kolovoza 2024.
Pismo Ive Josipovića
On Wed, Aug 7, 2024 at 6:33 PM Ivo Josipović <ivo@josipovic.net> wrote:
Pa vi ste zaista obični cirkusant!
G. Bobane,
Pa vi ste zaista obični cirkusant!
Vi, koji slavite NDH i Pavelića kažete da ja povezujem našu Hrvatsku s fašizmom! Ha, ha, ha! Pa to svakodnevno činite vi i ostatak vase družine. A ja radim upravo suprotno vama, povezujem hrvatsku s antifašizmom koji vi toliko mrzite. Lupetate o tome kako vi, kao, silno volite Hrvatsku, a ja ne. I to je cirkusijada. Pa kad je toliko volite, prodajte to imanje u SAD i kupite jedno u Hrvatskoj i tu provedite ostatak života. I ja bih možda mogao kupiti imanje u nekoj stranoj državi i klepetati da sam veliki domoljub. Naravno, ne plaćajući porez u Hrvatskoj. Ali, ja sam tu…. Stvarno, placate li porez Hrvatskoj? Samo nemojte reći da to nećete učiniti, prodati američko imanje i preseliti u Hrvatsku, jer da vas proganjaju komunisti… 😊 Je li stvarno mislite da je dovoljno da svoj ranč nazovete Hrvatski ranč pa da zemlja koja vam se lijepi za noge bude hrvatska zemlja!? Hajde, dođite i nadoknadite propušteno, vratite se i gacajte pravu hrvatsku zemlju, ne američku koju ste vi nazvali hrvatskom. Ma, jasno je i vama da na vašim cipelama nema hrvatske zemlje. Blefer ste i demagog koji misli da će ispraznom patetikom postati dobar Hrvat. Vi ste vrlo daleko od toga!
Vama su ustaške pjesme rodoljubne a Jasenovac ljetna rezidencija. I što glumatate ljubaznost i finoću, ljubav, poštovanje i bratstvo kad iza svakoga Vašeg komentara zjape prazne oči ustaških zločina i izdaje Hrvatske! I još imate drskosti da mene optužujete da ne volim Hrvatsku, a vi je, kao, jaaaaaako volite,…… s drugog kontinenta. Kao, ja vam brat i prijatelj…. Ha, ha, stvarno ste cirkusant! Jeste li se za vrijeme Domovinskog rata vratili u Hrvatsku? Ja sam bio tu, vi niste. Ja sam bio zadužen za spašavanje zarobljenih Hrvata iz srpskih logora i bio na čelu odbora Vlade RH koji je pronašao 180 branitelja koje su krili u logorima (Stajićevo, Mitrovica, Niš), spasio ih i “ugurao” ih u razmjenu zarobljenika. Da, eto tako sam se borio za Jugoslaviju a protiv Hrvatske pa bi se, kao, tebao pokajati i ispovijediti. Pa me Hrvati kao velikog jugoslavena izabrali za predsjednika države. Ma, nemojte!
Zapravo, moram ponoviti, vi ste jedan loš Hrvat koji šteti Hrvatskoj i sramoti je.
I.J.
U Teksasu sam izgradio Hrvatsko imanje, a vi bi gradili “jugoslavensko imanje”
Pismo Ivi Josipoviću
Pismo mom hrvatskom bratu i prijatelju gosp. Ivi Josipoviću,
Bog” dragi moj i još bolje rečeno dragi naš hrvatski prijatelju Ivo Josipoviću,
Prvo. Ne mogu pronaći riječ kojom bih se mogao do temelja izraziti koliko sam zadovoljan, veseo i radostan što smo nas dvojica, oba Hrvata i oba do ludila zaljubljena u našu Hrvatsku od 8 slova H (1) R (2) V (3) A (4) T (5) S (6) K (7) A ( 8).
Prilažem Vam poveznicu sa slikom CROATIA RANCH in Bowie, Texas = HRVATSKO IMANJE u Bowie, Teksas. Tu je u sažetom obliku opisano kako je došlo do kupnje tog “Hrvatskog Imanja” u drugoj saveznoj američkoj državi po veličini Teksasu. Pošto ste Vi mene u jednom Vašem pismu meni meni nazvali “nepismenjakom”, što direktnom ili indirektnom smislu znači da ste Vi “pametnjaković, tj. pismen i školovan čovjek te kao takav ja Vama dajem prvenstvo da nam svima kažete koja je prva i najveća savezna država Amerike.
https://otporas.com/dva-rodjaka-u-midlandu-teksas-mjeseca-veljace-1984-mile-boban-i-ante-grubisic/
Drugo. Ja kao sin seljačkih roditelja kojem se je za moje seljačke tabane zalijepila ne samo moja nego nas sviju Hrvata naša Domovina Hrvatska od 8 slova, pa kuda god hodam tragove hrvatstva ostavljam.
Treće. Ja sam to Hrvatsko Imanje kupio u siječnju 2002. godine i stavio sam na Općini Bowie službeno ime “CROATIA RANCH” = “HRVATSKO IMANJE” sa pravim hrvatskim Grbom s početnim bijelim poljem.
Četvrto. Moje pitanje trećem predsjedniku Druge Hrvatske Države u dvadesetom stoljeću gosp. Ivi Josipoviću je to: Gospodine Ivo Josipoviću Vi koji niste sin seljačke majke, Vi koji ste išli i pohađali visoke škole, želio bih znati da li se je i koja bi se domovina za Vaše tabane zalijepila i koju bi Vi stavili na ulazu kapije Vašeg imanja?
Peto. Po Vašim javnim istupima koja ste Vi iznosili i koja se znaju, za Vaše tabane bi se zalijepila Jugoslavija i to ime bi Vi stavili kao “Jugoslavensko Imanje” s komunističkom Staljinovom crvenom petokrakom.
Šesto. Svi Pravi Hrvati povezuju i smatraju svoju Domovinu Hrvatsku sa svojom Majkom. Nitko ne želi da mu netko Majku vrijeđa i blati; jer pravi sin svoje Majke dadne veliku zidarsku plesku onima koji im Majku vrijeđa.
Sedmo. Gospodine Ivo Josipoviću Vi ste Vašim javnim izjavama vrlo sramotno obeščastili našu Hrvatsku povezujući ju sa fašizmom i nacizmom i koje kakvim drugim političkim doktrinama, što uopće nije istina kako Vi tvrdite.
Osmo. Vi znate da je Drugi svjetski rat (WW2) bio podijeljen u dvije grupe: Fašizam/nacizam tj. Rim, Berlin, Tokyo i komunizam/staljinizam tj. Saveznici Zapada. U toj borbi protiv fašizma/nacizma je uz druge države bila i Amerika.
Deveto. Gosp. Ivo Josipoviću Vi znate da je to tako bilo jer je Vaš otac Ante – Lipo ime Ante Bog ga poživioooooo! – bio na strani staljinizma/komunizma isto kao i Amerika. Kako to da Vi g. Josipoviću neubrajate Ameriku u blok komunizma jer je ona bila saveznik komunizma, a ubrajate moju, našu i Vašu Hrvatsku od 8 slova u fašizam/nacizam samo radi toga što su bili ratni saveznici??????????
Deseto. G. Ivo Josipoviću Vi ste dobar čovjek a ondje gdje ste loš Vama treba pomoć. Ja kao Vaš iskreni prijatelj, stariji od Vas punih 18 godina i tjedan dana, pun hrvatskog, seljačkog i emigrantskog iskustva sam spreman Vam pomoći da se otrijeznite lažnih i vrlo pogrješnih mišljenja o našoj zajedničkoj Hrvatskoj od 8 slova. Svi oni a i Vi ste jedan od njih kao i današnji predsjednik RH Zoran Milanović koji je otvoreno, javno i glasno, dana srijeda 7. kolovoza 2024. napao Hrvate Imoćane koji su pjevali hrvatske rodoljubne pjesme. https://kamenjar.com/milanovic-kritizirao-imocane-ustaski-pozdrav-i-obiljezja-nemaju-mjesta-u-danasnjoj-rh/ koji kada govore o NDH uvijeke spominju tkz. NDH. Tvrditi tako je veća SRAMOTA nego LAŽ. Nezavisna Dražava Hrvatska je postojala. Kod nas Hrvata a i drugih naroda u svijetu ima slučajeva gdje u obitelji ima polusestara i polubraće, jer su od različitog oca ili majke. Još se nije slučaj dogodio da su ti polobraća ili polu sestre sebe zvali: to je takozvani moj brat ili to je takozvana moja sestra. Mislim, dragi moj hrvatski brate i prijatelji Ivi Josipoviću da se ovdje nas dvojica vrlo dobro razumijemo.
Poštovani g. Ivo Josipoviću primite ovo moje pismo od Deset Točaka i usporedite Da deset Božjih Zapovjedi. Tada ćete tek vidjeti da vas nisam vrijeđao ni omalovažavao, nego sam Vam samo htio dati jedan dio mog iskustva kroz koji sam prošao, shvatio i naučio da mi svi često i prečesto griješimo a da ne znamo oprostiti ni opraštati. Uzmimo za primjer bolnicu u kojoj je pacijent umro neopreznošću kirurga koji je za vrijeme operacije zaboravio i ostavio jedan mali kirurški pribor u utrobi pacijenta koji je kasnije zbog toga umro. Još se nije slučaj desio da je netko bolnicu za to okrivio, nego se je okrivio kirurg. A Vi i svi oni koji misle kao Vi uvijek okrivljivati moju našu u Vašu hrvatsku od 8 slova. Moj savjet Vama svima je otrijeznite pijanstva svakog jugoslavenstva, pijanstva svake laži te uzmite u razmatranje PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Prilažem Vam poveznicu koje sadržaj Vam mnogo čega objašnjava.
Ako Vi dragi moj prijatelju Ivo Josipoviću iz sveg priloženog nešto saznate što prije niste znali, to će mi biti veoma drago. Ako pak ne, onda Vi niste ništa izgubili, jer ćete i dalje ostati na istim stepenicama na kojim ste do sada bili, što bi moglo značiti je to da uvijek tabačite isto tlo…
S velikim poštovanjem.
Mile Boban.
Prije smrti i komunistima Bog može pomoći
Bog! i dobro jutro cijenjeni i poštovani gospodine Ivo Josipoviću,
Vrlo mi je drago i veseli me s Vama razviti Fra Andrije Kačić Miošić (Brist., 1704. – Zaostrog, 1760.) “RAZGOVOR UGODNI NARODA SLOVINSKOGA”.
Poštovani gosp. Ivo Josipoviću ja se držim one stare hrvatski izreke: Svi ljudi sve znaju. Vi znate ono što ste Vi učili u školama, od starijih i od okoline u kojoj ste živjeli. Po Vašem odgovoru što mi pišete, meni se čini da ste Vi odgojeni u MRŽNJI, da ste živjeli u MRŽNJI i da ste začahureni tj. zacementirani u MRŽNJI. Žao mi Vas je i molit ću se Dragom Našem Bogu Svevišnjem da Vama i Vašem dragom Ćaći ANTI Bog dadne snagu kao što je dao i Joži Manoliću da pred svoju smrt pozove svećenika da se lijepo i kršćanski ispovijedi, prizna svoje grijehe pred svećenikom koji je ovlašten Božjim pravilima – isto kako i vojnik vojničkim pravilima – osloboditi ispovjednika svih grijeha.
https://otporas.com/slika-petra-boban-pozadi-gorickog-groblja-u-gorici-nedjelja-20-rujna-1981/
Priložio sam Vam dvije poveznice, prvu zanimljiva sadržaja iz kojeg možete što saznati što prije niste znali, a drugu sa slikom povijesnih naših Hrvatskih velikana. Također Vam prilažem sliku naših Hrvatskih povijesnih velika od prvog kralja Tomislava do prvog Poglavnika dr. Ante Pavelića.
Nadam se poštovani Ivo Josipoviću da ćete iz priloženog saznati nešto više nego što su vas učili u školskim klupama MRŽNJE svega i svačega što je bilo Državotvorno Hrvatsko.
S poštovanjem i iskrenim našim Hrvatskim Pozdravom
Bog i Hrvati!
Hrvatska Hrvatu!
Mile Boban.
Ti vaši pamfletići…
On Tue, Aug 6, 2024 at 7:15 PM Ivo Josipović <ivo@josipovic.net> wrote:
G. Bobane,
Nemam razloga tvrditi da nisam dobio ono što jesam. Iako, sreća je od vas nešto neprimiti. Takvu količinu polupismenih rečenica, povijesnih neistina i nemoralnog zagovaranja zločinačkih ustaša i njihova režima zaist nije lijepo čitati. Ti vaši pamfletići izazivaju kod normalnog čovjeka samo osjećaj gađenja i prezira. Samo budala misli da bi tko izvan malog kruga ustašoida takvo štivo želio čitati ili da bi ga zanijekao. Čemu? Pa ja tome štivu posvećujem povremeno pažnju, ne jer je pametno i istinito, nego jer je riječ o polupismenoj apologiji zločina i zločinaca i to treba jasno i glasno reći! To štivo se ne niječe nego osuđuje i pljuje, nikako prešućuje. Povremeno te vase gluparije pročitam i nešto i napišem, tek da ne mislite da je ona većina koja vas ignorira na vašim pozicijama ili da se možda boji dići glas protiv ustaštva.
Niste vi meni brat, ni istomišljenik, ni netko koga bih cijenio i prihvatio kao druga. I to zato što trpate Hrvatsku i Hrvate u prljavi i krvlju nevinih ljudi natopljeni koš s Hitlerom i Musolinijem i što vam je uzor onaj namršteni lik, zločinac Ante (daleko mu kuća, srećom, moj otac slučajno s njim dijeli samo ime). A Hrvat godine po kriteriju šake ustašoida, nikako ne bih želio biti. Osim toga, zajedno sa svojom “ustaškom škvadrom”, obični ste poluintelektualni nasilnici koji mnogima koji ne žele slušati vaše ustaške gluposti na silu uvaljujete svoju elektroničku poštu. Mnogi od vaših adresata su tražili da ih skinete s liste primatelja, ali vi to ne želite i uporno nas “silujete” vašim gluparijama. Zapravo, vi i vasa družina ste loši Hrvati, štetočine koje nas sramote u demokratskom svijetu i koje, umalo nisu svojom apologijom zločina Hrvatsku ostavile izvan EU. Da, baš sam i na takve kakvi ste vi mislio kada sam govorio o ustaškoj zmiji! Istina, vi ste tek mala, ne osobito opasna otrovnica, ali vas je ružno za vidjeti i čuti. Ima, istina i opasnijih likova od vas, ali svi skupa ne možete i nećete promijeniti povijest, a ni hrvatski Ustav. Pa, kakav ste vi to Hrvat!? Kako mislite da ste dobar Hrvat i domoljub kad tako drastično kršite hrvatski Ustav zagovarajući ustaštvo, kome je nasuprot, kako je govorio partizan i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, nakon antifašističke pobjede u Domovinskom ratu stvorena demokratska, samostalna i suverena Hrvatska? Hajde, budite bar jednom korektni pa prestanite moje ime stavljati na listu vaših ustašoida, ali i onih koji to nisu već su žrtve vaših silovateljskih gluposti.
I.J.
Svaki Hrvat ima pravo na spomenik
Pismo gosp. Ivi Josipoviću
Bog! i vrlo dragi zalutali i mozga oprana Hrvata jugoslavenstvom, komunizmom, staljinizmom kada je Vaš otac Ante, lijepo ime Bog ga poživio ! pjevao pjesmu; “druže tito i Staljine daj nam kruha i slanine.
Vrlo mi je žao staviti ovu riječ “Lažete” kad kažete da niste dobili moje pismo. Ja sam to poslao na više e-mail adresa i niti jedno jedino se nike pojavilo da se nije primilo.
Dragi moj hrvatski brate Ivo Josipoviću ja ću biti vama bolji i bliže od Vašeg ćaće Ante, jer Vas nazivljem mojim hrvatskim bratom. To Vaš ćaća Ante, koliko je meni poznato nikada vas nije oslovio: Dragi moj hrvatski sine Ivo, kao što sam Vas ja oslovio dragi moj hrvatski brate Ivo Josipoviću. U tome je ta velika razlika. Ja sam osobno spreman pozvati Hrvate da se i Vama napravi spomenik kao što se je napravio spomenik Hrvatskom Vitezu Miri Barešiću. Pregledajte hrvatski iseljenički tisak od godine 1972. pa sve do pogibije hrvatskog vojnika i Viteza Mire Barešića 31. srpnja 1991., tu ćete uočiti da su te hrvatske iseljeničke novine, poimence Hrvatski Tjednik iz Australije skoro svake godine objavljivali Miru Barešića kao H R V A T G O D I N E.
Ako Vi gospodine Ivo Josipoviću želite da vas naša zajednička hrvatska povijest okarakterizira i zabilježi kao H R V A T G O D I N E, onda se morate ispovijediti i javno i glasno reći: MY CULPA = MOJ GRIJEH. To nije mogao učiniti Juda Iškatriot koji je izdao Isusa, pa se je objesio. A Vi ste čak u Izraelu javno i glasno pred skupom rekli USTAŠKA ZMIJA, što se nije odnosilo na na jednu zemlju i državu u svijetu nego na zemlji u Državu od 8 slova Hrvatsku, kojoj je i Poglavnik dra. Ante Pavelić od 8 slova bio predsjednik.
Vi ste mene nazvali i označili “nepismenjakovićem” i ja sam Vama na to odgovorio, a Vi sad tvrdite, da ne kažem lažete, da niste primili moje pismo. To se može desiti u današnja vremena, ali zato nastavimo dalje kao da se pošta nije izgubila. ja osobno Vas vidim i tako Vas smatram kao jednog Hrvata povijesne naravi, a do povijesti i povjesničara će biti kako će Vao okarakterizirati. Povijest i povjesničari sina partizana Miru Barešića su okarakterizirali kao HRVATA GODINE i kao HRVATSKOG VITEZA. Vaš otac kao Jugoslaven, kao titov prvoborac koji se je borio protiv Hrvatske Države od 8 slova će biti i ostati ono što je on bio, ali Vi dragi moj hrvatski prijatelju i brate Ivo Josipoviću Vi isto možete biti Hrvat Godine i Hrvatski Vitez, ne zahvaljujući toliko Vamo, nego zahvaljujući vašem ocu Anti čijeg jugoslavenstva i svih njegovi zločina se odričete…
Za Kuću – jer ja imam kuću. Spremni!
Mile Boban.
ps: Vi imate riječ i nemojte reći da niste primili moje pismo.
On Tue, Aug 6, 2024 at 5:50 PM Ivo Josipović <ivo@josipovic.net> wrote:
Poštovani,
Nisam dobio nikakvo pismo od g. Bobana, ali znam što bih od njega mogao dobiti kao odgovor: opet apologiju zločinačkog ustaštva koje je Hrvatskoj i Hrvatima nanijelo toliku štetu!
Naravno da se moj otac borio za Jugoslaviju, jer je to tada bio jedini mogući normalan i moralan izbor. Borio se i za Federalnu Hrvatsku u njenim okvirima. Pa nije se valjda trebao boriti za ustašku Hrvatsku!? Onu koja je bila zla sluškinja još goreg gospodara: Hitlera i Musolinija. I naravno da sve one koji su se borili protiv Hitlera, Musolinija i Pavelića (i drugih zločinaca) povijest treba zapamtiti. Kao i one koji su se (poput mene i uz navijanje mog već ostarjelog oca) kada je to bilo moguće i ispravno, borili za neovisnu Hrvatsku.
Jako griješite, i činjenično, i moralno, što ustaštvo i Pavelića smatrate ispravnim Hrvatima. Bilo je to zlo koje je završilo upravo onako kako je moglo i trebalo.
Ja znam da vas i vase ustašofilno društvo neću razuvjeriti, bogme, ni vi mene!
I zato sam molio da me ne “silujete” vašom prepiskom. Ali ne, vi svi uporno šaljete svoje ustaške pamflete, da ne kažem bedastoće.
Pozdravljam vas uz stari i ispravni hrvatski pozdrav: SFSN!
I.J.
Otac Ive Josipovića nije se borija za našu Hrvatsku, nego se borija za Jugoslaviju
Odgovor Mile Bobana
S poštovanjem šjor Mile Boban,
Pročita sam vaše pismo gospon Ivi Josipoviću. Dobro ste mi odgovorili i to bez ikakve mržnje. On je bija predsjednik naše države Hrvatske od 8 slova isto ko i Ante Pavelić kad je bija predsjednik naše Hrvatske isto sa 8 slova HRVATSKA. Samo je razlika u tome sto gospon Ivo Josipovic u obje naše Hrvatske unosi političke i ideološke doktrine. To je velika njegova pogreška sto on sve gleda kroz ogledalo politike isto ko i njegov otac Ante koji je ima isto ime ko i Ante Pavelić, samo što se Ante Pavelić nije borija za političku ideologiju ko otac Ive Josipovića koji se nije borija za našu Hrvatsku nego se borija za Jugoslaviju. Tko će njega i sve one koji su se borili za Jugoslaviju povijest koja se bude pisala 2150. godine zabilježiti.
Poštovani šjor Boban ja ću ovo pismo poslati i gospon Ivi Josipoviću.
Najsrdačnije vas pozdravlja Mijo Potkrajac (mijopokrajac@gmail.com).