PRIBLIŽAVANJE LUBURIĆA HRVATSKIM KOMUNISTIMA – ili – “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA – “DRINA”, br. 3-4 1964

PRIBLIŽAVANJE LUBURIĆA HRVATSKIM KOMUNISTIMA 

(Luburićev koncept o hrvatskom miru)

Već je spomenuto da su pad Rankovića, a onda i pojava Deklaracije o nazivu i položaju  hrvatskoga književnoga jezika, bili katalizatori u Luburićevom približavanju hrvatskim  komunistima. Pa još prije tih događaja, Enver Mehmedagić vrlo hrabro ističe da su i hrvatski  komunisti i bivše ustaško rukovodstvo suodgovorni za stanje u kojem se hrvatski narod nalazi  – prvi zbog zaluđenosti idejom Jugoslavije, a drugi zbog loše ratne politike. Nije potrebno  naglašavati koliku je konsternaciju ovo izazivalo među onim političkim emigrantima koji su se  i dalje ljubomorno pozivali u svome radu na legitimitet i kontinuitet NDH. Isti autor dodaje  kako obje strane, i hrvatski komunisti koji su razočarani Jugoslavijom, ali ne i komunizmom,  te nacionalisti, moraju dopustiti hrvatskome narodu da slobodno bira sustav vlasti u kojem  želi živjeti. Naravno, to je paradoks, budući da komunistička teorija i praksa ne poznaju takav  oblik slobodnih izbora. No takav, prilično naivan pristup bio je u službi sljedeće poruke – „iskušani borci“ iz obje grupe moraju tvoriti zajedničku hrvatsku vojsku. 113 Čin rušenja  Jugoslavije bio je najvažniji, pa se za razdoblje nakon stvaranja države, moglo u tim trenutcima  svašta obećavati i predviđati. Ovaj Mehmedagićev istup dodatno potvrđuje pretpostavku da  su mlađi članovi Otpora itekako utjecali na Luburića svojim neortodoksnim idejama. Što se  tiče prethodne ocjene, njoj u prilog govori mišljenje otporaša iz Sjeverne Amerike – Ratka  Gagre, Marijana Nosića i Rudolfa Erića, koji su se pozicionirali po pitanju novog nastupa  prema hrvatskim komunistima između Luburića, Mehmedagića i DabePeranića na jednoj i  Štira, te njegovih istomišljenika u Argentini na drugoj strani. Oni su suglasni s time da se  određene društvene reforme socijalizma ne ponište, no nakon što se ostvari država, tada će  se pristupiti pregovorima o unutrašnjem uređenju koje, „prema psihološkoj strukturi  hrvatskog naroda, izgrađivanoj vjekovima kršćanske civilizacije – za sigurno, nikada neće moći  biti, bezbožni komunizam“. 114

113 Mehmedagić, Enver. „Da li je moguća sinteza hrvatske ljevice i hrvatske desnice?“.  Obrana. Br. 54.,1966. 2

114 Pismo Rudolfa Erića, Ratka Gagre i Marijana Nosića Ivanu Štiru. 12. veljače 1967. Kutija  1. Osobni fond Miljenko Dabo-Peranić. HDA

Utjecaj Dabe-Peranića bio je još snažniji. Prije njegovih misli nakon pada Rankovića,  valja spomenuti da je Otpor objavio službeni proglas hrvatskim vojnicima u JNA, povodom  spomenutoga događaja, pozivajući ih na vjernost hrvatskome komunističkom vodstvu. Naime,  predviđao se novi puč, po uzoru na onaj generala Simovića, koji je prvenstveno bio uperen  protiv postojanja Banovine Hrvatske. Komunizam je pao u drugi plan, te je nacionalna  kategorija ponovno ono što dominira u odnosima naroda u Jugoslaviji. 115 Ne samo u ovome  natpisu, već i u nizu drugih koji će uslijediti, tvrdilo se kako su Srbi, bilo komunisti, monarhisti  ili demokrati, uvijek neprijatelji Hrvata, te da na Jugoslaviju gledaju kao na Veliku Srbiju. Stoga,  ako ništa drugo, gola nužda prisiljava Hrvate svih političkih boja da se nađu na istoj strani, kako  bi zaštitili interese hrvatskoga naroda. U istome tonu Luburić piše Dabi-Peraniću, kako je za  „njih zakon br. 1, ako anđeli dođu po Tita, a Ranković digne srpstvo, da mognemo skupa sa  anđelima, vragovima, kerubinima, belijalima među Hrvatima spasiti se i zatvoriti granice“.  Nastavlja kako se „narod diže, gubi strah, a oni moraju (hrvatski komunisti op. au.) iz taktičkih,  ako ne drugih razloga, da učine nešto“. Završava s usklikom „živio Ranković: čovjek  najzaslužniji za Hrvatsku ovoga časa“. 116 Gotovo isto postavlja se Dabo-Peranić prema  duboko nezadovoljnome Štiru, te mu piše u Argentinu povodom objavljivanja Deklaracije: „Dakle, Zagreb (u ovo slučaju „komunistički“ Zagreb), stavlja glavu na kovku radi Hrvatske, i  radi onih istih ideala, radi kojih je palo toliko Vaših vojnika za vrijeme NDH“. Pita ga je li u redu  da se pusti potpisnike da budu progonjeni, ostati po strani u sukobu hrvatskih i srpskih  komunista i „dalje tjerati naš antikomunistički stav, te time gurati hrvatske komuniste u  naručje Beogradu“. 117

115 „Proglas H. N. Odpora hrvatskim vojnicima prilikom pada Rankovića i drugova“. Obrana.  Br. 39.-40., 1966. 16

116 Pismo Vjekoslava Luburića Miljenku Dabi-Peraniću. 26. veljače 1967. Kutija 2. Osobni  fond Miljenko DaboPeranić. HDA

117 Pismo Miljenka Dabe-Peranića Ivanu Štiru. 25. ožujak 1967. Ibid.

Dabo-Peranić pokušao je, nadahnut komešanjima nakon Brijunskom  plenuma, dokazati kako hrvatski komunisti povlače niz poteza, kojim dokazuju  da im je konačni cilj uspostavljanje samostalne hrvatske države. Dapače, iz  njegovog pisanja dobiva se dojam da je to njihov program još iz prijeratnog i  ratnog razdoblja. Hebrang je, po njemu, bio idealist, koji je u nepovoljnom  vremenu previše otvoreno zastupao hrvatske interese, prvenstveno zahtijevajući  da cijeli Srijem pripadne NRH, te je zbog toga ubrzo smaknut. S druge strane,  Bakarić je bio mnogo realističniji, te se povukao u Zagreb i počeo pripremati  teren za bitno drugačiji način osamostaljenja Hrvatske. Posebno su ga zaokupile  granice buduće Hrvatske države, pa je iz konteksta izvlačio različite vijesti iz  jugoslavenskih tiskovina o suradnji Bosanskoga i Slavonskoga Broda, stvaranju  jedinstvenog turističkog područja od Hercegovine, južne Dalmacije i Boke  kotorske, ili pak navodnog nepostojanja granice na tromeđi Srbije, Crne Gore i  Bosne i Hercegovine, budući da je to hrvatski Sandžak! 118 Ovo je samo jedan  od primjera, kako su neki u Otporu počeli prikazivati neke poteze hrvatskih  komunista, kao da su usmjereni k stvaranju hrvatske države, a potaknuti  spomenutim krucijalnim promjenama u Jugoslaviji. Dapače, kod Luburića je  postojao plan da sistematično piše o težnjama hrvatskih komunista za  stvaranjem samostalne hrvatske države u predratnome i ratnome periodu. Stoga  je od Dabe-Peranića tražio da mu pribavi knjigu Mile Milatovića o Hebrangu,  „jer cijelu teoriju o državotvornom smjeru hrvatskih komunista treba zapravo  početi od Hebranga“. 119 Nešto kasnije ga obavještava da prikuplja građu o  djelovanju hrvatskih komunista 1918. – 1941. 120

118 Dabo-Peranić, Miljenko. „Obstanak Jugoslavije ozbiljno je ugrožen“.  Obrana. Br. 41.-42., 1966. 7-10

119 Pismo Vjekoslava Luburića Miljenku Dabi-Peraniću. 29. lipnja 1966. Kutija 2.  Osobni fond Miljenko DaboPeranić. HDA

120 Pismo Vjekoslava Luburića Miljenku Dabi-Peraniću. 10. kolovoz 1966. Ibid.

Najopsežniji rad o toj problematici izašao je u Drini. U njemu autor nastoji  dokazati da su među jugoslavenskim komunistima, a onda i u partizanskom  pokretu, Hrvati bili potiskivani i zanemarivani. Tako npr. u važnome savjetovanju  u Stolicama, Hrvatsku predstavljaju dva Srbina, Končar i Vlade Popović. Končar je sabotirao bijeg hrvatskih komunista i lijevih intelektualaca iz Kerestinca. On je  u akcije slao samo Hrvate, kao npr. u likvidaciju Ivana Majerholda, bivšeg člana  KPJ i ustaškog doušnika. Nakon rata za neuspjeh bijega spomenutih iz Kerestinca  okrivljuje se Josipa Kopiniča, koji je u Zagrebu bio u vezi s Kominternom i koji je  navodno trebao postaviti novo hrvatsko komunističko rukovodstvo, dakle  smijeniti Končara. Jedan od strijeljanih iz Kerestinca, Ivo Krndelj, bio je jedno  vrijeme protukandidat samome Titu, pa je denunciran i tako završio u Kerestincu.  Končar je otišao u Dalmaciju organizirati diverzije, u kojima su opet ginuli Hrvati,  a on je uhvaćen u svome stanu, a ne prilikom neke akcije. Srbi Žigić, Brkić i  Ćanića-Opačić radili su sve da na čelo CK KPH ne dođe Hrvat, a Opačić je  postavljen za tajnika Vladimiru Nazoru, da ga kontrolira, na što se ovaj žalio.  Umjereniji Srbi (Kladarin, Drakulić itd.) onda su počeli zahtijevati da se ukloni  ovu trojicu, jer svojim postupcima „stvaraju nove ustaše“. Hebrang je konačno  postavljen na čelno mjesto KPH, zbog sve većeg priljeva Hrvata u partizane, a  uskoro su počeli sukobi oko granica u Vojvodini. Na inzistiranje Srba, Hebrang je  maknut s pozicije, na koju je došao „mlitavi“ Vladimir Bakarić. Srbe je najviše  zabrinuo Staljin, koji je tražio da mu se pošalje Hebranga kao delegata, što je  moglo značiti da bi on trebao naslijediti neposlušnog Tita. Na koncu ističe kako  Holjevcu ni hrabri podvig u Karlovcu, kada je predvodio partizane preobučene u domobranske odore, koji su spasili zarobljenog Marijana Čavića, nije pomogao  da napreduje u JNA, nego ga se izbacilo da bi bilo mjesta za „bivše četničke  bradonje“, a slično se dogodilo i Franji Tuđmanu. 121 Autor ovdje zaboravlja da  su u počecima ustanka u Hrvatskoj Srbi činili većinu u partizanskim postrojbama  te da su Hrvati u partizanskome pokretu počeli masovno sudjelovati tek nakon  kapitulacije Italije. Stoga, dominacija Srba u nekim tijelima u spomenutome  razdoblju nije bila nelogična. Uloga Josipa Kopiniča do dan danas nije u  potpunosti rasvijetljena da bi se sa sigurnošću moglo tvrditi nešto od  spomenutoga, osim da je bio Kominternina veza. Sve komunističke partije u  svijetu tada su se smatrale samo Kominterninim podružnicama, tako da je  logično kako je Moskva preko Kopiniča željela nadzirati jugoslavensku partiju. Iz  te činjenice mogla se, uz pomoć raznih nepotvrđenih glasina te naknadne pameti o raskidu Staljina s Titom 1948. godine, konstruirati priča kako je Moskva već  tada željela smijeniti Tita. Slično, Končara je vrlo teško optužiti za propast  kerestinečkoga bijega, već je prema dosadašnjim istraživanjima upravo Kopinič odgovoran za njegovu propast. 122 Njega je pak dobar poznavatelj hrvatske  partije, ali i Kominterne – Ante Ciliga držao „čovjekom protuhrvatske  orijentacije“. Ono što treba istaknuti jest da su Hebrang i Končar zajedno  nastupali protiv Kopiniča i dijela zagrebačkog komiteta zbog neslaganja oko  načina djelovanja, budući da je Kopinič inzistirao na oružanim akcijama i  diverzijama bez obzira na žrtve, dok je dvojac Hebrang-Končar zauzimao realniji  stav prema trenutno iznimno nepovoljnoj situaciji po KPJ. Njih je podržavao i  Popović. Dakle, tekst iz Obrane nastoji približiti Kopiniča i Hebranga, koji su se  sukobljavali ne samo zbog spomenutog pitanja nego i oko čelne pozicije u KPH,  a razdvojiti Hebranga od Končara i Popovića, jer je prvi bio Srbin a drugi  Crnogorac. 123 Ipak, Hebrang je zaista premješten s čelne partijske pozicije u  Hrvatskoj zbog isticanja hrvatske posebnosti, odnosu prema Crkvi i HSS-u, dok je kod Tita zaista postojala određena sumnja kako bi ga Staljin mogao zamijeniti  Hebrangom, što je imalo znatnog udjela u njegovoj tragičnoj sudbini. 124

121 Šporer, Dragutin. „Dokumentacija Ranković, Končar, Hebrang.“ Drina. Br. 1.- 2., 1968. 255-280

122 O tome vidi knjigu Jelić, Ivan. Tragedija u Kerestincu: zagrebačko ljeto 1941.  Globus. Zagreb, 1986.

123 Kisić-Kolanović, Nada. Andrija Hebrang: iluzije i otrežnjenja. Institut za  suvremenu povijest. Zagreb, 1996. 57-59

124 Ta je pak sumnja, prema mišljenju Kisić-Kolanović bila gotovo u potpunosti  neopravdana. Ibid. 195

Iako to u spomenutome tekstu iz Obrane nije jasno izrečeno, sve će se više u jednom  dijelu političke emigracije, a posebno 70-ih i 80-ih, koketirati s idejom kako je konačan  Hebrangov cilj bila samostalna hrvatska država. Kisić-Kolanović piše kako „u Hebranga nije  postojala dilema Hrvatska ili Jugoslavija, on se trudio da uspostavi neku ravnotežu između ta  dva interesa“, dodajući kako „niz primjera govori da nije mogao sačuvati svoj unutarnji mir  kada je podcijenjena Hrvatska“. 125 Luburić se svojim istupima trudio pokazati hrvatskim  komunistima kako je Hrvatska podcijenjena, što mora narušiti ravnotežu o kojoj piše Kisić Kolanović i što će uskrsnuti dilemu – Hrvatska ili Jugoslavija. Ista autorica o ZAVNOH-u piše  sljedeće: „ZAVNOH je dakako prije svega bio vezan uz komunističku borbu za vlast, ali u času  rođenja njemu je bila namijenjena i jedna sasvim drukčija uloga – da podupre a ne da ograniči  hrvatski suverenitet i opstanak. Stoga ako od ZAVNOH-a pravimo spomenik nacionalnom  suverenitetu, to ne znači da njegovim konkretnim odlukama želimo dati trajan karakter.  Budući da nacija uvijek iznova prisvaja pravo odlučivanja kad god je ugrožen njen interes, po  prirodi stvari ZAVNOH-ovo južnoslavenstvo i opredjeljenje za nadnacionalnu jugoslavensku  federaciju bilo je privremenog karaktera“. 126 Luburić je poticao hrvatske komuniste da  preispituju hrvatski položaj u Jugoslaviji, da shvate, sukladno gornjem objašnjenju, kako je  interes hrvatske nacije ugrožen i da zbog toga od federalista moraju evoluirati u separatiste.  Temelji za takav put postavljeni su osnivanjem ZAVNOH-a. Da su postojali razlozi da neki hrvatski komunisti zaista tako postupe svjedoči i još jedna autoričina misao: „Nema dvojbe da  se dvosjekli mač ZAVNOH-ove odluke o pristupanju jugoslavenskoj federaciji već u ratu  okretao protiv njenih autora“. 127

125 Ibid. 82

126 Ibid. 81

127 Ibid.

U Obrani se moglo pročitati kako je i poglavnik kao odvjetnik branio komuniste na  sudu, „radi obrane pravde i prava, podržavajući veze s onim malobrojnim slojem Hrvata, koji  je svoje opravdano nezadovoljstvo zbog srbijanskog nasilja, kanalizirao u komunističke ćelije.“  Navodno se i Hefer prije rata se zauzima za slavonske komuniste. Oni su branili one koji su  „pogriješno svoje nemire i osjećaje nepravde i nasilja stavili u službu komunizma mjesto  hrvatskog nacionalizma“. Nisu to učinili zbog simpatija prema Moskvi, ili iz čisto materijalnih  pobuda, već u želji da okupe sve patriotske snage za borbu za nezavisnu Hrvatsku. „Hrvatski  Narodni Odpor djeluje danas upravo na liniji dra Pavelića i dra Hefera.“ 128 Potpuno je jasno  da se na ovaj način pokušalo legitimirati novu politiku koristeći najviše autoritete. Imajući na  umu ove natpise, valja se zapitati je li se upravo njima inspirirao i Bruno Bušić, koji je u drugoj  polovici 70-ih napisao studiju Hrvatski ustaše i komunisti, u kojoj je nastojao dokazati kako su  hrvatski komunisti i ustaše kroz nekoliko perioda imali iste ciljeve, a u nekima od njih  (primjerice u zatvorima Kraljevine Jugoslavije u prvoj polovici 30- ih godina) i surađivali. 129 Kušan svjedoči kako ga je Bušić prilikom drugog boravka u emigraciji 1970. godine posjetio te  mu oduševljeno govorio o Luburićevom konceptu o hrvatskome miru. Naime, prema istome  izvoru, Bušić se tijekom prvog boravka u emigraciji 1966. godine susreo s Luburićem. 130 (To ne odgovara istini…Jakša je to pogrešno rekao. Koliko je poznato Bruno je pao u nemilost sa YU režimom kada je počeo izlaziti HKL 1968-69., zatvor 1972. i iza toga bježanje preko granice., mo. Otporaš.)

128 Ljubušak. „Prigodom pokretanja kluba Andrije Hebranga.“ Obrana. Poseban prilog. Br.  57.-58., 1967. 1-4

129 Nada Kisić-Kolanović o tome piše sljedeće: „Ta je zatvorska simbioza između komunista i  nacionalista bila bez dubljeg političkog temelja. Uzajaman i iskren bio je samo njihov prezir i  neprijateljstvo prema monarhiji“. Kisić-Kolanović, 1996., 33.

130 Razgovori autora s Jakšom Kušanom. Ožujak-travanj 2013. Zagreb

Ono što se ovdje nikako ne smije propustiti kazati, jest to da Luburić i njegovi najbliži  suradnici nisu bili politički naivci, odnosno da nisu u potpunosti vjerovali u ovakve tekstove.  Dabo-Peranić jest svakako bio najviše uvjeren u neke njihove elemente. Posebno se eto  odnosilo na ocjenu događaja oko Deklaracije o jeziku. Njegova teorija bila je da CK SKH nije  bio protiv onoga što se Deklaracijom o jeziku željelo postići, nego protiv načina kako je  plasirana u javnost te tempiranja toga čina, odnosno preuranjenosti. 131 Takav je sud zaista  imao točnih elemenata, za razliku od prethodnih ocjena (recimo Bakarića, koja je bila potpuno  kriva). No, kada se podvuče crta, može se zaključiti da su spomenuti napisi imali prvenstveno  propagandu ulogu, u smislu omekšavanja stava političke emigracije prema hrvatskim  komunistima, odnosno poticanja hrvatskih komunista da zaista sami nešto učine u takvome  smjeru. Luburić je bio uvjeren kako se Obrana itekako čita u Jugoslaviji, pa jednom prilikom  obavještava Dabu-Peranića da su mu njegovi povjerljivi ljudi iz Hercegovine javili kako su se  otporaške poruke čitale na sjednici Socijalističkoga saveza. 132 Da je Luburić samo djelomično,  čak jednim malenim dijelom vjerovao u ono što je uglavnom Dabo-Peranić pisao u Obrani o  potezima hrvatskih komunista, svjedoče i njegova strahovanja da su ta „nova gibanja“ samo  put u reformu Jugoslavije. Dodaje kako bi „hrvatski komunisti trebali govoriti o Hrvatskoj, a ne  samo o preustrojstvu privrede“. 133 Jasno, novi pravac zahtijevao je i rezultate, pa Dabo Peranić, u jednome članku slavodobitno konstatira, opet u propagandne svrhe, da su svi potezi  hrvatskih komunista jasan pokazatelj da prihvaćaju „pruženu ruku pomirnicu H. N. Odpora“. 134

131 Dabo-Peranić, Miljenko. „A zašto se spomenulo Srbe?!“ Obrana. Poseban prilog. Br. 69.- 70., 1967. 1-4

132 Pismo Vjekoslava Luburića Miljenku Dabi-Peraniću. 5. studeni 1966. Kutija 2. Osobni fond  Miljenko DaboPeranić. HDA.

133 Pismo Vjekoslava Luburića Miljenku Dabi-Peraniću. 21. listopad 1966. Ibid.

134 Dabo-Peranić, Miljenko. „Federacija počinje federirati“. Obrana. Poseban prilog. Br. 97.- 98., 1968. 6

Vjerojatno sa željom da se hrvatske komuniste potakne na bunt, u to se vrijeme  počinju u Obrani objavljivati proglasi i vijesti stanovitog Centralnog komiteta Socijalističke  stranke Hrvatske, koji navodno djeluje u zemlji, a zalaže se za stvaranje samostalne hrvatske  države sa socijalističkim uređenjem. 135 Takvo tijelo gotovo sigurno nije postojalo, no ovakvi  su natpisi trebali potvrditi otporašku tezu kako postoje hrvatski komunisti koji razmišljaju na  takav način. Luburić Dabi-Peraniću jednom prilikom nalaže da stupi u kontakt s Antom  Ciligom, istaknutim hrvatskim komunistom iz 20-ih godina, jer smatra da bi trebalo osnovati  Hrvatski sindikalni centar, a „zašto ne i Hrvatsku socijalističku stranku?“. 136 Spomenuti  Nikola Štedul, razočaran stanjem u Otporu nakon Luburićeve smrti, osnovao je zajedno s  Ivanom Matićem i Stanislavom Gezom Milošićem (pjesnikom, sudionikom hrvatskoga  reformnoga pokreta u Slavoniji, članom Matice hrvatske i nekadašnjim partizanskim  poručnikom) u Njemačkoj Hrvatsku socijalističku stranku. Štedul nije gajio nikakve simpatije za komunizam (za vrijeme boravka u Australiji ranih 60-ih godina sudjelovao je u vojnim  vježbama građanskih oružanih snaga i želio se ići boriti u Vijetnam protiv komunista; stariji  muški članovi obitelji bili su u oružanim snagama NDH), niti se smatrao socijalistom, no svojim  sudjelovanjem u ovoj stranci kratkoga vijeka, želio je pokazati da ima Hrvata koji nisu desničari,  a koji se zalažu za samostalnu hrvatsku državu.137 Baš je to bila i namjera DabePeranića i  Luburića.

135 Centralni komitet Socijalističke stranke Hrvatske. „Hrvatski radnici, seljaci, građani.  Hrvatski komunisti!“ Ibid. Br. 39.-40., 1966. 16. Ibid. „Radnom narodu Hrvatske“. Ibid. Br. 41,- 42., 1966. 9. Ibid. „Centralni komitet Socijalističke stranke Hrvatske“. Ibid. Br. 43.-44., 1966. 9

136 Pismo Vjekoslava Luburića Miljenku Dabi-Peraniću. 2. kolovoz 1967. Kutija 2. Osobni fond  Miljenko DaboPeranić. HDA.

137 Razgovor autora s Nikolom Štedulom. Travanj 2013. Zagreb.

Te iste, 1966. godine, Luburić se odvažio na još radikalniji potez, prilikom  inauguracije novog programa Otpora, kojega je potpisao zajedno s  Mehmedagićem. Pored proklamacija o demokratskom uređenju buduće  hrvatske države, u kojoj će komunistima biti dopušteno djelovanje, stvaranju  federalne jedinice za dio s muslimanskom većinom, ukoliko ona to bude željela, tekst je sadržavao odredbu o amnestiji svih hrvatskih partizanskih boraca za  ratno razdoblje, pa i nakon njega! K tome, svi partizanski borci zadržali bi svoje  povlastice i mirovine. Valja spomenuti da se dosta pažnje posvetilo socijalnoj  politici, radničkome pitanje, a očito inspirirani samoupravljačkim krilaticama,  autori su naveli kako će tvornice biti u rukama radnika.138 U popratnome  dokumentu, Pozivu hrvatskog narodnog odpora komunistima Hrvatske, autori  poručuju: „Nitko od vas ne traži da se odreknete svoje političke ideologije, ali kao  komunisti budite, u prvom redu, Hrvati.“ Naziva ih se „djelomičnim nositeljima  vlasti“, koji bi trebali pružiti ruku narodu te mu dati oružje. Takvo radikalno  rješenje objašnjava se već spomenutom opasnošću od srpskoga puča, koji se  može i potrebno ga je preduhitriti revolucijom. Trenutna situacija, ili Bakarićevi  potezi, neodoljivo su ih podsjećali na one Mačekove, koji su bili uvod u stvaranje  Banovine Hrvatske, dok je kao reakcija na to uslijedio spomenuti puč.139 Ova  dva ključna dokumenta snažni su argumenti spomenutoj tezi o potrebi  udruživanja Hrvata različitih političkih opcija, kojima navodno prijeti uništenje od  ujedinjenog srpstva. Kruna ovih razmišljanja bila je misao Dabe-Peranića kako u  revoluciji ne treba dokidati sadašnju vlast u Hrvatskoj i BiH, već ju samo  nadopuniti predstavnicima hrvatskih nacionalista.140 Smatrao je da će se u  Hrvatskoj u početku razviti samo gerilske borbe zbog premoćnosti Srba, koje će  potom prerasti u revoluciju. Zbog tako teške situacije bilo bi iznimno  neproduktivno ukidati komunističku vlast u Hrvatskoj i demokratskim putem  birati novu, pa bi u tome prijelaznome razdoblju vlast jednostavno bila  nadopunjena hrvatskim nacionalistima, kako ih on naziva, iz emigracije i  domovine. Jasno, međusobni obračuni komunista i nacionalista značili bi kraj bilo  kakve uspješne borbe protiv Srba.

138 „Program Hrvatskog narodnog odpora.“ Obrana. Br. 49.-50. 1966. 7-9

139 Mehmedagić, Enver, general Drinjanin. „Poziv hrvatskog narodnog odpora  komunistima Hrvatske“. Ibid. 10

140 Dabo-Peranić, Miljenko. „Preduvjeti hrvatske revolucije“. Ibid. Br. 32.-33.,  1966. 3

Osude Luburićeva približavanja hrvatskim komunistima od hrvatske političke emigracije

Dio o amnestiji uzrokovao je strašne osude u velikoj većini političke emigracije.  Hrvatska republikanska stranka vjerojatno je bila u tome najoštrija. Za njihovog tadašnjeg  stranačkog tajnika Kazimira Katalinića nije neoprostiva bila samo amnestija za ratno  razdoblje, nego i ona koja je vrijedila sve do nekakvog ostvarenja hrvatske državne  samostalnosti u kojem bi sudjelovali hrvatski komunisti, čime su se komunistima, prema  Kataliniću, unaprijed opraštali zločini koje će tek počiniti! Ne samo da je takav potez, po  uvjerenju republikanaca, bio loš zbog odbijanja nekadašnjih ustaških i domobranskih boraca i  njihovih obitelji da oproste partizanima za ono za što su ih smatrali odgovornima, već je takav  korak bio teška opstrukcija u stvaranju hrvatske države. Katalinić to objašnjava na sljedeći  način: „S revolucionarnog stanovišta potpuno je netaktički i negativno uništavati prirodni  impuls osude i mržnje, koju posjeduje hrvatski narod naprama svima zločincima, naprama  svima onima, koji su se ogriješili o njegova prava i njegove svetinje.“ 141 Na ovome mjestu  valja dopuniti dio u kojem se propituje Luburićeva motivacija za kreaciju i promociju ideje o  pomirenju. Ponovno je potrebno podcrtati nepovoljnost Luburićeva položaja, zatim cijele  hrvatske političke emigracije, pa i opozicije režimu u domovini naspram hrvatskih komunista. Potpuno je logično da slabija strana, u ovome slučaju daleko slabija strana, mora ponuditi  daleko više, napraviti mnogo veći ustupak, nego ona jača. Hrvatske je komuniste trebalo  uvjeriti kako im ne prijeti nikakva odmazda, kako će moći slobodno postojati u novoj hrvatskoj  državi i u njoj na daleko bolji način djelovati u skladu s interesima hrvatskoga naroda. Katalinić je zaboravljao da je dio hrvatskoga naroda gajio mržnju i neprijateljstvo prema Luburiću i  ostalim dužnosnicima NDH. Eventualno nezadovoljstvo Jugoslavijom i/ili komunizmom nije  podrazumijevalo automatsko svrstavanje onih Hrvata kojima je endehazijski režim naudio, u  iste borbene redove s njegovim ostacima. Luburić je to itekako shvaćao. U publikacijama  hrvatske političke emigracije često se moglo pročitati kako su partizani u najvećem dijelu bili  Srbi, dok je u NOP-u sudjelovala samo „šaka hrvatskih izdajica“. Luburić u članku o dvije  Hrvatske kaže da je to „druga Hrvatska“, a ne „ušljivi partizani“ (Luburićevi navodnici, op. au.),  kako su neki znali govoriti. Toj drugoj Hrvatskoj pripadao je „i pjesnik hrvatskih kraljeva  Vladimir Nazor, zaklani Goran Kovačić, dio HSS-a, dio Domobranstva, mnogi uvjereni  antifašisti (i ne uvijek komunisti), – i dobar dio Dalmacije, cijela Istra i pomalo i dio hrvatskog  naroda, koji uvijek prihvaća svaki oportunistički stav da spasi svoje interese, svoju obitelj i  svoju glavu“.142 Luburić je svojim pristašama u Argentini još 1963. godine pisao „da samo lud  čovjek može vjerovati, da ustaška revolucija može zatalasati hrvatski narod u novi nalet protiv  srbokomunizma“. „Zato treba regenerirati naše ideje ili je naš put u ropotarnicu konačan“,  opominje Luburić. 143

141 Katalinić, Kazimir. „Savezništvo ili kapitulacija? (drugi dio)“. Republika Hrvatska. Br. 70.,  kolovoz 1967. 33

142 General Drinjanin. „Porušeni mostovi.“ Obrana. Br. 61.-62., 1967. 1 143 Pisma Vjekoslava Maksa Luburića, 2014., 215, 217

U toj priči postojala je i personalna nota. Kušan je uvjeren da je Luburić istupio s  ovakvim ponudama zbog svoje endehaške prošlosti, imidža poglavnikovog „zločestog dečka“  i ratnog zločinca.144 On je bio taj koji je prema protivničkoj strani najviše zgriješio, pa je on  morao najviše i oprostiti. Da je ovaj motiv itekako bio prisutan u mozaiku iskustava, događaja  i revolucionarnih promjena u emigraciji i domovini, koje su utjecale na Luburića, svjedoči i  napad republikanskih simpatizera braće Tomić, koji su u Kanadi izdavali list Naš put, na jedan  Mehmedagićev članak u fratarskoj Danici, koja je izlazila u Chicagu. Naime, u njemu je  Mehmedagić objasnio kako su i ustaše i partizani za vrijeme rata činili zločine, te komunisti  nakon uspostave druge Jugoslavije, a prozivanja i suđenja svima njima izazvala bi kaos, „i  mnogi se od emigranata ne bi mogli vratiti u domovinu“. U Našem putu smatrali su da se ova  konstatacija u prvome redu odnosi na Luburića, pa svoju kritiku završavaju ovim riječima: „I sada bismo mi, zato da se Luburić može vratiti čist kući, trebali prihvatiti bleiburške koljače i  dozvoliti da je posve u redu da netko i danas, pa i u buduće tlači, proganja i kolje hrvatski  narod“.145 Luburić je u raznim prigodama poručivao da se on neće uključiti na nikakav način  u kreiranje nove vlasti u Hrvatskoj, pa da je čak spreman i ostati u emigraciji, ako bude  ocijenjeno da njegovo sudjelovanje u spomenutim procesima i prisutnost u Hrvatskoj štete  stvaranju i normalnome funkcioniranju hrvatske države.146 Do takve situacije nikada nije  došlo, pa je nemoguće provjeriti točnost njegovih tvrdnji, no bez obzira na to, teško je vjerovati  da njegova osobna uloga u ratu nije imala ama baš nikakve veze u stvaranju ideje o hrvatskome  miru. Isto tako, poznavajući njegovu narav i želju za akcijom, njegove izjave o nevraćanju isto  treba uzeti s rezervom. Osim toga, u euforiji nakon pada Rankovića s oduševljenjem piše Dabi Peraniću kako bi se odmah vratio u domovinu da Tito umre, očito namjeravajući započeti s  gerilskim operacijama. 147

144 Razgovori autora s Jakšom Kušanom. Ožujak-travanj 2013. Zagreb. 145 „Iz hrvatskog tiska.“ Naš put. Br. 65.-66., studeni-prosinac 1967. 2

146 Razgovori autora s Nikolom Štedulom. Travanj 2013. Zagreb. Luburić je znao govoriti da  bi on bio spreman preuzeti krivnju za sve loše stvari koje su se zbile u NDH, ako bi to dovelo  do stvaranja hrvatske države. Takve poruke privlačile su niz mladih ljudi. Razgovor autora s  Vladom Glavašem. 2. prosinac 2014. Zagreb. Slične se poruke mogu naći i u Luburićevim  pismima: „Ja sam voljan sa prevarenim, ali opamećenima ići na Drinu, pa makar ja bio prvi  kojega će razapeti nakon hrvatske pobjede“. Pisma Vjekoslava Maksa Luburića, 2014., 494.

147 Pismo Vjekoslava Luburića Miljenku Dabi-Peraniću. 21. listopad 1966. Kutija 2. Osobni  fond Miljenko Dabo-Peranić. HDA

Svoju najcjelovitiju viziju djelovanja nakon potresa 1966. i 1967. godine Luburić je  sastavio za zasjedanje otporaša u Hamiltonu sredinom 1968. godine, stavivši hrvatska  nastojanja u svjetski kontekst. U ocjeni geopolitičke situacije, Luburić daje prednost Istoku,  govoreći da bi u svjetskom sukobu Sovjeti za par dana pokorili Europu. Što se tiče pokreta za  svrgavanje komunizma, na pomoć Zapada se ne može računati. Može se jedino tražiti soluciju  u evoluciji komunizma u pojedinim europskim zemljama, koje bi se postepeno odvojile od  sovjetske kontrole. Dodaje da je priča o antikomunističkoj križarskoj vojni obična iluzija.

Naglašava da se s hrvatskim komunizmom mora računati u politici i strategiji. Govori o novoj  generaciji, odrasloj u komunizmu, koja je manjim dijelom prihvatila komunizam, kao manje zlo  ili iz idealizma vezanim uz socijalnu pravdu. Ta nova generacija želi odlučivati o svojoj  budućnosti, a tu se ne radi samo o političkim i vojničkim pitanjima, već i o društvenim. Kaže  da hrvatski komunisti ne „misle zato ginuti, da im sjednu za vrat ideološki protivnici i počnu  čeprkati po prošlosti“. Mađarska je primjer kako se ne smije raditi, referirajući se na revoluciju  1956. godine, kada su ustanici, među ostalim, vješali one za koje su smatrali da su agenti i  doušnici tajne policije. Više nije toliko revolucionarno raspoložen kao u vrijeme pada  Rankovića, ističući da ne želi dizati preuranjene ustanke, da narod ne izloži „srbokumnističkom  teroru“. I ovdje pokušava na neki način izjednačiti „grijehe“ ustaša i hrvatskih komunista i  partizana. Konstatira da su Rimski ugovori otjerali mnogo Hrvata u partizane, te da nisu za sve  samo krivi komunisti. Režim je kriv za Ugovore, ali se opravdava da su na taj način spasili NDH,  baš kao što su „Bakarić, Rukavina, Gošnjak i Tripalo i onih stotinjak hrvatskih komunista, koji  su potpisali onu Deklaraciju, prihvatili Jugoslaviju da evolucijom izbore Hrvatsku ili revolucijom  ili uz pomoć Staljina i Rusije“. „Mogu i oni reći da su iz taktičkih razloga tražili saveznika, da ne  svrše u njemačkim logorima, ili da ih ustaše ne pobiju.“ Njegov cilj nije stapanje ustaša i  partizana ili pretvaranje iz jednih u druge. Kaže da nije za zataškavanje grijeha, već za  shvaćanje razloga i opraštanje pogrešaka. Dolazi nova generacija, koja nema krvi svoga naroda  na rukama, ili ona malo starija, koja je samo slijedila ono što su vodeći ljudi s jedne i druge  strane naređivali. To vrijedi i za komuniste, koji će sutra govoriti u ime Partije. Posebno  naglašava da „neće biti hrvatskog mira bez priznanja prava hrvatskim komunistima, da imaju  pravo biti komunisti, uvijek u Hrvatskom saboru, a ne u šumi“. Osvrće se i na pitanje kako to  da baš on, „br. 1 u proganjanju“ govori takve stvari. Objašnjava da se tako moglo ponašati  „dok god je vjerovao da može pobijediti komuniste i Jugoslaviju, i dok su oni vjerovali da mogu  ubijanjem ustaša i reakcije, stvoriti svoju socijalističku Hrvatsku“. No danas se zna da se  „socijalno pitanje ne rješava oružjem, da se ne može uništiti duh ljudi na vješalima, nego samo  na političkom polju i u parlamentu, i da se socijalno pitanje u Hrvatskoj ne može riješiti unutar  Jugoslavije“. Obnavljanje sukoba između bivših ustaša i partizana i njihovih sinova, znači  osigurati vlast „Titu, Rakoviću, velikosrpskim četnicima ili srbokomunističkim snagama vlast  nad nama“. Kaže da je Budak spasio Krležu, a Luburić Ciligu 148 i Hebranga, a ni oni nisu  postali ustaše ni on partizan, „iako danas i Hebrang u grobu, Ciliga kao emigrant i Krleža kao  potpisnik Deklaracije, rade za Hrvatsku“.149 Iz posljednjih redaka vidljiv je Luburićev pokušaj da se prikaže barem međusobno razumijevanje tada zaraćenih hrvatskih komunista i ustaša,  koji su, prema njegovome prikazu, iako su se našli na sukobljenim stranama, pokazali  suosjećajnost za drugoga Hrvata.

148 Ante Ciliga, istaknuti hrvatski komunisti iz 20-ih godina te poznati komunistički disident i  antistaljinist, kojega je čak tadašnji sovjetski neprijatelj broj jedan, Lav Trocki, pokušao privoliti na suradnju, bio je zatvoren jedno vrijeme u logoru Jasenovac. Nikada nije otkrio ime osobe  koje ja bila zaslužna za njegovo puštanje, već ga u autobiografskom djelu Sam kroz Evropu u  ratu (1939. – 1945.) naziva Velikim posrednikom. Bilo je ljudi u emigraciji koji su smatrali da  se baš Luburić krije iza toga imena, ili da je on toj osobi naložio Ciligino puštanje. Ciliga, Ante.  Sam kroz Evropu u ratu (1939. – 1945.). U: Svjedok najvećih laži dvadesetog stoljeća.  Odabrao i za tisak priredio Branimir Donat. Dora Krupićeva. Zagreb, 2001.

149 „Poruka generala Drinjanina predstavnicima Otpora i bratskih organizacija prigodom  zasjedanja i zborovanja u Hamiltonu na dan 29. i 30. lipnja 1968“. Kutija 1. Osobni fond  Miljenko Dabo-Peranić. HDA

Iduće godine Luburić je smaknut u Španjolskoj od strane agenta jugoslavenske tajne  policije. Ovaj događaj djelovao je prilično devastirajuće na Otpor, koji je od tada u narednim  godinama samo na papiru postojao kao jedinstvena organizacija, dok su u stvarnosti njegovi  pojedini ogranci funkcionirali potpuno samostalno. Dapače, često su se međusobno sukobljavali. Još za Luburićeva života vodeći su otporaši bili svjesni da u daleko većoj mjeri  njegova osoba drži ljude na okupu, a ne organizacija ili program.150 Mehmedagić je uskoro  marginaliziran, dok je Dabo-Peranić razočaran napustio svaki politički rad, budući da nije  uspio ishoditi osudu nekih otporaša u ime cijele organizacije za sudjelovanje u Luburićevom  ubojstvu, a koje je smatrao krivima za taj čin.151 Uređivanje Obrane preuzela je grupa  otporaša na čelu s Dinkom Šakićem, koja nije imala iste stavove prema hrvatskim komunistima  kao Luburić, Dabo-Peranić i Mehmedagić. U Obrani se pojavljuju članci slični onima iz ostalih  emigrantskih publikacija, o ukidanju Hrvatskoga književnoga lista, gospodarskome  iskorištavanju Hrvatske, masovnome iseljavanju Hrvata itd.152 Kao ljudi koji mogu učiniti i  najviše čine za Hrvatsku više nisu hrvatski komunisti, već ljudi iz Matice hrvatske, pa onda i  studenti, što je još jedna sličnost s drugim emigrantskim grupama i pojedincima.153 Dapače,  javljaju se tekstovi koji bujaju revanšističkim porukama. Tekst „Borba protiv hrvatskog nacionalizma“, započinje konstatacijom kako je hrvatski narod izrazito neprijateljski nastrojen  prema komunističkoj vlasti. Takav stav datira još iz vremena rata, pa se čitatelje podsjeća da  se partizane percipiralo kao pljačkaške bande, koje su palile sela i ubijale nedužne civile. Nakon  rata nastavila se „kolektivna odmazda“ komunista nad hrvatskim narodom. Neizostavno je i  prizivanje u sjećanje pokolja na Bleiburgu i križnih puteva. Uslijedila je nacionalizacija, a vlasti  su u logore zatvorile oko „600 000 ljudi“. Komesari su postali „vrhovni suci“, a „svaki ubojica  komunista“ proglašen je narodnim herojem. „Sada je dorasla nova generacija, koja je  gladovala i bila ponižavana na svakom koraku. Ta generacija sada traži polaganje računa.“ Rad  završava porukom da komunističke vlasti neće još dugo moći držati hrvatski narod u  ropstvu.154 Još su se ponekad mogle pročitati ponude hrvatskim komunistima za suradnju na  ostvarenju hrvatske samostalne države, no one su ponovno bile upućene razočaranim komunistima i u njima se nije više uglavnom računalo na hrvatski komunistički vrh.155 Dakle,  nakon Luburićeve smrti, grupa koja je preuzela izdavanje Obrane prilično je izmijenila nastup  prema hrvatskim komunistima. On je još uvijek bio u mnogim segmentima drugačiji u odnosu  na organizacije, skupine i pojedince s endehazijskom prošlošću, no ipak se bitno razlikovao od  Luburićevog i Mehmedagićevog programa, te Dabo-Peranićevih članaka, odnosno obostranih  oprosta, obećanja o prilično velikodušnome tretmanu u budućoj hrvatskoj državi i ponuda o  uskoj međusobnoj suradnji u njenim formativnim godinama.

150 Vjekoslav Cecelja, tajnik za Kanadu, područnog Radnog savjeta Sjever, članovima  područnog Radnog savjeta Sjever. 5. veljače 1967. Pismo Miljenka Dabe-Peranića bratu  Ratimiru. 10. travanj 1968. Kutija 1. Osobni fond Miljenko Dabo-Peranić. HDA

151 Pismo Miljenka Dabe-Peranić Rudolfu Eriću. 14. srpnja 1969. Ibid

152 „Kako Titova Jugoslavija pljačka hrvatski narod“. Obrana. Br. 117.-118., prosinac 1969. 3- 4. Senjski. „Slavna i tužna povijest jednoga lista“. Ibid. 8-9. „Križarski rat protiv hrvatskog  naroda. Obustava „Hrvatskog književnog lista“. Ibid. Br. 119.-120., prosinac 1969. 16

153 Mikac, Marijan. „Križarski rat Zvominira Kulundžića za slobodu i istinu hrvatskoj  povijesnoj znanosti“. Ibid. Br. 133.-134., srpanj 1970. 8-12. „Početak studentske „vruće  jeseni“. Ibid. Br. 158., prosinac 1971. 3. Takvi tekstovi nisu nužno bili antikomunistički ili  antiljevičarski što pokazuje i sljedeći citat: „Novoizabrani predsjednik Budiša naglasio je, da je  „Savez studenata Zagreba“ za rehabilitaciju istinskog socijalizma, za slobodnije odnose i za potpuniji politički život – kao da je čitao naš članak, poruku i proglas koji je donijela svibanjska  „Obrana“. M. D. Drinjaninov. „Mirna politička revolucija u Hrvatskoj i mi prema njoj“. Ibid.  Poseban prilog. Br. 153., srpanj 1953. 1

154 N.I. „Borba protiv hrvatskog nacionalizma.“ Ibid. Br. 125.-126., ožujak 1970. 1-3.

155 Povratak na unitarizam. Ibid. Br. 141.-142., prosinac 1970. 8. No opet, linije nisu bile jasno  povučene, pa se tako jedan autor nada da će Tripalo „stajati na braniku hrvatske nacije“,  dodajući se da je u Otporu mnogo Tripalovih Sinjana. M. D. Drinjaninov. „Povuci – potegni s  liberalizacijom u „Jugoslaviji“. Ibid. Poseban prilog. Br. 151., svibanj 1971. 2-3