RANKO PRIMORAC (1) – “OTPOR” br. 3 1982. DONOSI 10 OPTUŽENIH HRVATA

    Prije nekoliko godina u hrvatskim naseobinama u Californiji često se pričalo sa Udba posjeduje listu Hrvata koje bi htjela ubiti. Te priče su djelovale uvjerljivo, i to poslije dolaska Jugo-konzula Blagoje Kerkeza. Taj Kerkez je protjeran iz Švedske, a odgovoran je za mnoga ubojstva Hrvata diljem Europe. Poslije dolaska Jugo-konzula Kerkeza pojavio se neki Krešo Šimović.

    Na sudu u New York-u čuli smo da je taj Šimović dobio zadatak da ubije Ranka Primorca i još neke pripadnike HNOtpora. kad je tužitelj Baskin pozvao Franka Striškovića da svjedoči protiv nekih optuženih, čulo se i ono što tužitelj nije očekivao. Desetorica odvjetnika obrane su postavljali pitanja na koja je Strišković smireno i uvjerljivo odgovarao. Strišković je kazao, da je upoznao neke redarstvenike u Los Angelesu i da ima razgovor sa Slobodanom Rašićem i Krešom Šimovićem. Budući da ih je taj sastanak zainteresirao, Strišković je dobio elektronske naprave za snimanje i u pratnji nekih agenata poša na zakazani razgovor.

     Dok je Strišković vodio razgovor s Šimovićem i Radićem agenti su u svojem automobilu slušali i snimali. Radić i Šimović su povjerili Striškoviću da je njihov zadatak da ubiju Ranka Primorca. Strišković dalje kaže, da su mu pokazali oružje s prigušivačem, jugoslavenske putnice, međunarodne vozačke dozvole i veću količinu novca.

    Zašto su Radić i Šimović sve povjerili Striškoviću – o tome jedino zna Strišković, dok ostali mogu imati svoja osobna uvjerenja.

    Budući da sam dva puta bio uhićen od agenata FBI, a stan gdje sam živio u nekoliko navrata detaljno pregledan, još nisam čuo jesu li redarstvenici uhitili Šimovića i slične udbaške agente i koji Udbaš posjeduje oružje s kojim je Šimović imao zadatak ubiti Ranka Primorca i još neke pripadnike HNO.

    Da UDB-a surađuje s američkom policijom upoznat sam osobno u njujorškom zatvoru. Početkom prosinca 1981. godine čuvar zatvora mi reče, da imam posjetu. Kada posjeta dolazi zatvorenik dobije zatvorski dokumenat s imenom posjete. Ja sam zatražio taj dokumenat, ali mi rekoše, da ga nisu dobili ali da mogu poći u dvoranu za posjetu. Kada sam stigao u dvoranu, gledao sam po dvorani, ali nikoga poznata nisam vidio. nakon kraćeg vremena priđoše dva dvije nepoznate osobe izgovarajući moje ime i rekoše da žele sa mnom razgovarati. Jedan je bio zapuštene brade i govorio ikavski, a drugi je nosio tamne naočale i kaže da je Albanac i da radi za jednu Jugo-agenciju. (Jednom od njih je ime Romano). Odmah sam prepoznao udbaške njuške. Par sekundi sam razmišljao i pustih da vidim šta hoće. Kažu da su čitali hrvatske novine i da znaju da imam zdrastvenih problema i da sam štrajkao glađu.

   Onaj iz Jugoagencije reče, da mi oni mogu pomoći i da su poslali putnicu, da će me obići mlađa sestra. Poslije tih kratkih razgovora rekoše, da promislim i da će me opet posjetiti. S ovim sam upoznao jednog od optuženih. Rekao sam da šuti dok vidim šta te njuške namjeravaju.

    Nekoliko tjedana pred početak procesa (proces je počeo u utorak 16 veljače 1982., mo. Otporaš.) opet sam imao posjetu bez liste imena. Posumnjao sam da su došle iste osobe. Kad sam stigao u dvoranu opet nisam nikoga prepoznao. Zatim jedan reče, “šta, ne možeš da me prepoznaš”. Po naglasku zaključujem da je to onaj Albanac, ali bez naočala i ovog puta je imao kovrdžavu kosu. S njim je bio još jedan za kojeg kaže da mu je brat. Zatim izvadi papirčić iz džepa i reče da pročitam. Odmah sam prepoznao rukopis moje mlađe sestre. Sestra piše, da je bila pozvana u Dubrovnik i da je govorila s jednim čovjekom kojeg ona nikad prije nije vidjela, ali da je on rekao da poznaje men i da mi želi pomoći. Sestra piše, da su roditelji i moji prijatelji čuli preko tiska da sam zatvoren što ih jako zabrinjava. Piše, da me svi pozdravljaju i vjeruju u moju nevinost. kad sam pročitao sestrine riječi, uvido sam da je i sestra u tom čovjeku prepoznala UDB-u.

    Pitao sam – kakvu pomić oni mogu pružiti. Ovaj odgovori, da su oni iz UDB-e i da mogu preko FBI srediti s tužiteljem da me oslobodi, ako ću ja svjedočiti protiv Ante Ljubasa, te kada se odlučim da kontaktiram FBI i da će sve biti uređeno. Opet sam sve ispričao istome od zatvorenika. Rekao sam mu i ovog puta da šuti, jer imam namjeru o tome govoriti na sudu. (Koliko je meni poznato tada i u to vrijeme u Metropolitan Corretion Center u New York-u su bili: Mile Markić, Ante Ljubas, Ivan Mišetić, Ranko Primorac, a koliko se sjećam i Zvonko Bušić u prelazu iz jednog zatvora u drugi, u to vrijeme je bio tu neko vrijeme. Teško je sada znati koji je to od “zatvorenika” bio kojem je Ranko to povjerio. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

    Kada je došlo vrijeme, da i ja imam pravo govoriti, to sam iskoristio. Dva dana sam odgovarao na pitanja tužitelja Baskina i naše obrane. Tužitelj me htio prikazati da ja lažem protiv američke policije, da pišem laži u hrvatskom tisku. Donosio je kopije članaka iz HT i HL, ali sve to je išlo u korist moje obrane i svjedočenja istine. Govorio sam o ucjenama kada sam prvi put uhićen i kada su me htjeli izručiti u Jugoslaviju. Govorio sam o ucjenama UDB-e dok sam čekao da počme ovaj proces i rekao da su da svjedočim protiv hrvatskog apostola Ante Ljubasa.

    Kako je tužitelj Baskin donosio kopije papira o posjeti Hrvata iz Kalifornije, koji su mene posjetili, kao i ostale tu, kao i kopije o posjeti Ante Ljubasa Pavlu Peroviću prije šest godina u Montrealu, obrana je tražila i papire posjete ovih udbaških agenata. Na to je tužitelj Baskin odgovorio, da oni papire posjete čuvaju samo trideset dana (…?) i da to sad ne posjeduje. (Pošto sam bio jedan od optuženih i pošto sam bio tu, vrlo dobro se sjećam ovog svjedočenja Ranka Primorca. Od svih deset hrvatskih optuženika danas su živi: Ante Ljubas, Anđelko Jakić, Miro Biošić i ja Mile Boban. Za hrvatsku istinu i vjerodostojnost trebali bi svoja sjećanja iznijeti i ovi spomenuti još živi hrvatski MARTIRI njujorškog procesa hrvatske desetorke. To od nas zahtjeva hrvatska budućnost, hrvatski povjestničari i hrvatski nadolazeći naraštaji. Jer poslije nas koji smo još danas živi – a poznato je da MRTVA USTA NE GOVRE – a ne iznesemo istinu, ostaju samo NAGAĐANJA. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

    Imali smo priliku vidjeti album sa slikama i imena Hrvata Europe, Australije,, Sjeverne i Južne Amerike koji se nalaze na listi beogradskog režima, a neki su ubijeni po naredbi i sluganstvu UDB-e.

    S ovim želim skrenuti pozornost hrvatskim šarlatanima i puževima koji svjesno lažu po emigrantskim novinama da ne postoji suradnja policije država u kojima živimo.

New York, 1 svibnja 1982.