PURA – HERCEGOVAČKO TRADICIONALNOb JELO KOJE JE STOLJEĆIMA HERCEGOVINU HRANILO

Gospodin Vlado Boban, Načelnik Općine Velika, je potomak Hercegovačkih Hrvata. Otac mu je Jerko Boban iz sela Sovići, Bobanova Draga a majka mu je Iva Brzica iz sela Pogana Vlaka kod Gruda. Upoznali su se u odkupnom poduzeću Duhanska Stanica Grude 1960. godine. Jerko je tu radio kao inžinjer/električar a Iva u slaganju hercegovačkog duhana.

Oženili su se u veljači 1961. godine. Imaju troje djece: Mile rođen 2 svibnja 1962. Seoska babica mu je bila njegova baba Iva, nadimkom Vićeka Boban. Čim se je rodio dala mu je ime Mile na uspomenu njezina sina Mile koji je u to vrijeme živio u Parizu kao kao hrvatski politički emigrant. Od miline baba Vićeka ga je prozvala “Mišo”. Zatim se je rodila Ljija 1964. i Vlado; koji ovdje na ovom DVD slikokazu prikazuje kako je njegova baba Iva/Vićeka Boban svaki dan, svaki tjedan, svaki mjesec i kroz godinu dana skoro 350 puta varila kukuruznu puru koju bi se sa ovakvim umakom – što na ovom DVD slikokazu prikazuje Hercegovački Hrvat, Načelnik Općine Velika kod Požege Vlado Boban – polijevala pura da se ukusnije i slađe pojede. To su naši hercegovački preci, djedovi, roditelji zvali  LUČINICA. Zašto Lučinica? Jednostavno zato što bi se u tavu u komadiće stavilo pršuta, špeka ili suhe slanine, što je ista stvar. Kada se to uprži, u tavu se ulije kiselo mlijeko a u drvenoj posudi koju su zvali “Tukalica” ili “Lukarica”, jer se je u toj posudi češnjak luk tukao i tako istučeni bi se prosuo po kiselom miljeku u tavi. Prilažem sliku.

Drveni Čanak, opalac za brašno, tuckalo za luk i dvije drvene kašike, skoro slične onima koje su se služile za vrijeme jela. To su bila vremena kada se nije imalo tanjura, vilica, kašika, noževa i ubrusa kao dans. Ubrus je skoro svakome bio rukav na rukama kojima se je za potrebe osoba brisala. Jelo se je iz istog čanka, malo se je govorilo kako bi se što više moglo pojesti; jer što više govoriš manje pojedeš, što manje jedeš više si gladniji. To su tada takva vremena bilo: Davno bilo sad se spominjalo da se ne zaboravi kako je prije bilo.
Tu je bila okrugla sinija oko koje bi kućna čeljad sjedala. Na sredini sinije je bio drveni čanak iz kojeg bi svaki ukućanin sa drvenom kašikom grabio iz čanka i jeo. Tu tada nije bilo tanjura da svak sebi nasipa koliko hoće. U taj čanak se stavi sve jelo što je bilo određeno za taj obrok. Ako netko previše priča, za sigurno će zgrabiti manje kašika – a svaka kašika je jedan zalogaj – što znači da bi mogao ostati i gladan. Zato se je kod nas znalo reći: da svaka ovca koja bleji, manje zalogaja jede. Zato su Hercegovci poznati da brzo jedu, jer su se iz puke nužde naučili: što manje govoriti a što brže jesti. Otporaš.I was looking for a good pura recipe on-line, and found this great one.

Hvala Vlado!

https://youtu.be/vl1418wHbHs