RAZLAZ POGLAVNIK/LUBURIĆ 1956. GODINE JE PREKRETNICA HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE
(Donosim, jedno pismo kojeg je pisao Vršilac dužnosti Glavnog Povjerenika H.N.O. i Glavni Tajnik Medjudruštvenog Odbora u Melbourne-u, ožujka 1956. gosp. Branko Božičević. Iz sadržaja pisma može se zaključiti nervoza Hrvata u kojoj su živjeli uzrokom RZALAZA POGLAVNIK/LUBURIĆ. To vrijeme nije bilo samo vrijeme ogovaranja, vrijeme olajavanja Hrvata protiv Hrvata, nego je to zapravo bilo vrijeme traženja puteva kako razumijeti i one Hrvate koji su osjećajno bili u srcu i u duši Hrvati, ali ipak su se borili protiv svoje Države Hrvatske, pa makar ta Hrvatska Država u njihovim maštama bila i “Fašistička” Hrvatska Država, što ona uopće nije bila. Ovo područje još ni danas, na dan američke 240 godina državnosti/nezavisnosti 4 srpnja 2016. godine nije ispitano ni povijestno razrađeno. To se je moglo uočiti u ovih zadnjih nekoliko mjeseci hrvatskog političkog vrha RH veličajući avnoj i zavnoh kao temelje na kojima – po njihovim mišljenjima – je stvorena današnja RH, a da su pri tome zaboravili spomenuti da je RH stvorena na temeljima želja hrvatskog naroda i na temeljima borbe protiv svakog jugoslavenstva i titoizma. Zato dolje priloženo pismo, koliko god ono bilo istinito/neistinito, neka bude dio povijesti hrvatske političke emigracije. Otporaš.)
Pismo počima ovako:
HRVATSKI BORCI U OCEANIJI I U SVIETU
Povodom pisma Poglavnika Dr. Ante Pavelića, u kojem je nepravedno obtužio brata Srećka Rovera, formiran je izvanredni Častni Sud, te je brat Rover zatražio svoje zapovjednike, da mu uvaže ostavku na dužnosti, koju je vršio na području Oceanije. Njegovi predpostavljeni nisu mu uvažili ovu molbu, nego su mu podielili privremeni dopust, dok će trajati Častni Sud, te sam ja, Branko Božičević, po odluci predpostavljenih, preuzeo vršenje dužnosti Gl. povjerenika Hrv. Nar. Odpora, a na želju predstavnika hrvatskih družtava u Australiji i Novom Zelandu, preuzeo sam i vršenje dužnosti Tajnika Medjudružtvenog Odbora.
Po ovoj dužnosti želio bih uputiti hrvatskoj braći nekoliko rieči u vezi sa našim radom i nastupom. Suglasni smo u cielosti sa prijašnjim radom Poviereničtva H.N.O. i Medjudružtvenog Odbora, te ostajemo nepokolebivo uz zaključke is toga, a posebno podvlačimo zaključak HRVATSKIH DRUŽTAVA I KLUBOVA NA PODRUČJU OCEANIJE od 14 siečnja 1956.
(Da bi današnji hrvatski mlađi naraštaj mogao što bolje razumjeti hrvatska nacionlana i politička gibanja u drugoj poslijeratnoj hrvatskoj emigraciji, potrebno je dati neka pojašnjenje:
Prvo (1) poslije bleiburške tragedije hrvatskog naroda 1945. godine mnogi Hrvati su emigrirali u prekomorske zemlje.
Deseto (10) čitajući pisma ovih naših prvih veterana druge hrvatske političke emigracije, olako se može primjetiti da su oni skoro svi služili se pravopisnim pisanjem NDH., što je svakako odraz tog vremena, a nikako to nije bio neki “ustaški rječnik”, kako je to naš hrvatski neprijatelj tumačio i nastojao prikazti. Osim toga ova pisma nisu više neka privatna svojina, nego jedan vrlo važan dio naše hrvatske povijesti i povijesni dokument hrvatske političke emigracije. Za sigurno će ova pisma uveliko pomoći i poslužiti će hrvatskim povjesničarima napisati jednu veliku, ozbiljnu i istinitu POVIJEST HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE 1945-1990. Mo. Mile Boban, Otporaš.)
Ovaj isti zaključak bio je podpisan po predstavnicima svih družtava, kao i Gl. Tajnik istoga, te do danas niti jedan od nvih naslova se nije ogradio od ovog zaključka, nego su mnogi na redovitim družtvenim saborima ovu suglasnost potvrdili.
Želimo naglasiti, da svaki protest i zaključci ne mienjaju naš stav u predmetu KONTINUITETA DRŽAVNOSTI I VRHOVNIČTVA, smatramo Dr. Antu Pavelića državnim Poglavarom, ali ovaj stav ne izključuje po demokratskim načelima naše prirodno pravo, ne prihvatiti ono što se očito protivi interesima domovine.
Radi toga gismo se mogli složiti o “podjeli Bosne” i odricanju naših svetih granica, na Drini, za koja su pali tisuće i tisuće hrvatskih života. NAŠA JE GRANICA NA DRINI SA KOJOM STOJIMO I PADAMO, i nećemo o njoj razpravljati. (Ovdje se radi o nekom i takozvanom sporazumu Stojadinović/Poglavnik iz 1954. godine, kojeg je – navodno – časopis “Izbor” iz Argentine zastupao, opravdavao i širio. Na sve ove događaje oko “podjele Bosne”, general Drinjanin je izdao Okružno Pismo: “POZOR USTAŠE PRODANO JE POLA BOSNE”. Prilažem poveznicu cijelog sadržaja. Mo. Otporaš.)
Radi toga nismo se mogli poistovjetiti sa odricanjem od Hrvatskog Narodnog Odpora, koji je istovjetan sa Ustaškim Pokretom. Iz redova Hrv. Nar. Odpora palo je toliko junaka u nadljudskoj borbi za Hrvatsku i novi junaci još uviek padaju.
Radi toga gismo mogli prieći preko pokušaja “uklanjanja” iz hrvatske oslobodilačke borne najuglednijih hrvatskij rodoljuba, kao što je general Luburić, te brat Srećko Rover, koji se je godinama borio protiv Poglavnikovih neprijatelja i znao organizirati i skupiti hrvatska družtva i klubove u jednu cielinu na području Oceanije.
Na neistinite obtužbe protiv brata Srećka Rovera i na njegovu vlastitu molbu, biti će postavljen ČASTNI SUD sa strane predspostavljenih, pod predsjedništvom pukovnika Marijana pl. Pusića i četiri votanta, (riječ “votant” znači: član sudskog viječa, mo) te 12 porotnika sve od reda najuglednijih osoba hrvatske emigracije. Ovaj Častni Sud će ispitati cielu stvar i JAVNO DONIETI SVOJ ZAKLJUČAK.
Mi smo neprijatelji traćeva i neistinitih obtužaba, koje neprijatelji ubacuju. Mi hoćemo istinu, pa makar bila i gorka, ali ako je tko kriv, onda ga se mora suditi i dokazima dokazati njegovu krivnju.
Da je brat Rover prešutio na napadanje svećenstva po uredniku “Izbora” Subašiću i da mu nije povratio njegove novine, onda bi Rover bio dobar i ne bi bio napadnut po Subašiću, koji je već godinu dana prije rekao, da će napraviti “rusvaj” (riječ “rusvaj” znači: šprdnja, metež, lom, gužva, ruglo, prezir, jednom riječi čudo, mo. Otporaš.) u ustaškim redovima i da će biti smijenjen Srećko Rover, a general Luburić “uklonjen”.
Kada je g. Ilić (dr. Andrija, mo.) povodom dogadjaja u Argentini pisao na Medjudružtveni Odbor, da je Poglavnik u opasnosti i da se skriva, te da on (Ilić) “preuzuma” sve poslove u emigraciji, te sebe nazvao “novim vodstvom”, ali nas je zamolio, da mu ne pravimo previše reklame (doslovce). Na ova njegova neozbiljna pisma brat Rover je odgovrio sa UPUTAMA, koje su samo slavljenje Poglavnika, jer u ovim uputama brat Rover kaže, da ne primamo nikakovih naloga, nego jedino od Poglavnika osobno, od predsjednika vlade Dr. Džafera kulenovića ili od generala Luburića, zapovjednika Hrv. Nar. Odpora.
Kada je Srećko Rover odbio “Izbor” i nije htio širiti ovakav nečastan list, koji napada crkvu i svećenstvo, kada nije prešutio na Raićevu “podjelu Bosne” i kada nije “pribavio dosta novca vodstvu u Buenos Airesu” (mi posjedujemo originalna pisma sa dotičnog mjesta), onda je bio proglašen “izdajicom” i “komunistom”. Pa kada je zatražio sud, onda su oni odbili, ali ipak će biti formiran javni častni Sud na incijativu ljubitelja pravde i čiji će pravoriek biti objavljen svim hrvatskim organizacijama, družtvima i klubovima. (Tiskana je posebna DRINA br. 1/3, God. VI. 1956. od 88 stranica u kojoj su skoro svi detalji tog Častnog Suda opisani. To je bila posljednja DRINA za života pok. Poglavnika. Prva DRINA poslije Poglavnikove smrti je izišla za Deseti Travnja 1960. Mo. Otporaš.)
U svim ovim “obtužbama” i u nizu konspiracija, koje se vode iz Buenos Aires-a, stigla je ovih dana jedna vista “Okružnog Pisma” g. Vrančića, u kojem on u ime “vodstva” razlaže zašto su general Luburić i Srećko Rover “izključeni” iz “nacionalističkih redova”.
“Kada smo pročitali jadnu i neistinitu argumentaciju g. Vrančića, onda nam je bilo jasno zašto je njegova misija sa “Bielom zastavom preko Alpa” završila u četnički logor u Italiji mjesto u Zapovjedničtvo Savezničkih snaga u Caserti. Čovjek ovakovih siromašnih sposobnosti nije ni mogao izvršiti jedan takav zadatak. Da je na njegovu mjestu bio obični čarkar, bolje bi izvršio, (zadatak, mo.) jer bi imao na umu važnost ove misije, o kojoj je ovisilo toliko hrvatskih života.
U svojem pismu g. Vrančić kaže, da su general Luburić i Srećko Rover “odbili poziv Hrvatskog Domobrana, da organiziraju u svojim zemljama medju Hrvatima i prijateljima slanje brzojava novim oblastima u Argentini protiv progonjanja Poglavnika i Hrvata u Buenos Airesu”. (Tko je imao priliku čitati knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, mogao je u toj knjigi pronaći mnoga pisma i Okružnice HNO koje je pisao general Luburić, pozivao Hrvate svih političkih nazora da pišu i pošalju telegrame novoj argentinskoj vojnoj Junti, da nije istina ono što protivnici Poglavnika serviraju novoj argentinskoj vladi. Mo. Otporaš.)
Prije svega mi takav poziv Hrvatskog Domobrana nismo nikada primili, ali čim smo dobili obaviest od generala Luburića i Ivici Krlića, još iste noći, uputio je brat Rover zajedno sa nama okružnicu svim hrvatskim družtvima na području Oceanije sa molbom, da se upute brzojavi i protesti. NEMA NITI JEDNOG HRVATSKOG DRUŽTVA NA PODRUČJU OCEANIJE, koje nije odmah postlalo radiograms (upućene) na predsjednika Leonardi-a, (Mirne duše se može reći da je u Argentini bio građanski rat 1953/1955 gdje je vojnička Junta generala Eduarda Leonarda zbacila bivši Peronov režim, koji je, to je Hrvatima poznato, uveliko pomogao Hrvatima, pa i samom Poglavniku. To su neprijatelji Poglavnika i Hrvatske iskoristili i predočili novoj vladi generala Eduarda Leonarda lažne dokaze protiv Poglavnikamo. Na osnovu tih lažnih i fabriciranih “dokaza” nova argentinska vlast je počela progoniti Poglavnika i sve istaknute Hrvate. To je čak uzrokovalo atentat na Poglavnika Desetog Travnja 1957, godine i njegov odlazak za Španjolsku. Otporaš.) a po uputama Medjudružtvenog Odbora.
Vi ste, braćo, u tome svjedoci. Mi imamo i danas veliki broj kopija dotičnih protestinh pisama. Osim toga na priedlog brata Rovera poslana je pomoć u vrlo znatnom iznosu osobno Poglavniku. Poglavnik je potvrdio primitak i zahvalio se na uslugama u ovim težkim danima. Ovo sve dobro zna i g. Vrančić, ali ga ne smeta, da iznosi ovakove nesting, jer to leži u njegovu moralu. G. Vrančić nadalje kaže, da se “troše stare tiskanice družtva” tj. da dotična družtva ne postage. Želimo naglasiti, da ova družtva na području Oceanije postoje i da su gradjena na čvrstoj bazi, pa se neće poljuljati na pisma g. Vrančića i njemu sličnih. G. Vrančić bi morao znati, da istina uviek podjedjuje, a nestina ruši samo one, koji se sa njome služe.
Mi smo uvijek učinili što je bilo u našim mogućnostima, a i u buduće ćemo tako raditi za dobrobiti hrvatskog naroda, a još bi mogli više vremena utrošiti u ovu borbu, da se ne trebamo boriti protiv pojedinaca u našim redovima kao što su g. Vrančić, Subašić, Raić i njima slični.
Povodom nekoliko samozvanih pisama, koja stužu iz Sydney-a, a podpisani su po podpuno nepoznatim osobama, za koje smo po prvi puta čuli da uobće postoje, želimo naglasiti još jedanputa, da naš zaključak od 14 siječnja 1956. god. nije podpisan po osam “hrvatskih rodoljuba”, već po OSAM HRVATSKIH DRUŽTAVA I KLUBOVA U AUSTRALIJI I NOVOM ZELANDU, tj. sveukupne hrvatske organizacije na ovom području.
U Sidney-u sastala se grupica ljudi na privatnom sastanku. Ovi ljudi na čelu sa neozbiljnom osobom Tomljanovićem u duhu jedinstva sa Vuinom: Sporisem (Ne znam šta bi ova riječ mogla značiti, mo.) žele voditi “politiku”. U svojoj tobožnjoj “rezoluciji” i ponavljanju o vjernosti Poglavniku, najavili su duh “mirotvorstva”, odgoja maldeži – čitav “petogodišnji plan dada” – a u stvari njihova “politika” počela je i završila sa jednim stereotipnim pismom podpisivanim u više navrata, a sastoji se u sramotnom napadanju na brata Rovera,
Ovaj Medjudruštveni Odbor smatra zakonitim družtvom A.H.D (Australska Hrvatska Društva, mo.) u Sydney-u na čelu sa predsjednikom Zdenkom Dandom.
Onim ljudima koji nas nazivaju “odmetnicima” i koji kažu da se odričemo Poglavnika, možemo samo ovako odgovoriti – Mi se ne odričemo Poglavnika, ali želimo, da ljudi, koji rade na štetu cjelokupnog Hrvatskog naroda budu ukolnjeni iz Poglavnikove okoline, i da čestiti i požrtvovani rodoljubi dodju na njihovo mjesto, te da svojom požrtvovnošću i radom doprinesu konačnom oslobodjenju NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.
Ne želimo one ljude, koji su pretvorili našu oslobodilačku borbu i hrvatsko ime u sramotnu trgovinu, te si ovim imenom žele osigurati udoban život u emigraciji, a na povratak u Hrvatsku niti ne pomišljaju.
Sa ovom okružnicom želimo završiti ovaj žalostni pasus u hrvatskoj emigraciji i dati se svim silama na rad za budućnost i ići prema konačnom cilju. Pred nama se nalazi gola i kruta hrvatska stvarnost. Mi ne vidimo koristi u klevetničkim i neistinitim napadajima i izživljavanjima raznih Subašića, Ilića, Vrančića i osoba koje razašilju samovoljna pisma u tu svrhu. (Ove osobe i mnoge druge se mogu pronaći u spomenutoj knjigi Maksa Luburića, gdje on u raznim Okružnicama i pismima prstom upire u krivce skoro svih tih zavrzlama, neistina i laži. U tu svrhu potrebno bi bilo pregledati DRINU br. 1/3 1956. koja ima 88 stranica i sva je posvećena tim lažima i intrigama, bez sakrivanja imena tih osoba. Mo. Otporaš.)
Povjerenje naroda opravdava se ozbiljnim radom i borbom. Mi smo tako i do sada radili, pa ćemo i nakon ove naše unutarnje krize nastaviti našim radom i borbom za Hrvatsku. Mi nismo desničari ni lievičari, nego svjesni ljudi, koji uvidjaju, da na emigraciji leže velike dužnosti, koje moramo izvršiti. Ne želimo se igrati vodja, nego okupiti sve zdrave hrvatske snage, koje žele po svojoj hrvatskoj svjesti raditi na oslobodjenju domovine.
DESETI TRAVNJA je zacrtao naš put, koji je obnova Starčevićevog deržanstva. To je obći hrvatski dan, koji pripada svim Hrvatima i nitko ga ne može monopolizirati, kao što i hrvatstvo nije monopol nekolicine ljudi nego osobina rodoljuba. Ustaška misao inspirirala je Dessti Travnja, a stvorio ga je hrvatski narod sveobćim ustankom.
Petnaesta je obljetnica hrvatske državnosti pred nama. Hrvatska Družtva u Australiji i Novom Zelandu prednjačili su u svietu pri proslavama, najvećeg hrvatskog dana, dana HRVATSKE NEZAVISNOSTI, te će i ove godine proslaviti ovaj sveti dan u duhu povratka u NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU.
Za Poglavnika i Dom Spremni!
Vršioc dužnosti:
GL. POVJERENIKA H.N.O.,
GL. TAJNIKA MEDJ. ODBORA,
Branko Božičević v.r.
U Melbourne-u, ožujka 1956. g.
Šezdeset godina i četiri mjeseca kasnije, prepisao. Mile Boban, Otporaš.