PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, piše general Drinjanin (14)

PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, piše general Drinjanin (14)

HRVATSKA I USTAŠTVO (36)

Samo su složni jaki, samo su jaki slobodni, rekao je Franjo Mikulić (1932-1983) bivši gradonačelnik Jastrebarskog u svom govoru u Domu Nrvatskog Narodnog Odpora u Torontu 1877. godine okupljenim Hrvaticama i Hrvatima.

Piše: general DRINJANIN

“OBRANA” br. 25 1965. godine

— Jankapustaški “kompleks Maček” —

U ulici Horty Miklosa br. 23 iznajmili smo jednu kućicu i u dvorištu iste jednu maehaničku radionicu. Htjeli smo se kamuflirati kao zadnje naše borbeno uporište u Madjarskoj i u Području br.1 uopće; iza radionice i dvorišta bile su bašče, vrtovi i voćnjaci. Računali smo na eventualnu potrebu bježanja i sakrivanja onih ljudi, koji nisu bili na službenom popisu. Budući je u Madjarskoj svaki predsjednik vlasti bio u prvom redu neprijatelj sveke Jugoslavije – mogli smo uvijek računati, da će tako poneki od njih znati uvijek izvršiti pretres na način, da nam dadne vremena, da sakrijemo što je za sakriti, a predstaviti vlastima ono, što je u tu svrhu bilo pripremljeno.

Uz redoviti bravarski posao instalirali smo bili fabriku za pravljenje ručnih bomba i paklenih mašina.

U to doba riješili smo se bili balasta ne samo onih, koji su svoje ustaško djelovanje uvjeravali s riječima i činima dra. Mačeka, nego smo odstranili balast s naše strane. Gustav Perečec je bio zagriženi stranačar i prije interesa hrvatskog naroda i njegove oslobodilačke borbe – on je stavio interes jedne političke stranke, kojoj je pripadao – a to je bila Stranka Prava. Zatim je iznad interesa te stranke stavio svoju osobu i svoje osobne interese, pa i svoje osobne – ćeifove.

Kada smo bili instalirani u novoj “špilji”, kako smo novo mjesto zvali medju sobom konspirativno, imali smo već i novog, dostojnog zapovjednika Područja i osobnog izaslanika Poglavnika. To je bio satnik Vjekoslav Servatzsy, zvani “Bego”. On je tada indoktrinirao preživjele borce sasma u duhu ustaško – vojno – revolucionarnom. Mi već tada nismo imali – kompleks Mačeka – (A koliko još Hrvata i danas ima koji pate od kompleksa prošlosti partizanstva, mo.) ali nismo bili ni “frankovci”. Mi smo tada bili samo i jedino Ustaše, t.j. hrvatski vojnici u službi samo i jedino oslobodjenja Hrvatske Države. (Čitajući pažljivo ove opise, nesumnjivo se može iz visoka zaključiti žarka ljubav ovih samoprijegornih Hrvata za oslobodjenje Hrvatske od srpske dominacije. To je to ozračje koje ih je kroz život vodilo sve do oslobodjenja Hrvatske 10 travnja 1941. godine. To je to ozračje i nadahnuće koje ih je vodilo, skupa sa hrvatskim narodom, u borbu za obranu novostečene naše Hrvatske Države, moja opaska.) Vodja nam je bio jedan jedini, a to je bio Poglavnik. Zadnja lekcija Servatzsy – a trebala bi ući u anatologiju povijesti hrvatske borbe.

Riječi i odluke dra. Mačeka nisu više imale efekta na ostatak Jankapustaša.

Malo prije Marseille-a- “Bego” je uz pomoć osobnih prijatelja Madjara uspio u Italiju prebaciti još jedno desetak Ustaša, koji su bili označeni kao neupotrebljivi za ono, što smo očekivali. Stigao je Miliša (kasniji puk. Bzik) i donio upute, papire i znak za – novo doba!

Pospišil, Kralj i Rajić (to su ti koji su sudjelovali u atentatu na srpskog kralja Aleksandra u Marseille-u 9 listopada 1934. god.,moja opaska.) otišli su na jednu stranu, a Laszlo (Francetić) i Maks otišli su na drugu stranu, a treći na treću. Malo je Ustaša bilo, koji se ne bi osjećali počešćenima, da izvrše osudu hrvatskoga naroda nad kraljem – krvnikom. (Mnogo se je pisalo o atentatu na kralja Aleksandra; ponajviše sa srpske i neprijateljske strane. Najmanje se je pisalo s naše hrvatske strane. U ono doba, odmah neposredno poslije atentata, bio je veliki lov na Hrvate emigrante, po Madjarskoj, Austriji Njemackoj, Francuskoj, Belgiji, Švicerskoj, Italiji, te se je moralo zaliveno šutijeti o svim pripremama, sudionicima, suradnicima i raznim izvorima, samog atentata. Zato je neprijatelj mnoge stvari, i uz najbolju želju, izmišljao, izvrćao kako mu je najbolje odgovaralo, a najmanje se istinom koristio. Posjedujem gomilu različitih verzija, ali takodjer posjedujem i one verzije koje sam čuo od onih koji su ili bili tu ili čuli od onih koji su sudjelovali ili na jedan ili drugi način. Možda ću i to opisati, kažem možda, moja opaska,)

Po ulicama Nadjkanjiže, Pešte i ostalih madjarskih gradova ljudi i žene su se grlili i ljubili, cigani su svirali u birtijama ili prateći vesele Madjare, a šampanjac je tekao: klicalo se Marseille-u!
Odgovorni državnici Madjarske spavali su u svojim uredima, napola vojnički napola civilni hrlili su na granice Madjarske, i svatko je očekivao, da će snage Male Antante, t.j. Češke. Rumunjske i Jugoslavije – udariti na Madjarsku.

Servatzsy je još jednom došao iz Italije i, da ironija bude veća, sa falcificiranim jugoslavenskim pasošom! Odveo je pripadnike “druge” i “treće grupe”, a ja sam dobio nalog, da preuzmem vodstvo nad ljudima, koji su ostali u Madjarskoj, razbacani po cijelom području i stavljeni u pričuvu. Dobio sam nalog, da u selu Ocsi kraj Pešte formiram jednu malu grupu od obitelji Tomas – Herceg i nekoliko starijih i neznatnijih Ustaša, koji će biti internirani. Madjarske vlasti su nam postavili ultimatum da, ili moramo sami stvoriti jednu koloniju, koju oni mogu kontrolirati, ili ćemo biti izvrgnuti hajki prestavnika okolnih država.

Ja sam preko jedne djevojke Madjarice, iz obitelji hrvatskog porijekla, koji su s nama tajno suradjivali – na njihovu imanju sakrio dio pismohrane i sve naše oružje, osim nešto pištolja i bomba, koje smo na drugom mjestu sakrili, da bude pri ruci. Sa dokumentima jednog člana te obitelji kamuflirao sam se kao Madjar i namjestio se u Pešti na jednoj novogradnji, kao zidarski pomoćnik.

Tako je svršila, za mene i vjerujem za sve nas, epoha dra. Vladka Mačeka, a čvrstom nogom i odlučnim planovima – njegovo je mjesto zauzeo mladi vodja hrvatskoga naroda – dr. Ante Pavelić. Tada sam se riješio i – kompleksa Maček.

(Slijedi: MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA)

(Koliko je meni poznato da je general Luburić pisao svoje uspomene i neki dio tih uspomena je izišao u par nastavaka u novini “OBRANA” poslije generalove smrti, tj. koncem 69. godine i početkom 70. godine. U svakom slučaju u ovim generalovim opisima “Prigodom smrti Vladka Mačeka” svakako se može mnogo toga saznati o životu i radu ustaša na Janka Pusti. Moja opaska, Otporaš.)

Nastavlja se.

Objavljeno: 23.05.2009. u 14:44h
Broj otvaranja uratka – Prvih 24h: 937

Kolega Otporaš zanimljive su ove priče o logoru Janka Pusta. Napeto sve čitam i razmišljam jer za sve ovo nisam zanao, i kako bih znala kad nisam smila znati. Spomenuo si da ćeš iznijeti ono što je izišlo u Hrvatskom Tjedniku iz Australije onaj članak “Ja govorim o Hrvatskoj Državi”. Čini mi se da bi to bilo zanimljivo pa bih željela znati i ostalo.

neke zanima ostalo a mene zanima kada ćeš ti sa ovim litanijama Maksa Luburića završiti. Svaka molitva ima kraj a to je Amen. Kada će tvojim litanijama biti Amen.

Kolega Delivuk pusti otporaša da se isprazni sa svojim glupostima. Bolje bi njemu bilo da se bavi pametnijim i složenijim stvarima, kao recimo tko će nemoćnicima njihove režije platiti, da li su gladni ili siti, da li rade ili ne. To nas zanima a ne ratni zločinac i zlikovac Maks Luburić. Za svoje zločine malo je dobio što je zaslužio. Staniću cvala desnica! a otporaš treba bolinica.

Delivuk, matrixdc potpisujem svaku riječ. Ja sam bila za Tita i bila sam njegova pionirka. Više puta sam nosila kao njabolja omladnika njegovu Štafetu i to mi nije smetalo kao Hrvatici biti dobrovoljka u Domovinskom ratu. I sutra bih postupala isto ako se potreba ukaže. A inozemni Otporaš, bjednik, za njega bih rekla da on do podne sam sebe mrzi a od podne cijeli svijet. To se kaže za one koji ne vide dalje od svoje nosa.

Kolegama: Delivuku, matrixdc i Lokici želi sve najbolje i uz put im želim reći da ih potpuno razumijem, i više od toga, a to je: Da ste vi bili sa menom u dugogodišnjoj hrvatskoj političkoj i nacionaloj emigraciji, za sigurno bi bili kao ja i mislili kao ja. Da sam ja bio s vama i u vašem društvu, za sigurno bih mislio kao vi. A zašto bih ja mislio kao? Jednostavno zato što ne bi bilo drugog izbora osim izbora Tito i partija; a oni koji nisi išli linijom Tito partija su završili, zna se gdje: po zatvorima, robijam, u emigraciji i sl. Ali ipak vi od mene nešto pročitate i saznate, dok ja od vas malo ili ništa. Zato da se uzajmno dopunimo ja ću nastaviti pisati a vi nastavite čitati. PoZDrav. Otporaš.