Razglednica Jasenovac i Mile Boban

Rado odgovaram na Vaše pismo. Hvala Vam na prilogu o Janka Puszti. Prilog vrlo zanimljiv i vrijedan svake pažnje, naravno za one koje to zanima. Mene svakako zanima.

Što se tiče osobe “Kapetan Bukovački”, za sada je to jedna zagonetka. Istina da sam godinama mislio da je to general Maks Luburić. Vi ste me potakli na razmišljanje, te sam se kod nekih mojih starih pajdaša interesirao. Svaki ima svoje nepotvrđeno mišljenje. Većina ih misli kao i ja iako nisu sigirni. Mišljenje također vlada da bi to mogao biti pukovnik Ibrahim Vitez, Pirić Pjanić, jer on je bio najbliži generalu, tim više da je uvijek bio u Europi. Iz Maksovih pisama se može vidjeti da je on pisao Marijanu Nosiću pismo u Kanadu u vrijeme napada snaga Varšavskog Pakta 21 kolovoza 1968. godine, gdje spominje da je “kapetan Bukovački” na putu i, mislim da u tom pismu piše da se nalazi u Mađarskoj i da više povratka nema. Nadati se je da će hrvatski povjestničari za povijest istine jednog dana i to pronaći.

Ovu sliku koju Vam prilažem ima svoju svrhu. To sam ja, Mile Boban u 80-toj godini. Držim u ruci razglednicu Jasenovac sa slikom spomenika “žrtvama fašizma”. Spomenik je izradio srpski arhitekt Bogdan Bogdanović. Pozadi piše: IZDAVAČ “VJESNIK” – Zagreb – Agencija za Marketing.

– Prilažem Vam jedno generalovo pismo koje se nalazi u knjigi Pisma Maksa Luburića. Pročitajte pažljivo sve pa će Vam onda sve biti jasno, pa čak i ova razglednica iz Jasenovca.

–  Poznato je da je general Maks Luburić pobjedio sam sebe, odrekao se ustaštva, razišao se od Poglavnika, tražio puteve i načine kako izmiriti Hrvate ustaško/hrvatske i partizansko/jugoslavenske ideologije. U tom traženju puteva tražio je i kontakte sa Hrvatima iz domovine Hrvatske. To se iz visoka može uočiti iz mnogih njegovih pisama, članaka i Okružnica.

–  Dr. Miljenko Dabo Peranić i ja smo skupa godinama radili u istome poduzeću LA LIBRAIRIE HACHETTE u Parizu. 1963. godine došao je legalno iz Zagreba do Pariza Igor Buljan (1935-2009), sinovac partizanskog prvoborca Vice Buljana. Upoznao sam ga pred hrvatskom Crkvom u Parizu. To je bilo jedino poznato mjesto – tada – za upoznavanje Hrvata. Odmah smo se sprijateljili. Rekao mi je sve o sebi, da študira kemiju na sveučilištu u Zagrebu. Upoznao sam ga sa drom. Peranićem. Zaposlili smo ga u istom poduzeću. Radili smo skupa. Pričali smo Igoru o Maksu Luburiću, pokazivali “Drine” i “Obrane”. Igor se zagrijao i postao uvjerljivi Odporaš. Pisao je generalu. General mu je odgovorio 12 veljače 1964. Pismo se nalazu u knjigi Pisma Vjekoslava Maksa Luburića na strani 304, 305 i 306. Tako su veze ili kontakti počeli s Igorom Buljan preko kojeg su se slali letci, Okružna pisma, “Obrane” i “Drine” na zagrebačko sveučilište, studentima i prijateljima Igora Buljana.

–  Za doček Nove Godine 1967., dakle na Silvestrovo 31 prosinca 1966., preko Igorove veze dolazi u Pariz, Orijent vlakom Zagreb/Paris, student, Igorov prijatelj Asaf Duraković, koji sada živi u Torontu. Igor i ja smo otišli na željezničku postaju Gare de l’Est uzeti gosp. Asafa Durakovića. Došli smo taksijem kod mene u moj stan 8 Rue Belhomme, Paris 18-eme, 75. Materijal i materijale koje je donio smo predali dru. Peraniću, a on je to sve odnio osobno – a ne poštom poslao – generalu Drinjaninu.

–  Srbski Arhiktekt Bogdan Bodanović je projektirao ovaj razvikani spomenik “žrtvama fašizma” u Jasenovcu, čije je otvaranje bilo 1968. godine. Jednog dana dr. Peranić me zamolio da mu preko mojih veza iz domovine priuštim, pribavim sliku tog spomenika, jer da to general hoće i traži, jer da mu to treba kao oči u glavi.

–  Pisao sam brat Jerki u Veliku kod Požege, gdje i dans živi, a njegov sin Mile Boban (moja mu je majka bila babica, ona seljačka, po seljački, kada je on bio rođen 2 svibnja 1962. godine i dala mu odmah moje ime Mile. Dans je on više poznat kao “Mišo”, jer su ga, dok je rastao, od milja prozvali “Mišo”), kojeg naš prijatelj Marin Sopta poznaje, dans živi u Zagrebu. Bratu sam pisao šta mi treba i da ode u Jasenovac da uslika taj spomenik. To je sve što sam ja tog momenta učinio.

–  Dva/tri, tjedna kasnije, bila je nedjelja jutro, listopad 1968., na šestom katu gdje sam stan imao, netko pokuca na vrata. Bio je to Taksista koji je mojeg brata Jerku doveo kod mene. Kakovo iznenađenje! Platio sam Taksistu, i on je otišao. Brat Jerko mi je odmah dao 4 razglednice i sve ispričao kako je on to sve uradio.

–  Kaže brat Jerko da nije mogao nikome ništa povjeriti, pa ni suprugi. Rekao je samo da mora biti poslovno odsutan za nekoliko dana, što suprugu nije iznenadilo, jer joj je suprug poslovno često putovao u Mađarsku, Čehoslovačku, Rumunjsku itd. Imao je prijatelja od povjerenja u Osijeku koji mu je pomogao za pograničnu privremenu propusnicu. Dakle sve veza preko veza.

–  Dao sam tri (3) razglednice dru. Peraniću, jednu zadržao kod sebe, i to je ta s kojom sam se uslikao. Bez te razglednice bilo bi jako teško povjerovati ovoj priči.

–  U jednom od generalovih pisama dru Peraniću general piše skoro ovako: Onaj spomenik su napravili kao da su mene pitali.

Eto, poštovani gospodine i dragi prijatelju ja se nekako odulji, a oduljio sam se zato, jer sam Vam htio dati neki Vama nepoznanica koje su ipak dio naše hrvatske iseljeničke povijesti. Zato vam nisam odmah ni odgovorio na Vaše pismo, jer sam čekao da priredim, prepišem i sastavim ovo generalovo pismo od 7 studenoga 1967. godine. To sam učinio i zato, jer mi je Marin neki dan preko telefona rekao da se Vi bavite hrvatskim povijestnim stvarima. Neka i ovo priloženo pismo Maksa Luburića od 7.XI.1967. bude dio Vaših povijestnih istraživanja.

Primite iskrene i srdačne pozdrave.

Bog! Mile Boban.