Prof. Miljenko Dabo Peranić u Kanadi, “OBRANA” br. 101-102. 1968., 16., piše Zvonimir Došen, Kanada

Prepisujem ovaj članak iz novine Obrana, danas, utorak 9 svibnja 2023. god. što će biti idući mjesec lipanj točno 55 godina. To činim iz dva razloga; prvi (1) je za to što sam dobio molbu od jednog Hrvata da mu dostavim neke podatke o putovanju prof. Peranića u Kanadu u lipnju 1968., drugi (2) razlog je taj da smo dr. Peranić u Parizu zajedno radili u poduzeću “La Librairie Hachette” i da mi je prof. Peranić bio vjenčani kum, što je da smo bili dobri prijatelji. Ovdje imaju tri (3) slike i ja ću u prepisivanju nastojati objasniti tko je na sliki prof. Peranić. Jer da ovo nije neki povijesni događaj za one koga to zanima, za sigurno ovaj gosp. Hrvat ne bi za svoje potrebe tražio i zahtjevao neke podatke. Ispod slike ja ću sve to prepisati. Kako ovo nije neka “vojnička tajna”, ja ću ispustiti ime čovjeka koji ovo traži a svima velika hvala na pozornom čitanju. Mile Boban, Otporaš.

OBRANA, br. 101-102 1968., st 16.

     Imao sam priliku razgovarati s ljudima više naobrazbe ili velikih zvanja. Radilo se tu o Hrvatima, Englezima, ili bilo kome, uvijek su spomenuti ljudi u duši malo drugačiji od našeg malog čovjeka.

     Na primjer bio sam prisutan na jednoj skupštini u Ottavi 1962. godine, koja je bila sazvana po poznatim intelektualcima. Tu se je razgovaralo o svemu i svačemu, svakako u hrvatskom smislu, samo taj smisao je bio za jedne, dok za druge nije. (Prilažem prvu sliku na kojoj je dr. Peranić, stoje u drugom redu četvrti s lijeva ili četvrti s desna, mo. Mile Boban, Otporaš.) 

     Govorilo se kako treba kupovati narodne nošnje, praviti parade, dokazivati strancima da smo kulturan narod i t. d. Ja kao najmladji malo sam držao jezik za perdom.

     To je za mene bila prva veća sjednica u emigraciji, pa još nisam bio ni upućen u mnoge stvari. ja sam onda predstavljao organizaciju u gradu Londonu sa još dvojicom. Bili su to Ivan Čuljak i Dane Vrbanić. kada smo te govore saslušali, sjećam se da sam rekao Čuljku:

     “Moj Ivane nikad od ovog ništa. Tu se govori o svačemu, samo ne o revoluciji”. Ovakovog mišljenja bili su i mnogi drugi. kasnije sam bio prisutan na raznim sjednicama, te vršio razne dužnosti u hrvatskim organizacijama. Vrlo dobro se sjećam atentata u Njemačkoj. Dok smo čuli o čemu se radi i tko su atentatori, odmah smo se dali na posao skupljanja novca za pomoć braći u Njemačkoj. Dok na jedanput dodje vijest zapravo “zapovijest”, da se obustavi svako sakupljanje, jer da gospoda u Njemačkoj i Argentini nisu ispitali da li su atentatori u pravu, ili nisu.

     Tu je došlo do sukoba izmedju dva mišljenja. Naprimjer do sukoba izmedju filozofskog mišljenja Dra. Kukolja i vojničkog mišljenja nas, koji nikada nismo pitali, ne pitamo i nikada nećemo pitati, da li je u pravu onaj Hrvat koji digne kamu protiv srbo-komunističke hijene, pa bila to diplomat hijena, poslanik hijena, ili bilo kakova, jer bilo to ofenzivno, ili defenzivno, po mišljenju hrvatskog vojnika, hrvatski čovjek ima pravo progoniti svoga neprijatelja, koji mu radi o glavi.

     kako sam rekao mnogo puta naša inteligencija misli o hrvatskoj stvari mnogo mekše, nego mi vojnici. zato sam zbilja želio čuti mišljenje prof. Peranića (rođen 1923., umro 1994., mo.) na zborovanju radnog skupa “Sjever” u Hamiltonu. Njegove riječi nije trebalo analizirati, jer su bile vrlo jednostavne. Peranić ne misli kao neki drugi intelektualci. On zna biti parlamentaran. On zna slušati druge. On zna razmatrati mišljenja drugih ljudi, ali zna i udariti šakom u stol kad treba i kazati onu revolucionarnu: “Mi slobodu nećemo u nikoga tražiti, niti memorandumima, ni gospodskom molbom. Mi ćemo puškom u ruci srušiti srbijansku uzurpaciju i tako stvoriti slobodu hrvatskom narodu.”

Slika obitelji generala Luburića. S lijeva: Kćer Drina (1956-2012), general Luburić (1913-1969), Domagoj (1954.-), Mirica (1958.-), gđa. Marija Peranić drži kćer Anitu (1962.-), Vjekoslav Junior Luburić (1957.-)

Slikao dr. Miljenko Dabo Peranić prilikom prve posjete generalu u Carcagente 1963. godine. (Mo.) 

     mnogi od naših intelektualaca troše svoje vrijeme pišući po novinama, ono što bi naši Dalmatinci rekli “ćakule”. Drugi pak šire propagandu da su oni koji žive u današnjoj jugoslaviji, svi redom komunisti, a u isto vrijeme  kažu da će noi osloboditi Hrvatsku. Ja osobno nisam suporter nikakvih nogometaša, glumaca, ili pjevača, ali oni koji tvrdeda su Robići, Polovine, Imanovići i slični Jugoslaveni, a u isto vrijeme partijaju sa: Stanislavljevićima, Maravićima, Stanišićima i drugima nisu vrijedni ni spominjanja.

     Prof. Dr. Miljenko Dabo-Peranić u društvu Rude Erića, Marijana Nosića, Ratka Gagre i uglednih kanadskih gostiju.

     Dabo Peranić je nekako drugačiji od drugih profesora. U duši se podudara sa malim hrvatskim selajkom. Čitao sam njegove članke i prije nego što sam ga vidio i znao sam da taj čovjek vrijedi mnogo više, nego obično profesor, ili doktor. Svaki onaj tko čita Njegove članke, mora kazati isto.

     Dogodi se više puta, da kad pojedini ljudi pišu, uzmu jedan od tri cilja. Da hvale sebe. Da napadaju druge. Ili da hvale svoga prijatelja. Ako bi se ovaj članak uzeo površno, moglo bi se reći da sam ja uzeo jedan jedan od spomenutih ciljeva.

     Ne. Nisam mislio nikoga hvaliti, niti ikog napadati. Neke sam ljude spomenuo, samo zato, da bi čitaoc imao čiste pojmove za razliku od mržnje.

     Pročitao sam jedan članak u “Reader’s Digest” pisan po bivšem podpredsjedniku Sjedinjenih Američkih Država, Richardu Nixonu. Članak se u cjelini odnosi na Fostera Dullesa. Ako bi ga površno analizirali, došli bi do zaključka, da Nixon svjetla svoje kolege Dullesa i Chambersa, a da napada Rosewelta i Algera hissa. Ali kad ga pravo pogledate, radi se o sasvim trećoj stvari, koja zapravo dokazuje, kako se u vrhovima američkog parlamenta, vrlo često nadju ruski špijuni, koji su znali biti čak i savjetnici samoga “predsjednika”.

     Dado-Peranić se razlikjue od mnogih drugih još i po tome, što nikada nije napisao niti jedne riječi protiv nijedno Hrvata, premda je to nekada i morao. On se zabavlja korisnijim stvarima. Ne posjeduje finih limuzina i kuća, kao mnogi drugi. On živi skromno, kao i njegovi susjedi u kamenitoj Novalji. Tako ga je naučila živjeti baš ta Novalja. Naučio ga je to i ponos na svoju nacionalnost. NAUČILA GA JE TO “STARA GRADIŠKA”.

     On se držione stare: “Sve za obraz, a obraz za ništa!”

                                                        Zvonimir Došen.