PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, piše general Drinjanina, OBRANA br. 30/31 1965. (23)

PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, piše general Drinjani, OBRANA br. 31 1965.  (23)

HRVATSKA I USTAŠTVO (46)

…Kakvo vodstvo, ne, Ustaša Maks se zakljinje samo Ustaškom Poglavniku, vodji, čovjeku, a ne vodstvu i ne ljudima. Maks, DRINA, br.1-2 1956…

Piše: general DRINJANIN

” OBRANA ” br. 30-31 1966. godine

MAČEK NIJE BIO U JASENOVAČKOM LOGORU

(Mnogi još uvijek ne mogu razlikovati mjesto Jasenovac i “Radni Sabirni Logor Jasenovac”. Ovdje general kaže i piše URBI ET ORBI da “Maček nije bio u jasenovačkom logoru” što ne znači da nije bio u Jasenovcu. To su dvije velike razlike koje je naš zajednički hrvatski neprijatelj sustavno širio i Hrvatima mozak prao da je Maček bio u RADNOM SABIRNOM LOGORU JASENOVAC. Konačno imamo živu istinu iz prve ruke a to je od Maksa Luburića kojeg se je za sva zla okrivljivalo. Mo. Otporaš.)

Sa ovim redcima nije počeo komentar o Mačeku i logoru Jasenovac, a sigurno je da neće ni svršiti. Zato je prigodom smrti Vladka Mačeka bezuvjetno potrebno reći nešto o boravku istoga u Jasenovcu, kao i o logorima uopće. O toj teme, kako je logično, razgovarao sam tisuće puta i s pokojnikom, jer su četiri godine stalnog kontakta, kao i mnogobrojni sudbonosni dogadjaji o kojima smo razgovarali, dali povoda za te dialoge. I dr. Maček je rekao svoju, pa je logično, da je i na meni red, da kažem svoju, pa iako to ne bi činio radi sebe, ili čak niti radi dra. Mačeka, činim to radi onih Hrvata koji ne znaju istinu, (To je upravo zato da sam otvorio ovu stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO preko koje želim iznositi ono što se nije smijelo pisati niti iznositi u porobljenoj Hrvatskoj skoro za pola stoljeća. Sada se iskreno postavlja pitanje: Kakva bi naša hrvatska povijest bila da Hrvatska Emigracija poslije 1945. godine nije uopće ništa pisala ni iznosila o dogadjajima koji nas se sviju tiče! Tko bi sada bio najveselio? Naravo Srbi pa Jugoslaveni te onda svi neprijatelji Hrvatske i uz njih oprana mozga hrvatski antifašisti, moja opaska, Otporaš.) i činim to radi Povijesti, koja će suditi i Dru. Mačeku i nama, koji smo ga internirali i za koji čin pred Bogom, Ljudima i Poviješću snosimo punu odgovornost.

Istini za volju i kako se nebi na mrtva Poglavnika, Vladu, Ministre ili Hrvatsku Državu bacala krivnja, ističem, da u nalogu nije stajalo, da se dra. Mačeka internira u Jasenovački Logor, pa čak ni u Jasenovac, ni uopće ni u koje konkretno mjesto, nego nalog je, pismeni, glasio, da GA SE TREBA INTERNIRATI I TIME SPRIEČITI, DA GA komunisti, (Kako su kasnije silom u šumu odveli Tina Ujevića i Vladimira Nazora i to iskoristili u svoje političke svrhe protiv postojeće Hrvatske Države. Zamoslite se, dragi moji Hrvati, da Hrvatska Vlada NDH nije žaštitila dra. Vladka Mačeka i da su ga partizani ubili, i to hrvatski partizani ili oteli, kako se to danas kaže “kidnapirali” i odveli u šumu; kraj NDH ne bi bio u svibnju 1945. godine, nego upravo tada dok su četnici Draže Mihailovića i Titovi partizani bili u savezništvu u borbi protiv Hrvatske Države, tako da bi Hrvatsku podjelili na dva TABORA: komunistički ili četnički, a oba su se borili za Jugoslaviju a Hrvate bi pretvorili u antifašističke ili četničke Jugoslavene, moja opaska, Otporaš.) četnici, Nijemci, Talijani, ili drugi eventualni interesirani elementi odvedu i upotrebe za svoje planove i protiv Hrvatske Države. Meni bi bilo lakiše i bilo bi elegantnije reći, da sam vojnik, da su mi zapovjedili da Mačeka odvedem u Jasenovac, što da sam i učinio, i kada sam dobio nalog, da ga pustim, da sam ga pustio, i mirna Bosna. Bilo bi to i prihvaćeno, jer na kraju krajeva bio sam jedan šaraf, a svakako neće biti tajna, da je tim strojem, kojem sam pripadao ravnao Poglavnik.

Odlučio sam se za mjesto Jasenovac zato, jer sam držao s I. OBRANBENIM ZDRUGOM ono čvorište, tj. trougao izmedju Dubice, Gradiške i Lipaka, a Jasenovac je bio centar davno prije nego je u njemu uopće bilo sabirnih logora. Meni je po Vojskovodji bilo odredjeno, da osiguram to strateško prometno središte sa snagama koje sam radi sukoba sa Talijanima morao povući iz Talijanske interesne sfere, iz Like i diela Dalmacije, odakle sam i doveo Krajišnike iz Cazina i Bihaća, Dalmatince iz Knina i Drniša i Ličane iz Gospića i Otočca. (Ovdje opet moram, istine radi, nadodati da su se HOS često puta sukobljavale sa našim takozvanim saveznicima Talijanima i Njemcima. Četnici i partizani su nesmetano mogli lakiše krstariti po tim zonama koje su držali njemački i talijanski vojnici, nego hrvatska vojska, moja opaska.) S ovim snagama tukli smo se sa četnicima, svladali ustanak četnika na području Donjeg Lapca, Srba itd., borili se kod Oštrelja i Bosanskog Petrovca i sa Alom Omamovićem, satnikom Ahmedom Kapetanovićem, satnikom Venturom Baljkom, stk. Rokom, bojnikom Pivcem (Ivan Devčić), i drugim povratnicima, te sa Džalovom bihaćskom grupom i Milicijom iz Kladuše, te okolice Bihaća (logornik Šimić), satnikom Veberom iz Džaferbegova Kulenvakufa (Domobranska Pohodna Bojna) i drugima nastojao suzbiti četnički ustanak i prve partizanske grupe u Velebitu, koje su se pojavile odmah nakon ulaska Njemačke u rat proti Rusije. (Korisnik East zagreb je često pisao o tome na ovome portalu kako su hrvatski proleteri slijedili upute iz Moskve, moja opaska.) Nakon raznih krvavih incidenata s Talijanima morali smo napustiti to područje i tada mi je dat zadatak, da osiguram područje, koje su ugrožavali partizani s jedne strane iz Psunja i Papuka, a s druge strane iz Posare i Kozare.

Logor je nastao u Kraplju i to onda kada smo uhitili prve partizane s područja Psunja i Papuka. O logorima je rečeno mnogo toga, a srbokomunisti su u zadnja vremena počeli i opet s ponavljanjem laži i izmišljotina, a sve s ciljem, da bi najviše osobno mene optužili pred mladom hrvatskom generacijom kao neboraca i tobožnjeg koljača, u čemu mu sekundiraju razni hrvatski politikanti prenoseći te laži u svojim emigrantskim novinama. (Moram ovdje otvoreno reći da sam osobno bio žrtva takovih optužbi, pa čak i na ovom portalu, i sve to iz jako dobro informiranih izvora, jugoslavenskog tiska, Samo u ovom opisu general Luburić piše da je nastojao suzbiti četnički ustanak, a malo gore naviše spominje SRB kojeg Mesić/Josipović zdušno promiču kao “antifašistički ustanak” a u stavri to je bio ČETNIČKI USTANAK protiv Hrvatskog naroda i protiv Hrvatske Države, moja opaska. Otporaš.) Što smo trebali učiniti s uhvaćenim partizanima i njihovim jatacima? Postreljati ih i da ne bude problema, kao što su to oni činili s uhvaćenim hrvatskim rodoljubima? Mi smo isto streljali, ali onda kada je Sud ustanovio, da je netko počinio zlodjela ili spremao ista, ali njihove jatake, suradnike, simpatizere ili nasilne pomagače nismo mogli streljati bez daljnjega.

Nastavlja se.