PRVI PREDSJEDNIK REPUBLIKE HERCEG-BOSNE MATE BOBAN, nadimkom PIKAĆEV

Prilažem sliku kuće generala Ranka Rafajela Boban, koji je rođak Mate Bobana a kuće su im bile jedna do druge, ili jedna uz drugu, tako da se zna gdje je rođen i prvi predsjenik Republike Herceg-Bosne Mate Bobnan.

Rođen je 12. veljače 1940. godine u mnogočlanoj obitelji, u selu Sovići kraj Gruda, u zapadnoj Hercegovini. Školovao se u Sovićima, sjemeništu u Sinju, Đakovačkoj gimnaziji.[1] Godine 1958., nakon što je postao punoljetan, postaje član Saveza komunista Jugoslavije.[2] Školovanje nastavlja u Zagrebu, gdje na Ekonomskom fakultetu stječe zvanje magistra ekonomskih znanosti. Nakon kraćeg posla u Grudama, 1966. godine zapošljava se u Imotskom. Tu je bio na čelu trgovačkog poduzeća Napredak, koje postiže izvrsne rezultate.[1]
Zbog gospodarskog kriminala, dvije godine provodi u istražnom pritvoru u Splitu. Njegovi politički suradnici su poslije tvrdili kako je u zatvoru završio zbog nacionalizma.[3] Kraj osamdesetih godina dvadesetog stoljeća dočekuje kao lokalni partijski tajnik[3] i predstavnik Tvornice duhana Zagreb, relativno situiran, sa ženom, troje odrasle djece i nekoliko unučadi.[1]
Politička karijeraUmjesto lagodnog životnog smiraja, mladež HDZ-a BiH nagovora ga da pomogne svojim znanjem, iskustvom i autoritetom u sudbonosnim previranjima raspada Jugoslavije i komunističkog sustava. Kao izabrani hrvatski zastupnik u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine ubrzo svojim radom i autoritetom zadobiva povjerenje izabranih predstavnika hrvatskog naroda, koji ga sluteći krvavu agresiju Srba i Jugoslavenske narodne armije, učiniše dopredsjednikom pa zatim i predsjednikom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine.[1]
Na Prvom općem saboru HDZ-a BiH, održanom u Sarajevu, 18. kolovoza 1990. godine, za predsjednika je izabran dr. Davor Perinović. Tadašnji predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman sazvao je za 7. rujna 1990. godine sastanak u Zagrebu na koji je pozvao sve predstavnike općinskih odbora zbog Perinovićeva djelovanja suprotnog politici HDZ-a. Na sastanku je Perinović opozvan s dužnosti predsjednika i isključen iz stranke.[1]
Izabrano je Predsjedništvo HDZ-a BiH na čelu s vršiteljem dužnosti predsjednika Stjepanom Kljujićem. Prva konvencija HDZ-a BiH održana je u Mostaru 23. ožujka 1991. godine i na njoj je za predsjednika izabran Stjepan Kljujić, a za potpredsjednike Mate Boban i Vitomir Lukić.[1]
Krajem 1991. i početkom 1992., HDZ prolazi kroz razdoblje unutarstranaĉkog sukoba u vodstvu stranke. Dotadašnji predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljujić je već duže vremena bio izložen kritik ama zbog prepopustljive politike prema Izetbegoviću i SDA, što je u nekoliko navrata i naštetilo hrvatskim nacionalnim interesima. To se najviše oslikavalo kroz pitanje uređenja BiH, naime, Kljujić je nedovoljno zastupao koncept kantonalnog uređenja, često braneći i Izetbegovićevu unitarističku politiku.[4]
U Grudama, 18. studenog 1991. godine, hrvatsko političko vodstvo utemeljivši Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, zajednicu općina hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, u čiji je sastav ušlo 30 cjelovitih općina i 10 dijelova pojedinih općina, izabralo je Matu Bobana za predsjednika. Poslije je izabran za prvog predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne i vrhovnog zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane, temelja obrane i jamca opstojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini.[1]
Boban zalagao za za decentraliziranu i federaliziranu BiH, te za afirmaciju hrvatskih zajednica nasuprot Kljujićevoj popustljivoj politici.[4] Na sjednici Središnjeg odbora HDZ-a BiH, 2. veljače 1992. godine, sudjelovao je i Stjepan Mesić u funkciji predsjednika izvršnog odbora HDZ-a Hrvatske. Na toj sjednici, dotadašnji predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljujić je podnio ostavku zbog gubitka povjerenja velikog dijela HDZ-a BiH, a kasnije i Zagreba.[4] Na tu Kljuićevu odluku utjecao je autoritetom svoje funkcije i Mesić. Za vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a BiH, na sjednici Glavnog odbora 15. ožujka 1992. godine u Bugojnu, izabran je Milenko Brkić. Boban je izabran za jednog od nekoliko članova Predsjedništva stranke.[1]
Dr. Milenko Brkić je izabran za predsjednika ove stranke, 26. kolovoza 1992. godine u Međugorju, a 24. listopada 1992. godine, također na sjednici Glavnog odbora HDZ-a BiH u Posušju podnio je ostavku na tu dužnost. Za vršitelja dužnosti predsjednika stranke izabran je Mate Boban, čiji je izbor ponovno potvrđen na Drugom saboru Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, 14. studenog 1992. godine u Mostaru.[1]
Politička vodilja Mate Bobana je glasila:[1]
“Što god nam kao narodu radili tijekom povijesti; nazivali nas bogumilima, pokušavali poturčiti, uvjeravali da smo Bošnjaci katolici, silili da budemo Jugoslaveni ili mitili da budemo Bosanci, mi, Hrvati Bosne i Hercegovine, bili smo i ostali dio jedinstvenog hrvatskog naroda. Povijesno pravo da pored Hrvatske i Bosnu i Hercegovinu zovemo svojom Domovinom i da kroz njezino državno uređenje uživamo sva međunarodna priznata prava državotvornog naroda, mi Hrvati ravnopravno dijelimo s druga dva suverena i konstitutivna naroda u BiH: Muslimanima i Srbima. Samo je zadovoljavajuće rješenje za sva tri naroda i usmjerenost europskim integracijama preduvjet stabilne i samoodržive Bosne i Hercegovine.” Ratne godineRat je Mate Boban iskusio i vrlo osobno, odlascima sina i zetova na prve crte obrane, zarobljeništvom bratića, progonstvom rodbine, gnušajući se nad tijelom, iz aviona JNA pogođene bošnjačke djevojčice pri zbjegu u Grudama, ispraćajući poginule pripadnike Hrvatskog vijeća obrane… Mate Boban je rekao:[1]
“Ja sam samo vojnik hrvatskog naroda. Samo izvršavam zadaću koja mi je povjerena. Ako mi se sutra kaže da nešto drugo radim i ako je to u interesu hrvatskog naroda to ću prihvatiti sa zadovoljstvom.” Dana 6. svibnja 1992. godine, u austrijskom gradu Grazu, Mate Boban se sastao sa vođom Srba u Bosni i Hercegovini Radovanom Karadžićem. Sastanak je sazvan na incijativu Europske zajednice, a pozvan je bio i bošnjački vođa Alija Izetbegović, koji se nije pojavio. Tema sastanka bilo je teritorijalno razgraničenje Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini, te prestanak sukoba srpskih i hrvatskih vojnih snaga na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine.[5] Kasnije je pretpostavljano da je ondje dogovarana podjela Bosne i Hercegovine na srpski i hrvatski dio.[6]
Unatoč desetinama tisuća zbrinutih izbjeglica, tisućama žrtava suprostavljenih agresiji, brojnim prvopotpisanim mirovnim dokumentima, desetinama službenih i neslužbenih sastanaka s bošnjačkim predstavnicima: Ganićem, Izetbegovićem, Silajdžićem, Delimustafićem, Šahinpašićem, Komšićem, Čengićem i izigranih dogovora od njihove strane, svjetskoj je javnosti bio mnogo značajniji onaj pretpostavljeni dogovor iz Graza. Boban je tvrdio da svjetski mediji u određivanju svjetske politike ne hvataju vijesti istine, nego lansiraju vijesti kakve su njima potrebne.[1]

Spomen ploča u Grudama posvećena Mati Bobanu i HDZ-u u svrhu uspostavljanja Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane, podignuta na četvrtu godišnjicu utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne

Bobanove ideje o Herceg-Bosni kao upravnom ustroju s elementima državnosti; vojskom, policijom, pravnim i monetarnim sustavom ne predstavlja secesiju, niti odricanje Hrvata od prava na ostali dio BiH, nisu prihvaćene od pojedinih Hrvata u Bosni i Hercegovini.. Iako je to bilo moguće, nikada joj nisu postavljene jasne granice, donesen Ustav, formirano Ministarstvo vanjskih poslova, usvojen zakon, koji bi diskriminirao pripadnike drugih naroda i dr.[1]
Dana 20. travnja 1993. godine, načelnici glavnih stožera zaraćenih vojski, Milivoj Petković i Sefer Halilović potpisuju sporazum o obustavi vatre između Armije RBiH i HVO-a. Usprkos sporazumu sukobi dostižu vrhunac u lipnju u Mostaru. Iz krvavog bošnjačko-hrvatskog sukoba, može se zaključiti da ni tragične žrtve rata nemaju istu težinu u Travniku, Bugojnu, Konjicu, Varešu i drugim hrvatskim stratištima Jablanici kao one, bošnjačke, u Stocu, Vitezu, Mostaru i dr.[1] U Međugorju, 18. svibnja 1993. godine, Franjo Tuđman, Mate Boban, Milivoj Petković, Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i Sefer Halilović dogovaraju mir između Hrvata i Bošnjaka.
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, ljudi s kojima je Boban jako dobro surađivao, boravili su, tijekom prvog posjeta Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni, na Širokom Brijegu, gdje je Tuđman otvorio obnovljenu širokobriješku gimnaziju fra Dominika Mandića. Toga 19. svibnja 1993. godine, pred oko 10.000 ljudi, Mate Boban je svoj govor završio ovim riječima:
“U ime cijele Herceg-Bosne, u ime svih Hrvata, pozdravljam predsjednika svih Hrvata, poglavara države Hrvatske dr. Franju Tuđmana. On je garancija naše slobode, on je garancija da ćemo mi uspjeti.” U ljeto 1993., Katolička crkva u Bosni i Hercegovini žestoko kritizira Bobana i njegovu politiku prema Bosni i Hercegovini.[7] Hrvatski katolički vrh, kardinali Franjo Kuharić[8] i Vinko Puljić, biskup Franjo Komarica i čelnik franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Petar Anđelović “odrješito i smjelo osuđuju zločine hrvatskih religioznih nacionalista” i podržavaju nacionalno i religijski pluralističku Bosnu i Hercegovinu.[7] Mate Boban i Gojko Šušak šalju pismo upozorenja kardinalu Kuhariću i upozoravaju ga da se crkveno vodstvo ostavi pitanja koja ih se ne tiču.[7] Mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić i fra Jozo Zovko također navode da je rat u Bosni i Hercegovini političke, a ne religijske naravi.[7]
Dana 3. kolovoza 1993. godine, u Ženevi počinje četvrti sastanak vođa delegacija na mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini, na kojima sudjeluje i Boban. Kad je uvidio kakav nepravedan mir i kojom žestinom spram hrvatskog naroda sprema međunarodna zajednica, nespreman popustiti, od izabranih predstavnika Hrvata u Bosni i Hercegovini i predsjednika Tuđmana, kojemu je bio privržen, traži odlazak sa svih funkcija.[1] Dana 19. studenog 1993. godine, nakon sastanka sa Franjom Tuđmanom u Zagrebu, Boban je smijenjen.[9], a za njegova nasljednika je izabran Krešimir Zubak.[1]
Nakon kraha njegovih ideja o upravnoj podjedinici, kao jamcu hrvatske opstojnosti i ravnopravnosti te nametnutoj federaciji s Bošnjacima, Boban je dvije godine radio u INA-i, gdje je imao dobro plaćen posao. Potom je imenovan za direktora Dubrovačke banke na području Hercegovine, a zanimao se i za nogometne i odbojkaške klubove. Umire iznenada 7. srpnja 1997. godine. Pokopan je u groblju u Gorici.[2]
Dok je lijes s Bobanovim tijelom ispraćen iz Mostara, lokalne hercegovačke radio-stanice emitirale su isključivo ozbiljnu glazbu, a na prostoru od Ravnoga do Drvara zastave su bile spuštene na pola koplja. Nema sumnje da je Bobanova smrt u Hercegovini doživljena kao nacionalna tragedija. Njegova smrt je medijski popraćena u hrvatskim i bosanskohercegovačkim dnevnim tiskovinama te na Hrvatskoj radioteleviziji i Radioteleviziji Republike Srpske.[2]

Poznavao sam pok. Matu Boban, nadimkom “Pikaćev” od djetinstva. Samo sam 6 mjeseci stariji od njega. Njegova kuća je nekih pedesetak metara od moje. Skupa smo odrasli. Kada smo došli do naših petnaest/šesnaest godina, on je otišao svojim a ja mojim putem. U našem mjestu većina nas smo više poznati javnosti našim nadimkom kojim nas svi zovu, nego našim pravim imenom. Obitelj Stjepana Boban, koji je bio poznat kao Pikać, što i zašto to ne znam, je bila jedna vrlo čestita hrvatska obitelj s desetero djece, pet kćeriju i pet sinova. Vrlo skromno su živjeli, da ne kažem da su vrlo siromašno živjeli.

Mate je od njih svih bio najbistriji u svim pogledima. Zato su upravo njega iz obitelji “Pikaćeve” poslali na visoke škole.

Ja sam Matu Boban vidio u Grudama na 30 lipnja 1991. godine. Bili smo kod moje sestre Mile koja je taj dan imala krstitke svoje kćeri Ivane. Ja sam osobno pozvao Matu na te krstitke i rekao mu da sa sobom povede svu svoju elitu, što je on i učinio. Poslije nekih skupnih razgovora, pozvao sam Matu vani i rekao mu oko prilike ovako: “… Mate, ti znaš da si ti sada na jednom takovom položaju gdje su mnoge oči uprte u tebe. Zato pazi šta radiš i šta govoriš. Okupi oko sebe najpovjerljivije osobe i djeluj tako, da, kada se za pedest, sto ili dvjesta godina o tebi bude film snimao, da te ne prikažu kao kukavicu i izdajicu hrvatskog naroda…” Mate stavi na moja ramena svoje ruke i oštrim prodirnim pogledom mi reče: ” …Ni pedlja naše zemlje neće pripasti neprijatelju…Dok je to govorio bio je suznih očiju a nogom po pločniku šara i zaokružuje što je naše i kako ćemo grčevito to branit…” Mile Boban, Otporaš.