PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, piše general Drinjanin, OBRANA br. 29 1965. (22)

               MAČEK U ODORI USTAŠKOG PUKOVNIKA

Neka to bude najbolji dokaz s kakvim obzirima se je obavljala neugodna zadaća internacije dra. V. Mačeka. Zapovjednik osuguravajuće kolone bio je poručnik Stanko Kardum, zvani “kikan”, koji je kasnije poginuo, a osiguranje na terenu, na ključnim položajima, vršio je zastavnik Altarac. Ovaj je bio čisti židov iz Bos. Krupe, (kao i Mladen Schwartz, moja opaska.) radnik na pilani zajedno s “hadžijom” Mataijiom, i skupa su se borili prvih dana protiv četnika. Ovaj je isto kasnije poginuo u Hercegovini, u prvoj Dobrovoljačkoj Pukovniji, koja je, kako je poznato, bila sastavljena od pripadnika OBRANE i odjevena u domobranske odore, te stavljena pod zapovjedništvo pukovnika Šimića. Preko Pisarovine i uz neke sporedne puteve, sjeverno od Kupe, išli smo zaobilazeći Petrinju prema Kostajnici, da stignrmo u Dubicu i Jasenovac. Cijeli put bio je osiguran s posebnim malim motoriziranim odjelima, i nitko nije primijetio, osim par susjeda Mačekova dvora u Kupincu, da je ovaj, kako bi se reklo “omrknuo u Kupincu, a osvanuo u Jasenovcu”.

Dr. V. Maček je bio privremeno smješten u jednu zgradu, koja je izvana izgledala kao i svaka druga kuća, a bila je utvrdjena kao bunker i predstavljala važnu točku u vanjskom osiguravajućem pojasu radnog područja.

Slijedeću noć i u najvećoj tajnosti bio je primješten u zgradu zapovjedništva Radne Službe. Na prvom katu bio mu je improviziran ugodan stan, u uredu šefa Radne Službe, bojnika ing. Pićilia, ostavivši ovome, zbog kamuflaže, jednu malu sobicu; tu je bojnik osobno radio i nekada spavao, dok je jedna druga manja soba služila meni osobno za prespavati, kada bih tamo došao. Ing. Pićili je bio vrlo ugodan gospodin, profesor na Obrtnoj školi u Zagrebu i stručnjak za keramiku. On je došao k nama kao stručnjak, kada je Radnoj Službi OBRANE ured Državne Ponove dodijelio napuštenu ciglanu, u neposrednoj blizini Jasenovca. Na prozorima su bili zastori, a stakla su bila prebojena. U blizini nije bilo visokih zgrada. Boravak jednog gosta u stanu ing. Pićilia, kao i stalno prisustvo nadporučnika Sarića, nije bio previše uvidljiv, pa tako ni problem obskrbe dra. V. Mačeka nije bio upadan. Zahvaljujući svemu tome, nije se za dugo vremena saznalo, da tu živi dr. V. Maček. Posebna straža od povjerljivih ljudi, pred stanom i uredom ing. Pićilia, nije bila takodjer upadna, jer je ta uvijek postojala zbog toga, jer je ing. Pićili često dovodio k sebi iz logora pokojeg zatočenika stručnjaka za razne poslove Radne Službe. (Neprijatelj hrvatskog naroda to mjesto nije smatrao “Radnom Službom” za potrebe radne snage hrvatskog naroda u ratu protiv odmetnika i neprijatelja hrvatske države, nego je naš neprijatelj to mjesto smatrao egzekucijom neprijatelja, što nije istina, moja opaska. Otporaš.)

Maček je bio u Jasenovcu, ali nije nikada bio u Logoru. Bio je u stanu ing. Pićilia, kao što je kasnije bio u mome privatnom stanu, u Bulićevoj 6, ili kao što je bio interniran u svom stanu na Prilazu u Deželićevoj, ili pak na svom imanju na Kupincu.

I da završimo s Mačekovom ustaškom kapom. Čim je unišao u kuću – bunker i vidio se okružen sa stražom, pa nije bilo opasnosti da ga prepoznaju ostali civili, radi čega je i služila cijela ova kamuflaža, Maček je jednim naglim pokretom zgrabio kapu s glave i ljuito tresnuo s njom o zemlju.

(Neka mi bude dozvoljeno ovdje navesti moje iskustvo sa raznim Hrvatima mojih prvih godina emigracije. Bez obzira odakle smo došli iz Hrvatske, ovdje u tudjoj zemlji smo jednaki. Počimamo se upoznavati i svaki traži svoje političko društvo. Kako je odmah iza rata hrvatska politička emigracija počela optuživati jedan drugoga za propast Hrvatske Države, tako su i političke razne hrvatske organizacije počele nicati, svaka radeći na svoj način, ali uvijek u okviru hrvatstva i kako što prije osloboditi zarobljenu Hrvatsku. Tako sam imao priliku čuti pa čak se i prepirati sa mnogima o slučaju dra. V. Mačeka. Oni koji su tražili krivnju u Ustaškom Pokretu i vladi NDH, grlato su tvrdili kako je Poglavnik dao smaknuti dra. Mačeka, itd.

Sve ovo – opravdano ili ne – žučljivo i medjusobno svadjanje Hrvata je i te kako išlo u korist nekome, a to je bila Udba i Jugoslavija. Oni su nas u ŠAHU DRŽALI preko 45 godina. Taj LED se je počeo probijati i razbijati početkom šesdesetih godina, kada je general DRINJANIN konačno shvatio da Hrvatska pripada svim Hrvatima, a ne samo onima i onoj političkoj stranki koja je na vladi. Tada je javno izišao sa programom: PORUKA IZMIRENJA, koja je izišla u “DRINI” “ISTARSKA HRVATSKA” 1964 god., strana 18-22, moja opaska. Otporaš.)

(Ovdje ispod obog opisa ima jedna slika Pripadnici “Mačekove satnije” kako nisam u mogućnosti staviti sliku, ja ću samo donijeti opis ispod slike, mo.)

Tri brata Vučića, Šimović i Bevanda.

Posebno ćemo pisati o “Mačekovoj satniji”, kako se zvala jedna stalna jedinica izabranih mladića i u kojoj je nastala pobuna zato, da bi išli na teren. Kasnije su zaista bili poslati u Jurišnu Bojnu, pod vodstvom bojnika Križana Ostojića, odakle su kompletno dodijeljeni Udarnoj Diviziji.

Ovdje je važno istaknuti, da su strojni samokresi, koji se vide na fotografiji, (to je upravo ta slika koju ne mogu staviti u ovaj opis, moja opaska) zvani “askerice”, kao i odore i obuće – bili izradjivani u sabirnim logorima ustaške OBRANE. Tako je to prvo strojno oružje, koje je ikada frabricirano na teretoriju N.D.H. O tome ćemo opširnije pisati u slijedećim brojevima.

Nastavla se.