RAZGOVOR S MIROM BAREŠIĆEM ZA “HRVATSKI LIST” veljača 1980., vodio Krešo Mišetić

PARTIZANSKI SIN:   “J A   S A M   H R V A T S K I   V O J N I K”

Nemir mi ispunjao dušu slušajući zveket električnog otvoranja željeznih vrata, koja me uvedoše u hladnu sobu za posjet zatvorenika. U sobi, sve strana, nepoznata i čudna lica. Keramične pločice na zidovima, željezne stolice i mali stolovi upućivali su na hladnoću koja tu vlada. Vanjski nemir i duševno zadovoljstvo još više me činilo nesvakidašnjim u sobi nepoznatih i stranih pogleda.

odjedanput, odvažnim i odmjerenim koracima u susret mi iđe čovjek. Stisak ruke i zagrljaj. Bez riječi smo sjeli u kut nesimetrične sobe, ali nisam imao snage reći ni riječi pozdrava. Tu preda mnom sjedi ČOVJEK! Zatočen i okovan na krstopućima života, ljubavi i za mnoge neshvaćanja.

daleko od Domovine, jedan veliki hrvatski duh stješnjen u tako hladnom i izgubljenom prostoru tamnice u New Jorku. Kažu nam, da smo krivi rodivši se Hrvatima i zato nas progone i ubijaju kao vukove. Vele, da je na nama krv i otuda je sav ovaj svijet poprskan hrvatskom krvlju.

“Mi želio razdužiti, oni i dalje zadužuju. Ne zadužuju stare, već nove generacije. I tko će biti kriv kad se prelije pehar hrvatske gorčine?! Tko će zaustaviti plimu jada i gorčine?”

Miro Barešić, s kosom palom do ramena i bradom razasutom po grudima. Miro Barešić s upalim očima i orlovskim pogledom simbol okovane Hrvatske u krutoj stvarnosti lažno-proklamiranog i parafraziranog ljudskog prava na dostojanstvo i slobodu sredine u kojoj živimo!

Da, to je kruta zbilja – naša hrvatska sudbina! stisak ruke i naš razgovor je počeo:

PITANJE: Miro, hoćeš li se predstaviti našim čitateljima, a posebno onima za koje si još uvijek kontroverzna osobaŠ

MIRO BAREŠIĆ: Rođen sam 10 rujna 1950. u, meni dragom, gradu Šibeniku. Kao “Titov pionir” živio sam dobro, jer mi je otac bio jedno vrijeme komandir milicije i kao takav u mnogo čemu sam bio privilegiran. Za vrijeme rata, otac mi je bio u partizanima, a četiri ujaka hrvatski vojnici. Sva četvorica su poginula u borbama za hrvatsku državu.

     Još kao maloljetnik, i možda baš zato što sam bio sin bivšeg partizana, osjetio sam izopačenost lažnog bratstva i jedinstva kad se radilo o Hrvatima, pa sam već 1965. godine s dvojicom prijatelja odlučio napustiti zemlju.

     Bila je to mala “Odiseja”. Bjeg smo isplanirali na jedan neobičan način. Naime, jedne noći dođemo u Šibensku luku i čim se spustio mrak nezamjećeno se uvučemo u brod “Rijeka”, sklonivši se u čamac za spavanje. Nitko nas nije ni zamjetio i u ranim jutarnjim satima brod krene za Italiju. Međutim, negdje na pučini nemirnog mora posada nas otkrije i odmah zatvori u brodsku kabinu uz stalno prisustvo jednog čuvara. U italiji, nisu nas predali policiji, nego istim brodom otplovimo za Portugal, gdje su nas odmah predali portugalskoj policiji. Poslije jednodnevnog ispitivanja ponovno nas stave na isti brod koji je produžio za London, Engleska. Ni tamo na ne htjedoše primiti, kao maloljetnike, nego nas s lisicama na rukama prebace na drugi hrvatski brod “Pula”, koji se tog dana vraćao u Hrvatsku.

     Stigavši u grad Pulu, umorne i izmučene od puta odmah nas prebace u pulski zatvor, gdje sam prvi puta u životu osjetio pravu ljubav “vaspitane palice” i poniženja. Iz pulskog zatvora svezane i u “marici” nas prebace u Rijeku, zatim i Zadar da bismo konačno ponovno došli u Šibenik. I tako nakon četveromjesečne odiseje, mene preko očevih veza puste iz zatvora, bez suđenja, a moje suputnike osude na višemjesečni zatvor.

     Izučivši za konobara, radio sam u očevu restaurantu. Sve je išlo dobro dok jednom prilikom 1968. dobro istukao sina Titinog “heroja” Drage Živkovića, zbog čega me šibenski sud osudio na kaznu zatvora od šest mjeseci. Robiju sam izdržao na Golom Otoku, “Otoku smrti”, gdje sam upoznao mnoge robijaše hrvatske mladosti i nekoliko robijaša koji su bili hrvatski vojnici. Goli Otok i bezimeni grobovi na njemu, posebno žensko groblje poubijanih Hrvatica, zatim živi hrvatski kosturi predočili su mi pravu sliku Hrvatske. Preko njih, preko tih živih mrtvaca, osjetio sam veličinu ljubavi prema Hrvatskoj i prema svom narodu.

     Poslije izdržane kazne, 1969. godine ponovno bježim i poslije mnogih neprilika dolazim u Švedsku. U Švedskoj sam upoznao mnogo pravih i iskrenih hrvatskih rodoljuba i sumišljenika, a među njima, u prvom redu, mog najboljeg prijatelja, pok. Stipu Mikulića. Bio mi je kao otac i kao brat.

“Politika, petak, 16 aprila 1971.    33

Naš mili i nikad zaboravljeni brat od strica

          VLADIMIR ROLOVIĆ

preminu posle zverskog zločina ustaških terorista,

koji ga na svirep način ubiše.

Način na koji ga krvoloci ubiše i ko ga

ubi nećemo nikad zaboravit.

Sa tobom na čelu, od prvog dana smo se

borili protiv njih. Zavetujmo ti se da ćemo

tu borbu i dalje nastaviti do istrebljenja.

Dragi brate, ostavio si nas u dubokom

bolu da kukamo za tobom kao bratom,

čovekom, drugom i herojom.

Ožalošćeni, ali na tebe ponosni tvojih

sedam brata od strica sedam Rolovića

sa 16 sinova.            38589 P”

PITANJE: Reci nešto o svom životu u Paragvaju.

MIRO BAREŠIĆ: U Paragvaju sam zbog sigurnosti za vlastiti život promjenio ime u Toni Sarić i pod tim imenom se upisao u paragvajsku vojnu akademiju gdje sam dobio čin poručnika paragvajske vojske. Kao dobar karatista, počeo sam predavati i poučavati paragvajske vojnike i druge polaznike akademije. Osvojivši prvo mjesto u državi paragvaj, stekao sam pravo nastupanja na svjetskom natjecanju u SAD, u Oklahoma City, 19 listopada 1978. Nastupio sam kao Hrvat, pod hrvatskim imenom i za Hrvatsku, što je zabilježio i tamošnji tisak. (Prilažem dva linka iz kojih sadržaja se mogu saznati mnogo točnosti ili netočnosti. Ali svakako je vrijedno pogledati…Mile Boban, Otporaš.)

PITANJE: Reci nešto o tom “drugom životu”, to će sigurno zanimati hrvatske čitatelje.

MIRO BAREŠIĆ: Kad sam napustio Washington i vratio se u paragvaj počeo sam raditi u školi kao nastavnik u karateu. Ne dugo poslijemog povratka, na čudan način i pod čudnim okolnostima, Amerika je zatražila moje izručenje (15 travnja 1979), ali predsjednik Paragvaja je to energično odbio vjerujući da je po srijedi dobro namještena podvala kako bi me se dočepao Beograd.

    Međutim, nekoliko mjeseci nakon toga bio sam prevarom, mučki i kukavički ugrabljen. Šestorica američkih maršala, naoružani s kratkim puškama i pištoljima, bacili su se na mene kao na kakvu krvoločnu životinju. Lancima su mi vezali noge i ruke i tako i tako ubacili u jedan posebno zakupljen američki zrakoplov. U zrakoplovu sam našao suborca i prijatelja Ivana Vuičevića. Ležao je na podu okovan u lance. Iako smo bili svezanih rukuh, za “svaki slučaj” su nas zavezali i za sjedišta. Prebacili su nas iz jednog zrakoplova u drugi postupajući s nama neljudski i zvjerski. Svezani i nemoćni na fizički otpor samo smo pred sobom gledali do zubi naoružana namrgođena lica i puščane cijevi. Rekli su nam: “Ako mrdnete, bit ćete ubijeni!” U prvi mah sam mislio da se radi o udbaškom kidnapiranju, ali mi je bilo čudno da svi govre engleski.

    Zrakoplov se još jednom spustio, odveli su nas u neku sobu gdje su nam rekli da smo u New Yorku i da smo uhićeni. Bačen sam u ćeliju kao najokrutniji kriminalac. Izolacija i fizička tortura postala je sustavnicom mog četveromjesečnog života. Opet namrgođena, cinična lica, puščane cijevi…

    Prisiljavali su me na priznanja za koja je sigurno odgovorna Udba, koja je sve u Beogradu isplanirala i ove ovdje povukla za nos. Kad su se vjerojatno uvjerili u beogradske podvale, optužili su me za ilegalni ulazak u SAD pod drugim imenom.

PITANJE: Na sudu u prosincu prošle godine oslobođen si optužnice koja te je teretila, (fali nastavak pitanja, mo. Otporaš.)

MIRO BAREŠIĆ: Tumačenje mog današnjeg stanja je u Beogradu i u to sam čvrsto uvjeren. Nisam toliko naivan da bih povjerovao da su me ovamo doveli radi optužnice od koje me američka porota oslobodila. Motivi su bili (i još uvijek su) drugi, maglovitiji i za mnoge zastrašujući. Mene se želi ovdje moralno pripremiti za moju fizičku likvidaciju. To se očitovalo i na mo suđenju, gdje me se željelo prikazati kao jednog običnog kriminalca, ubojicu i drumskog razbojnika. Željelo se preko mene poniziti, ne Miru barešića, nego mene kao Hrvata. Izlazak na slobodu? Što je to?

PITANJE: Odmah nakon suđenja, Švedska je zatražila tvoje izručenje. Strah vlada među Hrvatima o takvoj mogućnosti jer mnogi vjeruju da bi se u tom slučaju uskoro našao u Jugoslaviji. Kakvo je tvoje mišljenje o ovim pretpostavkama koje nisu isključene?

MIRO BAREŠIĆ: Uvjeren sam, da je Amerika u ovom čudnom, ali jasnom planu samo posrednik i da bi mogla odigrati Pilatovu ulogu. Da me želi Beograd to nije nikakva tajna. Kod njih sam i na smrt osuđen. Ali, da me želi Švedska nakon skoro devet godina, to ne mogu shvatiti. U svakom slučaju, ako bi me SAD izručila Švedskoj, postoji velika mogućnost da bi me oni, ne dugo iza toga, vratili za Jugoslaviju – u pandže ubojica. Međutim, ja vjerujem u humanost, pravdu i istinu pa se nadam, da će i Amerika doći do spoznaje , da bi oni bili glavni krivci još jedne hrvatske žrtve. I, tko danas može pretpostaviti posljedice ako bi oni zaista išli do kraja u svojoj prljavštini? Mene nije strah! J sam hrvatski vojnik, sluga svoje domovine i kao takav, spreman sam i na smrt. Torture kroz koje prolazim su sastavni dio mog života i one mi daju još više snage da izdržim do kraja. Ovo je za mene veliko obogaćenje u vjeru do konačne pobjede! Moji ideali su jači od mračne ćelije, poniženja i trpljenja!

PITANJE: Još dok su bio u švedskom zatvoru i od strane pojedinih Hrvata si proglašen teroristom. To ti i američka policija pripisuje. Što reći na to?

MIRO BAREŠIĆ: Prvo, ja nisam terorist – ja se borim protiv terorizma! Drugo, ako sam za neke Hrvate (molim te, stavi takve Hrvate pod navodne znakove) terorist, onda to govre oni, koji nisu dostojni slobode. takve ja sažaljavam, jer su i previše okupirani nekim lažnim hrvatstvom. Za njih je terorist svaki Hrvat koji se bori za slobodu svog naroda.

PITANJE: kako gledaš na polarizaciju u hrvatskoj emigraciji, HNV, i kako se osloboditi emigrantske učmalosti i međusobne nesnošljivosti?

MIRO BAREŠIĆ: Da polarizacija postoji to zna svaki Hrvat ako samo čita hrvatski tisak, a stvorili su je oni kojima je najmanje stalo do Hrvatske i njene slobode. Žalosno je da i danas u ovim sudbonosnim danima za hrvatski narod među Hrvatima vlada taj prokleti jal koji nas često postavlja i na suprotne barikade. Što danas mi možemo dati Hrvatskoj? Emigrantske gluposti samozavaravanja? Nu, ja ipak vjerujem da imamo i zdravog tkiva i da vrijeme hrvatskog vuka protiv neprijatelja dolazi.

    mene ne zanimaju ni “lijevi” ni “desni” hrvati, nego samo oni državotvorni koji znaju šta hoće – Hrvatsku, i oni koji znaju šta neće . J.Tko danas ima pravo dijeliti Hrvate po uvjerenjima i kome je cilj da se Hrvate nedavno došle iz Hrvatske silom gura u neki sovjetski blok? Iap Bruno Bušić je bio proglašen “sovjetašem”, ali Brunina krv se proli na pariškom pločniku za Hrvatsku.

   Da, u duši me boli hrvatska pocijepanost i nesnošljivost, boli me više nego tamnica i neizvjesnost gdje ću tamnovati sutra. HNV je naša nužda, treba ga graditi i podržavati samo onda ako bude čvrsto stajalo na pozicijama čistog hrvatstva, a ne kao figuralno i paradno tijelo koje bi moglo postati privjeskom i maskom stranih služba.

    Inače, kako opravdati politički šverc, glupost i samovolju Izbornog odbora, koji je u predizborima za 3. sabor jednostavno skinuo s izborne liste Zvonka i Juli Bušić?! To je nabacivanje na hrvatsku borbu i u lice Hrvatske. Ako se izvjesna začahurena gospoda plaši hrvatske borbe i hrvatskih boraca, onda bi bilo moralnije i poštenije da se je ta gospoda zahvalila na svojim kandidaturima. To bih ja nazvao diktaturom iz vlastitog straha i diktaturom bolesnih ambicija.

PITANJE: Pripadaš li nekoj organizaciji?

MIRO BAREŠIĆ: J isključivo pripadam hrvatskom narodu i, ako nije “istočnih grijeh”, pripadam Hrvatskom Narodnom Otporu, što su mi cinično predbacivali i na mom suđenju. No, organizacijski nisam krut i za mene je svaka hrvatska organizacija jednaka, ako je otvorena prema domovini i ako je državotvorna. Sve ih jednako cijenim ako nisu svrhom samim sebi i ako su raščistile predrasudama koje nam danas mogu štetiti. Osobno se smatram produktom ideje gen. Drinjanina, čiji je politički program okupljao i bivše ustaše i partizane, a u prvom redu, ustaške i partizanske sinove i sve one, koji su spremni boriti se protiv J. i za slobodnu i demokratsku državu hrvatsku. “…U hrvatskoj revoluciji ima mjesta svakom Hrvatsu…”

PITANJE: I na kraju, što bi poručio Hrvatima preko HRVATSKOG LISTA?

MIRO BAREŠIĆ: Da, imao bih puno poruka, ali ću se ograničiti i biti kratak. U prvom redu, pozdravljam sve hrvatske zatvorenike koji, kao i ja, danas čame po tamnicama i koji su vlastitu slobodu žrtvovali na oltar domovine i za njene interese. Pozdravljam sve državotvorne Hrvate bez obzira kojim pokretima i strankama pripadali ako su kao takvi sluge domovine, njeni vojnici i njeni ambasadori. Budimo širitelji hrvatske istine i širimo borbenu ideju hrvatskog borca i mučenika Brune Bušića.

    Poručujem Hrvatima u iseljeništvu da ne plaču ni nad mojom sudbinom niti nad sudbinom bilo kojeg hrvatskog zatvorenika, jer niti mi, niti Hrvatska ne treba lažnih suza i jadikovanja. Njoh ne trebaju naše suze, njoj treba snaga našeg zdravog razuma, razbora i naše šake. Za Hrvatsku, za njenu slobodu i slobodu hrvatskog naroda ni tamnice ni okovi pa ni smrt nije teška.

Razgovor vodio: Krešo Mišetić.

Prepisao 17 lipnja 2019. iz “Hrvatskog Lista” Mile Boban, Otporaš.