Bog! dragi moj prijatelju, Hvala ti na odgovoru. A zašto neka pisma nisu u knjigi, ne znam, ili bolje reći znam. Kad smo kod toga onda ću ti još neke stvari, ne otkriti, nego pojasniti. Počet ću poredu.
1. Kada sam ja počeo ova pisma iznositi prije nekoliko godina, ni na kraj pameti mi nije bilo tiskati neku knjigu. Sve što sam tada mislio je to da što više Maksovih pisama stavima na forum Dnevno.hr. Tadašnji glavni i odgovorni Administrator portala Dnevno.hr. je bio Petar Mandarić od Imotskoga. On mi je osobno obećao, jer sam ja to zahtijevao da me ne banira, da to nikada neće učiniti a ja da se držim pravila da nikoga vulgarno ne vrijeđam. Tako je to počelo i mislim da sam tu stavio nekoliko stotina pisama, a svako sam prije pregledao koje bih stavio.
2. Na putu za Californiju 12 i 13 siječnja 2013. godine primjetio sam da više ne mogu ići na forum niti pisma iznositi. Najprije sam mislio da je to, što se ponekada i desi, neki zastoj ili kvar na kompjutoru. Za nekoliko dana sam primjetio i došao do spoznaje da je Petar Mandarić smjenjen, forum zatvoren i da je sve izgubljeno. Sada možeš shvatiti kako sam se osjećao.
3. Javio sam jednome državotvornome Hrvatu iz Livna sa kojim sam se dopisivao. I on je to primjetio a znao je da ja nisam najviještiji na računalu, pa mi je rekao da se strpim a da će on probati ne bili to nekako pronašao. Par dana kasnije on mi se javio i kaže da je sve pronašao i za mene otvorio posebnu stranicu Uzdanica Forum Frees i tu sve stavio, a meni preporučio da ja sve to stavim u moj Word, što sam i učinio.
4. Zahvaljujući upravo ovom državotvornom Hrvati iz Livna sada imamo sve. Ti si sve to stavio na DVD i ja to iduće tjedan na putu za Californiju preuzimam od mojeg prijatelja iz Dallasa i nosim u San Francisco kod djece da vidim šta se sve može napraviti, izvući i kopirati.
5. Za sve to vrijeme neizvijesnosti ja sam počeo pisma kronološki poređivati. To je bio veliki posao. Predsoblje, dnevna soba, blagavaonica i gdje god je bilo mjesta pisma su bila poredana po godinama, mjesecim i datumima. Kada sam sve završio i, kako se to kod nas kaže kada se jedan posao završi: “dotjerao sam cara do duvara,” uistinu sam mislio da su sva pisma tu.
6. Tek prije par dana sam primjetio da par pisama nije tu. Za originale ili kopije tih pisama ne znam više gdje su, ali više nije niti važno, jer su ta pisma već sada, zahvaljujući tebi, na DVD.
7. Slažem se s tobom da će doći vrijeme za drugo, treće i daljnja i popunija izdanja te knjige. Možda će taj teret  i još uz neke druge pasti na tvoja i moja leđa. Ne obećavam ništa ali planiram sve i mnoge druge stvari.
8. Za tvoju informaciju, a ti si prvi kojem ovo otkrivam i za ovo nitko ne zna nego moja supruga Annie, ja pa sada ti. Radi se o slijedećem:
9. Moj vjenčani kum dr. Miljenko Dabo Peranić poslije Maksove smrti pao je u nemilost kod najistaknutijih dužnostnika HNO. U tom razočaranju je 1970. godine napustio Pariz i preselio se u New York. Povukao se sam u sebe tako da nitko više nije znao za njega. Ali, pošto su moj punac i moja punica njega, kao glazbenika, vrlo obožavali i cijenili, a, istini za volji i on njih, pa su se često dopisivali.
10. Preko mojeg punca i punice sam dobio njegovu adresu a to će biti tamo negdje početkom 1978. godine. Javio sam mu se. Bilo mu je drago da sam mu se javio. Zadužio me je da nikome ne odam njegovu adresu ni br. telefona. Po razgovoru više nego preko pisama sam saznao da ipak, unatoč “zimskog sna”, prati vijesti šta se dešava i koji su sve Hrvati ubijeni u Njemačkoj, Stipe Mikulić u Švedskoj itd. Tražio je a i ja isto da se sastanemo. Dogovorili smo se za petak večer 18, subota 18 i nedjelja 20 kolovoza 1978. Pristao je da povedem kuma mojeg prvog sina Rafajela gosp. M. C.
11. Sastanak u kući kuma Peranića je bio iznad svih očekivanja. Pričalo se je najviše o sudbini generala, njegovu padu i razočaranju, a kada je trebalo da nas dvojica razgovaramo na samu, on bi uljudno rekao suprugi Mariji i M. C. da se poviku u drugu sobu kako bi mi mogli na samu pričati. Dragi moj prijatelju taj čovjek je stalno plakao – kao i ja sada dok ovo pišem – i u tim razgovorima mi je dao kopiju rukopisa knjige koju je mislio napisati: “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA” da pročitam, dadnem moje opaske i napišem predgovor. I dandanas imam kopiju tog rukopisa.
12. U nedjelju za vrijeme doručka između nas četvero – jer poslije podne kum M.C. i ja odlazimo za San Francisco – bilo je razgovora o poslu i kako moje građevinsko poduzeće, napreduje, iđe i tome slično. On se tuži i jadikuje da bi i on želio kuću kupiti, a da nije problem mjesečno isplaćivanje, nego je problem da mu treba 3/4 tisuće dollara, tj, 20% od kupovne cijene kuće. Kum M.C. i ja se dogovorimo da ćemo mu posuditi po dvije tisuće dollara i da ćemo mu poslati 4 tisuće dollara čim dođemo kući. Kumu Miljenki i kumi Mariji je to bilo jako drago.
13. Već kada smo došli kući, treba poslati obećani zajam novca, kum M.C. se nećka i kaže da mu je za sada nemoguće, jer, jer, jer,…možda malo kasnije ili ovako nekako.
14. Ja sam poslao, drugim riječima posudio kumu Miljenki Dabi Peraniću – ne četiri – nego tri tisuće dollara, i kako smo se dogovorili da on to vrati bez kamota u roku tri godine.
15. Nesreća je bila da je tog week-enda u New York-u pogivuo jedan Hrvat jugoslavenske orijentacije i osjećaja Ante Cikoja, negdje od Imotskog; ne znam točno, negdje iz dalmatinske zagore. Ako ti ovdje kažem da je VUS, Vijesnik u Srijedu, u nekoliko brojava o tome slučaju pisao, i čak na jugoslavenski trošak pokoman je u svojem groblju, onda ti slika može biti jasnija. Kada se sve to uzme u obzir postavlja se pitanje bili drugi državotvorni Hrvati koji su poginuli u Njemačkoj i drugdje bili pokopani na trošak Jugoslavije. Naravno da ne. Meni je žao tog nevinog čovjeka bez obzira kako se je on nacionalno osjećao.
16. Kada sam ja bio uhapšen 25 lipnja 1981. godine i bio u zatvoru, moj odvjetnik Dennis Roberts je u 14 krivičnih točaka protiv mene pronašao da je jedna i moje sudjelovanje u ubojstvu Ante Cikoje. To je državni USA odvjetnik Stuart Baskin protiv mene nakitio tako, jer sam taj week-end bio u New York-u samo zato kako bi se to ubojstvo izvelo. naravno da se je ta krivična točka na sudu pobila kao i sve druge, jer sam na koncu bio oslobođen svih krivičnih točaka.
17. Kada su u 5 do šest u jutro 25.6.1981. agenti FBI upali u moju kuću dok su sva djeca spavala, za par sekundi i bez velikih obrazloženja su mi stavile lisice na ruke. Na upit: da zašto sam uhapšen, odgovor je bio: na sudu ćeš saznati. Kada su počeli kuću pretresati, pitao sam ih dali imaju dozvolu za pretresati moju kuću, rekli su da nemaju. Onda sam im rekao da po zakonu ne mogu moju kuću pretresati bez dozvole. Povukli su se odmah vani ispred kuće. Bilo ih je preko dvadest. Istina nisam ih brojio, ali mnogo ih se je ispred kuće šetalo, naravno, kao neki gosti, sve u civili.
18. Rekli su mi da sa suprugom ne smijem francuski pričati. Ako imam što reći, mora biti na engleskom tako da oni znaju o čemu se govori. Pa, rekao bih, da je to donekle i razumljivo. Ipak sam uspio suprigi reći da po zadi kuće, gdje agenti nisu išli niti ih je bilo, sa djecom uspije sve moje dosije, pisma, kartoteke i ostale stvari vezane za organizaciju HNO iznese. Maloj drini je tada bilo 12 godina. Supruga Annie ju je konopom preko verande spustila na tlo, dok su Sophie 16 a Catherine 13 godina, – ostali Rafajel i Stjepan bliznaci 6 a mali Mile 2 i pol godine su stali kao mališani po strani – sve stavljali u kutije i materi donosile da ona konopom sve spušta Drini a ona nosu u žbunje na kraju našeg zemljišta.
19. U devet sati došli su sa dozvolom, pretresli kuću, odnijeli sa sobom ono što su mislili da je “krivičnog” sadržaja. Kada su oni otišli, supruga je nazvala jednu našu prijateljicu francuskinju koja je udata za Talijana, gospođu Elizabeth Pignatelli, da dođe kod nje, tj. kod moje supruge, da joj ima nešto vrlo važno saopćiti. Došli su odmah svih petero, tri curice, otac Antoine i Elizabeth. Tada im je supruga Annie rekla šta se je dogodilo i zamolila ih da uzmu sve kutije, pakete pune stvari i zadrže kod njih dok ova “Bura i Olija” ne prođu.
20. Ja sam bio u zatvoru nepun mjesec dana, jer su me vlasti pustili za 250 tisuća dollara jamčevine = “Bail-out”, što znači da se mogu braniti sa slobode. Kada sam bio oslobođen, subota 14 svibnja 1982., poslije procedure i preko odvjetnika položene molbe, meni se je taj novac, jamčevina, povratio.
21. Bez posla preko 18 mjeseci, našao sam jedan posao u državi Texas-u tako da sam se u lipnju 1983. preselio s obitelji u Texas, gdje se i sada nalazim, ali su sve moje stvari ostale kod tog prijatelja u San Franciscu. Sve moje brige su sada bile okrenute prema: kako sačuvati obitelj, djecu odgojiti i dati im ono najosnovnije što im treba i za školi i za život. Nisam se ja mnogo brigao za te kutije pune knjiga, pisama, novina, članaka i raznog meni dragog materijala. Sve što me je sada zanimalo je dignuti obitelj na noge, a za sve ostalo doći će vrijeme. Ipak sam u kolovozu 1985. otišao u San Francisco, iznajmio kamion i sve te stvari dovezao u Austin, Texas.
22. Hrvatska politička emigracija je bila u to doba toliko polarizirana da je to, gledano iz normanog ugla, bilo potpuno neshvaljivo. Da ironija bude još veća, čelnici trećeg Sabora Hrvatskog Narodnog Vijeća su glasovali da se ne mogu kandidirati u Sabor HNV Zvonko i Juli Bušić. To govori do koje polarizacije je tada došla hrvatska politička i nacionalna emigracija. Kako sam ja bio predplatnik mnogih hrvtskih časopisa i novina preko kojih sam držao dnevni, mjesečni i stalni kontakt, saznao sam da je u New York-u održan neki simpozij ili sastanak Hrvatske Akademije Amerike na kojem je izabrana nova uprava. Neugodno sam se iznenadio kada sam vidio neka imena koja su surađivala sa ovdšnjima vlastima protiv nekih osuđenih Hrvata koji su bili s menom na sudu u New York-u, a, opet neka druga koji su dali svoje potpise – njih na broju (50) – za demokratizaciju Jugoslavije, među kojima je bio jedan jako poznat Hrvat (oprosti, neću iznositi imena da ti ukus ne pokvarim) s kojim sam bio u pismenoj vezi. Nisam mu htio pisati, jer u tom slučaju bi imao dokaz šta sam mu pisao, pa kada dođe vrijeme bi sa mojim pismom mlatarao lijevo/desno, nego sam ga nazvao na telefon i rekao mu što sam imao reći. Iznenadio sam se kada mi je u razgovoru rekao da je bio s drom. Peranićem koji mu je obećao svu koraspodenciju između njega i generala, ali da se to nalazi kod tebe, pa te molim da mi to odmah pošalješ.
23. Kako nisam htio mu ta pisma poslati, napisao sam pismo kumu Peraniću. On mi je odgovorio da je to istina i da mu što hitnije pošaljem sva pisma. Kum Peranić je znao, jer sam mu to prije dao do znanja, da je sve sačuvano i da se nalazi kod jednog mojeg prijatelja u San Franciscu. Ja sam sada kumu Peraniću rekao da su sve te stvari još uvijek u san Franciscu. Tako sam se ja branio. Kroz pisanje i prepucavanje jedan drugome kroz pisma, situacija se zategnula do te mjere da je on počeo sada direktno pisati, naravno na francuskome, suprugi Annie. Sada sam skopčao da je on ljut, a i ja sam skopčao da mi duguje 3 tisuće dollara. Moja supruga Annie sada njemu odgovara, naravno da sam to bio ja, da čim on nama pošalje bez kamota posuđeni novac već 9 godina (to je bilo 1987), da ćemo mi osobno otići u San Francisco po pisma i njem ih poslati. Kum Peranić je nama poslao posuđeni novac, i tako se je ta stvar za obje strane zadovoljno završila.
24. Pošto sam ja poslovno bio vrlo zauzet i nisam imao dovoljno vremena za kopiranje, rekao sam suprugi Annie od šestero (6) djece da mi ona kopira sva ta pisma. Pošto ona nije znala hrvatski i pošto nije najiskusnija bila na kopiranju, pošto su je djeca tu i tamo za neke stvari zvala i pošto nekada nije bilo onog praška u stroju za kopiranje, i pošto su neka pisma bila slijepljena, kopije nekih pisama bile su kopije kopija i nisu bile najbolje, tako da sada imamo ono što imamo. Ovo sam sve našao potrebno ti reći da se i za ovaj detalj po prvi puta zna poslije preko tri (3) destljeća.
25. Nadam se da ćete iz svega napisanog shvatiti zašto neka pisma nisu i knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”.