Moj pok. brat Rafo Boban (1944-2004), Mile Boban i moj rođak Jerko Grubišić. Pariz 1962.

Uočljivo se vidi “U” slovo koje sam našao u Slovenjgradcu 1958. kopajući vodovod. Mutno se na kravati vidi hrvatski grb. Ogranak HOP-a “Dr. Ivan Šarić, Nadbiskup Vrhobosanski” je za Deseti Travnja 1962. godine dao izraditi kravate s hrvatskim grbom. Neka i ova kravata kao i “U” slovo budu povijestni dokazi hrvatske političke emigracije u borbi za ponovnu Obnovu Hrvatske Države. Svaki pa i najmanji izraz državotvornog hrvatstva na jezicima onih zemalja gdje su Hrvati kao izbjeglice živjeli, tj. strancima govorili su o Hrvatskoj, i to je bio znak:

L U Č O N O Š E    H R V A T S T V A.

Tu u Slovenjgradcu je bila jedna njemačka vojarna za cijelo vrijme WW2. Radio sam za jedno slovensko građevinsko poduzeće i stanovao sam u toj napuštenoj njemačkoj vojarni. Bilo nas je mnogo koji smo tu stanovali i koji smo radili različite poslove. Sa mnom su iz mojeg sela Bobanove Drage bili:    (Ovo je jedna od slika na kojoj je Ivan Boban, Vranić prvi s desna stoji, do njega Mile Boban držći dva prsta nad glavom Jerke Boban, Kukić, do Mile Bobana Ante Kozina (1931 -?), do njega Ante Pejić zvani Lelo (1936…) sjedi s lijeva bez košulje Frano, Vreja Brnadić, Ivan Boban Glavašušić, zvani Juka, zadnj Jerko Boban, Kukić. To je tu u toj blizini bilo gdje smo mi kopajući vodovod pronašli kosture hrvatskih vojnika.

Ako se dobro zagledate u prvu sliku vidjet ćete po zadi malo udaljenog dečkića koji drži dasku u rukama. To je ta daska koja se vidi na ovoj gore prikazanoj sliki na kojoj sjede na hrpi zemlje, s lijeva jerko Boban, Kukić i Mile Boban. To je ta daska preko koje smo mi na tačkama izvozili zemlju gdje smo radili iskopavanja poduminte za jednu školu. Zemlja na kojoj smo sjedili je dio originalne zemlje koju smo morali ostaviti kako bi inžinjeri i inspekcija znali da je poduminta po planu duboka jedan metar i 20 cm. Mile Boban, Otporaš.

Boban Stjepan zvani Pipe r.1929-umro?, Ivan Boban, Vranić (1931-2011), Frano, Vreja Brnadić, Mašin iz Gruda, ja i još neki čijih imena se više ne sjećam. Kopali smo kanale za vodovod preko livada, bašča od ove napuštene vojarne do bolinice koja se je nalazila u gradu Slovenjgradec. Kopajući u jednoj maloj uvali preko bašča, naišli smo na kosture, ljudsje kosture. Naravno da smo zastali, počeli pregledavati te kosture, naišli smo ili ugledali smo opasače, cipele, oznake hrvatske vojske “U” slovo i drugih obilježja. Kako smo se mi pozabavili tim pronalazkom, počeli smo o tome govoriti, osobito Stjepan Boban, Pipe, koji je bio kao maloljetnik u ustaškoj mladeži. Ja sam uzeo jedno “U” slovo i počeo ga gledati, čistiti i misliti: Bože dragi koji je ovo hrvatski vojnik bio koji je ovo “U” slovo nosio. Kako smo mi zastali raditi, jer smo bili zauzeti tim hrvatskim kosturima, naišao je poslovođa po imenu Franc Geč. Čim je on to vidio, odmah je znao o čemu se radi i tko smo mi. Odmah nas je premistio na drugo radilište, ali smo i dalje s njim ostali u kontaktu.

Zašto sve to o tome govorim?

Govorim zato što je sve to za mene povijest. Ovaj Frank ili Franc Geč (najzadovoljniji bih bio kada bi se neki hrvatski ili slovenski, pa čak srpski ili jugoslavenski povjestničar htio s ovim pozabaviti i preko informativnih kanala mogao pronaći tko je bio taj Franc Geč. Ja ću vam reći što sam osobno od njega čuo. Franc ili Frank, ne sjećam se više točno pravog imena. Davno je to bilo, šest desetljeća i više od toga. Sve što se sjećam je to da je on nas Hrvate zavolio. On je rođen 1919. Bio je slovenski partizan. U borbi za Jugoslaviju bio je ranjen i imao je umjetnu nogu. Šepao je kada je hodao. Bio je čvrst. Mene je zavolio jer sam bio pun šala. Njegova supruga je bila liječnica, radila je u bolinici. Bila je plava, zgodna, lijepa i otmjena dama. (Danas utorak 7 siječnja 2020. godine nadodajem nešto da se zna kao povijest, a to je da smo supruga Annie i ja prošle godine, četvrtak 8 kolovoza 2019. u Slovengradcu prenoćili u Hotelu Pohorje. Kod prijavljivanja za iznajmiti subu, gospođa koja je radila tu u razgovoru s njom sam joj rekao da sam tu bio i radio 1958. godine i da sam radio na kući Franka Geča. Za moje čudo ta gospođa mi reče da je supruga gosp. Geča još živa, stara je, 90 godina joj je i da je bila boliničarka, da joj je muž umri ima 15 i nešto gdina. Ovo sam smatrao potrebnim reći kao dio povijesti uz ovaj opis. Mo. Otporaš.) 

Moram biti iskren, mane su zavoljeli, rekao bih ponajviše zato što sam bio teški fizički radnik. Oni su počeli kuću graditi u sred grada Slovenjgradca. Trebala im je radna snaga. Našli su ju u Ivanu Boban, Vranić, Stjepan Boban, Pipe, Vreja Brnadić, Mašin i ja. Prilažem sliku Frane Brnadić, Mašin zvani Vreja i ja za vrijeme poslova u Slovenj Gradcu.

Gradnju njegove kuće fizičke poslove smo mi radili i završili. On je bio zadovoljan s nama i našim poslom. Kroz sve to naše zajedničko vrijeme, mnogo puta nam je pričao o borbama na Pohorju pri povlačenju hrvatske vojske. Ja sam to iskoristio jednu večer pred kinom i počeo vrlo grlato o tome pričati kako su partizani poubijali hrvatsku vojsku ovdje i počeo im pokazivati “U” slovo koje sam pronašao tu u gradu kopajući za vodovod. Stvorila se mala gužva. Ali ta mala gužava je mene natjerala da se ja spašavam, a taj spas sam pronašao u bijegu preko Trista za Francusku.

Kada sam već stigao u Pariz, takorekuć razvio moja krila, počeo sam pisati pisma mojima kući, prijateljima i poznanicima, pa tako i ovome Slovencu Franku Geču. Kroz naše dopisivanje, u ta blažena vremena to je bilo vrlo interesantno se dopisivati s nekim tko je u inozemstvu, na slobodi i kome slobodno možeš pisati. Mi smo razvili obostrano često dopisivanje. Ja se njemu oslobodio salti mnoge izrezke hrvatskih iseljeničkih novina, što je njega jako zanimalo. Tek tamo, negdje 1961. pa čak možda i 1962. godine dobijem ja pismo od mojih roditelja gdje mi pišu da je neki Slovenac Geč silom dotjeran u Grude. Mojeg oca Petra Boban, Gabrića pozvali su da se ona dvojica suoče, tj. da li se poznaju. Kada su se oni vidjeli, priznali su i jedan i drugi da se ne poznaju i da se nikada nisu vidjeli. Ovo navodim zato jer sam još uvijek živi svijedok tih dogodovština, a nastojim da sa sobom ništa u grob ne odnesem. Kroz sve što sam osobno prošao, pripada hrvatskoj povijesi.