PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, piše: generala Drinjanin (2)

“PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA” piše: general Drinjanin (2)

HRVATSKA I USTAŠTVO (23) (Prenosim s portala javno.com. otporaš)

Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško partizansko hrvatski rat među našim sinovima su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI! , kaže.Gen. Drinjanin u svome govoru Hrvatima prigodom proslave hrvatskog državnog praznika Desti Travnja 1968.

Piše: general DRINJANIN
” OBRANA ” br. 15,16,17 1964.“CROATIAN GANDI” – STJEPAN RADIĆRADIĆ NIJE RAZUMIO PROBLEMA B. H.

Djelatna politika za mene je počela u mojoj jedanaestoj godini kada sam stigao u Mostar “na škole”. Mostarska gimnazija odgojila je mnogo ustaških pukovnika, partizanskih komesara i četničkih vojvoda.

Nekoliko maldih djaka (koji su bili u sjevernoj Hrvatskoj, kako smo mi zvali krajeve preko Save) i to od onih, koje je fra Didak Buntić odveo u Slavoniju i Zagreb, da u Hercegovini ne umru od gladi nakon rata, govorili su nam već o idejama Oca Domovine Dra. Ante Starčevića. Oni su bili s nama u Napredkovu konviktu. Istina, mi smo bili smatrani “klerikalcima”, jer smo bili u katoličkim organizacijama Domagoj, Orao i kasnije Križari. Bilo je i sokola, i njih se smatralo pristašama Radića. Klerikalci su bili pristaše fra. Dominika Mandića. Zvali su nas “popovskom strankom” a ne fratarskom, iako je fra Dominik Mandić bio fratar. Nisu se slagali ni Domagojci sa Orlašima, ali to je bila stvar “seniora” u Zagrebu, dok smo mi u Mostaru bili u isto vrijeme članovi i Orla i Domagoja. Mi smo osjećali Orjunu, Jugosokol, Skaute, batine istih i policije, pritisak srpskih profesora i svega onoga, što smo nazivali “gačani” tj. duh Gacka i Nevesinja. Zato medju nama Hrvatima i nije bilo velikih razlika i jednako smo se osjećali. Mi smo već bili u bojnom rovu, hrvatskom, naprama onom srpskom. Čekali smo samo da narastemo, da možemo uzeti oružje u ruke. I onda je cilj bio jasan : Hrvatska Država. Sve drugo je bilo sporedno.

U tim prilikama je došao u Mostar pokojni Radić. Mi smo bili valjda u drugom-trećem razredu, kada iznenada začusmo gromki glas : živio Radić, živila Republika, živila sloboda…..

Hrvatska Glazba iz Mostara svirala je još Hrvatska nij’ propala…Sava Prnjat, šuster iz Nevesinja, koji se je dao zvati “gospodin profesor Prnjatović” bio je “profesor gimnastike”. Bjesnio je kao lud, pjena  mu je na usta navaljivala i bacao sline na metar, psujući nas što smo sa prozora počeli mahati i uzvraćati : živio Radić, živila Hrvatska. Nastala je gužva, i u toj gužvi nas smo trojica “napredkovaca” i mislim sin trgovca Jurkovića, vanjski djak, skočili kroz prozor i uhvatismo ogromnu povorku, koja se kretala prema Rondou, Korzu, širokom ulicom, koja se tada zvala Šetalište Vojvode Mišića, a danas se zove, valjda, šetalištem kojega druga komesara.

Izgled Rondoa, kako se zvao centar čitavog šetališta i gdje su se održavali zborovi, svirale muzike i mladež šetala i “kahvenisala”, bio je veličanstven. Sve puno naroda, barjaka, veselja. Govoriti će Radić.

Dok smo se mi gurali kroz ogromne mase naroda prema govornici opazismo najdnom jednu veliku grupu “mostarskih begova” kako živo komentira nešto i ostavlja mjesto zborovanja. Čuju se komentari : bruka brate, bruka golema…Zar nama ovako po Bogu braćo….”valaj i bilaj” neće mene više viditi….Vidimo popularnog Dervu Hadžiomana, kako odvraća ljude, da ne idu. Pristižu braća Smoljani, to jest Bariša i brat mu, ali “begovi” odoše.

Kasnije smo saznali da je Radić otvorio zbor sa riečima : Hvaljen Isus hrvatski narode. Tada se je ta velika grupa mostarskih muslimana, sigurno najistaknutiji dio trgovaca, zanatlija, činovnika i uopće gradjana, u krasnim nošnjama u čakširama, prslucima, svilenim košuljama i fesovima, osjetila pogodjena, jer da nisu bili smatrani dijelom hrvatskog naroda, kao što su bili smatrani katolici. To je bila strašna pljuska za sve “naše”. (Pošto Tito nije bio vjernik, niti je vjerovao ni u Boga niti u Alaha. Sve je udjuture zvao “druže”, i to se je mnogima sviđalo, jer je linija lakšeg otpora, moja opaska. Otporaš). Naši su bili, kako se zna katolici i muslimani, dok se je sve bez razlike pravoslavce smatralo Srbima i nazivalo “vlasima”.

Ja sam se sjetio mojeg Ljubuškog, mahale Zabljaka i Gožulja, gdje smo stoljećima živili Hrvati katolici i muslimani, kao “naši”. Od onoga časa sam rekao : mene neće viditi Stipica….

U NEDJELJU SVETU, U KUTIJU PETU

Nemogu se sjetiti da li smo išli na uskrsne praznike ili na ferije. Ali kada smo drndajući na ogromnim teretnim kolima ulazili u Ljubuški, vidio sam plakate : “u nedjelju svetu, u kutiju petu”. Jasno je bilo, da je to Radićeva stranka. Istina postajala je na papiru i Radika… stranka, za koju su glasali Srbi braća Vitkovići i nekoliko drugih uljeza činovnika i žandara, te i neke druge stranke, ali je cijeli Ljubuški, grad i kotar, bio za Radića. Biti Radićevac značilo je biti Hrvat i obratno. Hercegovina je bila takova za Radića, Mačeka i za Poglavnika. Ona je i danas takova, pogotovu na selu.

Nastavlja se.