PRILOG TEORIJI PRIJELAZNIH (TRANZICIJSKIH) DRUŠTAVA, piše dr. Ivica Ivo Josipović

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

PRILOG TEORIJI PRIJELAZNIH (TRANZICIJSKIH) DRUŠTAVA

(Na primjeru suvremenog hrvatskog društva)

                               Uvodna riječ:

Suvremeno hrvatsko društvo i državnu organizaciju (period od početka 90-tih godina i dalje) kategoriziram kao prijelazno ili tranzicijsko društvo. Suvremena hrvatska društvena i politička misao nije odgovarajuću pažnju posvetila ovom predmetu te se otuda ovaj rad treba promatrati kao prilog teoriji prijelaznih ili tranzicijskih društava. Ovakva društva imaju sustavna ograničenja i otuda se kritički osvrt odnosi na normativne, institucionalne i empirijske oblike koji trebaju predstavljati osnovu za reformske promjene koje su pokretačka snaga ukupnog društvenog razvoja.

                             Pojam prijelazno ili tranzicijsko društvo:

Pod ovom sintagmom trebalo bi se razumijevati oblik i stanje kako socijalne, društvene i političke tako i državne organizacije koje odlikuju prijelazni elementi iz starog sustava u novi, pri čemu sadržinski elementi starog sustava čine značajnu smetnju u izgradnji drugačijeg društvenog i državnog sustava kako vrijednosti tako i u domenu organizacionih oblika. Teza da su općedruštveni interesi ili koristi na prvom mjestu (ispred osobnih) sa aspekta praktičnih širih društvenih odnosa sve više prerasta u ideološku otrcanu i dobrim dijelom kompromitiranu frazu. Pretpostavka općedruštvenih ili nacionalnih interesa je prije svega zadovoljenje osobnih i grupnih. Pitanje je kako se prijelazna društva (1) odnose prema ovom pitanju imajući u vidu da mi još uvijek nemamo, glede suvremenog hrvatskog društva, jasno odredjene i konsensusom, od strane svih političkih čimbenika, prihvaćene nacionalne koristi ili interese. U nedostatku toga se pojedinačni interesi vrlo lako mogu predstaviti kao nacionalni, te se stoga i dešavaju krupni problemi u političkom djelovanju političkih čimbenika koje zastupaju protuhrvatske interese. Za prijelazna ili tranzicijska društva i državnu organizaciju je dakle karakteristično stanje u kojem se još uvijek ne mogu jasno razlikovati elementi utopističkog i praktičnog (empirijskog) što svakako može voditi ka idejnoj (ideološkoj i političkoj) i konceptualnoj stranputici ili drugim riječima ka spremnosti prihvatanja društvenih i političkih sustava koji nisu primjereni socijalnom tkivu, društvenim realnostima i religijsko-tradicionalnim vrijednostima. Prevelika ili utopistička očekivanja, počevši sa normativnim konceptom, ne doprinosi, dapače prijelaznom društvu ili sustavu društvenih, gospodarskih i političkih odnosa odlikovani nižim oblicima socijalne i državne organizacije sa izraženim političkim subjektivizmom, budući da subjekti koji u ovom procesu sudjeluju a prvenstveno političke stranke, vremenom mogu razviti jednu vrstu političke apatije ili odsustva spremnosti da se sudjeluje u političkoj aktivnosti što se može identificirati i metodološki istraživati kroz sudjelovanje osoba i socijalnih grupa u procesu donošenja odluka. Nesrazmjernost ciljeva (eksplicitno definiranih na razini normativnog koncepta) sa realnim odnosima, proizvodi kod jednog broja članova socijalne i političke zajednice odbojnost prema samom političkom procesu što ima negativne posljedice na konstituciju i efikasnost državnih institucija u ostvarivanju hrvatskih nacionalnih interesa.

                                 Problem definiranja nacionalnog interesa:

Prijelazno društvo ili tranzicijsko, u koje se pribraja suvremeno hrvatsko, bremenito je brojnim protivrječnostima od kojih su neke objektivne (povijesne ograničenosti ili utjecaj čimbenika izvan kontrole) a drugi subjektivne (ciljani politički aktivizam ili odsustvo istog) prirode. Jedna od takvih krupnih je neefikasnost u definiranju nacionalnih interesa. Često svjedočimo pokušajima (ponekad uspješnim) predstavljanja interesa koji po svemu sudeći i stvarno pripadaju prošlom ili starom sustavu ili nisu izvorni, kao hrvatskih nacionalnih (na primjer umjesto da se značenje pojma “Hrvatska” koristi u usmenom ili pismenom obliku za označavanje suvremene Hrvatske, često se namjerno upotrebljava pojam region – sintagma koja pripada globalističkom rječniku – koji simbolizuje oblik udruživanja ili regionalnih povezivanja susjednih država koje su egzistirale kao republike u drugoj Jugoslaviji) što dakako negativno utječe na proces definiranja izvorno hrvatskih nacionalnih interesa. Panslavističke idejne i političke koncepcije ne predstavljaju izvorno hrvatski nacionalni interes a naročito kada to eksplicitno vodi ka dominaciji jedne nacije kao što je bio slučaj sa prvom i drugom Jugoslavijom. Izvorni hrvatski interes ili korist je samostalna i nezavisna politička i državna organizacija na unutarnjem i vanjskom planu. Otuda proizilazi razlika izmedju očekivanog i praktičnog. Glede pitanja očekivanog može nastati stanje u kojem se osobna očekivanja poistovjećuju sa općim ili nacionalnim, ili što je teži slučaj, normativna koncepcija postaje predmet prosudjivanja o prirodi i karakteru tranzicijskog društva. Prijelazno društvo odlikuje prema tome odsustvo političke spremnosti da se na nacionalnoj razini definiraju na jasan i nedvosmislen način hrvatske nacionalne koristi. Umjesto toga, na djelu su interesi koji su, sa stajališta izvornog hrvatskog modela, prutuhrvatski.

                                   Motivacioni čimbenici:

To je naredni problem izražen unutar ovakvih društava. Naime, pitanje je kako i na koji način uključiti što veći broj pripadnika socijalne, društvene i političke zajednice na što kvalitetniji način (stvarno sudjelovanje u kreiranju politike i donošenja empirijskih odluka) u političku djelatnost odnosno proces. Zamjetljivo je da su prve faze prijelaza iz starog sustava u prve faze tranzicijskog društva ili sustava odlikovani sa masovnijim (kvalitetnijim) sudjelovanjem pripadnika različitih socijalnih grupa ili riječju pučanstva, u političkoj djelatnosti. Viša motiviranost se temelji na odredjenim očekivanjima te obećanjima. Kao primjer se može uzeti period uspostavljanja suvremene hrvatske države što koincidira sa izraženijom motivacijom pučanstva i brojem dragovoljaca u Domovinsko-obrambenom ratu. Sa protokom vremena zapaža se slabljenje motivacionih čimbenika i opadanje kvaliteta sudjelovanja u političkoj djelatnosti. Prijelazna društva temeljem empirijskih iskustava, neprimjereno se nose sa ovim krupnim problemom te često kao surogat dolazi do prijenosa političkih (narodnih) ovlasti na formalne ili neformalne interesne grupe koje nisu u stanju (a zapravo ne žele) predstavljati nacionalne koristi te na pravi način uspostaviti pravilan odnos izmedju prijelaznog društva i motivacionih čimbenika budući su ovima osobni interesi preovladjujući. Iz ovoga proizilaze krupni problemi koji već drugo desetljeće opterećuju hrvatsko društvo i državnu organizaciju te predstavljaju ozbiljnu smetnju u izgradnji izvornog modela hrvatske države.

Vremensko trajanje:

Ulazimo u nepoznatu odnosno neistraženu teritoriju. Možda je najvažnije a ujedno i najkritičnije pitanje vremenskog trajanja ovakvih društava. Ne postoje primjerena empirijska iskustva da bi se temeljem praktičnih spoznaja ustanovio standard trajanja prijelaznog društva. Generalno govoreći, prijelazno društvo koje traje preko potrebnog vremenskog perioda u kojem se trebaju stvoriti odnosno izgraditi idejne, duhovne i materijalne pretpostavke za prelazak u drugu ili slijedeću fazu društvene i političke (državne) organizacije, postaje samo sebi cilj i pretvara se u društvenu organizaciju koja se zaustavila (zamrznuta) na odredjenom stupnju razvoja. Prekomjerno trajanje ovakvog prijelaznog modela vodi ka institucionalnom i stvarnom ograničavanju očekivanih reformi koje su nužni preduvjet za prevladavanje odlika tranzicijskog društva. (2) Osobno smatram da taj period treba iznositi izmedju 25 do 30 godina jer u suprotnom ne samo da se gubi smisao već i socijalni a posebno politički nosioci gube sjećanje o tome zašto se stari sustav zamijenio sa drugačijim te zbog čega treba ostvarivati društvene reforme. Suvremena Hrvatska prema tome treba, sukladno ovome, prevazići karakteristike prijelaznog društva što je svakako praktično teško izvodljivo. Nalazimo se u kritičnom periodu u kojem, ukoliko se žele stvoriti idejne, duhovne, političke i materijalne pretpostavke za prevazilaženje prijelaznog društva, to se treba učiniti upravo sada. Principijelno, kada se izgrade idejne, duhovne i političke odnosno matarijalne pretpostavke, treba pristupiti institucionalnoj reorganizaciji prijelaznih državnih institucija i ustanoviti drugačije sukladno izvornom modelu hrvatske državne organizacije i pojmu nacionalnih koristi (interesa). Smisleno je pitanje da li je to praktički izvodljivo na terenu budući je hrvatsko društvo već stanovito vrijeme u fazi okoštalih socijalnih, društvenih, gospodarskih i političkih odnosa koje vrlo teško mogu polučiti neophodne društvene reforme koje se istovremeno na različite načine sprečavaju. Glavni nosioci ovakvih smetnji su političke strukture unutar dvostranačkog političkog sustava.

Socijalni i politički nosioci prijelaznog društva:

Jedna od karakteristika tranzicijskog društva se ogleda i u tome što osobe i socijalne grupe koje su posjedovale povlašteni socijalni i politički status u starom sustavu (društvu), i u prijelaznom periodu (ili društvu) zauzimaju glavne socijalne, društvene, gospodarske i političke položaje. To su osobe i socijalne grupe firmirane (idejno, ideološki i politički) unutar starog sustava i u tranzicijskom društvu su uglavnom zadržale iste ideološke i političke vrijednosti koje su protivječne prirodi prijelaznog društva. Takve osobe obnašaju visoke položaje u sudstvu, državnoj upravi, vrhovima političkih stranaka i državnim instutucijama kao što je hrvatski Sabor ili izvršna vlast. Naročito je to izraženo unutar visokog školstva i akademaskim istutucijama. Ne treba posebno dokazivati kolika je ovo smetnja u prevazilaženju karakteristika prijelaznog društva i krupna prepreka u realizaciji izvornog modela državne organizacije. Jedna od pretpostavki prevazilaženja elemenata prijelaznog društva je da se izvrši praktičan uklon (umirovljenje ili rasvjetljivanje njihove uloge u starom sustavu, posebno u sklopu djelovanja tajnih službi) takvog upravljačkog sloja koji de facto jeste krupna prepreka u procesu očekivanih društvenih, gospodarskih i političkih reformi. U mjeri u kojoj se ovakva društva oslobadjaju (naravno da se pri tome ne uništava socijalno tkivo) socijalnih i političkih nosilaca prevazidjenog ideološkog i političkog koncepta u toj mjeri se može ostvariti krupna pretpostavka (jedna od brojnih) da se naime prijelazno društvo transformira ili reformira (3) u prikladan sustav društvene i državne (političke) organizacije po mjeri hrvatskog pučanstva i njihove koristi. Krupan problem imaju ovakva društva koja oklijevaju ili odlažu uklanjanje neprimjerenog (prevazidjenog) upravljačkog sloja. Zoran je primjer suvremeno hrvatsko društvo koje i nakon tri desetljića nije smoglo političke moći da se konačno raskine sa “starim kadrovima” koji još uvijek ili njihovi nasljednici vedre i oblače. To predstavlja veliku opasnost budući da takav upravljački sloj u oblasti sudstva, državne uprave, gospodarstva i dnevne politike na svaki način nastoje očuvati postojeće odnose (materijalna egzistencija njihova i njihovih potomaka) i drugo, sprečavaju društvene i političke reforme kao preduvjet društvenog razvoja. Koliko se napora, truda i energije ulaže u sprečavanje reforme izbornog sustava zorno svjedoči o kritičnim točkama na kojima počiva suvremeno hrvatsko društvo i država. To je jedan od krupnih problema prijelaznog hrvatskog društva i ogromna prepreka u društvenom razvoju. Ukoliko se ona ne prevlada u skorije vrijeme prijeti opasnost od gubljenja nacionalnog pamćenja i svrhe odnosno smisla uspostave suvremene hrvatske države.

 Proces privatizacije:

Temeljem empirijskih spoznaja, proces razaranja starog sustava društvenog i političkog uredjenja započet je, kao prva faza u uspostavljanju prijelaznog društva, kroz proces privatizacije društvene svojine.(4) Pokazalo se da je praktičan oblik privatizacije s jedne strane vodio ka ubrzanom procesu bogaćenja osoba i socijalnih grupa koje su u starom sustavu imale povlašteni politički status (ujedno i u prijelaznom) uporedo sa formiranjem novog upravljačkog sloja koji nije imao takav položaj u starom sustavu i ka ubrzanom osiromašenju kapitalne vrijednosti prijelaznog društva (legalna i organizirana pljačka) s druge strane. Indikativno je da vrijednost kapitalnih dobara (pojedini sektori industrijske i gospodarske proizvodnje) uporedjeno sa vrijednosti u periodu starog sustava i novog je znatno niža što svjedoči da je proces praktične privatizacije zapravo proces dekapitalizacije i denacionalizacije društvenih i državnih dobara. Indikativno je isto tako da je, temeljem toga, stvarna pozicija prve faze prijelaznog društva nepovoljna sa aspekta vrijednosti kapitalnih i materijalnih dobara, što dakako implicira brojne probleme i smetnje ne samo u socijalnoj strukturi prijelaznog društva. Nema dvojbe da je praktični model privatizacije proizveo krupne socijalne i političke probleme te da je potrebna detaljnija analiza uzroka i načina na koji je ona izvršena. Za ovu priliku treba napomenuti da glavni otpori društvenim i političkim reformama upravo dolaze iz socijalnih slojeva koje su neposredno sudjelovale, direktno ili indirektno, u praktičnom procesu privatizacije ili legalne pljačke hrvatskog bogastva. Sa metodološkog pristupa statistički pokazatelji su najpouzdaniji izvor saznanja za ovaj problem prijelaznog društva. Nema dvojbe da su prve faze (uspostava državnih institucija, pitanje medjunarodnog priznanja i pokušaj nasilnog otcjepljenja dijelova hrvatske teritorije organizirani i izvedeni od strane velikosprske politike) u uspostavljanju suvremene hrvatske države predstavljale izvrsnu priliku “lova u mutnom.”

                                 Smisao i granice:

Prijelazno društvo, sem vremenskog ograničenja, ima smisao ali i granice u sadržinskom smislu. Prvo, smisao je sadržan u stvaranju materijalnih, idejnih, duhovnih, društvenih i političkih pretpostavki za prelazak u novu (višu) kvalitetniju fazu političkih odnosa. Drugo, granice prijelaznog ili tranzicijskog društva su odredjene prirodom i karakterom praktičnih ili ostvarenih reformi. Nakon nacionalne suglasnosti svih relevantnih društvenih i političkih čimbenika da su one stvorene, društvena i državna organizacija odbacuje ljušturu prijelaznog društva i ulazi u novu, višu fazu društvene i političke organizacije. Dakako da bilo koji društveni sustav, ukoliko je proizašao iz odredjenog ideološkog i političkog totalitarnog koncepta, pretpostavlja socijalnu, društvenu, gospodarsku i političku provjeru kako vremensku tako i sadržinsku a svakako i znanstvenu. Glede pitanja prijelaznog društva (hrvatskog) glavni čimbenici takve provjere su prvo, sposobnost i praktično ostvarenje u vidu uklanjanja svih ili glavnih strukturnih čimbenika starog sustava kao što su socijalna stratifikacija proizašla iz ideoloških privilegija i političkog subjetivizma, gospodarski sektor, političke stranke i demokratski sustav vladavine pučanstva i drugo, sposobnost da kroz sprovodjenje društvenih reformi u širem smislu doprinosi izgradnji strukturnih preduvjeta da kada se steknu uvjeti , prelazni oblici državne (političke) organizacije zamijene drugi, kvalitetniji oblici koji će svjedočiti o otvaranju novog poglavlja u razvoju šire društvene organizacije. Novo neistraženo područje koje stvara dovoljno prostora za vladavinu političkog subjektivizma (politička i svjetonazorska stajališta osoba i užih grupa presudno utječu na proces upravljanja nacionalnim interesima) koji sprečava pozitivne društvene promjene.

Dominantan položaj tehno-birokratskog upravljačkog sloja:

Glede pitanja o načinu donošenja odluka u sklopu prijelaznog društva, karakteristična je predominacija tehnokratskih i birokratskih struktura. Ova karakteristika ili negativna odlika prijalaznog društva ima kako pozitivne tako i negativne implikacije. Kada se govori o pozitivnim misli se na to da sam proces odlučivanja proizilazi, normativno promatrano, iz stručnih kvalifikacija i obrazovanja odnosno profesionalnom znanju, što svakaka može voditi ka donošenju racionalnih i sa stajališta stručnog znanja, pravilnih ili očekivanih odluka. Glede negativnih strana, treba naznačiti da ukoliko proces donošenja odluka proizilazi ili se temelji na pojedinačnim ili grupnim (a ne nacionalnim) interesima mogu nastati krupne smetnje u sadržinskom smislu odluka koje mogu biti protunacionalne. Za tranzicijska društva kakvo je suvremeno hrvatsko, može se konstatirati da su negativni aspekti dominantni uporedjeno sa pozitivnim. Zoran pokazatelj je prisutnost opće korupcije uključujući gospodarsku i političku. Može se ustanoviti pravilnost da naime u društvu koje je, empirijski mjereno, više ili u većoj mjeri karakterizirano prisutnosti različitih manifestnih oblika korupcije, se može označiti kao tipično prijelazno društvo i kao nerazvijena društvena i politička organizacija. Naročito sa aspekta efikasnosti ostvarivanja normativnih funkcija političkih institucija i pravne učinkovitosti. Prema tome, sve navedeno daje za pravo ustanoviti pravilnost ili korelaciju da su naime prijelazna društva više prijemčiva korupciji različite vrste te da je stupanj, izraženo brojčanim podacima, korupcije ključan čimbenik tranzicijskih društava u koje se nedvojbeno sa ovog aspekta može slobodno pribrojati suvremeno hrvatsko. Ujedno bi bilo interesantno ustanoviti u kojoj su mjeri Hrvati podložni korupciji. Pretpostavka je, u značajnoj mjeri a posebno u prigodnim situacijama. Ili drugim riječima, da li socijalna i društvena struktura pogoduje korupciji. Drugim riječima to znači da su prijelazna društva više sklona ili prijemčiva korupciji što se može uzeti kao jedna vrsta društvene i političke krupne anomalije. Pri tome se misli na oblike korupcije kojima se negiraju nacionalni interesi.

 Negativan odabir:

Negativna odlika, kada se radi o prijelaznom društvu, je negativan odabir osoba temeljem ideološke podobnosti ali i svjetonazorske a samim time i političke, ili transformirani oblik “moralno-političke podobnosti”. Suština ovog pitanja odnosno problema sadržana je u tome što se odabir ili selekcija osoba na važnije (odgovornije) društvene i političke (uključujući privredne) funkcije ne vrši u cjelosti na temelju stručnog znanja i osobnih sposobnosti kao i osobnog odnosa prema pojmu nacionalnog interesa i društvenog boljitka, već na osnovu toga da li je i u kojoj mjeri osoba prema kriterijumima odredjenih ličnosti te da li je spremna prihvatiti odredjeni socijalni i društveni model ponašanja u kojem odluke donosi politički vrh stranke ili državnih institucija a članstvo provodi bez propitivanja odredjenu ideološku, svjetonazorsku i političku platformu. Kolokvijalno se označava kao klijentelizam. Može se dakle ustanoviti visok stupanj korelacije izmedju prirode prelaznog društva i načina odabira osoba i socijalnih grupa, ili drugim riječima, prijelaznom društvu je primjeren negativan odabir prije svega glede političkih stranaka i državnih institucija. Posljedice su izmedju ostalog, poslušne osobe kojima se lako manipulira budući su im primarni osobni interesi. To se može smatrati krupnom preprekom u ostvarivanju više faze društvene i političke organizacije, a neki će reći i civilnog društva. Daljna posljedica je nastojanje da se po svaku cijenu očuva i reproducira do beskonačnosti postojeći odnosi ili status quo koji odgovaraju upravljačkom sloju i nosiocima političkih funkcija. Ukoliko se opisani odnosi ponavljaju kroz odredjeni vremenski period, oni poprimaju odlike socijalnog mentaliteta i vrijednosti (privatni interes iznad svega, baš me briga za druge i slično) pripadnika društvene organizacije koji upravo s jedne strane omogućuju ponavljanje ili poseban oblik socijalnih i društvenih odnosa i stvaraju socijalne uvjete za razvoj korupcije ili koruptivne odnose s druge strane.

Dominacija stranačkih struktura:

Naredna karakteristika prijelaznog društva sadržana je u tome što stranačke (politički vrh) strukture dominiraju nad svim ostalim uključujući civilne. Razlika izmedju prijelaznog i budućeg (upitnog po sadržaju) civilnog modela društvene i političke organizacije proizilazi iz toga što stranačke strukture ili politički vrh od svega nekoliko odabranih i podobnih osoba, imaju ključnu ulogu nad čitavom organizacijom te se njihovi interesi prikazuju kao stranačka politika ili platforma dok kada se radi o civilnom modelu društva (o kojem nemamo valjane informacije budući da ono ne postoji u praksi) pojedinačne osobe, pripadnici različitih socijalnih grupa, čitave nacije, mogu ostvarivati institucionalni utjecaj na procese predlaganja i ostvarivanje odluka, naravno hipotetički promatrano. Sa tog stajališta prijelazno društvo se ne može poistovjetiti sa civilnim, dapače, ono predstavlja, kada se radi o ključnim društvenim i političkim odnosima, negaciju civilnog društva budući ono (civilno društvo) jezgro oko koje se odvija izgradnja socijalne i društvene strukture ne nalazi u nacionalnim interesima i nacionalnoj državnoj organizaciji već raznoraznim oblicima interesnog povezivanja gradjana. Njegova uspostava se može usporediti sa porodjajnim mukama glede uspostavljanja odgovarajuće socijalne, društvene i političke organizacije. Dakle, onda kada elementi civilnog društva prevagnu nad elementima prijelaznog, tada se može govoriti o prvo, prevazidjenosti tranzicijskog društva i drugo, uspostavljanju civilnog pod temeljnom pretpostavkom da su u njegovim osnovama hrvatski nacionalni interesi i model izvorne državne organizacije a nikako dominantan utjecaj civilnih udruga koje empirijski svjedoče o protuhrvatskim interesima. Tamo gdje nacionalni interes nije dominantan te artikuliran od strane nacionalnih institucija stvara se slobodan prostor za druge, vrlo često protunacionalne interese. Ako to znači civilno društvo onda ono ne može predstavljati očekivani model. Istovremeno ovo daje priliku da se ukaže da društvena (empirijska) organizacije uporedo sadržava karakteristike kako prijelaznog tako i civilnog, i onda kada elementi budućeg civilnog društva pod pretpostavkom da se ono bazira na izvornom modelu, prevagnu, tada se može i u praktičnom smislu referirati o prevazilaženju prijelaznog dakle nerazvijenog društva. Umjesto tog očekivanog stanja, praktični odnosno empiriski odnosi se determiniraju stranačkim i političkim subjektivizmom koji potiče od nekolicine osoba a predstavlja se kao stranački.

  Sredstva javnog prioćavanja:

Dalja karakteristika prijelaznog društva se manifestira kroz sredstva javnog priopćavanja ili kolokvijalno mediji, te neraskidiva povezanost izvršnih i državnih struktura i medija. Finansijski, ideološki i politički zavisna sredstva javnog priopćavanja, kako glede unutarnjih čimbenika tako i vanjskih (što ima posebno značenje jer se tiče vanjskog utjecaja na političke procese) je negativna odlika prijelaznog društva. Dalje, umjesto objektivnosti i nepristranosti na djelu je otvorena pristranost ili subjektivizam glede odredjene ideologije i političke platforme po narodnoj tko te plaća tomu sviraš. To drugim riječima znači da su sredstva javnog priopćavanja u suvremenoj Hrvatskoj se otvoreno stavila ili opredijelila za globalističku i neokomunističku ideologiju i model upravljanja što je sukladno zvaničnoj političkoj platformi koje slijede dvije glavne političke stranke. To zorno svjedoči o učinkovitosti medija u promoviranju odredjene ideologije i političke platforme i negiranju drugih političkih stajališta. Još uvijek medju pripadnicima odredjenih socijalnih slojeva Hrvata postoji mit o Titu kao posljedica dosadašnjeg obrazovnog sustava ali i učinkovitog djelovanja propagandnog aparata u drugoj Jugoslaviji. Sredstva javnog priopćavanja i danas slijede takvu ideološko-političku (crno-bijelo) matricu koja je prijemčiva osobama i socijalnim grupama koje su spremne nekritički preuzimati netočne informacije a nose sjećanje na povlašteni socijalni status u starom sustavu. Izmedju slike osobe koja se može označiti kao politički avanturista, svjetski probisvijet i diktator mnogima je prijemčiviji mit u čemu značajnu ulogu igraju dakako mediji. Sličan je slučaj i sa mitom o Jasenovcu ili ustaškom pokretu i NDH. To svjedoči o prirodi ideološkog i političkog koncepta koji zastupaju vodeće osobe u hrvatskim medijima. Otuda i potiče konstatacija o izrazito negativnom djelovanju te ulozi javnih medija u suvremenoj Hrvatskoj.Preuzimanje poluga političke moći praktično znači usku povezanost sa medijima (preuzimanje i kontrola istih) i finansijsku motivaciju članova upravnih odbora vodećih informativnih kuća da slijede odredjenu politiku i politička stajališta. U mjeri u kojoj je ova sprega izraženija u toj mjeri se može govoriti o krupnim defektima u ostvarivanju prijelaznog društva. Posljedice su dakako negativne ne samo na političko zdravlje čitave nacije i sudjelovanje pripadnika socijalnih grupa u političkim procesima već i na prilike da se ovakav društveni surogat reformira sukladno stvarnim potrebama. Treba imati uvijek na umu da tzv. političke elite nisu u stanju funkcionirati ukoliko nemaju garanciju da će sredstva javnog priopćavanje nekritički (subjektivno) prihvatati i propagirati njihova politička stajališta, što podrazumijeva sustav protuusluga i nagrada, odnosno kažnjavanja. Stoga se može govoriti o personalnoj povezanosti dvije piramide i to one koja označava političku moć odnosno vlast (mogućnost i pravo dodjele finansijskih sredstava ili uskraćivanja istih, te odabir osoba i socijalnih grupa za vršenje ključnih društvenih i političkih zadataka) manifestiranu u vrhu političkih stranaka i državnih institucija te rukovodećih struktura izdavačkih ustanova, medija, tiska i dakako društvenih platformi i elektroničkih medija. U osnovi se ovo može označiti kao jedan od oblika interesnog i neformalnog povezivanja zainteresiranih osoba i socijalnih grupa, kojim se, izmedju ostalog nastoji održati postojeća raspodjela socijalne, društvene i političke moći a zapravo se radi o preraspodjeli novčanih sredstava kroz različite oblike.

 Vanjski čimbenici:

Za tranzicijska društva je karakteristična veća zavisnost od vanjskih čimbenika i izraženija otvorenost ili izloženost medjunarodnim, razne vrste, utjecajima. Prijelazna društva koja su u većoj mjeri izložena i zavisna od vanjskih utjecaja (finasijskih, političkih, kulturoloških) se mogu po tom kriteriju vrednovati kao zavisna. Kada se radi o suvremenom hrvatskom društvu može se slobodno dati takva ocjena budući da se već odredjeno vrijeme, a naročito od vremena pristupanja članstvu EU (koje je usput rečeno po mnogim elementima problematično odnosno upitno) zapaža prevelika zavisnost od vanjskih čimbenika a naročito se misli na utjecaje koje dolaze iz Brisella. Stoga se ono može smjestiti u grupu zavisnih prijelaznih društava. Prevelika izloženost vanjskim čimbenicima može dovesti u pitanje osnovne nacionalne interese kao i samu prirodu društvene strukture hrvatskog društva budući da se na taj način uvode elementi tzv. modernog kolonijalnog položaja kojim se označava prevelika zavisnost od medjunarodne zajednice. To otvara ključno pitanje o budućnosti hrvatske državne organizacije i hrvatske nacije što je svakako posebna tema. Sve je to dakako mjerljivo kroz empirijske pokazatelje o stupnju utjecaja odredjenih vanjskih čimbenika na procese odlučivanja i sadržinu istih. S tog stajališta se vrlo teško brani teza da suvremena Hrvatska vodi samostalnu i nezavisnu unutarnju i vanjsku politiku zato što empirijska stvarnost zorno pokazuje koliki utjecaj ima vanjski čimbenik. Dakle, generalno svojstvo, koje se svakako može smatrati izrazito negativnim, prijelaznih društava je prevelika zavisnost i izloženost vanjskim čimbenicima što vodi, dugoročno gledano, do ozbiljnih deformacija u društvenoj i političkoj strukturi.

 U zaključku:

Metodologija istraživanja prijelaznih ili tranzicijskih društava kao prilog teoriji o nerazvijenim sustavima, se može primijeniti na primjeru suvremenog hrvatskog društva. Prema bitnim karakteristikama, a analiza je pokazala da se radi o izrazito negativnim, ono se (suvremeno hrvatsko društvo i državna organizacija) može označiti kao prijelazno društvo sa značajnim elementima nerazvijene društvene i političke infrastructure (političke institucije). Prvo, ono se još uvijek suštinski ne razlikuje od starog društvenog i političkog sustava kako s normativnog a posebno praktičnog aspekta i drugo, ne postoji dovoljno empirijskih pokazatelja o tome da je suvremeno hrvatsko društvo učinilo ozbiljnije reforme ka uspostavljanju kvalitetno drugačijeg društva odnosno onog društva koje je sukladno izvornom modelu i nacionalnim interesima. To daje za pravo da se izvede generalni zaključak da se hrvatska društvena i državno-politička organizaciona struktura, kvalitativno ne razlikuje bitnije od stare (kumunističko-socijalističke). Razlike i ukoliko se o njima može u suštinskom smislu govoriti, su dekorativne prirode i prikrivaju duboke socijalne, društvene, gospodarske i političke protivrječnosti. Sada dolazimo do ključnog pitanja zašto naime u društvu sa gore opisanim karakteristikama od kojih neke predstavljaju ugrozu praktičnom modela ili sustava, se ne manifestiraju oblici socijalnih nemira i zašto izostaju društveno-politička previranja. Razlog za to se nalazi u uspostavljaju (planirano i organizirano) tzv. sigurnosnih ventila (socijalno sigurnosni sustav) a to se ostvaruje kroz proces iseljevanja Hrvata i to upravo onih socijalnih grupa koji bi mogli predstavljati socijalne i društvene nosioce takvih kretanja kroz koje se u tom slučaju praktično dovodi u pitanje praktični oblik ostvarivanja političke vlasti. Socijalni i politički nezadovoljnici ili budući nosioci društvenih reformi rješenje (sustavno motivirajući odnosi) nalaze u privremenom ili trajnom iseljevanju što sasvim odgovara postojećim političkim strukturama. Postavlja se smisleno pitanje što će se dogoditi kada se isprazne socijalne grupe (socijalni rezervoar) koje su prijemčive iseljavanju (mladi i obrazovani). Da li to znači da postepeno nestaju socijalne grupe koje bi prema definiciji trebale predstavljati socijalne nosioce društvenih reformi te da se one zapravo ne mogu odigrati. Da li se može i pod kojim uvjetima postići kritična točka kojom će se aktivirati one socijalne grupe koje će otvoriti proces društvenih i političkih reformi. Dobrim dijelom to ovisi od razvoja globalnih odnosa i naročito unutar EU koja apsorbira radnu snagu po svojoj mjeri (kulturološki i obrazovno). Tada kada se tržište radne snage zasiti i prestane odliv obrazovane radne snage tada će se socijalni rezervoar početi puniti te se može dogoditi stvaranje neophodne kritične mase ili točke koje će inicirati društvene reforme. Nadajmo se da će se pozitivna socijalna i politička energija usmjeriti ka procesu pozitivnih (dugo očekivanih) reformi čitavog hrvatskog društva. Istina, metodološki gledano nije preporučljivo previše kritički procjenjivati suvremenu hrvatsku realnost. U konačnici, a to je istina takodjer, Hrvati imaju kakvu takvu državnotvornu organizaciju koja može predstavljati solidnu osnovu za izgradnju izvornog modela hrvatske države.

1. U kategoriju prijelaznih ili tranzicijskih društava ubrajaju se ona koja su empirijski ostvarivana kroz komunističko-socijalistički sustav a nakon sloma su prihvatila političku koncepciju višestranačke parlamentarne demokracije u koje se dakako ubraja hrvatsko društvo.

Istovremeno, svaki oblik društvenog uredjenja koji pretpostavlja tranziciju ka višim oblicima, se može označiti ovom sintagmom.

2. Otvara se pitanje što slijedi nakon prijelaznog društva. Prema nekima to je tzv. civilno društvo premda postoje ozbiljni prijepori oko toga budući da se civilno društvo bazira na civilnim udrugama koje sa praktične strane nose brojna organičenja te predstavljaju predmet manipulacija i utjecaja političkih čimbenika.

3. Dakako, radi se o mirnim, institucionalnim ili demokratskim promjenama budući da revolucionarne promjene sem razaranja socijalnog tkiva ne donose ništa dobroga. To govorim na temelju analize svih dosadašnjih revolucionarnih prevrata uključujući i francusku revoluciju i njene tekovine.

4. Sam pojam “društvena svojina” povezan je sa brojnim pitanjima vezano uz sam pojam i sadržinu budući da je vrlo teško empirijski opisati ovu sintagmu koja je predstavljala osnovnu ideološku katagoriju starog sustava. Za razliku od ovog pojma privatna svojina ima jasnu pojmovnu sadržinu budući se tiče vlasništva praktičnih osoba