RADO OBJAVLJUJEM: OSUDA TOTALITARIZMA

Poštovani,

Piše Davor Dijanović:

Krišković je, kao što je vidljivo, smatrao da je hrvatska inteligencija bila daleko od toga da bi bila spremna izvršavati svoje obveze prema narodu, te da se radije zadovoljavala salonskim kritizerstvom. Inteligencija se mora, piše kasnije u emigraciji, „i etički i politički i intelektualno pripremiti da bi jednoga dana mogla valjano vršiti zadaću državne vlasti. Utoliko više, što osjetljiv geopolitički položaj Hrvatske zahtijeva iznimno političko umijeće u vođenju državnih poslova, njihove organizacije i uspješnog djelovanja svih institucija”. Nema sumnje da je i Kriškovićevo anglofilstvo jedan od razloga zašto je kritizirao neshvaćanje političke realnosti kod hrvatske inteligencije, s obzirom na to da su Englezi poznati po svojoj političkoj praktičnosti, oportunizmu, a često i beskrupuloznosti. Dakako, njegovo anglofilstvo, koje se više odnosilo na englesku literaturu i umjetnost, ne znači da je odobravao vanjskopolitičke poteze Velike Britanije.

Krišković je kritizirao i nadaleko poznatu hrvatsku servilnost, tj. činjenicu da Hrvati vrlo malo drže do svoga dostojanstva, što u politici i diplomaciji nužno mora rezultirati sluganstvom. Suvišno je napominjati da je Kriškovićeva kritika hrvatske inteligencije bila posve opravdana. Još je, naime, Antun Gustav Matoš ispravno zaključio da je najveća „naša nesreća što nemamo slobodnu inteligenciju”, dok je dr. Milan Šufflay zapisao:”Samo hrvatska nema i ne može postići svoju državnu samostalnost. A zašto ne! Zato ne, jer je veći dio hrvatske inteligencije ropski raspoložen, pa u to ropstvo zavađa i svoj vlastiti narod”.

Nedostatak državotvorne svijesti

Upravo je nedostatak državotvorne svijesti kod hrvatske inteligencije, što se, kako ispravno piše Šufflay, moralo negativno odraziti i na narod, bio razlog zbog koga Krišković u vrijeme Dvojne Monarhije nije istupao s programom stvaranja samostalne hrvatske države, nego je poput dr. Josipa Franka hrvatsko pitanje želio riješiti unutar Austro-Ugarske monarhije. U tu je svrhu neumorno radio na ojačavanju državnopravnog položaja Hrvatske unutar Monarhije, pa je tako uspio privoliti posljednjega habsburškog vladara Karla, da u svojoj inauguralnoj prisezi kao ugarsko-hrvatski kralj, na Silvestrovo 1916., zajamči integritet Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Također se je založio za pripajanje Bosne i Hercegovine (BiH) Hrvatskoj, za što je, kako stoji u Autobiografiji, uspio pridobiti i cara i kralja.

Uz Pilara, Krišković je tako bio jedan od rijetkih intelektualaca koji je prije kraja rata pokušavao pronaći način kako reformirati Monarhiju na hrvatsku korist. Pritom ga je, kao i Pilara, nesumnjivo vodio i strah od formiranja jugoslavenske države kojoj se je oštro protivio, dokazujući „da Hrvati kroz cijelu povijest nisu imali nikakve ni političke ni kulturne ni psihološke veze sa svojim istočnim susjedima, da su Hrvati i Srbi dva naroda sasvim različita i po svojoj državnoj svijesti i po svojoj civilizacijskoj pripadnosti, da su štoviše i njihove državne svijesti različite kvalitete, jer su im različiti i postanak i sadržaj i usmjerenost, dakle su međusobno inkompatibilne, što naravno već samo po sebi isključuje čvrst temelj za uspostavu njihove državne zajednice”.

Osuda totalitarizama

Kao i Šufflay i Pilar, tako je i Krišković nakon svršetka Prvoga svjetskog rata i radikalne preobrazbe dotadašnje geopolitičke slike svijeta, proučavao i analizirao politička, društvena i kulturna stremljenja u Europi, te upozoravao na krhke temelje versailleske demokracije. Kao demokrat i protivnik totalitarizma u svim njegovima inačicama, osuđivao je i komunizam i nacional-socijalizam i fašizam te analizirao njihova idejna ishodišta.

U likovima Kriškovića, Pilara, Šufflaya i Lukasa hrvatska je politička misao imala ravnopravne ekvivalente tadašnjim misliocima Srednje Europe. A zašto se o tome kvartetu moderne hrvatske političke misli u hrvatskim školama ne uči gotovo ništa (Šufflay je jedini od njih koji se uopće spominje.