Prekalamljeni Jugoslaven u Hrvata Ivo Josipović piše pismo Mili Bobanu 4 listopada 2024

Dragi moji ustašići,

Hvala Vam! Progledao sam nakon vaših prekrasnih pisama i shvatio u kakvoj sam zabludi i grijehu do sada živio! Posebno hvala g Bobanu na prijedlogu da za mene organizirate tečaj vjeronauka s najboljim svećenikom-volonterom. Molim vas, ne samo to. Shvatio sam i da se moram obrazovati za Hrvata. Zato vas molim da za mene, a i druge slične meni, organizirate sveobuhvatni studij “Hrvatstvo i vjera”. Do osnivanja Ustaškog sveučilišta, najbolje je da se nastava izvodi na Hrvatskim studijima jer tamo ima dovoljno velikih Hrvatica i Hrvata koji bi nama polaznicima mogli biti uzor. Na kraju studija, student bi dobili titulu “Diplomirani Hrvat”. Za najbolje, trebalo bi imati i doktorski studij koji bi rezultirao titulom “Doktor hrvatstva i vjere”.

Slobodan sam i predložiti pojedine kolegije za koje sada, kada sam shvatio koliko je slabašno moje hrvatstvo, još slabija vjera, smatram da bi mi mogli pomoći da izađem na pravi put. Evo nekih prijedloga za kolegije na studiju:

Počet ćemo s kolegijem “Hrvatski za polupismene Hrvate”. Naime, iz vaših pisama vidim da neki, posebno najveći Hrvati, pače i prave Ustaše (što je vrhunac hrvatstva) nisu na “Ti” s našim lijepim jezikom. Ima tu pogrešaka u pisanju, loših, nejasnih i nelogičnih konstrukcija, krivih padeža, neobičnih riječi….  Iako ni ja, priznajem, nekadašnja (?) komunjara, ne baratam “pravim” hrvatskim jezikom. Baš zato želim navedeni kolegij.  Vidim iz vaših mailova, pravi hrvatski jezik pun je riječi koje su komunisti protjerali iz uporabe i koje i ja svakako moram naučiti. Zaista, zašto bismo koristili tuđice, a ne prave hrvatske riječi. Recimo, zašto koristiti izvedenicu iz francuskog i onu krpu oko vrata zvati kravatom!? Naš lijepi, izvorni izraz, “okovratni dopupak”, svakako je puno bolji i sjajno opisuje predmet na koji se odnosi. Ili, tko je vidio koristiti riječ “ovca”! Ta se plemenita životinja, čije su potomstvo u ratu ustaše i četnici zajedno roštiljali,  na hrvatskome jeziku ima nazivati “mali, četveronožni vunasti travojed”. I čoban ne bi trebao biti pastir, već “gonič stada malih, četveronožnih vunastih travojeda! Pa bi na lijepom hrvatskom jeziku mogli pjevati onu pjesmu koju pogrešno zovemo “Čoban tjera ovce.” Evo, pozivam vas da svi zajedno, na čistom hrvatskom jeziku otpjevamo tu hrvatsku narodnu pjesmu!  Kao mogućeg profesora ovog predmeta vidim gospodina Živkovića koji piše tako krasnim hrvatskim, “polupismenim” jezikom i koristi pravi, hrvatski vokabular. Iako među ustašićima koji su se uključili u raspravu ima više sjajnih kandidata za profesora toga predmeta, g. Živković mi se čini najboljim.

Nadalje, osjećam potrebu za kolegijem “Bog i Hrvati”. To je ujedno i naš pravi, hrvatski pozdrav. On svojim nazivom jasno, skromno, iako malo bogohulno, sugerira da Svevišnji baš nas Hrvate najviše voli. Mislim da bismo kroz naš studij lako mogli otkriti da je i Bog Hrvat. Iako, ima tamo nekih Srba koji misle da je Bog Srbin. S njma, svakako treba obračunati, ne samo verbalno, nego i pokazati im boga njihovog. Taj bi kolegij mogao voditi netko od veterana ustaškog pokreta, recimo, jedan od onih koji su drugovali s četnicima, s njima potpisali sporazum o suradnji te s njima pekli janjce i ganjali partizane po bosanskim brdima.

Od vjerskih kolegija, predlažem kolegij “Molitvom do pobjede i oslobođenja”. Za taj bi kolegij najbolja bila profesorica Lili Benčik. Ona nije ni malo kvalificirana za onaj kolegij “Hrvatski za nepismene Hrvate”. Stil pisanja joj je izvrstan. Pravopis besprijekoran. Načitana je i sve zna! Sve zna, a ništa ne razumije.  Uvjerio sam se u to jer meni, a i svim drugim nevjernicima tako lijepo raskrinkala komunističke laži o tome da su one propalice partizani oslobodili Istru i vratili je Hrvatskoj i Hrvatima. Svima nam je jasno pokazala da je Istra vraćena Htvatskoj molitvama katoličkog svećenstva, a ne, kako lažu antife, borbom i krvlju onih partizansnkih probisvjeta.

Kako je naša Hrvatska šampion turizma, valjalo bi imati i predmet “Turizam u Hrvata”. U tome bismo predmetu trebali pokazati najsvjetlija dostignuća hrvatskog turizma. Dakako, mislim pri tome na sjajni turistički centar “Jasenovac”. Tu su gosti iz Hrvatske, ali i iz susjedstva, u naboljim uvjetima provodili, ne samo ljeta nego neki najsretniji i pokoju godinu. Bilo im je toliko dobro, da su neki umrli od ljepote.  Pjevalo se, sviralo, a i bavilo sportom. Sportske discipline, poput plivanja uvaženih turista Savom nizvodno i brojnih borilačkih vještina, poput “udri Židova” ili “iskopaj Srbinu oko” zadivile su i stručnjake iz stranih turističkih centara, pa i onih najpoznatijih, poput Aušvica ili Dachaua.

Inače, trebalo bi i na našem studije “Hrvatstvo i vjera” njegovati i sportske discipline po uzoru na NDH. Dakako, jedna od najpoznatijih disciplina bila je i “Panični bijeg”. Ta je disciplina bila omiljena među elitnim Hrvatima, ustašama, posebno potkraj rata 1945.godine. U toj disciplini, uvjerljivo su u ekipnoj verziji sporta najbolje bile ustaše, ostavivši iza sebe ozbiljnu konkurenciju: četnike, bjelogardejace, Čerkeze, pripadnike bugarskih jedinica i druge vrhunske ekipe iz zemlje i inozemstva. U pojedinačnoj konkurenciji, daleko je najbolji bio šampion Ante Pavelić, ostavivši iza sebe cijelu vojsku, štoviše i cijelu “državu”. I ne samo to, njegova je sjajna pobjeda u discipline panični bijeg bila obogaćena i nošenjem tereta kakav je malo tko mogao tada nositi. Bilo je tu par kila zlata, dosta novaca i umjetnina. Trebalo je moći tako brzo bježati i još nositi takav teret! Pravi šampion! I zato g. Boban s pravom kaže, to je najveći Hrvat u našoj povijesti! Ne samo najuspješniji, nego i najvelikodušniji! Nikada nitko nije ikome dao tako velik i vrijedan poklon kakav je naš poglavnik dao Talijanima. Istina, kad su nezahvalni Talijani, također jedni od najboljih u disciplini “Panični bijeg” otišli, on je, kao, sve te poklonjene hrvatske zemlje vratio Hrvatskoj. Ali, pitanje je je li to uopće više bila Hrvatska, budući da su je, uglavnom, prije ili kasnije, oteli razbojnici partizani i pripojili njihovoj Nehrvatskoj Hrvatskoj.

Od predmeta posebno vezanih na hrvatstvo i ustaške vrline treba njegovati i kolegije koji prate ona ustaška načela koja je pobrojago g. Boban. U okviru njih i etike ustaša, sam g. Boban bi najbolje mogao predavati kolegij “Terorizam kao najuzvišeniji oblik ljubavi i domoljublja”. Tu nije riječ samo o izučavanju plemenite vještine kako oteti avion ili postaviti bombu tako da ubije nedužne ljude, ili kako oružjem upasti u državu u kojoj nema rata i pucati po ljudima. Ne bi se smjela ponoviti pogreška da  ljudi spremni na taj oblik ljubavi ostanu usamljeni i da im se baš nitko ne pridruži u njihovom domoljubnom zanosu. Još manje, ne smije se dozvoliti da ih američki komunisti, mrzitelji sveg hrvatskog,  osude na dugogodišnju robiju.  Hrvate zato treba poučiti, ne samo kako dobro postavljati bombe i oružjem nasrtati na nevine ljude, nego i kako ta plemenita djela pokazati kao uzor svakom Hrvatu i Hrvatici.

Uz sve navedeno, jako bih volio imati još neke kolegije. Jedan je “Najveći hrvatski pisci”.  Konačno bi trebalo shvatiti ono što nam je više puta rekao uvaženi književnik Dr. Sc. Tomislav Dragun. Pazite, on nije dr. sc. kako danas komunisti na vlasti pišu tu titulu. Pišu je malim slovom da  obezvrijede hrvatsko znanje i pamet, on to piše velikim slovima! Dr. Sc. Dragun je, kaže on istinu,  vrh naše književnosti, a ne onaj crveni izdajnik i bezveznjak Krleža. Dr. Sc. Dragun je napisao više knjiga nego Krleža, a i svaka od njih je puno vrjednija od Krležnog bilo kojeg nedjela. U kolegiju “Najveći hrvatski pisci” svakako bi trebalo izučavati sabrana djela Dr. Sc. Draguna, a i pokoje djelo veleknjiževnika Mile Budaka. Ali, Dr. Sc. Dragun nije samo vrhunski književnik! On je i vrhunski pravnik! Počastio nas je objavom svojih mudrih, brojnih tužbi koje je podnio komunističkim, bezbožnim sudovima koji opstruiraju pravdu. Zato, svakako očekujem da on, i nitko drugi, bude nositelj kolegija “Besmislene tužbe u ustaškom pravu”. I bilo bi dobro da baš on bude rektor budućeg ustaškog sveučilišta. Oh, oprostite, ne rektor, REGENT!. Uostalom, on je tu poziciju Regenta već anticipirao u svojim mudrim podnescima i tužbama.

Na kraju, ali nikako manje važno, volio bih i kad bi mi izvjesni g. Pavo Lundgren predavao predmet “Hrvatsko-ustaško bulažnjenje besmislica”. Ne znam je li na kakvoj drogi ili alkoholu, ili je samo prirodni vrhunski talent za bulažnjenje besmislica. Posebno sam zadivljen besmislicama koje mu se pričinjaju o meni i mome ocu. U svom vizionarskom bulažnjenju pričinja mu se kako mi otac, koji je rat proveo u Africi, kao partizan u pratnji zbjega u El Shattu, ubija i kolje Hrvate na križnom putu i radi razne druge opačine. Kako s puškom u ruci, možda i s lukom i strijelom čak i toljagom, kruži gradovima i selima i lovi Hrvate. Da, on je, kaže vizionar Pavo, lovac na Hrvate! I to vrhunski!  Eto, i mene vidi u otetome stanu i kao privilegirano školovanog, jer da mi otac nije partizan, sigurno ne bih završio studije (dva), još manje doktorirao. Umjesto inteksa, nosio sam crvenu partijsku knjižicu u koju su mi upisivali petice. Sve od straha da ih ne ulovi Lovac na Hrvate. Za razliku od mene, Dr. sc. Dragun nije doktorirao na komunističkom sveučilištu. On je stekao doktorat bez privilegija. Kao potlačeni, jadni Hrvat nije se mogao školovati u komunističkom paklu, već je svoje znanje i diplome stekao na Marsu. Lundgren je i vidovit. Vidi da mi je još malo ostalo, pa me zove da se pokajem prije smrti. Ne znam gleda li u čarobnu kuglu i bulazni o mome kraju, ili mi možda prijeti. Zapravo, baš me briga. Ja se osjećam dobro i zdravo,  a bilo bi dobro da se on obrati nekom specijalisti. A i preporučio bih mu, jer je ratni heroj i uspješan poslovni čovjek, da svoj ustašluk prezentira u svojoj Njemačkoj. Tamo bi s oduševljenjem i divljenjem dočekali njegove riječi. Sad ozbiljno: Ne znam je li g. Lundgren za svoj ratni put dobio kakvo odličje. Ako je istina ono što je napisao (vjerujem da to ne bulazni), zaslužio ga je. Ako ga nije dobio, a da sam znao za njega i njegovo ranjavanje, odlikovao bih ga. Mnogim sam pripadnicima HOS-a dao odličje jer su ga zaslužili u ratu, neovisno jesu li imali ili nisu simpatije za ustaše. Zapravo, to ih nisam ni pitao, jer je to za njihovo ratno junaštvo irelevantno. Svojim pismom koje mi je uputio i koje je zbor ustašića popratio s oduševljenjem, g. Lundgren se svojom polupismenošću kvalificirao predavati i onaj kolegij “Hrvatski za polupismene Hrvate”. Ali, ipak, g. Boban je jači! Bravo Bobane, šampione! Da, Lundgrenu bih, da sam ga znao za vrijeme mandata, uz ratno odličje, dao i još jedno: Danicu Hrvatsku s likom Barona Münchhausena. Svim onim lažima koje je naveo o meni i obitelji potpuno ga je zaslužio.

I konačno, silno bih želio da mi g. Boban predaje predmet “Ljubav i domoljublje na daljinu”. Svaki pravi Hrvat koji ljubi svoju Hrvatsku, trebao bi, kao Boban, živjeti izvan nje, plaćati porez drugoj zemlji i doprinositi Hrvatskoj gradeći Ameriku ili neku drugu stranu državu. Eto, tolika ljubav, toliko domoljublje! Ono je toliko da ga nitko i nikada više neće moći prisiliti na izdaju, na povratak u Hrvatsku. Zato bih od tog kolegija očekivao da svakoga poštenog Hrvata pouči kako je dobro živjeti izvan Hrvatske, a voljeti je najviše na svijetu! A to može samo pravi i veliki Hrvat i dobar ustaša!

Eto, dragi ustašići, hvala Vam što brinete o meni i što ćete mi dati besplatne pouke iz vjeronauka. A ja Vas pokorno molim da poširite svoju dobrotu i na moje domoljubno obrazovanje. Dali ste mi poticaj i svakako želim diplimirati i postati diplomirani Hrvat, kasnije i doktorirati na hrvatstvu i postati dobar, najbolji Hrvat!

Zato vas sve sa zahvalnošću pozdravljam starim, hrvatskim pobjedničkim pozdravom SFSN!

Vaš “fan”, Ivo

P.S. Nadam se tome i velika mi je želja da ovo pismo, neizmjenjeno, ne kao jedno prošlo uz redaktorske izmjene i dopune urednika, objavi Otporaš, možda i neki drugi ustašoljubni medij.

       Da svi ustašići vide da ima nade i da je jugokomunističke zločince ipak moguće prevesti na pošteno hrvatstvo i vjeru.