Jure Francetić rođen je 3. srpnja 1912. u Prozoru kraj Otočca. (Prozor kraj Otočca, 3. srpnja 1912. – Slunj, 28. prosinca 1942.) Pučku školu završava u Otočcu, a gimnaziju pohađa u Senju i Otočcu. Studij prava na zagrebačkom sveučilištu upisuje 1931. i iste godine pristupa ustaškom pokretu. Zbog ustaške promidžbe je uhićen i izgnan iz Zagreba na pet godina.
Krilnik Jure Francetić je mučenički umro u Slunju, noću pred zoru 27./28. prosinca pa treba pisati datum njegova pokoja 28. prosinca 1942. godine, a ne 27. prosinca, kako se često pogrješno pisalo.
U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Italiju. Naredne četiri godine provodi u Austriji, Italiji i Mađarskoj gdje polaže ustašku prisegu u logoru Borgotaro (Italija), dana 24. travnja 1933. Odlazi u Mađarsku kao neka vrsta pobočnika Vjekoslava Servatzyija koji je imenovan zapovjednikom logora Janka Pusti. Nakon atentat na kralja Aleksandra interniran je na Sardiniji. Proglašenjem amnestije u Kraljevini Jugoslaviji, vraća se iz Italije u Hrvatsku u studenome 1937. Uhićen je i prognan u rodno mjesto. Sljedeće godine dolazi u Zagreb namjeravajući nastaviti studij prava. Prekida ga poziv na služenje vojnog roka. U Nišu je položio ispit za pričuvnog dočasnika. Potkraj 1940. u Zagrebu je uhićen zbog brzojavne čestitke što ju je u ime hrvatskih nacionalista uputio predsjedniku novoosnovane Slovačke Republike dr. Jozefu Tisu. Vraćaju ga u Otočac, a 12. siječnja 1941. bježi u Njemačku kako bi izbjegao uhićenje zbog promidžbenoga govora održana na novogodišnjoj đačkoj priredbi u Otočcu.
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske vraća se u domovinu. Imenovan je ustaškim povjerenikom za Bosnu i Hercegovinu. U Sarajevu uspostavlja vlast i osniva prve postrojbe Ustaške vojnice za borbu protiv ustanika u istočnoj Bosni. Iz čina ustaškog dovodnika promaknut je 20. lipnja u čin satnika PTB-a. Sredinom rujna osniva i vodi Bojnu grupu Francetić poznatiju pod nazivom Crna Legija. Zimu 1941./42. provodi zapovijedajući postrojbom u borbama oko Sarajeva, u pothvatima na Ozren i Romaniju te Han Pijesak. Čin bojnika PTB-a dobiva 15. studenoga 1941., a dopukovnika PTB-a 6. ožujka 1942.
Potkraj ožujka, na čelu Crne legije, prodire u istočnu Bosnu i izbija na Drinu. Tim pothvatom je postao nacionalni junak, a 24. travnja odlikovan je Vojničkim redom željeznoga trolista III. stupnja s hrastovim grančicama. Potkraj svibnja boravi s I. bojnom Crne legije u Makarskoj i Vrgorcu, zatim odlazi u Mostar i zbog talijanskog pritiska vraća se u Sarajevo.
Promaknut je u čin pukovnika PTB-a 24. lipnja 1942. S dijelom Legije sudjeluje u borbama na Kozari, a sredinom srpnja prebacuje se u Donji Vakuf i uključuje u borbe za Bugojno. Nakon protjerivanja partizanskih brigada iz doline Vrbasa sudjeluje u pothvatu pukovnika Šimića prema Livnu i Tomislavgradu. Iz Kupresa odlazi 7. kolovoza radi selidbe ustaške bojne iz Foče u Imotski. Zapovjedništvo I. sdruga predaje pukovniku Stipkoviću, jer je 25. kolovoza imenovan zapovjednikom stajaćih zdrugova Ustaške vojnice. Imenovanje ga je zateklo u njemačko-hrvatskom pothvatu na Šekoviće gdje je vodio ustaške bojne.
Kao predstavnik Ustaške vojnice u pratnji poglavnika Ante Pavelića, posjetio je 24. rujna postrojbe hrvatske 369. pojačane pješačke pukovnije u Rusiji a dan prije bio je u izaslanstvu koje je posjetilo Adolfa Hitlera u Vinici. U listopadu vodi ustaške bojne na Livno u operaciji DINARA, a polovicom studenoga je na području Kalnika.
Letio je u Gospić 22. prosinca 1942. gdje je trebao preuzeti dužnost zapovjednika Operativnog područja Lika. Zrakoplov kojim je upravljao zastavnik Mijo Abičić se prisilno spustio u selo Močila kod Slunja. U sukobu sa seoskom partizanskom stražom i seljacima teško je ranjen u glavu. Kada su u partizanskom štabu saznali je u zrakoplovu bio Francetić, premjestili su ga u samostan u Slunju i pokušavali zaliječiti s ciljem da ga razmjene za veliki broj zarobljenih drugova. Operirali su ga dr. Franc Kleinhappel i dr. Boško Božović, ali Francetić nije preživio.
Umro je u slunjskoj bolnici (27?) 28. prosinca 1942.,. Dva dana nakon Nove godine i u Zagrebu je objavljeno da je Jure Francetić nestao, a da je poginuo službeno je potvrđeno tek 30. ožujka 1943.
Posmrtno je, 27. ožujka 1943., odlikovan Zlatnom kolajnom za hrabrost poglavnika Ante Pavelića s pravom na naslov viteza, a prigodom proslave dvogodišnjice NDH, 8. travnja 1943., promaknut je u čin djelatnog ustaškog krilnika. U njegovu je čast, 31. ožujka 1943., 7. pješačka pukovnija dobila ime 7. domobranska pješačka pukovnija ustaškog pukovnika viteza Jure Francetića
Noć u bunkeru na Drini s Crnom Legijom
”Opisat ću jedan događaj vezan uz naš odlazak iz Goražda i selidbe u Sarajevo…. Mi smo, dakle, malom uskotračnom željezničkom prugom krenuli prema sarajevu. Pošto su partizani,srušili sva tri mosta, nismo se mogli ukrcati na vlak u Goražde, nego smo morali pješke ili nekim prijevoznim sredstvom doći do Kopača….
Željeznička postaja Kopači, prema mome sudu,a od tada nisam nikada bio ondje,udaljena je možda pol kilometra od rijeke Drine. Mi smo se tada našli u žarištu borbe, jer su meci počeli fijukati nad vlakom i po vagonima.Zapovjediše nam da legnemo i mirujemo.
Kako se odmah pored željezničke stanice nalazio betonski USTAŠKI bunker, i to na dva-tri kata, USTAŠE su smjesta prihvatile borbu i odgovorile na paljbu, čak pojurile prema mjestu odakle su četnici pucali, kako bi došli bliže Drini i mogli bolje gađati. Nastala je velika pucnjava…. Kada je prestala,USTAŠE nam rekoše, da polako izađemo iz vagona i da idemo kud koji……. Vidjevši da nekoliko putnika ide prema bunkeru, i ja pođoh za njima. Našao sam se u prizemlju USTAŠKOG bunkera….
Ono što sam tada vidio u tom bunkeru na Drini ostat će moja trajna uspomena na USTAŠE.Kada je pucnjava bila najžešća,svi vojnici izađoše iz bunkera, svi osim dvojice ranjenih, i potrčaše prema Drini.
Dakle,nitko nije bježao od Drine, nije se skrivao, nego obratno,jurnuše prema Drini. Ostao sam zadivljen kako su radosno hrlili u borbu, vedro kao da idu u svatove. Jedan je mladi USTAŠA govorio: “Idemo se boriti za Hrvatsku do Drine!” Kad bi USTAŠE vidjele odakle četnici pucaju, odmah bi tamo jurišale.
Ja sam čučao kraj jednog ranjenog u bunkeru i dvaput pitao:” Čiko,hoćemo li bježati?”-misleći da bi četnici mogli prijeći Drinu i napasti bunker.
Ranjenik se nasmijao i rekao:” E,moj mali,iako ti je ime Ante, ti nikad ne bi mogao biti USTAŠA. USTAŠA nikad ne bježi! USTAŠA samo juriša i ide naprijed!”
Zastidio sam se i zbunio. Poslije sam se malo pribrao i odgovorio mu:”Znam,čiko,ali ja sam vidio kako Talijani bježe kad zapuca,kako četnici bježe, a ni partizani nisu baš previše žurili u borbu, pa sam mislio….!”
Odgovorio mi je:”Mali moj, zapamti, USTAŠA ne bježi! USTAŠA se bori i gine do posljednjeg metka, a ne bježi! Gdje su to USTAŠE bježale od četnika! Nosiš Poglavnikovo ime, a sramotiš Poglavnika!”
Anto Baković “Dječak s Drine” poglavlje 56.
Noć u bunkeru s Bobanovom Crnom Legijom /str.307,308/
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.