Rodio sam se u puri, odgoio se u puri i jeo sam puru svaki dan, osima nekoliko godišnjih blagdana i svetkovima.

Bez pure kod nas na selu nije se moglo živjeti. Pura se je jela sa lučinicom, tj. u tavi se raskrabi malo masla, stavi se pola litre kisela mlijeka i stučenog češnjaka te se drvenom kašikom polijeva po puri koja je u jednom drvenom čanku na sred okrugle sinije oko koje kućna čeljad posjedaju, svaki svojom drvenom kašikom traži po čanku grumen pure polivene s “LUČINICOM”.

Pura se je također jela sa kašom, možda više nego sa lučinicom. Ako će biti “kaša” za ručak, domaćica bi stavila malo više vode u bronzin i prije nego puru počne miješati, odlila bi pola litre ili više te purine vode od viška i to se zove “kaša”. Tda bi se ta “kaša” pomješala u tavi s rastopljenim maslom, kadkada i sa malo mesa, stuče se češnjak i pomješa se u tavi tako da dadne malo ljepšeg ukusa puri. Zato se je uz težačku motiku znalo gange pjevati:

Moj rođak Jerko, koji sada živi u Chicagu, kada je došao kod mene u Pariz početkom 1962. godine mi reće: Rodijače evo i mene kod tebe. I ja sam utekao od PURE.

Ako se dobro zagledate u ovaj dolje bronzin, svaki pojedinac si može maštati i stvarati predodžbu života hrvatskog seljaka, radnika, kojeg su ruke bile žilave i često puta krvave od žuljeva.

Mile Boban, Otporaš.