PRILOŽENE SLIKE POKAZUJU “S ČIME JE BILA SUOČENA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA”, piše Zvonimir Došen

 

S ČIME JE BILA SUOČENA  NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

“Naučio sam mrziti sve izdajnike i ne postoji zaraza na koju više pljujem od izdaje  – rekao je pred 2500 godina  za one koji su služili okupatoru.”  –  Aiskulos.

U prošloj emisiji razmotrili smo neke poviestne istine o prijesnoj suradnji vođa Hrvatske Seljačke Stranke s velikosrbskim okupatorom Hrvatske poslie smrti Stjepana Radića.

U današnjoj emisiji govorit ćemo o njihovoj suradnji s Titovim boljševicima. 0d 1943. do 1945. Vodstvo Hrvatske Seljačke Stranke u izbjeglištvu : dr. Juraj Krnjević, dr. Juraj Šutej, dr. Ivan Šubašić sa svojim pomoćnicima dr. Milanom Martinovićem,Ilijom Jukićem, ing. Franjom Gaži i dr. Rodolfom Bičanićem nije htjelo ni čuti za Nezavisnu Državu Hrvatsku, a kamoli zalagati se za njezin obstanak. Njima nije bilo jasno da se s raznim režimima ne moramo slagati, jer oni su privremeni i prolazni, njih se može, a ponekad i mora mijenjati, ali država jednoga naroda mora biti vječna i nju se ne može ni u kojem slučaju poistovjećivati s bilo kojim režimom. To su svetinje kojih se svaki pošteni čovjek mora pridržavati.

Ne, to za Krnjevića i vodstvo HSS-e nisu bile svetinje, što je Krnjević jasno dokazao u svojim “dodatcima” deklaracijama jugoslavenske vlade, čiji sadržaj je u svojim govorima i pismima dužnosnicima HSS-a  stalno ponavljao.

Tako u svojim govorima na “sednici ministarskog saveta”  na 2. i opet na 6. srpnja 1943., on podvlači:  “Najodlučnije osuđivati sve one koji rade protiv uspostave Jugoslavije, kao i one koji šire razdor između Srba, Hrvata i Slovenaca, ili koji direktno ili indirektno saradjuju s neprijateljem i njegovim kvislinzima”.

Iz ovog njegovog govora jasno se vidi da su za njega “kvislinzi” svi koji se bore protiv njegove Jugoslavije.

Uz ovo tu je još nešto vrlo jasno. U svojim “dodacima” i govorima Krnjević govori o “uspostavi Jugoslavije”, što znači da je i njemu jasno da ona više ne postoji, jer ne može se uzpostavljati nešto što već postoji, ili je to zato što je već bio počeo raditi na uzpostavi nove, boljševičke Jugoslavije.

Pokazalo se da se radilo o ovom potonjem, što svjedoče njegovi dopisi s dužnosnicima HSS-a u domovini. U jednom dopisu s Z. Rastekom on, između ostalog, kaže: “…..mi cijenimo narodno-oslobodilačku borbu i dajemo joj priznanje, kako ju ide….”, a u dopisu s Petrom Radićem: “…što ste podupirali otpor predvodjen po Titu, protiv toga ne da nema niko ništa, nego je to pohvale vrijedno….”.

Krnjević, u svojstvu, “bivšeg podpredsjednika Jugoslavije, glavnog hrvatskog zastupnika u inozemstvu i u ime hrvatskog narodnog zastupstva” kako se on tada podpisivao, u pismu od  26. prosinca 1944. Winston Churchill-u i 10. rujna 1945. njegovom ministru  vanjskih poslova, Ernestu Bevinu, uporno traži da “porade kod Tita da se HSS prizna partnerom Narodnooslobodilačkog Pokreta u oblikovanju bolje i zdravije poslijeratne Jugoslavije”.

U pismu od 26. prosinca 1944. Krnjević kaže: “Hrvatska Seljačka Stranka pozdravlja interese koje su poduzeli Veliki Saveznici u oblikovanju bolje i zdravije poslije rata Jugoslavije. Nitko ne stavlja u pitanje važnost Narodnooslobodilačkog Pokreta, ali ne može ozbiljno da tvrdi da je on sveobuhvatni predstavnik njezinih (misli na Jugoslaviju) sastavnih naroda ”.

Ove Krnjevićeve tvrdnje, posebno ova zadnja, podpuno su točne, samo je zaboravio navesti da kao i Titova komunistička partija, ni on i njegova stranka nisu, ni u kojem smislu, predstavljali tu ‘veliku većinu hrvatskoga naroda’.

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske  za veliku većinu hrvatskoga naroda koja se dragovoljno uključila u njezinu obranu, Mačekova HSS je de facto prestala postojati, a komunistička partija, kao tuđa protuhrvatska ateistička i teroristička formacija, u širim slojevima hrvatskoga naroda imala je sasvim neznatnu podršku.

Kao takva ona je bila podpuno suprotna svim njegovim osnovnim i nacionalnim interesima. Zato, kako bi ojačala svoj zločinački pokret Partija je tražila vezu s onim krugovima čiji su ideali i interesi bili oprečni onoj većini koja se uključila u borbu za obstanak Nezavisne Države Hrvatske i nije nikakvo čudo što je suradnju zatražila s onim krugovima koji su bili za istu državu, iako s drukčijim političkim uređenjem.

U časopisu  tkzv. narodno-oslobodilačkog pokreta “Slobodni Dom”  Vladimir Bakarić piše: “ ….Ne bismo imali prava, kad već ovdje ne bismo kazali da HSS ipak igra – i to ne baš malu ulogu u pripremi naroda za njegovu današnju borbu”.

Andrija Hebrang u glavnom listu Komunističke partije Hrvatske “Naprijed” u poruci vodstvu HSS-a blago kudi one koji “…dosad pa su još i sad izvan i protiv narodne borbe”.

Uza sve to, proces privlačenja šireg članstva HSS-e išao je dosta sporo najviše radi toga što je uzpostavom NDH velika većina “običnog” članstva odbacila Mačekovu politiku integralnog jugoslavenstva i uključila se u obranu svoje države Hrvatske.

Ipak, neki od onih “školovanijih” članova HSS-e koji su vrlo dobro znali da su Maček i njegovi najbliži suradnici Hrvatsku mogli zamisliti jedino u jugoslavenskom kontekstu, o svemu tome su šutjeli sve do sedamdesetih kad je u vodstvu emigrantskog HSS-a (a duge nije ni bilo) došlo do raskola. Tad je frakcija koju je poveo dr. Mladen Giunio Zorkin odgovornost za sve antihrvatske radnje počela prebacivati na Krnjevića i njegove adherente, a ovi na Zorkina i njegove, a jedni i drugi su štitili Mačeka kao da on nije s ničim imao nikakve veze. Ako se išta što je izašlo iz ove svađe može nazvati pozitivnim jest to da su na vidjelo izašli mnogi detalji do tada nepoznati većini hrvatskog naroda.

Tako je, između ostalog, objavljena i priča Tomislava Baburića, sina  zastupnika HSS-e u vladi Cvetković-Maček za kotar Bjelovar gdje piše slijedeće: “Slučaj s mojim ocem bio je drugačije naravi nego što je to bio slučaj kod drugih zastupnika iz redova HSS i to iz slijedećih razloga. Narodnooslobodilačka borba imala je najviše problema na području Korduna i Banije, kao i većim dijelom Pokuplja. Sam stav naroda u Kordunu bio je u većim pogledima pro-kraljevski (četnički), kod pravoslavnih, a radićevski kod Hrvata. Tako da ćelije NOB-e koju su u ono doba zastupali članovi Izvršnog vijeća Centralnog Komiteta; Većeslav Holjevac, Čanica Opačić i Gojko Nikoliš nisu mogle doći do izražaja kod širokih slojeva naroda, nego su tek imale djelomičnu podršku od pravoslavnog stanovništva. Kontakti moga oca sa Izvršnim tijelom NOB-e za Hrvatsku koji su bili vođeni u Topuskom završili su bez uspjeha.

Tu se radilo o prihvaćanju plana koji je izradilo vodstvo HSS-a u Zagrebu.

Taj plan predložio je ing. August Košutić podpredsjednik HSS-a.

U toku tih pregovora bilo je od Centralnog komiteta dostavljeno Čanici Opačiću, koji je tada bio na dužnosti komandanta Kordunaške proleterske brigade, da na svaki način poradi da moga oca uvede u redove Narodnooslobodilačke borbe……”.

Sve u svemu, kako piše Baburić, radi nekih nesuglasica oko podjele vlasti, njegov otac je odbio ući u službu komunistima. Zato mu je, kad su partizani zauzeli Bansku Selnicu  u jesen 1944., zaplijenjena sva imovina. On se u to vrieme skrivao kod nekih prijatelja.  U proljeće 1945. bio je uhićen i osuđen na osam godina robije, “radi sabotaže Narodnooslobodilačkog fronta”.

Kako piše jedan od razočaranih članova HSS-e, – “Partizani su u procesu privlačenja pristalica HSS-a u opći tok Narodnooslobodilačkog fronta počeli formirati tobože vojne jedinice Hrvatske Seljačke Stranke kojima su davali imena “Matija Gubec”, “Braća Radić” itd. A što se događalo s tim jedinicama najbolje svjedoči jedan od broja “slučajeva”.

U jesen 1943. Hrvatska Seljačka Stranka je stupila u vezu s partizanskim jedinicama u centralnoj Slavoniji ( u Virovitici ) radi ‘brze i aktivne suradnje’. Pomoću zastupnika HSS-e onoga kraja, pristaša HSS-a domobranski konjički satnik Mato Cerić započeo je tajne pregovore s partizanima u svrhu osnivanja vojnih jedinica HSS-e  u okviru “Narodnooslobodilačke vojske”.

U tim pregovorima partizane su zastupali; Dušan Brkić (četnik iz Obrovca, sada član Centralnog komiteta komunističke partije, kasnije proglašen kominforbirovcem i poslan na Goli Otok), nekakav Tehek i “komandant VI. korpusa” ( kasniji komandant Jugoslavenske ratne mornarice) Mate Jerković iz Novog Sela kod Petrinje.

Cerić im je prenio neke “specijalne priedloge” koje je dobio od člana vodstva HSS-e u Zagrebu Ivana Farolfija. Jedan od glavnih zahtjeva vodstva HSS-a  bio je da, kad Cerić pređe u šumu i formira partizansku jedinicu HSS-e, uz jednog komunističkog polit-komesara bude i jedan komesar HSS-e.

Perfidni boljševici, kako bi se što lakše domogli oružja i druge opreme Cerićeve bojne, izjavili su da oni odustaju od svoga komunističkog komesara i da će komesar HSS-e biti podpuno samostalan u odgajanju svojih jedinica u “duhu narodnooslobodilačke borbe”. Za početak, HSS je odmah u šumu morala poslati 160 dobro naoružanih Cerićevih domobrana “kako bi se uvježbali u vođenju gerilskog rata” poslije čega će postati organizatori jedinica HSS-e u šumi i provesti mobilizaciju oko 15.000 seljaka pristaša HSS-e.

Cerić je u listopadu 1943. pod punom opremom poslao svoju bojnu u šumu, a sam je još dva dana ostao u Virovitici kako bi nadzirao prievoz ostale opreme. Kad je dva dana kasnije Cerić stigao u šumu našao je nešto čemu se nije nadao. Svi njegovi vojnici bili su razoružani i zarobljeni.   Nakon nekoliko minuta i on se našao među njima, a stranački funkcioneri koji su u šumu pristigli na “organizirani tečaj” smjesta su pokupljeni i poslani na najopasnija mjesta u prvim borbenim redovima. Većina njih je odmah u prvim danima izgubila život, rijedki su preživjeli.

Pošto je izvršio najgore izdajstvo, prevareni Cerić nije se mogao vratiti natrag. I on je tobože kao “operativni oficir” poslan na prvu liniju, ali čim su partizanski vođe uvidjeli njegovu vojničku sposobnost bio je zatvoren i osuđen na smrt kao reakcioner, jer se usudio kritizirati partizansku taktiku koja uobće nije štedjela ljudske živote što za njega nije imalo ništa zajedničkog s vojničkom taktikom. Nakon dva mjeseca bio je “pomilovan”, da bi opet ubrzo bio strpan u zatvor gdje je bio strašno mučen.

Kad je vlada NDH proglasila amnestiju za sve domobrane koji se vrate iz šume, Cerić je pomoću stražara koji su bili pristaše HSS-a  pobjegao iz zatvora i predao se zapovjedništvu I. Domobranskog Gorskog Zdruga, a ovi su ga, prema propisima, predali vojnoj policiji. Sad su Mačekovi i Krnjevićevi ljudi počeli s pričama o njegovim “mučenjima u ustaškim zatvorima” navodeći kako mu se:  “glasom amnestije nije smjelo ništa dogoditi” – što nije istina, jer iako se u amnestiji kaže “svim domobranima” to se nipošto nije odnosilo na one koji su dogovarali, organizirali i izveli njihovu defekaciju u neprijateljske redove, a najmanje na one koji su predajom tako velike količine ratnoga materijala silno pomogli komunističkoj bandi da što efikasnije izvrši pokolj nad hrvatskim narodom.

Bez obzira na sve, oni su bili toliko zaslijepljeni svojim modelom “hrvatstva unutar jugoslavenstva” da nisu bili u stanju vidjeti da je taj njihov model bio poguban za hrvatski narod jednako kao i onaj komunistički.

Uz to su još bili i glupi, što svjedoči i to da je poslie svega što im se događalo u trgovini s  “drugovima u šumi”, sam podpredsjednik stranke August Košutić otišao u šumu kako bi s komunistima utanačio kakvu pogodbu. Odmah je strpan u zatvor gdje je pod batinanjem proveo tri i pol mjeseca.

Unatoč svemu tome, ni u ono ratno vrieme kad se su sve zaraćene strane strijeljale za puno manje prekršaje nego pokušaj izdajstva,  naveliko razvikana “zločinačka država” NDH iako je imala nepobitne dokaze o njihovoj izdajničkoj raboti, nije dala pogubiti ni Cerića, ni Farolfija, ni Košutića, ni Mačeka, niti jednoga od njih.    Svi vodeći ljudi HSS-a, uključivši i Mačeka, umrli su prirodnom smrću – kao jugofili do zadnjega daha.

Nu i među vodećim ljudima HSS-e našao se barem jedan koji je imao pravilno mišljenje o komunistima i njihovoj  “narodnooslobodilačkoj borbi”, ali tek poslije što su ga ovi više puta naveli na tanak led, kao u slučaju Cerić.

To se dade zaključiti iz pisanja komunističkog  “Slobodnog Doma” gdje se pod naslovom “Prava slika gospodina Pernara”  opisuje razgovor  nekog Marka Matka, seljaka iz Đurđenovca s drom Ivanom Pernarom, jednim od zastupnika ranjenih u atentatu na hrvatske zastupnike u Beogradu 1928. godine.

“Bilo je to prošle jeseni nekako krajem kolovoza 1943.” Kaže Matko. “Sreo sam se u Zagrebu s drom Ivanom Pernarom, kojega sam od prije poznavao. Prvo što me upitao bilo je da li ima kod nas partizana i kakvo narod ima mišljenje o njima.  Odgovorio sam da ih ima, da ih seljaci upravo vole i da ih pomažu hranom jer su pošteni prema ženskom svijetu, naročito pristojni i neće da se opijaju.  Klijeti koje su prije bile često provaljivane sad su kao posvećene. Taj moj odgovor debelog je gospodina upravo razljutio i on srdito odgovori,  – ‘Vidiš kak si bedast. I ti se daš zavaravati. Oni su sada zato pošteni jer je to njihova taktika da narod pridobiju za sebe. Ali vidio bi ti da dojdu na vlast. Onda ćete vi seljaci videti kako će vam biti. Ti trebaš narod odgovarati od njih ako si pošten čovjek, a mi se trebamo organizirati.”

“Dobro, upitam ga, a je li vi ne vidite da će Njemačka izgubiti rat?” Pernar mi na to odgovori: “Pa to je gotovo, ali mi moramo primiti vlast u svoje ruke.  Evo ja ću ti dati letaka koje nastoj umnožiti i razbacaj po šumi, da se vrate kući partizani koji nisu komunisti. A ovih drugih će malo ostati, pak će ih ustaše i Švabe pomlatiti. Koji ostanu te ćemo mo razoružati.”

Nu, kako se vidi i Pernaru je glavni cilj preuzimanje vlasti, samo izgleda ni njemu nije jasno koji su to trebali biti “mi” i na koji način će preuzeti vlast.

Kako bi u “Novoj Jugoslaviji” dobili udjela u vlasti s Titovim komunistima i poslije svega ovoga vođe HSS-e, kako oni u inozemstvu tako i oni u domovini, s njima i dalje surađuju kad god im se za to pruži prilika. Iako su stalno izticali kako su oni antikomunisti vidi se da im je spas Jugoslavije, u bilo kakvoj formi, bio ponos važniji od svih drugih međusobnih ideoloških razmimoilaženja. Ustvari, komunizam je bio samo jedan mali iritant u njihovom brandu jugoslavenstva.

Sve u svemu, oni su bili toliko zaslijepljeni svojim modelom “hrvatstva unutar jugoslavenstva” da nisu bili u stanju vidjeti da je za hrvatski narod taj njihov model  bio puno poguban jednako kao i onaj koji su propovijedali komunisti.

Nažalost, ni oni koji su pisali ustav današnje Hrvatske nisu ništa iz svega toga naučili.   Dok su narodu govorili o njihovom razkrštavanju s Jugoslavijom i komunizmom oni, kako u svojoj knjizi “Iza Zatvorenih Vrata” piše dr. Zdravko Tomac,  pod pritiskom samo dvojice bivših komunista (njega i Tuđmana), u ustav unese da se republika Hrvatska temelji, na ničem drugom, nego na jednoj jugokomunističkoj izmišljotini nazvanoj ZAVNOH. Pa, imalo zdrav čovjek mora se upitati zar su ti ljudi bili toliko ludi ili toliko zaraženi jugoslavenstvom da, poput ovisnika o drogama, nikako se ne mogu otresti te zaraze.

Ovima danas na vlasti u Hrvatskoj imam ovo za reći;  Znam da narod ima kratko pamćenje, posebno naš hrvatski narod , ali zar vi mislite da čitav narod boluje od kolektivne amnezije pa da se ne sjeća ni onoga što se tada zbivalo? Zar niste baš vi bili oni koji su, kako bi se dočepali vlasti, ulazili u koalicije s raznim Pupovcima i drugom četničkom bandom koja je, onda kao i danas, bezprekidno bljuvala svoj otrov na sve što je hrvatsko?

Niste li baš vi bili oni koji su, milijunima kuna uzetih od siromašnih hrvatskih poreznika četničkim  krvnicima obnavljali spomenike. Niste li vi vjerno služili lopovima, super kradljivcima kojima, do ovih sad na vlasti, nije bilo premca? Niste li i vi iz državnog proračuna sipali milijune kuna u inkubatore velikosrbstva kao što je “Srpska pravoslavna crkva” i Pupovčeve “Novosti” Nisu vam dok ste bili na vlasti smetali spomenici i spomen ploče komunističkim krvnicima, ali ste zato srušili i onaj minijaturni  spomenik najvećem ratniku protiv četnika Juri Francetiću i spomen ploču Mili Budaku.

Još mnogo toga bih vas mogao pitati,  ali znam da to nema smisla, jer vidi se da nemate ni obraza ni stida, pa se ne osjećate krivim za ništa. Svrha svega što pišem i govorim o našoj prošlosti jest da našem narodu prenesem istinu i ništa drugo nego istinu, koliko god mi je to moguće. Jer, bez suočenja s istinom, ma kakva ona bila, dogodit će nam se ono što kaže jedna stara poslovica:  Narod koji se ogradi od svoje prošlosti lutati će kroz budućnost nesvijestno poput mjesečara.

Za Dom Spremni!   Zvonimir Došen

Braniteljski Radio 1. veljače 2014.