PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, piše general Drinjanin, OBRANA br. 29 1965. (19)

PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, piše general Drinjanin, OBRANA br. 28 1965. (19)

HRVATSKA i USTAŠTVO (41)

Mnogo puta smo rekli, da nam je teško govoriti i pisati istinu. Sada velimo: teško nam je već više šutjeti. U pohodu za slobodu, idemo sa Istinom, pa šta god dragi Bog dao i sreća junačka!, kaže Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN, OBRANA br. 1963.

Piše: general DRINJANIN
” OBRANA ” br. 28 1965 godine

Njemačko odlikovanje i po Hitleru poklonjeni revolver na noćnom ormariću dra. V. Mačeka.

Dugi niz godina emigrantskog života, te izvanredne prilike u kojima sam žvio tako rekuć od najranijeg djetinstva – naučile su me, da se u životu ne treba nikad i ničemu previše čuditi. Sjećam se, da je jednom Poglavnik, kada nas je došao posjetiti na Janka Pustu, dao jednu dobru definiciju normalnih i abnormalnih stvari, te ludi i pametni ljudi. Kad su se, naime, neki tužili da je Kopčinović (“pobočnik Staniša”) lud, jer je činio stvari, koje jedan normalan čovjek ne čini, Poglavnik je rekao: ” Pa jest, izgleda malo lud, ali drugi, koji nas posmatraju, to isto tvrde za nas, jer sasma normalni ljudi bave se unosnijim poslovima, zarađuju, vesele se i odmaraju se, a mi, koji se bavimo ovakovim poslovima, ne možemo biti drugo nego abnormalni!”

Ta je definicija meni mnogo puta pomogla snaći se među ljudima i djelima, koja nisu uvijek izgledala podpuno normalnim. A kada je negdje doza “abnormalnosti” bila prevelika, onda smo znali i ne znam zašto, reći: nemoj pretjeravati (u šali se reklo “prijećeravati”).
Stigli smo u Kupinec s jednom kolonom Ustaša Narodne i Obrambene službe, te, prema unaprijed predvidjenom planu, osigurali okolicu, opkolili Mačekov dvor i zvali na vrata. Bila je rana zora, svi su još spavali, osim našeg tajnog kolaboratora, koji je obavljao diskretnu nadzornu službu i dao nam nacrt Mačekova dvora i imanja. On nas je čekao.

Nastalo je bilo u kući komešanje i na kraju su nam otvorili. Predstavio sam se i rekao, da dolazim s pismenim nalogom od zapovjednika Ustaške Nadzorne Službe i Glavnog ravnatelja za javni red i sugurnost, Eugena Kvaternika. Nakon kraćeg vremena uveli su me u sobu, gdje je spavao dr. V. Maček. Njemu sam se predstavio i pokazao mu pismeni nalog.
U istom je stajalo, da se ima pretresti dom dra. V. Mačeka, u potrazi za eventualnim tajnim spisima, te da se, po odredbi Poglavnika, daje nalog za internaciju dra. V. Maćeka, koju trebam ja osobno sprovesti u djelo.

Sada počima iznenadđenje. Najprije zato, jer među prvim riječima, koje je izrekao dr. V. Maček, bile su – da nas je očekivao. I drugo, veliko iznenadjenje, na njegovom noćnom ormariću, na lijevoj strani kreveta, bila je jedna otvorena škatulja, u kojoj se vidjelo jedno blistavo njemačko odlikovanje sa vrpcom. To je bilo jedno od onih povećih odlikovanja, koje se na širokoj vrpci vješalo oko vrata ministara i drugih važnih osoba. Pa ne samo da sada ne znam kakve je vrsti bilo to odlikovanje, nego ni onda se nisam podrobnije zanimao.

Kraj spomenute škutulje bila je jedna druga, isto tako otvorena škutulja i u njoj jedan “Walter” revolver! Na škatulji i na revolveru bilo je urezano, da mu je to poklonio njemački Fuhrer, u ime prijateljstva prema njemačkom Reichu, ili nešto slično. (Nezaboravimo jednu stvar ovdje spomenuti da je Hitlerova Njemačka podržavala Mačekovu i srpsku kraljevsku Jugoslaviju, moja opaska.) Bilo je spominjano ime Goering-a, nu ne znam dali je to bila fabrikacija Herman Georing, ili mu je to maršal Goering, kao veliki prijatelj Jugoslavije, na poklon dao.
( Dozvolite mi ovdje navesti šta o tom “revolveru poklonu” kaže Marko Marković u svojoj knjigi ” JURE I BOBAN, Povijest Crne Legije”, str. 34.

“… Treba podsjetiti da je Mađarska četeri mjeseca prije njemačkog napada na Beograd s Jugoslavijom sklopila Ugovor o trajnom prijateljstvu, a Hitler ju je prisiljavao da sudjeluje u napadu na svog južnog susjeda, za uzvrat joj nudeći teretorijalne ustupke. Pod njemačkim pritiskom Mađari su se morali predomisliti. Na sjednici vlade 1 travnja 1941. odlučili su napasti Jugoslaviju. Formalni izgovor našli su u očekivanju da će se napadom Njemačke na Jugoslaviju Hrvatska odcijepiti i da tim činom Jugoslavija prestaje postojati, a time prestaje važiti ugovor o vječnom prijateljstvu tih dviju država.

Dva dana nakon te sjednice grof Tellkey, predsjednik mađarske vlade, počinio je samoubojstvo. O tom činu Maček je u “Memoarima” zapisao: “Ribbentropov posebni izaslanik Maletke posjetio me poslije podne 3 travnja 1941. i donio mi poruku da je dozrela stvar odcjepljenja Hrvatske od Srbije i ponudio mi da u tim stvarima surađujem s Njemcima. Ja sam mu rekao da je odcjepljenje moguće samo ratom i da zato na toj stvari neću raditi ništa, (Sada se može vidjeti kokvog predsjednika HSS-a je imala, koji je svim silama htio spasiti Jugoslaviju, i tako, svojim nedržavotvorno hrvatskim stavom, uveliko doprinosio razdor među Hrvatima, koji je išao na ruke partizanima. Sada se olako može shvatiti odluka hrvatske državne vlade za Mačekovo hapšenje i internacija, opaska Otporaš.) nego ću sve svoje sile uložiti u to da sprijecžčim rat. Zamolio sam zato neka saopći Reibbentropu da nema smisla sa njemačke strane navijestiti Jugoslaviji rat, jer se proglašenjem kraljeve punoljetnosti i sastavom nove vlade (u kojoj je i dr.V.Maček bio, i slike postoje kako vijerno prisegu polaže vjernosti srpske kraljevsje Jugoslavije, moj opaska, Otporaš.)

Vladko Maček

 Vladko Maček polaže prisegu vjernosti srpsko kraljevskoj vlada i to je bio razlog zašto predsjednik HSS-e dr., Vladko Maček nije htio pristati na zahtjev njemačkog poslanika Maletke, jer je htio spasiti svoju ministarsku fotelju i uz nju kraljevsko/srpasku Jugoslaviju. Mile Boban, Otporaš.

Vladko Maček

Croatian politician

Vladimir “Vladko” Maček was a Croatian politician in the Kingdom of Yugoslavia and as a leader of the Croatian Peasant Party following the 1928 assassination of Stjepan Radić, was a leading Croatian political figure..

ništa nije promijenilo. Uvjeravao sam ga da nitko u cijeloj Jugoslaviji, osim nešto nedozrele mladeži u Beogradu, ne želi rat. To je bila istina prema onome što su me Košutić i Šutej bili izvjestili. Maletke mi je rekao da vrlo žali što nije kod mene naišao na očekivani odaziv, ali je nadodao da će on moje mišljenje o besmislenosti rata protiv Jugoslavije vjrno reproducirati na nadležnom mjestu. Na rastanku mi je Maletke ostavio kao uspomenu nabijenu ‘pištolu”. Ja sam mu se najuljudnije zahvalio na predanom mi “daru”, ali sam shvatio značenje…”, tako piše Marko Marković u svojoj knjigi: Jure i Boban, povijest Crne Legije, st. 34. Otporaš)