Date: čet, 2. ruj 2021. u 19:57
Subject: SREMAČKA KRV (1) – Ovu pripovijest Josipa Andrića uvrstio sam u svoju knjigu “Biografska antologija srijemskih hrvatskih književnika”
Ej, što volim, kad cigo udari kolo, a momci se i djevojke uhvate unaokolo pa se zatalasaju ispočetka onako polagano i lako, a onda sve jače, življe, vatrenije i bješnje. Milina je to gledati, pa se i nehotice sjećam, kako je lijepo nekad bilo, kad se tako svake nedjelje, dok sam još dijete bio, kod svetog Ivana igralo kolo, a svijet se kupio na ćupriji, da gleda tu razigranu i veselu mlađariju, šarenilo lijepe narodne nošnje i krasnu narodnu igranku. Nema toga danas više, otkad naše djevojke oblače “majstorske” haljine i otkad su se — Bog da prosti — navadile, da se uz Pederovu harmuniku među švapskim parovima vrte u polki i valceru. Samo još katkad ćeš u svatovima ili o crkvenoj slavi vidjeti naše kolo, pa onda ona prava mlada sremačka krv da poludi. Kao ono onomad o Maloj Gospi. Sve je pucalo ispod momačkih nogu, tako se to bilo razigralo. A med svima prvi čika-Gavrin Bojica, živ ko vatra, a lijep ko ružica. Najljepši momak u selu. Uvijek se smiješi, a svijetlo mu plavo oko samo trepti. I sad mi namignu ispod najerena šešira:
“Vataj i ti, braca Stevo!”
Saletile me i djevojke, a ja se otimam. Ne ću. Ono ja bi, da je koji drugi dan, ali danas ne mogu. Upravo u današnji dan mi se lane iznevjerila dika. Volio sam je više nego cijeli svijet, al ona pošla za drugoga. A ja druge još zavolio nisam, da mi srcu odlane. I ne ću valjda skoro. Pa zato i volim ovako postrance sam da stojim i da gledam, kako su drugi veseli i sretni. Kao što je eto na priliku Bojica.
Još petnaeste godine, kad je čika-Gavru pozvalo u vojsku, bio je Bojica dijete, a danas, gle, u što je izrasto. Baš pravi momak! I junak, još kaki junak! Prava sremačka krv! Još ko dijete volio je da se junači. Kadgod bi se djeca svađala i tukla, našo se i on među njima. Taki je i osto. A ne bi zacijelo, da je otac ovo tri-
četiri godine bio kod kuće. Već bi ga on, onako strog a poštenjačina ko rijetko tko u selu, malo obuzdao. Al tako otac u ratu, a mati — šta će — ne može da ukroti nemirnu krv. Il ga korila il molila — ne pomaže. Tako je i prošao, kad se ono lane umiješao med švapske momke, što se potukli: izboli ga, da je jedva živ osto. A ljudi govorili, da on i ne će umrijeti, kao što se umire, nego il od noža il od puške.
Mati ko mati u sto briga, što će joj biti iz jedinca, pa otkad se pomomčio, samo čeka čas, da ga oženi. Smirit će se — misli — onda. I već počela da smišlja, koju bi mu djevojku našla. Najviše joj se dopala čika Mitina Lepojka, djevojka iz dobre kuće, valjana, nije ni ružna, a — što je glavno — vrijedna ko i Bojica, koji sam svu zemlju obrađuje i za kuću se brine. Kud bi to lijepo gospodarstvo, da nije njega! Al se zato onako vrijedan, kaki je, i naradi ko nijedan gazda u selu. Još da mu je žena taka, nikad bolje. Jest, da on nije svoje glave. Zagledao se on u Pavića Maru, njih se dvoje zavolilo, pa niko da ga otrgne od nje. Mati isprva i ne brani. Misli: proći će ga to. Pa otkuda da on uzme Šokicu! Koješta! Ni pomislit se to ne da.
“Nisam ja njega valjda za to rodila!”
“Razumije se. Ko da nema dosta drugih djevojaka, i lijepih i bogatih!” povlađivala joj komšinica Soka.
“Uf, mrtvog bi ga volila vidjeti, nego taku sramotu, da mi nanese!” proklinjala mati sina.
Al Bojica ne mari. Otkuda da on ne smije voliti Šokicu? Ne zna niko, šta je njemu Mara i kako je voli.
Kad se pred mjesec dana Marina sestra udavala, pozvali i Bojicu u svatove, a on, da podraži malo Maru, ne htjede ići.
Sretnem ga pred veče na ćupriji, gdje vozi puna kola kukuruza.
“Šta, zar nisi u svatova?” pitam ga u čudu.
“Ej, a ko bi mi obro kukuruze!” dovikuje mi s kola.
“A šta će Mara?”
On se samo nasmiješi, namigne i proveze.
Malo kasnije, kad je jesenska noć već bila razapela crnu paučinu nad selom, ja na bunar, a neko prođe sokakom pa pjeva:
“Sedam uri, ide momak curi,
ne voli je pa se i ne žuri,
ej tugo moja —
ne voli je pa se i ne žuri…”
Po zvonkom sam glasu poznao Bojicu. Ode u “busiju”, da bude s Marom i da se u svatova sit naigra.
Svako je skoro veče išao Mari na divan. Kad je drugi dan posvršavao posao i večerao, dohvati svoj štapić s kvrgom, bez kojega nije nikud išao, pa će opet da pođe.
“Kuda ćeš opet, Bojo?” zaustavi ga mati.
“Pa idem… tako… malo u selo,” nasmiješi se on.
“Jel opet do Mare?”
“A da kuda ću!”
“Slušaj! Okani se ti tog volenja. Treba već da te ženimo, kad otac dođe.”
“Pa ženite me, kad hoćete.”
“Treba onda da se ogledamo za djevojkom. Ii valjda ne misliš, da ću dati, da uzmeš Maru? Bolje da me nema!”
“E, a vi mi onda nađite drugu!” okrene se Bojica i ode fićukajući bezbrižno neku pjesmu, ko da se nije ništa ni dogodilo.
U nedjelju, nekoliko dana poslije toga, bila je Mara vrlo tužna. Pred mrak prošao Bojica s njome ćuprijom, a ja ih gledam, pa mi je i samom milo, što se njih dvoje tako voli.
“Jesi l’ čuo, da se Bojica ženi?” šapne mi, kad su prošli, komšijina Vuka.
“Ta valjda nije!” čudim se tobože ja.
“Jest bome. I to uzet će Lepojku.”
“E, a Mara?”
“Mati mu ne će ni da čuje za nju, što je bajagi Šokica. Sirota Mara, kad je to danas čula, samo je problijedila, pa ni riječi. Malo prije mi je rekla: ‘Neka, nek se oženi kojom mu drago, ja ću ga svejedno voliti!’ I samo da ne zaplače.”
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.