PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, piše general Drinjanin (15)

HRVATSKA I USTAŠTVO (37)

Svjesni odgovornosti pred Bogom i Narodom, mi ćemo reći istinu, a ostatak života mi smo posvetili odgoju i pripravi mladih Hrvata u borbi za Hrvatsku Državu. General Drinjanin “OBRANA” br. 1963., strana 5.

Piše: general DRINJANIN

” OBRANA ” br. 26. 1965. godine

MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA

Vele, kad je Mačeku bila saopćena vijest o atentatu na kralja krvnika, i dok se nije još znalo za njegovu smrt – a da je on rekao: ” Kakve smo sreće, još će ostati na životu !”.

Svi stariji, koji su u ono doba još znali što je značila Aleksandrova diktatura za hrvatski narod znaju, da je takvi i sličan osjećaj vladao sigurno medju 999 od tisuću Hrvata. Mladji pak znaju iz pričanja starijih, i neće biti teško vjerovati, da su tada svi Hrvati bez razlike, pa čak malobrojni i hrvatski komunisti, očekivali smrt kralja – krvnika, kao početak jedne nove epohe.

Hrvatska Seljačka Stranka još uvijek je bila najmoćnija politička organizacija hrvatskog naroda, iako je radikalni, državotvorni program Poglavnika bio okupio dobar dio omladine, mnogo gradjanstva uopće, te seljačtva u onim krajevima, gdje smo živijeli izmješano sa Srbima. Ne treba ni govoriti o tome, da je Sveučiliste bilo tako rekuć ustaško i da je dio časnika hrvatskog porijekla, iz djelatnog kadra jugoslavenske vojske počeo misliti na Poglavnika.

Rekli smo, da se je Poglavnik s aktom u marseille-u predstavio već kao novi vodja, koji je – stupivši na povijesno tlo – diktirao svu kasniju hrvatsku politiku. Možda ni sam nije bio toga svijestan, ali je to bilo tako kod mnogih i svakako kod mene je to uvjerenje bilo sasma izgradjeno.

Pa ipak Maček je bio tu, bez obzira dali u zatvoru kod Srba ili u Kupincu – (što uistinu u ovom slučaju znači: ili bilo u srpskom zatvoru i unutar zatvorskih zidina raditi ono što ti Srbi govore, ili na svojem imanju na Kupincu gdje opet radiš ono što ti Srbi nalažu i što oni žele i hoće, mo.) i još je uvijek većina naroda gledala s povjerenjem u njega. On je s nekim stoičkim mirom gledao da vrag odnese Srbiju i diktaturu, i vjerovao je, da će ipak nekako doći do ” slobodne Hrvatske “. Ona naša mlada generacija nije više vjerovala u Mačeka (kao ni današnja što ne vjeruje Mesiću i njegovoj projugoslaveskoj i SDP-ejovoj politiki, mo.) ni u njegove metode, ali su ga naši očevi slijedili i on je još uvijek pred stranim svijetom vodja hrvatskog naroda. On je to povjerenje dobio na izborima, a njegovo tamnovanje davalo mu je pred očima naroda i pred stranim svijetom ulogu martira za hrvatsku slobodu.

Svatko mu je predbacivao, da je prekršio onu Radićevu: “Nikada više u Beograd!”, ali – dok smo mi mladja borbena generacija uzeli to kao jednu definitivnu borbenu parolu, – većina je ipak vjerovala da “bu stari Maček nadmudril Vlahe”. Beograd je gubio živce. Srbsko je držanje bilo isto ono kralja Aleksandra i Puniše Račića, i malo je bilo Hrvata, koji su bilo kome vjerovali u Beogradu.

Ali Maček je bio uvjeren, da će sa pasivnim odporom i kulturnim i gospodarskim razvitkom natjerati Srbe na popuštanje.

U tom i jest bila njegova tragedija, jer je za volju mira pristupio, kao član beogradske vlade, Trojnom Paktu,t.j. Njemcima, Italiji i Japanu, a kasnije je, kao predsjednik vlade generala Simovića, naredio mobilizaciju za to, da se brani Jugoslavija. (Kakve li slučajnosti izmedju tada Mačeka i predsjednika jugoslavenske vlade 1990 godine, Stjepana Mesića, koji je takodjer naredio mobilizaciju JNA da se brani Jugoslavija. Ostalo je, zna se, poznato, moja opaska.) Njegova nesigurna ruka dovela je u sumnju mnoge ljude, a za mene glavni izvor bila su dva Sertića.

Prvi je bio Tomica Sertić, glavnostožerni jugoslavenski časnik, zapovjednik jedne elitne gorske jedinice. On je prebjegao u Madjarsku poslije Marseille-a i pričao nam o stanju medju Hrvatima, koji su služili u jugoslavenskoj vojsci. On nam je dao jasnu sliku o Hrvatima časnicima iz njegove generacije, koji su trpili strahovita poniženja, posebno oni u Srbiji i Macedoniji, gdje su se većina morali dnevno ponižavati, da bi mogli ostati vojnici i da bi jednoga dana mogli biti korisni svojoj hrvatskoj vojsci i svojoj hrvatskoj domovini. Tadanji bojnik, Tomislav Sertić, bio je jako ozbiljan čovjek i bio je zaljubljen u svoje vojničko zvanje. Kada je jedan od starijih naših časnika, koji je služio u austro-ugarskoj vojsci, govorio u prilog Mačeka, koji da će ostvariti hrvatsku državu, bojnik Sertić, kasniji general i zapovjednik Ustaške Vojnice, dao mu je lekciju, koja je nama služila kao putokaz. On je vjerovao, da Maček nikada Hrvatske ostvariti neće, jer će ga beogradjani iskoristiti, istrošiti, odbaciti i kompromitirati pred njegovim vlastitim narodom. On nam je prvi put dao jasnu sliku o raspoloženju hrvatskog vojnika; onih, koji su služili svoj vojni rok ili onih, koji su bili djelatni časnici ili dočasnici. On nam je govorio o budućim hrvatskim generalima, koji će u dani čas pokrenuti hrvatske jedinice, koje se nalaze pod njihovim zapovjedništvima – protiv Beograda i svake Jugoslavije. On je zapravo kompletirao moj vidokrug u pogledu konkretnih koraka za oslobodjenje Hrvatske. Za nas vojnike oslobodjenje Hrvatske značilo je nešto konkretno.

To konkretno je bilo: borbom u ratu, ustanku ili revoluciji pokrenuti duhove, ljude i oružja protiv svakog Beograda, te stvaranje brane na Drini, (o čemu je jutros east zagreb komentirao sponzarosu na ovom portalu, da je današnja Hrvatska najmanja od svih Hrvatskih u prošlosti, moja opaska.) Jadranu i drugim granicama – unutar kojih je trebalo organizirati hrvatsku DRŽAVU. Možda ove redke ne bih ni pisao kada ne bih danas vidio – iz razgovora sa mladjom generacijom – da i ta generacija misli isto tako.

Drugi Sertić bio je Mihovil, nekada odgovorni urednik “Narodnog Vala”, t.j. lista, kojega su utemeljili Stjepan i Antun Radić. On je bio i urednik i revije, koja se je zvala, mislim “Evolucija” i čiji je zadatak bio zapravo više otupljivanje oštrice novog nacionalističkog smjera, nego li borba protiv Beograda. On je bio uvjereni HSS – ovac, ali se je teško razočarao i počeo djelovati u duhu REVOLUCIJE a ne evolucije. Proveli smo mnogo dana u razgovorima o našim problemima i drago bih mi bilo, ako ovi redci dodju do njega, da se osjeti ponukanim napisati uspomene iz onoga doba.

(Vidjeli ste kako general DRINJANIN kaže za Mihovila Sertića: “da se osjeti ponukanim napisati uspomene iz onoga doba”. I ja tako kažem. I svi bi trebali tako reći: da se uspomene iz onoga doba zapišu, tako da novi hrvatski naraštaji imaju pred sobom sve – pa i najmanje – dogodovštine zapisane, kako bi oni mogli reći, a ne mi danas, TKO JE BIO TKO!!! A TKO JE BIO NITKO!!! Otporaš)

Nastavlja se.

Objavljeno: 25.05.2009. u 14:42h
Broj otvaranja uratka – Prvih 24h: 1003