PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, piše: general Drinjanin (20)

HRVATSKA I USTAŠTVO (43)

Obećali smo hrvatskim povjesničarima da ćemo iznijeti ono što znamo. Našim iskazima pomoći ćemo rasvjetliti hrvatske misterije i nagomilane laži, kaže Gen. Drinjanin.

Piše: general DRINJANIN

” OBRANA ” br. 28 1965. godine

Njemačko odlikovanje i po Hitleru poklonjeni revolver na noćnom ormariću dra. V. Mačeka.

Sjetio sam se, uza svu ozbiljnost i odgovornost onoga časa, na “pobočnika Sinišu” i Poglavnikovu definiciju normalnih i abnormalnih stvari i ljudi. I jedva sam se moga suzdržati, da se ne nasmijem i upitam dra. V. Mačeka nešto o svemu tome, ali je čas bio za mene i tegoban i neugodan, a vjerujem, da ni dru. V. Mačeku nije bilo najugodnije. Svakako, imao sam onoga časa dojam, da sam se osjećao potištenijim nego li on sam.

Dok su agenti UNS (Ustaška Nadzorna Služba), pod zapovjednistvom Viktora Tomića, pretraživali kuću i gospodarske zgrade, ja sam bio uz V. Mačeka i pokušao s njim razgovarati. Zamolio sam ga, da bi on sam stavio na raspolaganje papire, koje bi mogao imati u obiteljskoj i spavaćoj sobi; da bi meni učinio uslugu i da me ne izlaže neugodnostima premetanja po osobnim stvarima, i on je to rado obavio. Tada mi je bilo još žalije toga čovjeka. Stoga do zadnjega dana, kad je u pratnji posebne straže, koju mu je dao general Ante Moškov, na povlačenju na Zapad, nastojao sam što sam mogao osobno učiniti, da olakšam život u internaciji čovjeku, koga sam nekada smatrao vodjom hrvatskoga naroda.

Da se vratimo na odlikovanje i na revolver. Naravna stvar, odnijeli smo te predmete i bili su s drugim spisima i dokumentima dra. V. Mačeka predani političkoj sekciji Nadzorne Službe. Jedno vrijeme zadržao sam revolver, kao jedan kuriozitet, s nakanom da bi ga pohranili u Ustaški Muzej, ali sam ga kasnije predao na čuvanje uz druge njegove stvari. Vjerujem, da ni jedan od ova dva predmeta dr. V. Maček nije ponio sa sobom u emigraciju. (Na znanje, mnoge i mnoge vrijedne i povijesne stvari iz Zagreba i iz cijele Hrvatske komunistički lopovi su odnijeli u Beograd pod motivacijom “ratne odštete”. U to doba, odmah iza rata, koji Hrvat je mogao prosjedovati protiv Beograda. Nitko, pa ni SKH nije ništa učinio, jer bi im se moglo desiti kao i Andriji Hebrangu,moja opaska, Otporaš.)

Kada čujem govoriti ili vidim neku knjigu ili članak o dru. V. Mačeku, – a nastojao sam pročitati sve, što se o njemu pisalo, bilo na hrvatskom ili stranim jezicima, – tada se sjetim Hitlerova odlikovanja i Goeringova revolvera, i Poglavnikovih definicija.

U jednom od mnogobrojnih naših dialiga, koje ću nastojati vjerno prikazati, pitao sam jednom zgodom dra. V. Mačeka – kako bi on meni mogao sve to nekako rastumačiti. Na primjer, kako on, kao uvjereni pacifist i Tolstojevskih ideja, prima na dar jedan revolver? Kako on, kao vodja hrvatskog naroda i prvoborac za njegovu slobodu, u zadnji čas pokušava spašavati Jugoslaviju? Kako on zapovjeda svojoj “Zaštiti”, da ide ugušiti pobunu hrvatske 106 Pješačke Pukovnije u Bjelovar, koja se je digla protiv Jugoslavije, a za hrvatsku DRŽAVU? (Potrebno je ovdje nadodati da je narednik Petar Cvek već 7 Travnja proglasio Hrvatsku Državu u Bjelovaru, dakle, prije 10 Travnja i neovisno od Ustaškog Pokreta i Poglavnika i ulazka njemačke vojske u Zagreb. Ne spominjem to zato da se umanji povijesna vrijednost i važnost Desetog Travnja, koliko to spominjem zato da se sjetimo jednog prešućenog hrvatskog heroja i da mu odamo počast kao jednom državotvornom Hrvatu,moja opaska. Otporaš.) Kako to da on, kao demokrat i zapadno orijentirani političar, prima odlikovanje od nacističkog vodje?

On je na ove i ovakove upite znao malo odmahnuti rukom i reći: “Je, dragec moj, to je politika!”

Kada sam kasnije iz ruku generala Panwitz-a, zapovjednika Kozačkog Korpusa, dobio neko njemačko odlikovanje, prigodom zajedničkih operacija prema Banjaluci, i jer sam osobnim zahvatom spasio jedan veći odjel Nijemaca, pričao sam generalu Panwitz-u slučaj s Mačekovim odlikovanjem i pokušao praviti usporedbu s mojim slučajem. Kozaci su, naime, mene imenovali počasnim kozačkim pukovnikom, dali mi kapu, kabanicu, nekakvu dolamu i kozačku košulju sa svim činovima, i dapače nekim odlikovanjima i značkama s ruskog fronta, pitao sam ga da li ja to sve mogu primiti, kao hrvatski časnik, koji nije bio u Rusiji s tim Korpusom. Dogovorili smo se i otišli skupa do Poglavnika i on je to odobrio. Tada su me okitili kao kozačkog pukovnika, a general Panwitz, kojeg su kasnije srbokomunisti objesili, reče mi: “Eto, dragi pukovniče, to je – politika!” Mi smo se, naime, sa Kozacima često tukli i u više navrata pobili više njih, zbog nasilja nad hrvatskim pučanstvom. (Neznam točno o kojim Kozacima se ovdje radi, ako to nisu bili oni koji su bili u njemačkim postrojbama i koji su nekontrolirano vršili razna nasilja i silovanja, moja opaska.) Samo drastičnim protumjerama, koje sam ja, kako je poznato, proveo u više navrata protiv Kozaka, uspjeli su se uvjeriti, da valja poštivati Hrvatsku Državu. Kozaci su bili neograničeno hrabri i uspješni u borbi protiv partizana i čak se je general Panwitz usudio sudjelovati u jednom zahvatu protiv četnika; njima je bilo sasvim jednako povesti akciju na partizane, četnike ustaše ili bilo koga drugoga. I Kozaci volili su piti, pa bi general Panwitz, čim je raspoloženje bilo malo jače, vraćao se na zgodu dra. V. Mačeka, a slao k vragu i Hrvate i Nijemce i Hitlera, a prije svega POLITIKU!

Nastojao sam zato, u mnogobrojnim razgovorima s drom V. Mačekom, razgovarati o – POLITICI! Pričao sam mu, što je mislio general Panwitz, kad bi se malo napio, i od tada sam si stvorio, uz pomoć dra. v. Mačeka, jasne ideje o vojsci i politici.

(Slijedi: DR. MACEK U ODORI USTASKOG PUKOVNIKA)

Nastavlja se.