PRVI OBLICI HRVATSKE DRŽAVNOSTI – POLITOLOŠKI PRISTUP – piše dr. Ivica Ivo Josipović, Australija.

Prilažem zemljovidnu kartu Hrvatske od prvog hrvatskog kralja Tomislava i sve hrvatske vladare do prvog hrvatskog Poglavara Poglavnika dra. Ante Pavelića.

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

PRVI OBLICI HRVATSKE DRŽAVNOSTI – Politološki pristup –

Metodologija istraživanja:

U predmetnom smislu pitanje a ujedno problem prvih oblika hrvatske državnosti (1), kao uostalom i sveukupne, pripada oblasti cjelokupne hrvatske političke povijesti od najranijih dana pa sve do našeg vremena. Drugo, hrvatska politička povijest predmetno pripada ukupnoj povijesti s tom razlikom što se kod njenog proučavanja pažnja posvećuje političkim odnosima, procesima i pitanjima. Kada se iz ukupne hrvatske povijesti izdvoji kao poseban znanstveni predmet politička povijest ona se može podijeliti u sedam razreda ili grupa:

1. Prvi razred ili grupa započinje u drugoj polovini 8. stoljeća i završava se sa slomom dinastije hrvatskih narodnih vladara. Problem pred kojim stoji moderna hrvatska politička povijest sadrži se u krupnom problemu neriješenosti temeljnog pitanja o podrijeklu Hrvata, točnije da li zaista pripadaju grupi Južni Sloveni, da li su se doista naselili u vremenu o kojem govori zvanična disciplina, da li su Hrvati zapravo starosjedioci na Dinarskom poluotoku i kakve su njihove veze sa Ilirima kao pravim narodima koji su sjedili na ovom prostoru. Na sva navedena i druga pitanja mi još uvijek nemamo valjani i znanstveni odgovor. Sukladno tome, prema jednoj grupi gledišta koju predvodi F. Šišić izloženom u njegovom kapitalnom djelu o povijesti hrvatskih narodnih vladara, dinastija narodnih vladara završava se 1097.godine kada je posljednji hrvatski narodni vladar, kralj Petar Svačić koji je imao sjedište u Kninu poginuo u boju sa Madjarima na planini Gvozd, koja se od tada naziva Petrova gora, a interesantno bi bilo istražiti da bi to zapravo bogla biti 1463.godina kada je ubijen posljednji hrvatsko-bosanski kralj Tomašević. Koristiću se prilikom da prihvatim drugo stajalište.

2. Drugi razred obuhvata neke od prethodnih faza unutar kojih se Madjari pojavljuju na političkoj i vojnoj sceni a naročito onda kada svoju aktivnost usmjeravaju prema hrvatskim krajevima i Jadranskom moru. 1102. godine u zaključenim sporazumima ili Pacta Conventa, Hrvati su pristali – zapravo promadjarska stranka – na personalnu uniju sa Madjarima. Zaključeno je da će Madjari poštivati plemenske posjede i da neće plaćati tzv. danak i poreze (što svjedoči o hrvatskoj unutarnjoj samostalnosti) dok su se Hrvati obavezali da će u slučaju rata sudjelovati s najmanje deset opremljenih konjanika, i to o svom trošku do Drave, a preko nje o madjarskom. Tada se madjarski kralj Koloman okrunio i za hrvatskog kralja u Biogradu na moru. Ova faza traje sve do prvih vojnih uspjeha Otomana u osvajačkom pohodu na hrvatske krajeve.

3. Treći period obuhvata vremena turske okupacije. U prvim fazama je Otomanska vojska pobjednička a u drugoj polovini ovog perioda otvara se proces slabljenja u vojnom i političkom smislu.

4. Ovaj period se uglavnom odnosi na austrijsku i madjarsku dominaciju u formi monarhije i završava se sa početkom Prvog svjetskog rata koji je na kraju doveo do njenog prestanka. Sličnu sudbinu doživjele su Venecija i Dubrovačka Republika nešto ranije kao i Crna Gora.

5. Period od 1918.godine do 1945.godine, što uključuje panslavistički, ilirski pokret i prvu Jugoslaviju. Svakako je važno napomenuti predmetnu usmjerenost ka hrvatskom pokretu za nacionalno oslobodjenje, zatim ustaškom pokretu i dakako NDH.

6. Period od 1945. do 1990.godine; sa stanovišta nove hrvatske političke povijesti je razdoblje od posebnog znajača glede znanstvenog tumačenja kao i uloge hrvatske političke emigracije;

7. Period koji obuhvata stvaranje suvremene hrvatske državne organizacije i Domovinsko-obrambeni rat i ovaj period se nastavlja u naše vrijeme;

Politološki pristup:

Temeljno promatrano, ne radi se o iznošenju povijesno i znanstveno sasvim novih otkrića do kojih se dolazi usput rečeno temeljitim, mukotrpnim radom timova posvećenih znanstvenika, već prevashodno o drugačijem pa prema tome i novom pristupu i metodu kojim se omogućuje na drugačije i utemeljeno na znanstvenom pristupu, drugačije objašnjavanje i tumačenje već postojećih saznanja. To je velika prednost koju nudi nova hrvatska politička povijest kada se ima u vidu da postojeća znanstvena disciplina upravo se bazirajući na takvim spoznajama, naročito glede suvremene hrvatske političke povijesti, proizvodi neprimjerene zaključke i nudi znanstveno neprimjerena objašnjenja. Istina, svaka osoba na drugačiji način promatra isti predmet premda on ima neosporive neupitne fizičke osobine, te kada je u pitanju znanstvena disciplina i ukoliko se slijede metodološke upute i metod, ne smije dolaziti do izražaja različitost tumačenja istog predmeta osim ako se umjesto takvog pristupa objašnjenje utemeljuje na odredjenoj ideološkoj koncepciji ili političkim upustvima. Time se objašnjava neprimjerenost objašnjenja zvanične znanstvene discipline u Hrvatskoj te preveliki utjecaj projugoslovenske historiografije. Politološki pristup nekim pitanjima političke povijesti i državnosti predstavlja novinu u sklopu akademske discipline. Ovakav pristup u osnovi označava da se glavna predmetna, metodološka i sadržajna pažnja usmjeri ka političkim pitanjima, dogadjajima, odnosima i procesima koji su se odigrali u odredjenom vremenskom periodu. Naravno, podrazumijeva se korištenje znanja i prednosti drugih disciplina a naročito povijesne koja se uglavnom bavi općim povijesnim pitanjima a ne isključivo političkom povijesti.

Glavna prednost povijesnog pristupa i metoda je posvećivanje osnovne pažnje na izvorna vrela ili materijalne izvore koji neposredno svjedoče o odredjenom dogadjaju. Nedostatak proizilazi iz nedovoljne pažnje ili zanemarivanja drugih stajališta čime se vrlo često onemogućava cjelovita spoznaja o odredjenom predmetu. Politološki pristup prihvata sve prednosti drugih akademskih disciplina a ujedno temeljitijom analizom političkih odnosa nastoji izvršiti rekonstrukciju prirode političkih odnosa te njihov utjecaj na državnu organizaciju, posebno na izvršnu vlast ili državu i pitanje državnotvornosti. Za razliku od povijesnog pristupa koji se uglavnom odlikuje faktografijom dogadjaja i posebnu pažnju posvećuje godinama kada nešto počinje i završava se kao i djelovanju pojedinih istaknutih osoba i krugova, te nastoji pronaći zajedničke odlike, politološki pristup i metod se prije svega bavi pojmovnim kategorijama koje inače predstavljaju temeljne odrednice odredjenih perioda kao što su društvena i politička organizacija, demokracija, sudjelovanje puka u procesima raspravljanja i odlučivanja, izvršna vlast ili državni organi odnosno državna suverenost, političke stranke i drugi politički čimbenici, podrazumijevajući ukupnu javnu ili političku djelatnost o načinu uporabe i raspolaganja bogastvom i prirodnim, ljudskim i duhovnim izvorima. Stoga ovakav pristup daleko prevazilazi zadaću povijesnog te povijesne činjenice – kao što su godine, važni dogadjaji, značajne osobe – upotrebljava kako bi objasnila zašto su se politički procesi odigravali na način kako su zapisani u političkoj povijesti ili da bi dokazala da politička povijest nije na pravilan način obrazložila odredjena dešavanja. Zbir takvih opisa, analiza i obrazloženja prerasta zatim u političku povijest kao dio opće povijesti. Dakle, zadatak je politološkog pristupa i metoda precizno analizirati i obrazložiti odredjena politička (prelomna) dešavanja kao preduvjet za unošenje u političku povijest. Povijesna disciplina je u mnogo povoljnijem položaju zato što se prije svega bavi ili nastoji, sa godinama kada su se odigrali važni dogadjaji a koje su opisani u izvornim vrelima ili izvorima, za razliku od našeg pristupa koji nema sumnje nedostaje dovoljno empirijskih podataka – na primjer dnevni red prvih političkih stranaka ili prvih saborskih zasjedanja – o navedenim pojmovnim kategorijama – recimo praktični podaci o prvim oblicima sudjelovanja puka u raspravama i odlučivanja premda postoji podatak da se na primjer odredjene godine održao Sabor – što onda nužno upućuje na primjenu alternativnim metoda kao što je metod hipotetičke analize ili drugim riječima, na osnovu raspoloživih podataka pokušati uspostaviti ili rekonstruirati kako su se odredjeni dogadjaji mogli desiti pod odredjenim pretpostavkama. Svakako to predstavlja ograničavajući čimbenik ovog pristupa i metoda ali istovremeno i njegova prednost koja se sadržava u tome što se neke praznine povijesnog pristupa i metoda dopunjavaju sa odgovarajućom analizom političkog odnosa u širem smislu riječi.Na primjer, preduvjet pravilnog kritičkog odnosa prema odredjenim vremenskim periodima predstavlja spoznaja da ovisno o tome da li je obični puk na primjeren način bio uključen u raspravljanje odredjenog pitanja te odlučivanja o istom, upućuje na zaključak o prirodi samog političkog procesa. Isključenost običnog puka upućuje na zaključak da su drugi, uglavnom izvršna tijela, preuzela funkciju demosa ili naroda. Ili obrnuto. U tome se sadrži prednost politološkog pristupa i metoda. U prvom dijelu nastoji se primijeniti ovakav pristup na analizu prvih po postanku oblika hrvatske državnosti.

Hrvatska politička povijest i državnost:

Kao što je napomenuto o pristupnom metodu, mi još uvijek nemamo dokaze o tome da li su Hrvati – u pojmovnom smislu – migrirali na područje Dinarskog poluotoka ili su dio starosjedilačkog pučanstva koje je na ovoj teritoriji sjedilo otprije. Mi još uvijek naša saznanja baziramo na pretpostavkama. Da li su povijesni izvori o ovom pitanju pouzdani isto tako je otvoreno pitanje. Taj dio povijesti koji se oubičajeno naziva “seoba naroda” obavijen je velom tajne i možda nikada nećemo saznati pravu istinu. Tako i o političkim odnosima u tom dalekom vremenu mi znamo vrlo malo uglavnom na osnovu svega nekoliko rečenica. Stidljivo se piše o Tajanskim pločama kojima se baca sasvim drugačije svjetlo na pitanje podrijekla i etničke geneze današnjih Hrvata. (2) Vladajuća historiografija namjerno gura ovo pitanje pod tepih i smišljeno inzistira na starim tezama. Svaka druga europska nacija objeručke bi se prihvatila temeljitog istraživanja ovog pitanja kojim se može dokazati etnička starost Hrvata. Prije svega smisleno je pitanje o tome da li su u tim vremenima postojali politički odnosi u smislu kojim se mi danas koristimo. Ukoliko se pod političkim odnosom podrazumijeva djelatnost upravljanja zajedničkim poslovima i usaglašavanje različitih interesa, kako osobnih, grupnih tako i kolektivnih, onda se može slobodno reći da su postojali. Budući je svijet bio jednostavniji tako je i politički odnos prije svega obuhvatao dva krupna pitanja. Prvi je opstanak ili život i drugi je svojina ili vlasnišvo pri čemu se ima u vidu zajednička svojina. Zaštita i očuvanje ova dva krupna elementa, predstavljalo je suštinu političkog odnosa ili javnih poslova u takvim vremenima. Sve se vrtilo oko toga kako zaštiti živote pripadnika grupe ili kolektiva, kako zaštititi svojinu – privatna svojina proizvod je kapitalističkog sustava – što je podrazumijevalo zemlju i oskudna materijalna sredstva, te je tom cilju bila podvgnuta ukupna javna djelatnost ili politički odnosi. Sredstvo odvraćanja ili oružana sila ili vojska predstavljala je osnovni instrument političkog odnosa kako prema članovima kolektiva tako i prema vanjskim čimbenicima. Premda su nasilje, prisila, surovost predstavljali sastavni dio onovremenog života, mi dobro znamo zahvaljujući pojedinim piscima (3) da su u takvim vremenima, kao dio političkog odnosa, postojali demokratski odnosi naravno ukoliko se pod ovim pojmom podrazumijeva sudjelovanje pripadnika grupe, kolektiva, nacije ili više nacija, u raspravljanju o odredjenim pitanjima i odlučivanje o tome kako se treba riješiti odredjeno pitanje. Isto tako mi znamo da su postojale osnovne klasne grupe od kojih se posebno izdvaja vojnička koja je uživala poseban status kako u tim vremenima tako i danas. Ali je trebalo obezbjetiti hranu što je bio osnovni zadatak klase kojoj je prvernstveni zadatak obrada zemlje. Postojala je jasna podjela izmedju sloja upravljača – vladari, poglavice, vodje plemena koji su se isticali bogastvom, sposobnosti, zaslugama ili hrabrošću – koji su takodjer imali povlašteni status budući da nisu imali obavezu sudjelovati u procesima obezbjedjivanja hrane ali su s druge strane imali obavezu i sukladnu odgovornost da se staraju o interesima grupe ili kolektiva. Nema sumnje da je obični puk sudjelovao u općim zasjedanjima ili saborima onda kada je trebala opća suglasnost plemena ili više plemena o činjenju ili nečinjenju odredjenih radnji od općeg interesa.

O tome o čemu su sabori raspravljali, kakvi su bili rezultati i slično naravno mi ne znamo ali u svakom slučaju postoje podatci o postojanju sabora kao oblika neposredne demokracije u takvim vremenima. Mi znamo na temelju povijesnih izvora da je recimo 925.godine kada Hrvatska postaje kraljevina te kada se knez Tomislav, ujedinitelj Primorske i Panonske Hrvatske okrunio za kralja, održan Prvi splitski crkveni sabor na kojem je u njegovoj prisutnost zaključeno da se izmedju ostalog ninska biskupija podredi splitskoj te da se ne mogu zaredjivati svećenici glagoljaši. Pitanje je da li se u to nejasno i maglom obavijeno vrijeme (iz našeg kuta promatranja) koristio izraz Hrvat ili se koristio neki drugi te kada je masovnije počeo da se koristi. Da li je to izraz prihvaćen i nametnut od strane stranog elementa – na primjer stranih kroničara – mi takodjer ne znamo tako da ta i slična pitanja za sada treba ostaviti po strani. Opisani razvoj predstavlja istovremeno opis nekih elemenata državne organizacije ili barem prvotnih formi. Sva se navedena pitanja mogu postaviti i kada se radi o hrvatskim vladarima Ljudevitu Posavskom i Borni kao povijesno dokazanim hrvatskim vladarima u prvim fazama hrvatske državnosti. Neosporiva su znanja i povijesne činjenice da se na čelu Posavske Hrvatske nalazio knez Ljudevit Posavski sa sjedištem u Sisku oko 810.godine. Istovremeno na drugoj strani je knez Borna predstavljao upravitelja Primorske Hrvatske (Dux Dalmatiae atque Liburiae). Isto tako je povijesna i neoboriva činjenica da je knez Trpimir, nasljednik kneza Mislava, ujedno utemeljitelj dinastije Trpimirovića, izdao 852.godine ispravu kojom splitskom nadbiskupu daruje crkve Svetog Jurja na Putanju. U ispravi napisanoj na latinskoj, po ugledu na sve druge europske dvorove, knez Trpimir sebe naziva knezom Hrvata (Dux Chroatorum) a svoju državnu organizaciju ili državu, državom Hrvata (Regnum Chroatorum). Neosporno je da nevedene povijesne osobe predstavljaju ujedno osobe za koje se vezuju prvotni pojam i forme hrvatske državnosti. Ukoliko je pretpostavka da su susjedni narodi pripadnike ove etničke grupe nazivali Hrvatima onda je sasvim prirodno da se oblik državne organizacije prijemčiv ovim povijesnim likovima može nazivati hrvatskim, izrazom kajim su se oni uostalom i služili. Svakako da su državno-politički odnosi u medjuvremenu napredovali što je podrazumijevalo uspostavu trajnih tijela koja su imala za zadatak da se brinu na dnevnoj bazi o poslovima državne organizacije. Mi to znamo na temelju nekih izvora bliskih na primjer franačkom carstvu koje se počelo nametati kao najmoćnije nakon propasti rimskog carstva. Na ovo se nadovezuje i gotovo istodobno franačko osvajanje Istre koja je Bizantu preoteta možda oko 788., a svakako prije 791.godine(4) Za razliku od prethodnog perioda u ovom su se počele javljati prve forme razvijenije političke djelatnosti ne toliko na unutarnjem planu – odnosi unutar državne zajednice – koliko u odnosima prema drugim narodima što je onda uvjetovalo pojavu i razvoj unutarnje i vanjske politike samo prividno odvojene premda predstavljaju sadržinu istog političkog procesa.

To se može primijeniti i na hrvatsku državnu organizaciju onog vremena koja je nužno slijedila krupna dešavanja kao što su nestanak jednih i nastanak drugih velikih državnih tvorevina. Bez sumnje da se radilo o tipičnoj, sukladno onom vremenu, državnoj organizaciji koja je u prvim ili početnim oblicima sadržavala sabor kao opći zbor pripadnika odredjene zajednice gdje je obični puk ili narod slobodno i bez ograničenja sudjelovao u raspravljanju i odlučivanju. Isto tako su postojala stalna tijela koje su činili najvažnije osobe od roda, zasluga i mudrosti i na tom mjestu su se donosile svakodnevne odluke a one koje su imale veliku težinu su predstavljale predmet rasprave na Saboru. Nedvojbeno su postojali oblici sudske vlati. Na toj razini razvoja državne organizacije nije postojala jasna podjela izmedju zakonodavne, izvršne i sudske vlasti što će se kasnije desiti a kao jedna od posljedica francuske revolucije. Nedvojbeno da je najvažniju klasu predstavljao vojnički sloj što je razumljivo obzirom na prilike takvih vremena. Stupanj organiziranosti i uspješnosti državne organizacije upravo se mjerio po stupnju organizovanosti i učinkovitosti vojničkog sloja te su otuda njegovi predstavnici sudjelovali u upravljačkim procesima. To je karakteristično i za hrvatsku državnu organizaciju koja se u svakom slučaju nije bitnije razlikovala od sličnih. Medjutim, jasno se uočavaju elementi unutarnje i vanjske politike što predstavlja osnovnu odliku državne organizacije iz čega se izvlači zaključak o postojanju primjerenog modela državne organizacije kod Hrvata u prvim fazama. Oko 887.godine u pomorskom boju izmedju Hrvata (točnije Neretljana) i Mlečana u blizini današnje Makarske, Mlečani su poraženi i poginuo je dužd Pietro Condicino. Tada su Mlečani preuzeli – zarad osiguranja sigurne plovidbe i trgovine u hrvatskom dijelu Jadranskog mora, obavezu plaćanja godišnjeg danka vladaru Primorske Hrvatske, knezu Branimiru. To je mogla učiniti jedino dobro organizirana državna organizacija sa dobrim vodjstvom i jakim vojnim čimbenikom. Osnovni razlog za takav zaključak proizilazi is slijedećih pretpostavki:

1. Postojanje privremenih i stalnih tijela koja su vodili opću brigo ili državničku djelatnost;

2. U centru takve aktivnosti se nalazio korist ili interes zajednice a prije svega pravo na život ili opstanak i svojina kao osnova za kasniji nastanak pojma nacionalnog interesa;

3. Djelatnost koja je vodila računa o uredjenju unutarnjih socijalnih i društvenih odnosa čpredstavlja jezgro oko kojega se razvila unutarnja politika;

4. Odnosi različite vrste prema drugim narodima i skupinama predstavljaju osnovu na kasniji razvoj vanjske politike koja je u prvim fazama predstavljala aktivnost prostijih odnosa prema drugima pri čemu se misli na kasniji razvoj diplomatske službe predstavljanja. Već na takvom stupnju razvoja postaje jasno prvo da državnička politika ovisi od materijalnih prilika odredjene zajednice pri čemu se misli na posjedovanje materijalnih dobara i sposobnosti proizvodnje hrane i naoružanja. Drugo, da državnička politika koja slijedi etnički a kasnije nacionalni interes postiže primjerenije rezultate. Treće, da su Hrvati posjedovali samostalnu i nezavisnu državnu organizaciju. Dokaz za takvu tvrdnju može se potkrijepiti time što su Hrvati nakon sedmogodišnjeg rata kada su se oslobodili franačke dominacije i opet – što svjedoci da su i prije imali nezavisnu državnu organizaciju – postali samosvojni što se pokazuje u tome da su sami (dakle bez ičijeg nagovora) zatražili i dobili od Rima Sv. Krst, za vrijeme Porinova vladanja.

5. Inače, kneza Porga ili Porina u čije doba Hrvati prihvataju kršćanstvo spominje car Konstantin Porf. u svom djelu DAI (str. 30-31). Hrvati za razliku od većine drugih nisu vojnički stalež i oružane snage koristili za teritorijalna osvajanja već isključivo za obranu – otuda je nastao pojam Domovinsko-obrambenog rata – ili za odvraćenje drugih oružanih snaga od teritorijalnih osvajanja. Po tome se Hrvati značajno razlikuju od drugih naroda jer nikada nisu državnu organizaciju bazirali na teritorijalnim osvajanjima. To su osnovne karakteristike prvih ili početnih oblika državne organizacije kod Hrvata a ujedno supstrat iz kojega su kasnije nastali pojmovi državnog suvereniteta, političkog procesa, unutarnje i vanjske politike kao temeljnih odlika svakog oblika državnosti. Analiza prvih oblika hrvatske državnosti jasno pokazuje da se u njenim počecima jasno izražava težnja za samostalnom i nezavisnom državnom organizacijom. Oko 1100.godine nastale su Bašćanske ploče, nazvana po mjestu Baški na Krku, materialni dokaz hrvatske državnosti sa do sada najstarijim hrvatskih tekstom pisanim glagoljicom. Samostalnost i nezavisnost predstavlja konstantu i temeljnu vrijednost izvornog modela hrvatske državne organizacije i sukladno tome, svaka pojedinačna forme državne organizacije – a posebno glede NDH i suvremene – treba da se dovodi u vezu sa ovom osnovnom odlikom. I u vremenima personalne unije sa Madjarima nikada se samostalnost nije dovodila u pitanje. 1242.godine hrvatsko-madjarski kralj Bela IV izdao je svečanu izjavu poznatu kao “zlatna bula” (po znatnom pečatu) kojom proglašava zagrebački Gradec slobodnim kraljevskim gradom. Drugo, to je jasna proeuropska politika. Pod ovim se razumijeva drzavničko-interesna politička djelatnost koja je orijentirana prema zapadnim zemljama kako u pogledu hrvatskih interesa i prihvatanja proeuropskih vrijednosti. Prije svega se to odnosi na kršćanstvo i vrijednosti koje iz njega proizilaze. Premda je oduvijek postojala odredjena šizma izmedju zapadne I istočne crkve te vrijednosti koje su iz te podjele proizilazile i premda su odredjeni slojevi Hrvata bili spremni prihvatati istočnu – što donekle ima opravdanja u praktičnom političkom utjecaju Bizantije – opća kulturna, vrijednosna i politička orijentacija prema proeuropskim vrijednostima se nikada nije dovela u pitanje kod Hrvata kako nekada tako i danas. Prvi značajan dokaz takve orijentacije je prihvaćanje kršćanstva. Drugi dokaz se nalazi u kasnijoj povijesti naročito u vidu personalne unije sa Madjarskom odnosno Austrijom i Madjarskom, a treći dokaz se pronalazi u pristupanju Hrvatske EU. Premda se ovime otvaraju sasvim druga pitanja o prirodi suvremenog koncepta proeuropske orijentacije i odnosa hrvatskog nacionalnog interesa prema ovoj organizaciji. Generalno promatrano, može se pratiti negativan utjecaj proeuropskog ineresa na hrvatski u suvremenom periodu. Od samih početaka hrvatska državna organizacija bila je proeuropski orijentirana što je utjecalo na prirodu unutarnje i vanjske politike i forme državne organizacije. Prvi počeci se vezuju za prve forme hrvatske državne organizacije koja bliskosti nastoji pronaći u nekim vrijednostima zapadne civilizacije. Drina je odvajkada predstavljala prirodnu granicu koja dijeli Zapad i Istok ne samo u zemljopisnom smislu koliko u duhovnom i kulturnom. Do sada se Hrvatska nije vezivala za istočne interese osim u periodu 1945-1990. kada nije postojala nezavisna i samostalna hrvatska državnost. To su neka stajališta nove hrvatske političke povijesti koja ima posebnu važnost za kasnije periode a naročito glede 7. i 8. razreda.

Pojam hrvatska državna organizacija:

Pretpostavni pojam koji treba objasniti odnosi se na hrvatsku državnu organizaciju. Pod ovim pojmom se podrazumijevaju materijalni, društveni, politički i duhovni čimbenici koji odredjuju da li se odredjena zajednica može označiti kao državna. Elementi ovog pojma su:

1. Postojanje dokazive etničke ili nacionalne grupe koja kroz odredjeni i duži vremenski period sjedi na i koristi odredjenu teritoriju;

2. Postojanje materijalne kulture koja se vezuje za etničku grupu kao i primjerenih oblika proizvodnje za zadovoljavanje osnovnih potreba i mogućnost ostvarivanja tržišnih viškova;

3. Postojanje zajedničkog jezika i pisma pri čemu se ima u vidu da se u službenoj uporabi koristio latinski jezik i pismo; uporaba narodnog ili hrvatskog jezika desiće se kasnije; U svakom slučaju se obični puk koristio u svakodnevnom životu hrvatskim ili istim jezikom;

4. Postojanje socijalnih grupa koje vrše različite funkcije u zajednici;

5. Vojska ili oružana sila;

6. Postojanje upravljačkog sloja (plemići, velikaši i vladari) i činovnika; Tome se pridodaje svećenički stalež;

7. Postojanje odredjenih tijela ili organa koja se povremeno ili trajno sastaju;

8. Postojanje zajedničkih koristi ili interesa za pripadnike zajednice;

9. Jedinstveno zastupanje takvih interesa prema drugima;

10. Priznanje drugih da postoji takva zajednica i spremnost uspostavljanja odnosa sa istom;

Na temelju izloženih elemenata dade se zaključiti da je opravdano upotrebljavati pojam hrvatske državne organizacije. Ukupna hrvatska povijest a naročito politička bogata je dogadjajima ali se na nekoliko najvažnijih zorno prikazuje da su prvotne forme i kasnije, državne organizacija, i pored stanovitih problema, od prvotnih oblika odlikovana elementima samostalne unutarnje i vanjske politike ili prohrvatske, što predstavlja dovoljan razlog da se mogu primjereno označiti kao izvorne forme.

Namjera, spontanost i organizacija:

Pitanje prvih početnih oblika hrvatske državnosti pretpostavlja raspravu o tome da li su se prvi ili početni oblici državne organizacije pojavili kao rezultat spontanosti, namjere i organizacije ili nužnosti. Ukoliko se pod pojmom spontanosti podrazumijeva odsustvo idejnog plana i odgovarajuće praktične aktivnosti, prepuštenost stihiji i odsustvo ozbiljnih namjera, tada je sigurno da hrvatska državna organizacija nije nastala kao posljedica spontanosti ili slučajnosti. Dakako, svaka idejna aktivnost ili pak praktična, ujedno sadržava i jedan elemanat spontanosti koji medjutim ne odredjuje osnovnu prirodu pojave ili aktivnosti. Kada se radi o pojmu namjere pod čime se razumijeva postojanje idejnog plana kod osoba i grupa, tada se sa sigurnosti može konstatirati da se u temeljima državne organizacije nalazila ozbiljna namjera odnosno idejni plan o realizaciji takvog zadatka. Namjera proizilazi kako iz glava ili shvatanja osoba i grupa ali isto tako iz praktičnih iskustava i iskustava drugih. Na osnovu toga se može pretpostaviti da je postojala ozbiljna namjera osoba i krugova o tome da postoje prednosti ili neposredne koristi uspostavljanja državne organizacije za čitavu zajednicu. Nedvojbeno da su spoznaje o prednostima takve organizacije u značajnoj mjeri dolazile iz drugih sredina koje su prve otvorile ovaj proces. Uskomešanost etničkih promjena na području Dinarskog poluotoka, munjevita (sa povijesnog gledišta) osvajanja i vrijeme hunske prevlasti, zatim germanske, dolazak Avara i navodni dolazak Slavena (6), utjecali su na formiranje prvih idejnih koncepcija o tome da se jedino kroz centraliziranu i organiziranu državnu strukturu može oduprijeti prijetnjama. Kada se govori o pojmu nužnosti pod čime se podrazumijeva slijed povijesnih dogadjaja i praktični odnosi koji su preovladavali u vremenu o kojem se radi, a posebno glede potrebe da se na odgovarajući način upostave i urede – kako stvarno tako i normativno – odnosi medju pripadnicima etničke ili nacionalne skupine, tada ima vrijednost tvrdnja da je elemenat nužnosti odigrao značajnu a možda i presudnu ulogu u procesu nastanka prvih formi hrvatske državnosti. Treba imati u vidu da su stvarni odnosi medju etničkim grupama, nacijama ili federacijama istih, bazirali se na otvorenoj prijetnji primjene sile ukoliko se ne zadovolje uvjeti te da su pljačka i otimačina za brojne etničke grupe predstavljala osnovnu “privrednu granu” ili su trebali pokoriti druge grupe da bi se formirale posebne klase za proizvodnju hrane. Nužnost ili neophodnost djelovanja u takvim uvjetima nametala je realnu potrebu – ukoliko se želio sačuvati život i imovina – da se pristupi organiziranju odnosa koji će omogućiti nesmetani razvoj grupe. Nema dvojbe da su prvotni oblici državne organizacije, generalno promatrano, rezultat povijesne nužnosti da se praktično primijeni idejni plan ili namjera o neophodnosti državne organizacije.

Socijalni nosioci:

Pod socijalnim nosiocima se podrazumijevaju osobe i grupe koje pripadaju, sa gledišta analize vremena u kojem se sve odogravalo, istoj etničkoj grupi i koje su pokretači odnosno izvodjači projekta prvih formi državne organizacije. Svakako su to morali biti istaknuti muževi, različiti od drugih po inteligenciji, mudrosti ali i po zaslugama te hrabrosti. Samo takve osobe, generalno promatrano, mogu biti socijalni nosioci društvenog progresa koje su istovremeno spremne izložiti se riziku, kako nekada tako i danas. Posebno se to odnosi na plemićki sloj – o kojem zvanična disciplina ima negativan stav – koji je predstavljao socijalno jezgro napretka i socijalnog nositelja državne organizacije. Gubitak takvog sloja negativno utječe na daljni razvoj društvene, etničke i nacionalne strukture. Kada je 1493.godine na Krbavskom polju – kada su se Osmanlije vraćale iz pljačkaškog pohoda – hrvatska vojska pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčana doživjela je poraz i tada su izginuli mnogi hrvatski vojnici i plemići. Od toga se hrvatska etnička zajednica nikada nije oporavila. (7) To su ujedno morale biti osobe i grupe koje su imale kontakte izvan socijalne ili etničke grupe te su i mogle primijeniti neka ikskustva. Pretpostavka je postojanje odredjenih socijalnih grupa medju kojima su najvažnije:

1. Vojnički stalež koji je predstavljao nauticajniji imajući u vidu njegovu stvarnu funkciju, kako u pogledu obrane interesa tako i zaštiti državnog poretka;

2. Proizvodjačka klasa. Uobičajeno je praksa da ovu socijalnu grupu obrazuju pripadnici porobljenog puka koji bi vremenom stekli slobodu i kroz ženidbe i udaje postajali članovi zajednice. Hrvati nikada nisu na ovaj način pristupili formiranju proizvodjačke klase budući su bili orijentirani na zaštiti svoje. Osnovni zadatak ove klase je proizvodnja hrane, viškova i neophodnih materijalnih dobara posebno za vojne potrebe;

3. Upravljački sloj. Njega su činili istaknuti predstavnici etničke grupe koji su ujedno predstavljali najznačajnije članove vojničkog staleža, tako da se može konstatirati da su u vremenima prvih formi državne organizacije upravljački i vojnički sloj predstavljali zapravo jedan i ujedno najuticajniji. Pripadnost ovom sloju se temeljima na naslijedju, hrabrosti, mudrosti, snalažljivosti, žrtvi i zaslugama.

U svakom slučaju je evidentna personalna unije vojničkog i upravljačkog sloja iz kojega će se kroz kasniji razvoj pojaviti izvršna vlast ili država. Obični puk kao i robovi koji su stekli slobodu su bili koliko mi znamo iz šturih vrela uključeni u tzv. demokratki proces koji seže do najranijih antičkih vremena i postepeno se demokratska praksa proširivala na druga područja. Zasigurno da su Hrvati nezavisno od takve prakse poznavali oblike demokracije. Prema nekim gledištima (premda mi danas znademo da su ona upitna) Slaveni pa prema tome i Hrvati, uopće nisu imali razvijen smisao za organizaciju većih političkih zajednica. Nisu podnosili nad sobom ničiju vlast a posebno od istoga plemena. (8) Dakako da su takva gledišta predmet daljih istraživanja. Tu se sadržavaju elementi samostalnosti koji će odrediti prirodu državne organizacije. Demokracija se na tom stupnju razvoja poistovjećuje sa saborskim zasjedanjima kada su svi pripadnici zajednica po potrebi se okupljali na predvidjenom mjestu i raspravljali te odlučivali o odredjenim pitanjima kao što su pitanje rata i mira. O svim drugim pitanjima su raspravlali predstavnici upravljačkog i vojničkog sloja u sklopu prvih oblika izvršnih organa iz čega će se kasnije razviti državna uprava. U svakom slučaju su postojali primjereni odnosi izmedju različitih etničkih i nacionalnih grupa sukladno vremenu i uvjetima tako da je za pretpostaviti da su spoznaje i iskustva drugih a naročito bližih, morala igrati značajnu ulogu i u procesu uspostavljanja prvotnih formi državne organizacije. Ponovo se nameće čimbenik nužnosti da se pravovremeno i na odgovarajuči način uspostave odnosi koji će druge upozoravati ili odvraćati od agresivnih namjera ili spoznaje da se mogu uspostavljati trajni ili privremeni savezi. Tada i nije za čuditi da se u glavama osoba i grupa a kao posjedica upravo opisanih odnosa onovremenog karaktera, pojavi ideja – upotpunjena sa iskustvima drugih – o nužnosti ili neophodnosti uspostave odgovarajućih oblika državne organizacije. Stoga čimbenik ili elemenat nužnosti ima presudnu ulogu na nastanak i razvoj ideje i prakse državne organizacije.

Materijalni čimbenik:

Ma koliko idejne namjere ili neophodnost uvjetuje prve korake u državnoj organizaciji, ukoliko ne postoje materijalne, aktivnost na organiziranju državnih organa nailazi na goleme teskoće i prepreke. Prvo kada se radi o vojničkom staležu i sposobnosti proizvodnje naoružanja. Zajednica koja nije u stanju samostalno proizvodili oružje vlo teško može ostvariti odvraćanje od prijetnje ii agresije. Drugo, budući je rat predstavljao stalni proces odnosa medju etničkim grupama, sposobnost održivosti tokom trajanja ratnih operacija je pretpostavljala sposobnost proizvodnje dovoljne količine hrane i stvaranje zaliha u slučaju opsade. Dakle, prvotne državne funkcije kao što su pitanje rata i dužine trajanja su podrazumijevala sposobnost organizacije materijalne proizvodnje kako za potrebe vojničkog sloja tako i običnog puka. Pljačka i otimačina dugoročno gledano nisu osiguravale prednosti nad organiziranom materijalnom proizvodnjom. Imajući u vidu opstojnost hrvatske nacije i brojne primjere uspješne obrane ili odvaćanja naprijatelja, bez sumnje da je glede našeg predmeta, postojala odgovarajuća materijalna baza koja je omogućavala da hrvatska nacija opstane u okruženju koje nije bilo prijateljsko. To je dokaz o postojanju materijalne proizvodnje kao preduvjeta prvih formi državne organizacije. Državna organizacija nije predstavljena samo kroz vojnički stalež i oružane otpore različitih vrsta. Prve forme hrvatske državne organizacije su podrazumijevale sustav carina i sklapanja ugovora sa drugim subjektima u cilju razvoja trgovine kao čimbenika materijalne proizvodnje. 1189.godine bosanski ban Kulin poveljom je dopustio dubrovčanima slobodnu trgovinu oslobodjenu plaćanja danka po cijeloj Bosni.Prve faze državne organizacije podrazumijevaju pored organizacije oružanih snaga i razvoj trgovačkih odnosa koji su prethodili diplomatskim. To je dokaz da su u sklapanju trgovačkih ugovora sudjelovali državni ili izvršni organi kao predstavnici državnog interesa te da je to podrazumijevalo organiziranu aktivnost više čimbenika kao što su pismenost, činovništvo, pravne uredbe, upravljačka djelatnost, suradnja izmedju pojedinih državnih organa, promet izmedju značajnijih naseljenih mjesta, uporaba kovanog novca, razmjena dobara, prvi oblici bankovnog sustava. Jedino je organizirana državna organizacija mogla stajati iza takvih aktivnosti. Trgovačkim ugovorima se de facto štitio nacionalni interes i omogućavala naturalna razmjena dobara kao materijalna pretpostavka funkcioniranja odredjene zajednice. To su tipične odlike državne organizacije. U kasnijim vremenskim periodima postoje bogate vrela upravo o trgovačkoj aktivnosti koja je u nekim periodima premašala značaj ratnih dešavanja. Premda se glede etničkog sastava radi o hrvatskom puku, u osnovi se radi o sporazumu dvije različite forme hrvatske državne organizacije. Štoviše, kroz kasniji razvoj pojavljuje se jedna nova zadaća vojničkog staleža koja se sastoji u osiguranju nesmetanog trgovačkog prometa i prometnica putem kojih se razmjena odvijala. Nesumljivo je da su prvotne i kasnije forme hrvatske državne organizacije sadržavale gore opisane elemente iz čega proizilazi nedvosmislen zaključak o povijesti a što znači postojanje, i razvoju hrvatske državne organizacije koja se bitnije nije razlikovala od susjednih zemalja. Ovakva rekunstrukcija prvotnih i kasnijih formi državne organizacije u zaključku upućuje na stav da su prvi oblici poznavali oblast javnih ili političkih poslova te da se sadržina javne djelatnosti pojavljuje kao osnova za razvoj unutarnje politike pri čemu su odnosi sa drugim zemljama a naročito u formi trgovačkih ugovora predstavljali osnovu za kasniji razvoj diplomatske službe i vanjskih poslova. Glede toga, prvotne forme hrvatske državne organizacije sadržavale su karakteristike sličnih zapadnih zemalja prema kojima su hrvatske teritorije gravitirale od samih početaka.

Prvotne forme državne organizacije i interes:

Treba odgovoriti na dva osnovna pitanja. Prvo, da li je u prvotnim formama hrvatske državne organizacije postojao pojam interesa ili na hrvatskom koristi. Drugo, ukoliko je postojao o kakvoj se prirodi radi. Nepobitno je činjenica da je svaka pa tako i hrvatska etnička grupa u prvotnim fazama razvoja morala biti okupljena oko odredjenih koristi. Prije svega, držanje na okupu zajednice pruža fizičku i psihološku sigurnost što je osnovni interes. Obezbjedjivanje normalnih uvjeta za život i privredjivanje (rad) je predstavljao uvjet prosperiteta što je primaran interes i osnov prvotnih oblika interesnog povezivanja. Uspješnost prvih oblika državne organizacije se procjenjuje na temelju sposobnost odvraćanja mogućih napada i stvaranje uvjeta za normalan život i rad. Stoga je vojnički sloj imao posebnu važnost. Njegova zadaća je prije svega bila u obezbjedjivanju života i imovine, pri čemu se misli na odredjenu teritoriju koja je sadržavala osnovne izvore i sirovina za privrednu aktivnost. Na tom stupnju razvoja pojam interesa se vezuje za primaran interes: život i imovina. Tek kroz kasniji razvoj dolazi do pojave drugih vidova interesa uključujuci kulturno-duhovni a što je povezano sa razvojem kršćanstva i znanstvenih disciplina. Etnička ili kasnija nacionalna pripadnost se ispoljavala kroz primarne oblike pripadanja krvno srodnoj grupi, koja je istaknutim osobama i grupama kako na osnovu tradicionalnog naslijedja ili sposobnosti, mudrosti ili zasluga, povjeravala ulogu zaštite osnovnih životnih i materijalnih uslova života zajednice. Nužnost djelovanja u socijalnoj grupi iz čega proizilazi potreba organizacije društvenih i državnih funkcija, na kraju je polučila pojam interesa ili koristi kao jednog od temeljnih pojmova političke djelatnosti a ujedno državne. Glede prirode prvotnih koristi, primjereno je konstatirati da je interes predstavljao povezujući čimbenik osoba i grupa u širu socijalnu i državnu zajednicu. Ukoliko su osobe svjedočile da unutar odredjene državne organizacije imaju kakvu-takvu sigurnost u vršenju osnovnih funkcija i sprečavanju otudjivanja “ono malo sirotinje”, tako je sasvim prirodno i razumljivo da su socijalne grupe objeručke prihvatale takav oblik državne organizacije zato što je predstavljao “siguran krov nad glavom”. Po prirodi se radi o isključivo prizemnim ili materijalnim interesima kojima su se pripadnici etničke ili nacionalne grupe povezivali te rukovodili i nalazili u istom položaju. Osobe koje su iz nekih razloga napustile ili bile primorane napustiti zajednicu, vrlo teško su nalazile svoje mjesto u drugim budući su izdali interese prethodne. Život i rad u zajednici podrazumijeva solidarnost i prihvatanje vladajućih normi ponašanja kojima se ona štitila od drugih interesa. Kroz kasniji razvoj ovaj se prvotni ili primarni interes vremenom pretvara u nacionalni sa širom lepezom pojedinačnih i novih interesa. U osnovi kasniji nacionalni interesi vuku korijen iz prvih oblika etničkih koristi ili interesa. U prvotne ili primarne interese se mogu dakle ubrojiti: obrana teritorije koju je zauzimala kroz odredjeni vremenski period odredjena skupina ili grupa, obrana i zaštita života pripadnika zajednice, zaštita svojine zajednice (treba imati u vidu da na tom stupnju razvoja privatna svojina još ne postoji u smislu u kojem mi danas o njoj raspravljamo), osiguranje nesmetanog kretanja pripadnika grupe na odredjenom teritoriju, osiguranje razmjene dobara i usluga ili trgovine, aktivnost na ustojavanju primjerene vojne sile koja je predstavljala najvažnije sredstvo odvraćanja drugih i efikasno sredstvo zaštite zajednice. Dakle, u osnovi se radi o jednostavnim ali za život nužnim koristima koje su povezivale osobe i grupe u zajednicu. Tek kasnije će oni postati bogatiji po sadržaju sukladno razvoju društvene, političke i državne organizacije premda se može konstatirati da je kako nekada tako i danas pojam nacionalnog interesa od ključne važnosti za razumijevanje političkog procesa i državnosti. Kršćanstvo odnosno crkvene organizacije su odigrale presudnu ulogu na kasniji razvoj državnih organizacija, proširivanje pojma nacionalnih interesa te pojavu duhovne, kulturne i znanstvene discipline kako glede zapadnih europskih zemalja tako i hrvatskih krajeva. Kršćanska ideja i teološki nauk sasvim idu pod ruku sa narodnom tradicijom o miroljubivosti Hrvata. Naime, Hrvate je krstio rimski Papa za vrijeme vladanja Bizantijskog cara Heraklija. Tada su isti Hrvati Papi obećali vjernost (misli se na novoprihvaćenu kršćansku dogmu) te da će ubuduće voditi samo obrambene ratove. (9) U tome treba tražiti izvorište učenja o Domovinsko-obrambenom ratu kao trajnom hrvatskom interesu. S tog stanovišta nastanak i razvoj državne organizacije ima pozitivan povijesni smisao zato što predstavlja socijalni, etnički, društveni i političko-državni okvir za nesmetano funkcioniranje uže ili šire socijalne zajednice. Otuda su moderni zahtjevi za ukidanjem nacionalnih država neutemeljeni i poticani od strane onih koji žele preuzeti funkcije državne uprave a to su u suvremenim uvjetima krupne korporacije i političko-ekosnomske organizacija kao što je EU.

 

Rani oblici državne organizacije i politički proces:

 

Zadatak je odgovoriti na pitanje da li u prvim formama hrvatske državne organizacije postoje elementi političkog procesa i ako postoje u čemu se one sastoje. To podrazumijeva približno odredjenje političkog procesa sa stanovišta tadanjeg vremena i uvjeta. Već je napomenuto da je materijalni uvjet opstanka igrao presudnu ulogu ne samo u životu osobe i grupa već šire zajednice uključujući državnu. Politički odnos podrazumijeva postojanje jednog broja čimbenika koji pokreću i djeluju u cilju ostvarivanja odredjenih ciljeva, a što su osnovi predstavlja suštinu političkog procesa. Sa gledišta vremena o kojem se radi politički proces se zapravo prevodi kao djelatnost upravljanja općim poslovima ili poslovima koji su primjereni odredjenoj zajednici. Opstanak, održavanje i ostvarivanje funkcija zajedice podrazumijeva sudjelovanje odredjenog broja osoba u upravljanju općim ili zajedničkim poslovima te ukoliko je suradnja (sudjelovanje pripadnika grupe masovno) uspješnija ili ukoliko se osobe više angažiraju u ostvarivanju zajedničkih poslova, to je stupanj uspješnosti upravljanja zajedničkim interesima ili političkom djelatnosti viši. I obratno. Sukladno vremenu u kojem se radjaju prvotne forme državne organizacije politički proces dobiva značaj upravljanja zajedničkim poslovima ili interesima koji su primjereni pripadnicima zajednice. Istina da je takva djelatnost, u poredjenju sa kasnijom, osnovna kako po intenzitetu, broju sudionika tako i po sadržini. U slučaju prijetnje agresijom, osnovna zadaća političke ili države djelatnosti – zapravo upravljačkog sloja ovlaštenog za vršenje izvršnih zadataka – sadržavala se u organiziranju zajednice na primjeran odgovor (strategiju) i stvaranje uvjeta za nesmetano funkcioniranje u ratnim uvjetima. Jednostavo se sastaje nekoliko osoba koje imaju istaknuto mjesto u zajednici uključujući pripadnike oružanih snaga, na kojem se raspravlja i odlučuje na dnevnoj bazi o stvarima koje su bitne za zajednicu. To je model funkcioniranja prvotnih oblika hrvatske državne organizacije. U slučaju krupnih pitanja saziva se opći sabor na kojem sudjeluju svi pripadnici zajednice iz čega kasnije vodi porijeklo saborska demokracija. Obični puk je na dnevnoj osnovi okupiran osnovnim pitanjima života i opstanka u uvjetima opće opasnosti koje su vrebale sa svih strana, tako da se i politička djelatnost ili aktivnost uglavnom bavila upravo takvim, za naše uvjete, primarnim pitanjima. Prema tome se može konstatirati da nije postojao politički proces koji mi danas poznajemo sa brojnim sudionicima, različitim, često protivrječnim interesima i motivima, već je primjereno govoriti o elementarnim oblicima političkog procesa koji se bavio materijalnim pitanjima života i svojine. Nisu postojale svjetonazorske niti ideološko-političke podjele ali je postojao jasan interes da se zajednica očuva, obrani i obezbijedi nesmetano vršenje svakodnevnih poslova i trgovačkih odnosa kao osnovne privredne aktivnosti.

Etničko pitanje:

Sukladno uvjetima unutar kojih se raspravlja o prvotnim formama hrvatske državne organizacije ili državnosti, pripadanje ili pripadnost grupi ili zajednici koja se naziva hrvatskom (10) uvjetovana je s jedne strane krvnim srodstvom i etničkom pripadnosti s druge strane. Od posebne važnosti je drugi elemenat koji treba staviti u odnos prema prvim oblicima državne organizacije. Pripadnost ili pripadanje i uključenost – neposredna Ili praktična – odredjenoj socijalnoj zajednici ovisila je od toga da li su osobe i grupe uključene stvarno u zajednicu i njoj pripadaju odnosno predstavljaju istu, kao i da li su prihvaćeni od iste grupe kao punopravni članovi. Prvi i najvažniji osnov dakako je čin rodjenja unutar takve grupe i zajednice od strane roditelja koji su njeni punopravni pripadnici. Punopravnost se odredjivala posjedovanjem odredjene uloge u socijalnoj grupi pri čemu se misli na praktičnu podjelu rada. Članovi zajednice koji nisu vršili korisnu ulogu nisu mogli biti prihvaćeni od iste. Brojnost etničke grupe ovisila je kako od broja krvno srodnih članova kao i brojnosti pripadnika drugih rodova i plemena istog podrijekla pri čemu se od samih početaka vodilo računa o krvnom srodstvu nekoliko generacija unazad. Postojanje takve grupe pretpostavka je nastanka etničke zajednice. Etnička pripadnost na tom stupnju razvoja odredjivalo je prvo, krvno srodstvo, drugo, pripadnost rodu ili plemenu, treće, prihvatanje socijalnih normi ponašanja kao obavezujućih i kazna za nepridržavanje istih, četvrto, prihvaćenost odredjenih tradicionalnih vjerovanja koje se prenose generacijama, peto, isti jezički izračaj i šesto, osobni osjecaj pripadanja grupi (iz ovoga će se kasnije razviti pojam nacionalnih osjećanja o pripadnosti) kao i osjećaj zaštite odnosno sigurnosti unutar takve grupe. Onda kada više srodnih socijalnih grupa, rodova ili plemena dijele navedene zajedničke odlike ili kada takve prihvataju, tada se može govoriti o pojmu etničke pripadnosti iz čega se kroz kasniji razvoj uspostavlja nacija kao kompleksniji etnički elemenat. Elemenat okrupnjavanja ili proširenja zajedničkih karakteristika nalazi se u osnovi prerastanja socijalne grupe u rod, pleme i etničku odnosno nacionalnu grupu. U pitanju je generalna razvojna odlika proeuropskih naroda ukljucujući i hrvatski. Specifičnost hrvatske etničke grupe je izmedju ostalog u tome što brojčanost nije praćena veličinom teritorije, ili drugim riječima malobrojna etnička ili nacionalna grupa se prostire na relativno velikom području koje vremenom dobiva poseban geostrateško i geopolitičko značenje. Druga odlika sadržava se u tome što su Hrvati po prirodi ratnici koji su se obavezali samo voditi obrambeni rat. Otuda je od samih početaka teritorija koju zauzima hrvatska etnička grupa imalo poseban interes sa susjedne narode kako u prošlosti tako i danas. To je važan čimbenik koji će potaknuti kod pojedinih osoba i grupa proces etničke organizacije kao pretpostavke državne i to kao preduvjet opstanka etničke zajednice ili nacije. Svakako da su iskustva drugih naroda korištena u prvim oblicima državne organizacije. Kategorija nužnosti se predstavlja otuda od posebne važnosti za nastanak prvih oblika državne organizacije i to na principima pripadnosti rodu, plemenu ili etničkoj grupi. Osoba je spoznaje o etničkoj pripadnosti dobivala od roditelja i unutar uže socijalne grupe te kao takve su se prenosila na naredne generacije, te je otuda razumljivo izmedju ostalog pitanje osobnog osjećaja o etničkoj ili nacionalnoj pripadnosti kao i stavovi drugih osoba i grupe o tome. Jasno se prati neposredna povezanost etničke pripadnosti hrvatskoj zajednici i prvih formi državne organizacije i to kao nužnost konstituiranja zajedničkih interesa u primjerene oblike organizacije. Stoga se može konstatirati da je uspostavljanje i razvijenost etničkih odnosa unuar zajednice predstavljalo pretpostavku za pojavu prvih idejnih planova da se kroz organizaciono povezivanje ili u formi državnih organa, ona učini trajnim organizacionim oblikom učenkovitog djelovanja. Drugim riječima, na poziv ili zvuk zvona organizirala se obrana i efikasno suprostavljanje pokušajima osvajanja teritorije i pokoravanja puka. Državna organizacija utemeljena na etničkoj pripadnosti omogućila je postizanje zajedničkih ili kasnijih nacionalnih interesa. To su osnovne karakteristike svih formi državne organizacije u zapadnim zemljama i u tom pogledu se hrvatska etnička grupa ni po čemu nije razlikovala dapače nastala je djelomice po uzoru takvih ali sa hrvatskim specifičnostima.

To da je hrvatska etnička grupa opstala kao posebna i nije prisilno asimilirana – i pored brojnih pokušaja – dovoljan je dokaz o ranim formama državne organizacije. U suprotnom, da nije postojala takva organizacija mi danas ne bi uopće mogli pisati o predmetu prvih formi državne organizacije. Istina, manja učestalost odnosa sa drugim etničkim grupama, povećana izoliranost uslijed slabih komunikacija i usmjerenost na domaće ognjište dakako da su doprinijeli očuvanju samosvojnosti. Generalno gledano, manji intenzitet izloženosti utjecajima drugih grupa značajno je doprinosilo očuvanju tradicionalnih vrijednosti i razvoj izvornih običajnih i kulturnih vrijednosti, kao što su jezički izračaj i vjerovanja. Kršćanstvo, kao najkrupnija kulturno-duhovna promjena, odvijala se postepeno i pored prvih negativnih iskustava – odricanje od starih vjerovanja i mnogoboštva – pozitivno je utjecalo na pojavu i razvoj kulturnih vrijednosti kao što je narodni jezik i tradicija. Hrvati su objeručke prihvatili kršćanske ideje kao svoje što je omogućilo cementiranje etničke pripadnosti i katoličke vjere. Navedena izoliranost od centra – Rim i Papa – omogućila je svećenicima na terenu više slobode vjerskog djelovanja odnosno da izvan neposredne kontrole visokog svećeničkog staleža (istovremeno taj elemenat je izmedju ostalog uvjetovao pojavu i širenje bogumilstva u Bosni kao vjerske hereze), žive zajedno sa narodom i da na narodnom jeziku propovjedaju kršćansku ideju. Na tom stupnju razvoja etnička pripadnost se postepeno poistovjećivala sa pripadnosti katoličkoj crkvi i papi kao vrhovnom poglavaru. Onda nije ni čuditi da je u prvotnim formama državne organizacije ona priznavala prevlast pape ne samo u duhovnim već i svjetovnim poslovima. Prvi hrvatski vladari zarano su ispoljavali povezanost sa katoličkom crkvom i otvoreno priznavali papine ovlasti te se izjašnjavali kao njihovi podanici. Stoga i nije za čuditi da su unutar takve državne organizacije svećenici imali poseban položaj i status priznavan od svih hrvatskih vladara te da se krvatski puk zarano poistovjetio i srodio sa katoličkom crkvom. Njihova uloga se sadržavala u davanju savjeta, korekciji odluka vladara i obavljanju značajnijih javnih poslova kao što je pisanje ugovora, ovjera ugovora i drugih državničkih dokumenata. Razlog tome leži u tome što su svećenici bili pismeni, vladali latinskim kao službenim jezikom i bili sposobni komunicirati sa drugim vladarima na primjeren način. To je osnovni razlog zbog čega je svećenstvo zauzimalo važno mjestu unutar strukture državne organizacije. Njima su povjeravani važni državnički poslovi i naročito su bili pogodni da isposluju odredjene odluke ili pogodnosti kod pape. To jasno dokazuje da su katolička crkva i njeno svećenstvo već zarana zauzimali istaknuto mjesto u strukturama državne organizacije, odmah do vladara.

Poveznica:

Proizilazi da je kategorija nužnosti od presudne važnosti za organiziranje prvih formi državne vlasti. Nužnost se prevodi kao pojam neposrednih životnih i materijalnih potreba osoba i zajednice. Postavlja se pitanje gdje se tu može pronaći idejni koncept ili plan koji je svakako prethodio bilo kojem obliku organizacije zajedničkih poslova. Oduvijek su socijalne grupe predstavljale okvir za pojavu i razvoj istaknutih osoba koje su temeljem osobnih odlika ili vrlina okupljale krug pristalica ili sljedbenika ili pristaša. Takve vrline su mogle biti intelektualne sposobnosti, hrabrost, smionost i odvažnost preuzeti rizik. Takve su se osobe dakako mogle naći kako medju običnim pukom ali je veća vjerojatnoća medju upravljačkim slojem čiji pripadnosti su imali priliku više vremena posvetiti pismenosti ili sticanju odredjenih znanja. Takve su osobe vrlo često imale sposobnost predvoditi grupu i prepoznati nužnost te su otuda i mogle se odvažiti na izvjesne rizike ili opasnosti upuštanjem u nešto nepoznato. Dakako, sve to dešavalo unutar zajednice i uz suglasnost vodećih članova iste.

Takve osobe i grupe predstavljaju socijalne nosioce unutar kojih su se pojavile prve idejne koncepcije o nužnosti pristupanja organiziranja etnične zajednice u primjerene državne forme. Otuda se s pravom može govoriti o odnosu idejnog koncepta ili plana i praktičnih formi.

Idejno i praktično:

Kada se radi o hrvatskom državnotvornom predmetu, postoji jasno razgraničenje izmedju ideje ili šireg teorijskog plana hrvatske državnosti i praktičnih formi. Budući da o prethodnim formama ovakve organizacije mi imamo vrlo maglovite i nejasne predstave, nameće se konstatacija da se naznačeni odnos najprimjerenije može istrazivati na dva praktična primjera. Prvi je NDH i drugi je suvremena hrvatske državna organizacija. Za razliku od prethodnih formi za koje mi ne možemo sa sigurnosti tvrditi da su nastale na osnovu pojedinog osobnog ili grupnog idejnog ili normativnog koncepta, za dva navedena primjera mi sa sigurnosti znamo da su postojale idejne koncepcije. Kada se promatraju sve do sada poznate forme hrvatske državne organizacije onda se nameće zaključak da su sve one slijedile opću idejnu formulu ili predstavu o samostalnoj i nezavisnoj državnoj organizaciji kao ideji vodilji. Takva ideja vodilja se ticala pitanja nacionalnog ili hrvatskog oslobodjenja i s druge strane, prava Hrvata da po vlastitim mjerilima i potrebama organiziraju sukladnu državnu organizaciju. Takva ideja vodilja se nastavlja i kroz NDH sve do današnje forme. Svi dosadašnji poznati oblici državne organizacije predstavljaju de facto kontituitet jedne te iste idejne premise koja se nikada ne može dovesti u pitanje. U pitanje se može dovesti jedino pojedini sadržaji koji su popunjavali odredjene forme. Kada se ovaj predmet promatra kroz ovakav pristup, onda postaje sasvim jasno da NDH predstavlja vid kontituiteta hrvatske državnotvorne ideje kao što su to bile i prvotne forme ali naravno sa drugačijim nosiocima i sadržajem. Glede ovog pitanje dva su osnovna stajališta medjusobno protivrječna. Prvo stajalište kojim se u cjelosti negira NDH kao oblik hrvatske državnotvorne ideje što to je karakteristično za projugoslovensku historiografiju i zvaničnu znanstvenu disciplinu. Drugo ima posebnu važnost zato što podučava o kontinuitetu svih poznatih formi državne organizacije, pribrajajući tome NDH, čime se otvara poglavlje nove hrvatske političke povijesti kojem i sam pripadam. Time se baca sasvim drugačije svjetlo na temeljna pitanja hrvatske državnosti te odnosu idejnog koncepta, praktičnih formi i legitimiteta.

Strani elemenat:

Pojam strani elemenat podrazumijeva više značenja. Prije svega se odnosi na etničku pripadnost a s druge strane se odnosi na idejna stajališta. Generalno promatrano, unutar etničke grupe koja predstavlja socijalnu osnovu za nastanak prvih oblika hrvatske državne organizacije, prisutnost stranog elementa je zanemariva budući smo objasnili genezu etničkog pitanja kada je pripadnost rodu i plemenu odredjivala i osobne osjećaje o pripadnosti. Svakako nije zanemariv elemenat miješanja sa drugim etničkim grupama ali on nikada nije značajnije utjecao na etnički razvoj. Strani elemenat je kojekuda prisutan a to je karakteristično za sve druge slične zapadne orijentacije zajednice. Poznati su slučajevi stvaranja pojedinih stranih – zapravo drugih etničkih grupa – zajednica na osnovu podjele rada i vršenja onih poslova kojima domaće pučanstvo nije bilo vično. Osobe koje su vladale odredjenim znanjima, a posebno rudarskim ili trgovinom, uživale su poseban status imajući u vidu da je stupanj naoružavanja i osavremenjivanja doprinosio uspješnosti organizacije i

obrane ali i izdavanja vlastitog kovanog novca. Takve grupe su oduvijek dobrodošle kao one koje posjeduju posebna znanja i vjestine. Inače, na tim stupnjevima razvoja nisu postojale kategorije migranata, već jedino prognanika koji su iz vjerskih ili političkih razloga tražili utočište ili siguran boravak u susjednoj zemlji. Od najranijih dana Dubrovačke Republike postojala je takva praksa što je uvjetovalo kasniji etnički sastav i orijentaciju na sve susjedne zemlje, premda se hrvatski karakter nikada nije izgubio i očuvao do današnjih dana. Druga strana ovog pitanja odnosi se na idejnu. Naime, imajući u vidu da su unutar susjednih državnih zajednica oduvijek nastajale različite idejne koncepcije, normalno je očekivati njihov utjecaj na okolne zajednice. Prva takva nova idejna koncepcija, a može se smatrati kada se radi o Hrvatima najkrupnijom, odnosi se na dodir i postepeno prihvatanje kršćanstva koje se razvijalo na ovim prostorima kroz relativno duži vremenski sve od kasnih perioda rimskog carstva. U poredjenju sa starim koncepcijama koje su svakako donesene odnekle, idejna koncepcija kršćanstva predstavljala je kulturni šok ne samo za hrvatsku etničku zajednicu već za sve druge slične. Svakako da će kasnija podjela kršćanskog svijeta na zapadni i istočni ostaviti traga na razvoj ovog idejnog koncepta u hrvatskim zemljama (primjer bradatih popova koji su živjeli u braku te je trebalo dosta discipliniranja da se takvi dovedu u red). Drugi krupni idejni koncept koji je došao sa zapada se tiče formi državne organizacije. Zarane forme rodovske i plemenske organizacije Hrvata bile su sklone istinsko demokratskim oblicima upravljanja zajedničkim poslovima roda ili plemena što se prikazuje kroz ulogu sabora. Medjutim, efikasnost i učinkovitost upravljanja zajedničkim ili javnim poslovima nametala je nužnost formiranja prvih ovlika izvršnih tijela ili buduće izvršne vlasti u zapadnim zemljama (primjer franačke državne organizacije) koji su se u praksi pokazali uspješnijim budući su sačinjavani od manjeg broja osoba koje su zauzimale poseban status te se moglo sastajati i donositi odluke na dnevnoj bazi. Takva idejna koncepcija i odgovarajuća praksa preuzeta je kao vid stranog elementa, što se smatra za drugi najvažniji dogadjaj glede stranih idejnih utjecaja na hrvatsku etničku zajednicu.

Iz izloženog razvidno je prvo da su prve forme državne organizacije proizašle iz etničkog elementa i elementa nužnosti zaštite i obrane prvotnih životnih i materijalnih interesa pripadnika etničke zajednice. Isto tako je sasvim jasno da je postojao stanoviti utjecaj stranog elementa kako u pogledu prihvatanja novih idejnih koncepcija tako i formi državne organizacije čime se dokazuje teza o proeuropskoj orijentaciji hrvatskog etničkog elemenata od najranijih vremena te da Drina i stvarno, kako od vremena rimljana preko Bizantije pa sve do današnjeg dana, predstavlja liniju razgraničenja Zapada i Istoka kako u zemljnopisnom koliko u idejnom, svjetonazorskom, političkom i civilizacijskom odnosno religijskom smislu.

1. Glede izvora koji se klasificiraju na primarne ili izvorna vrela ili sekundarne odosno literature proizašla iz prvih, kada se radi o politološkom pristupu i metodu ona nedostaje. Zapravo ne postoji niti jedno takvo djelo znanstvene prirode. U pogledu povijesne discipline situacija je mnogo povoljnija. Golema je literatura o prvotnim povijesnim oblicima hrvatske državnosti ali je broj izvornih vrela vrlo oskudan. Stoga navodim neke izvore koji mogu poslužiti kao teorijsko-metodološka podloga za slična istrazivanja. Vj. Klaić: Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882; F. Šišić: Herceg-Bosna prigodom aneksije, Zagreb 1908; F. Šišić: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1990; A. Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1940; A. Philppson: Das byzantische Reich als geographische Erscheinung, Leiden 1939; Grupa autora: Povijest Bosne i Hercegovine, Knjiga I, Sarajevo 1998; Za najraniji period hrvatske povijesti od posebne je važnosti djelo Constantine Porphyrogenetis: De Administrando Imperio; H. Gračanin: Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju, Plejada, Zagreb 2011; I. Mužic: Hrvatska kronika 547.-1089. V izdanje; Ova literature nastala je u osnovi na temeljima stare teze o Hrvatima kao slavenskom narodu te sukladno tome na idejnoj koncepciji panslavizma, ilirizma i projugoslovenstva. Otuda se ona treba isčitavati kritički budući je jednostrana. Na tome se temelji opravdan zahtjev za konstiutuiranje nove hrvatske političke povijesti koja će drugačije objašnjavati dogadjaje.

2. A. Lovrić, I. Biondić: Prva stručna ekspedicija kroz ranohrvatsku pradomovinu u Iranu, Bujština, 2000. str. 214-243.

3. Kao najvažniji izvor za najstrariju hrvatsku političku povijest smatra se djelo Konstantin Porgirogenet: O upravljanju carstvom, Zagreb, 2003.

4. O tome detaljnije vidjeti: H. Gračanin, Ibid, str.147-168.

5. M.Ančic: Zamišljanje tradicije: vrijeme i okolnosti postanka 30. glave DAI, str. 144;

6. H. Gračanin, Ibid;

7. Drugi krupan dogadjaj kada je hrvatska nacija izgubila takav socijalni sloj desio se na Blaiburškom polju i u prvim godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata. Posljedice ta dva krupna kulturna šoka osjećaju se i dan danas.

8. Povijest Bosne i Hercegovine, Ibid, str. 170;

9. L. Margetić: Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, JAZU, 1977. Str. 9;

10. Povijesna dokazivost imena i plemena hrvatskog sadržana je u glavi 31. DAI. Naravno, još uvijek postoje prijepori vezano za autora ove knjige. (Vidjeti l. Margetić, Ibid;)

(posebni dodatak stranice otporas.com)