Da bi se mogao u cijelosti razumijeti ovaj opis Ahmeda Muradbegovića iz “Hrvatska misao”, Sarajevo, br. 1-2, studeni-prosinac 1943., potrebno bi bilo usporediti sadržaj priložene poveznice. Hvala. Mile Boban, Otporaš. https://otporas.com/slika-hrvatska-mladost-na-grobu-generala-vjekoslava-maksa-luburica-otvoreno-pismo-srpskom-generalu-svetomiru-djukicu/
PRABIĆE BOSNE
Ahmed Muradbegović, “Hrvatska misao”, Sarajevo, broj 1-2, studeni-prosinac 1943. – str. 4-7
U duhovnoj i tjelesnoj građi Bosne ima nešto osobito, što je u svim prilikama njezina javnog i posebničkog života izbijalo kao glavni oslonac njezina samoodržanja.
Čini se da u prošlosti Bosne, od najstarijih vremena do danas, nije bilo nikakvih osobitih promjena. Sve je bilo nekuda izjednačeno, trajno, da ne reknemo — vječno.
U tome pogledu Bosna bi nam mogla poslužiti kao dokaz, kako je priroda dosljedna i nepromjenljiva u svojim vječnim zakonima, kojima ravna sudbinom jedne zemlje.
Često se nameće pitanje, da li je Bosna zemlja Iztoka ili Zapada?
Treba prelistati poviest Bosne, od početka do naših dana, uočiti njezine zemljopisne, družtvovne i obće duhovne prilike, pa da se opet ne nađe pravi odgovor na ovo pitanje.
Koliko se može nazrieti iz toga svega, Bosna je u prvom redu samo svoja, dok sve druge sastavine dolaze samo kao potvrda ili nadogradnja na tu njezinu samosvojnost.
Uostalom za Bosnu bi se moglo pitati isto tako, da li je ona zemlja Sjevera ili Juga.
Na ovome razpuću svjetova Bošnjaci su utonuli sami u se, u svoje prabiće i ostali tako u sebi čisti, trajni i rasno sačuvani i onda, kada im je bio gospodarom Iztok, Zapad, Sjever ili Jug.
U tome izkonskom bošnjačkom prabiću ima nešto od prastarog paganstva, koje su njihovi pradjedovi donieli sa sobom iz zakarpatskih nizina u ove krajeve i tu se ono zadržalo sve do dana današnjeg, a u svojoj prvotnoj čistoći.
Na ovu baštinu nadograđivali se nekoji elementi i zatečeni ostatci u Bosni bivših i nastajućih kultura, počevši tamo od ilirske, starorimske i bizantijske, pa ovamo do razkolničke bogumilske, islamsko-osmanlijske i austrijsko-ugarske zapadnjačke civilizacije i kulture. Sve je to nepobjedivi Bošnjak primao u se prilagođujući ga svom prabiću, svojoj uztaljenoj, vječnoj prirodi, a da sebe nije nikada izgubio u njemu.
Krivo je vjerovati, da je u bošnjačtvu sasvim izumrlo staro ilirsko oporbenjačtvo, ili starorimsko konstruktivno pravno poimanje pravde i privatnog vlasničtva, ili, možda, bizantijsko političko-družtveno lukavstvo i prepredenost, uzsmjeren i spram tuđinskih poredaka, ili možda bogumilsko vjersko osobenjačtvo, zakukuljeno u vlastito etičko i moralno naziranje, ili možda osmanlijsko-islamsko identifikovanje vjere i nacije, ili možda austrijsko-germansko civilizatorsko priklanjanje zapadnjačkim uzorima. Naprotiv, bošnjačtvo je sve to zadržalo u onim oblicima, u kojima ga je primilo, prema svojim potrebama i unutarnjim razpoloženjima, prodahnuvši ga duhom svoga prabića i davši mu obilježje svoje vlastite civilizacije i uljudbe.
Dovoljno je pogledati bošnjačke gorštake stočare uz njihoya stada na zelenim plandištima, njihova preplanula lica od ultravioletnog žara visinskoga sunca, njihove istovjetne suknene mužke i ženske čakšire, kojima se brane od bridke gorske zime i čuti njihove otegnute pjesme, pune ojkanja, primljene i naučene od planinske jeke i fijuka vjetra, te izkusiti i upoznati njihovu tvrdokornu, upornu gorštačku ćud, pa da se osjeti, kako u bosanskim vrletima postoji još uviek borbeni duh starih Ilira, čijoj je odpornosti uspjelo, duže no onoj moćne i bogate Kartage, da gotovo puna dva stoljeća prkosi Rimu i njegovu imperiju u žilavoj borbi.
Treba pomno promatrati njihove svađe oko međe i posjeda, gdje je kadkada dosta da susjedovo pile pređe preko određene granice u vlasničtvo drugoga i da padne mrtva glava, pa da se temeljito shvati, kako je strastno usječeno u dušu Bošnjaka nekadašnje rimsko pravno poimanje privatnoga vlasničtva i privatne svojine.
Dovoljno je da stranac samo zaustavi Bošnjaka na putu kojim svojim neodređenim pitanjem, pa da istog časa razabere u njegovu odgovoru izvjestnu bizantijsku lukavost i iztočnjačku opreznost. Nakon bezbroj njegovih tipičnih pitanja strancu:
“A? Ko? Je l’ ja? što?” i t. d.
sliedi napokon odgovor i dug izpitljiv pogled za strančevim odlazkom sve tamo, dok oči dosižu i misao radi. Ta pojava izvjestnog bošnjačkog opreza, uprkos svom glupavom izgledu, ukazuje jasno, da je nekada “za Kulina bana i dobrih dana” ova zemlja bivala gdjekada pod vlastitim gospodstvom Bošnjaka, a gdjekada pod bizantijskim vrhovničtvom, i da joj je ova crta opreznosti prema stranom gospodinu postala značajkom sve do dana današnjega.
Ako bi tko povjerovao onome, što mu se u nekojim neprovjerenim knjigama kaže i tvrdio drugome, da u Bosni nema više živih Bogumila i da su oni već davno pod “stećcima” zakopani, taj bi se već u prvoj čaršiji razočarao u svom vjerovanju naišavši na još žive mnogobrojne Bogumile.
Ti Bogumili, doduše, nose danas slikovite muslimanske turbane i čakšire s turom odstraga, ali oni još uviek zamišljena lica i odsutna, pogleda, sjede na ćefencima pred svojim drvenim dućanima, puše na lule od pečene gline, piju kahvu iz Arabije, Abesinije i Brazilije ili njezine nadomjestke u ratno vrieme, slave svoj petak i razpravljaju, poput starih Bogumila na svojim dugim sielima, s malo rieči i još manje pokreta o tome, kako je ovaj zemaljski život ipak djelo vražje, stvoren čovjeku na muku i nevolju, a tek je na onom svietu Božja milost, smirenje i vječita sreća.
Njihov stari hodža živi istim priprostim životom, kao i oni. Poput drevnog bogumilskog Djeda, moli se Bogu u svojim skromnim i jednostavnim džamijama, bez kipova i svetačnih slika, bez ornata i ceremoniala. Slavi petak i vjeruje da je Bog jedan, a Krist da je, isto što i Muhamed, samo čovjek i Božji poslanik, ženi se i rađa djecu s bolom u duši, da će mu izkusiti gorčine života. Zar nije isto tako i bogumilski Djed po zabitnim bosanskim selima u svoje vrieme tumačio svojim Bošnjacima vjersko naziranje o dobru i zlu, o prolaznom zemaljskom životu, o Kristu kao čovjeku, o ljudskoj skromnosti i povučenosti od života i o bogumilskom značenju blagdana Petka?
Njihove žene, pokrivene na izstočnjačku, odieljene od muževa ne samo u družtvu, već i u samim bogomoljama, danas, kao i nekad u bogumilska vremena, najradije sjede u sjenama šuma, kraj izvora rieke, pripoviedajući pripoviedke o vilama i baucima, ukletim kraljevnama, o zakopanom blagu, koje zmajevi čuvaju i o svom tihom, tugaljivom sanjarenju. One i danas, kao nekada u drevna vremena, najradije čitaju zakone sudbine iz ohlađenih oblika raztaljena olova, brane se njima od uroka i strave, od zlih pogleda, i ujeda zmijina.
Njihove susjede druge vjere težko da se imalo razlikuju od njih po običajima i. načinu mišljenja, po unutarnjim duhovnim razpoloženjima, po pjesmama i po pripoviedkama, pa čak civilizacija i kultura sa svih strana svieta, koja joj je obogatila sadržinu, a da je nije ničim izmienila.
Treba samo vidjeti dolazak proljeća u ove krajeve, pa da se čovjek uvjeri, kako je ta sadržina zaista neizmjerna, kako je čista u svom izkonskom prabiću i kako je gotovo paganski samosvojna. Tko pozna razkošnu prirodu Bosne i njezinih dielova, njezine šume, rieke, gore i jezera, njezina vrela, kupatila i ljekovite izvore, njezino rudno, stočarsko i voćarsko bogatstvo, tome ne će biti čudna ova gotovo helenska predanost proljeću, prirodi i prirodnim ljepotama i tajnama.
U danima proljetnog preobražavanja prirode, kao da se u Bošnjacima probudi prastari nagon njihovih zakarpatskih pradjedova. Velike proljetne svečanosti, predavanja prirodi započinju obično na dan Sv. Jurja.
Tada već u rano jutro izlaze Bošnjaci obaju spolova i sviju rodova iz svojih zimskih skloništa i putuju prema izvorima rieka i potoka, prema planinskim vrhovima, prema vodenim slapovima, prema šumskim tišmama i stoljetnim dubovima, pokraj vodenica, u pitomim gajevima izpod suncem obasjanih zaravanaka.
Onda započnu neobični obredi proljeća i njegovih misterija, vraćanja, čarolija i gatanja. Na jednoj strani mlade djevojke hvataju mlazove vode s vodeničkih točkova u zemljane posude, da se obliju vodom, u kojoj su se kupale vile prije zore, kako one vjeruju, da bi bile vječno mlade i liepe poput ovih čarobnih djevica njihove mašte i prastarog vjerovanja.
Težnja za vječnom mladošću, ideja faustovskog problema srednjevjekovnog vjerovanja, koje se postojano izpoljavalo u neumornom traganju životnih eliksira za pomlađivanje čovječijeg tiela i snage, ovdje se ukazuje u idealnom sjaju čovjeka s pomlađenom prirodom.
Na drugoj strani, opet, starije i mlađe žene, pokraj bučnih izvora u razpuklim stienama, u kojima “zmajevi žive”, zahvaćaju isto tako vodu u čarobnim slikarijama izpisane zdjelice. U tim zdjelicama nalaze se, osim zahvaćene vode, još i čudotvorni zapisi protiv zlobnih uroka, boljetice i zlih ljudskih pogleda, koji daju vodi još veću moć. S tom vodom umivaju one svoja tiela i udove, da bi se obranile od rđavih posljedica duge zimske čame i tako ojačale svoj tjelesni uztroj i zdravlje za svoj mukotrpni ovozemski život.
Noću prije no što osvane dan sv. Jurja, momci se podkradaju djevojkama pod prozore, da im posieku miomirisni cviet miloduha. Taj cviet ima sabljasto i zeleno lišće, poput perunike, i ima simbolično značenje ljubavničkog milovanja. Čim djevojka spazi jutrom posječeno lišće miloduha, ona ima jasan dokaz, da mlad momak čezne za njom. Za njezine roditelje to je opomena, da im je kći prispjela za udaju i da joj treba pripremati ruho djevojačko.
Momci toga dana obilaze u svetčanom ruhu, s kitom posječena miloduha i traže po bašćama i po pendžerima one, o kojima sanjaju, da im se odaju i da im svoje srdce odkriju.
Tako započinje život proljeća, mladosti, ljubavi i prastarog sveživotnog obnavljanja ljudi, stvari i prirode, toliko opjevan u bošnjačkoj narodnoj pjesmi od najstarijih vremena do danas.
A te narodne bošnjačke pjesme!
One pjevaju o ljubavnim žarom obuzetom momku, koji kuje konja po noći, pri mjesecu, da što prije stigne dragoj pod pendžere, i kojega, zbog tog nerazumnog čina, kori majka, a on joj u zanosu odgovara:
“Ne kori me, moja mila majko,
Jer kad meni na um padne draga,
Ja ne vidim sunca ni mjeseca,
A moj doro mraka nit oblaka,
Već ja kujem konja pri mjesecu
I ja idem dragoj pod pendžere!”
One isto tako iznose, u oblicima, koji nježnošću svoje sadržine i konciznošću forme ne zaostaju ništa za poznatom kinezkom ljubavnom lirikom, i koje spajaju u harmoničnom skladu najveličanstvenije pojave svoje ljepotom obdarene prirode i svoje nježnošću obuzete duše prema najmilijim bićima ljudskoga života: dragoj, dragome i majci i o tome svemu pjevaju ovakve sunčane stihove:
Zaspala djevojka briegu na kamenu,
Majci na koljenu, dragom na ramenu.
Budilo je momče: “Ustani djevojče,
Da beremo cvieće, granulo je sunce.”
Visok brieg sa čistom bjelinom svoga kamena iznad stvarnosti doline izpod sebe, i na njemu tri spomenuta najdraža bića: draga, dragi i majka, u divnim, nježnim pozama najplemenitijeg kova, a u svemu i iznad svega miris cvieća i sjaj probuđenog sunca. Zar to nije motiv za najbogodanije pjesnike, pun harmoničnosti, estetskog sklada i ljubavne sreće.
Ali poput sreće umije ta pjesma izmeti i najveće boli ojađene duše. Kad se desi, da sudbina razstavi “milo od dragoga”, djevojku od momka, onda se čežnja za izgubljenom srećom ne utažuje nikada. Tuga je golema i smrt nije daleko, kako se to pjeva upravo klasičnim stihovima u pjesmi o djevojci, koja je, zbog protivljenja svoga roda, morala odbiti prositbeni dar svoga odabranika sa sliedećom tužaljkom:
“Djevojka junaku prsten povraćala:
Uzmi prsten, dragi, moj te rod ne voli,
Ni otac, ni majka, ni brat ni sestrica.
Al’ me nemoj, dragi na glas iznositi,
Jer sam ja sirota nesretna djevojka:
Ja bosiljak šijem, meni pelin niče.
Oj, pelin-pelinče, moje rosno cvieće,
S tobom će se moji svati okititi,
Kad me budu mladu do groba nosili.”
Ovakva je poezija mogla izaći samo iz tako samosvojnog, rasno najčišćeg prabića Bosne, koje je hrvatskom narodu dalo jezik i srž njegove narodne obstojnosti.
Onome, koji je razumio to prabiće Bosne, ono je dalo svu svoju dušu i sve svoje snage. Onaj koji Bosnu nije shvaćao i razumievao, taj ju je zauviek izgubio. To prabiće Bosne je jače od svih utjecaja i od sviju uljudbenih naturalija, jer je ono svojom snagom prodahnulo i oživjelo ne samo ljude, nego i samu prirodu oko sebe.
Kao nekada u drevnoj Heladi, kad je mjesto religije vladala mitoložka estetika, tako i danas u Bosni vlada u dušama Bošnjaka upravo neki religiozni odnos prema svakom osamljenom mjestu, izvoru, rieci, potoku, prema svakom znamenitijem drvetu, stieni, grmu, koji za Bošnjaka ima svoju naročitu dušu, izkazanu pjesmom, pričom i legendom.
Potrebno je samo malo starosti jednoj stvari, pa da se oko nje stvori mit, koji govori o toj duši, kojom žive stvari. Zaboravljeni grebenovi pokraj ceste, na osami, stari truli dub kraj vode, razrušena gradina, neobičan oblik kakvog gorskog izdanka, sve to uzbuđuje maštu Bošnjaka, kao što je nekada uzbuđivalo i klasičnu fantaziju starog Grka, koja je tako stvorila najdivniju mitologiju svieta, kao što Bošnjak još i danas stvara najdivniju pjesmu svoje duše, svoga bića i svog naroda, kojom oživljuje sebe i prirodu oko sebe.
Križanje civilizacija i kultura sa svih strana zemaljskoga prostora bilo je, zbog rasne snage prabića Bosne, u glavnom samo tranzitna roba preko Bosne. Od nje je moglo ostati u Bosni samo ono, što je produbljivalo i nadograđivalo njezinu samosvojnost i njezino životno obilježje. Tako je nekada iztočna kultura putovala preko Bosne na Zapad, kao što danas zapadna kultura putuje preko nje na Iztok. Onda je to putovanje simbolizirao kakav bosonogi pustinjak ili derviš sa zelenim turbanom. Danas ga simbolizira, u vrieme mira, kakav evropski turist u gojzericama s planinskim štapom u rukama i ruksakom na leđima. Oni dolaze i prolaze uživajući na tom svježem izvoru prirodnih čudesa, sačuvanih u prastarim oblicima, koji se ne mienjaju. Kad-kad im se ti oblici pričinjaju grubi, a kadkada i suviše jednostavni. Ali pod tom tvrdom korom, i u tom jednostavnom savršenstvu živi prabiće Bosne, najzdravija klica hrvatskog naroda iz koje se razcvjetava njegova neovisnost i njegova samosvojnost.
IVŠA BOŠNJAK-DRAGOVAČKI
(književno-kultumi radnik)
Vladimir Jurčić, “Hrvatska misao”, Sarajevo, broj 1-2, studeni-prosinac 1943. – str. 60-61
Sliedeći književnu predaju hrvatskih realista Ivša Bošnjak-Dragovački nastoji ostati u okviru dobronamjernog poučavanja i prijateljskog savjetovanja. Pišući vrlo lako o svietu, s kojim se saživio i koji poznaje, dao je u nekoliko knjiga pripovjedačke proze nekada i neobično uspjele stranice, koje nas oduševljavaju sjajnom ritmikom i bogatstvom čistoga narodnoga izražaja.
Bošnjak je svojim načinom prikazivanja jednostran, pomalo romantičan ali umije postići uvjerljivost i ugodne dojmove kao i snažna emotivna razpoloženja. On je pripovjedač Slavonije, ali nipošto one idealizirane, već onakve, kakvu je znamo iz mučne svagdašnjice.
U Bošnjakovim djelima iztiču se dva aktuelna družtvena pitanja: gospodarska obnova i prirast pučanstva.
Zapazivši da hrvatska zemlja propada zbog sve veće najezde tuđinaca i stalnog opadanja porođaja, Bošnjak je ozbiljno zamišljen za budućnost hrvatskoga naroda. Bošnjak se zalaže za unutrašnju kolonizaciju i jedino može miešanje domaćega življa sa životno snažnijim i odpornijim elementom planinskih krajeva spasiti našu Slavoniju od izumiranja.
Književnik Bošnjak je tipični Slavonac — široka, vedra i blaga duša, — narodni čovjek, kojega civilizacija nije otrovala. Kao seljačkoga sina zanima ga seoski život, a osjeća naročitu ljepotu prirode, pa je opis krajolika u njegovim djelima topao i iskreno doživljen. Njegove pripoviedke prožima istinska ljubav prema zemlji kao i iskrenost suosjećanja seljačkih patnja i mučne borbe s neprilikama, koje taru zapostavljenoga i prosvjetno prilično zaostaloga čovjeka. Istovremeno se Bošnjak divi prirodnoj seljačkoj bistrini i neizcrpnosti narodnoga duha. U romanu “Pomlađeni panjevi” uzima Bošnjak kao temeljnu misao ovo točno zapažanje:
“Gospoda smatraju seljaka neukim, nedotupavnim, a ipak sve narodne poslovice, koje su nikle u duši toga seljaka, stvorio je baš taj seljak, a ne grad“.
Dugo živeći u gradu, a još uviek snažno osjećajući selo u svojoj duši stao je Bošnjak prispodabljati grad i selo: njegove su simpatije uviek na strani sela. Vjernim opisima pokazuje izvanedno poznavanje narodnoga života. Bošnjak dolazi u narod, razgovara s narodom, bilježi svoje razgovore kao i zapažanja pa na temelju prikupljene građe izrađuje djela. Sve osobe, koje nam Bošnjak predstavlja, živi su ljudi, pa se često događa, da mnogi seljaci nađu svoju sliku u mnogim Bošnjakovim osobama.
Prispodabljajući selo s gradom Bošnjak je morao zavoljeti selo, seljačku čestitost, iskrenost i gostoljubivost; zato je tome radu posvetio život nastojeći oko poboljšanja seoskih prilika, narodnog prosvjećivanja i ćudorednog odgoja; on upućuje građane upoznavajući ih sa seljačkim životom, te tako povezuje selo s gradom.
Preporod Slavonije zamišlja Bošnjak na duhovnom i ćudorednom preporodu Slavončeve duše, a kada to bude, sve će se zlo samo izkorieniti. Ako se ne zaprieči “biela kuga”, Slavonija će ostati bez kopača, bez orača, bez svoga plemena. U kući nestaje čeljadi a nestaje i podmladka.
Pomlađivanju starosjedilačkog hrvatskog življa mogu priskočiti međusobni brakovi doseljenih Hrvata s domaćim djevojkama. Nu, domaći živalj zazire od došljaka. To reakcionarno regionalno “domoljublje” štetno je i opasno, jaz treba premostiti, ali se težko boriti protiv uvriežene tradicije, čitavo selo ustaje protiv naprednijih ljudi, koji nisu zadrti, već shvaćaju duh novoga vremena. Stare panjeve treba pomladiti, da se u njima probudi novi život, jer će samo tako nestati zamrlosti i jalovosti. Treba stvaratelja nove budućnosti, roditelja snažnih naraštaja, graditelja buduće narodne sreće, pobornika i promicatelja suvremenih ideja narodnoga pridignuća, koje će oživjeti klonule snage i izliečiti zlo, što je zaprietilo i samom obstanku naroda.
Roman “Pomlađeni panjevi” je pendant djelu “Pozeblim čokotima”.
Potresno nas se doimaju tragični slučajevi da propadaju nekad mnogobrojne i bogate zadruge, jer nema pokoljenja, koje će nasliediti sve ono, što im njihovi stari predaju. Bošnjakove misli iznosi dobroćudni, izkusni i staloženi starac did-Joza, koji ukazuje put k obnovi naroda, jer vjeruje u život i u neslomljivu snagu hrvatske nacije, on triezno ozbiljno i zrelo zaključuje:
“Kuća triba rabotara, mat’ zaminu, a grunt dice”.
Pobornicima obćehrvatskoga saživljavanja, koji su se oslobodili pogubnoga utjecaja starog shvaćanja, govori ovaj rodoljubni mudri starac:
“Vi ste udarili temelj novom pokolinju, s kojim će granuti lipši dani našem narodu! Da ne bi toga, opustila bi nam ubrzo selišća, jer je tuđin već zaprtio torbu i spremao se da se doseli i u ovaj naš kraj, koji ste, evo, vi spasili”.
Opasnost je ipak izbjegnuta!
Stari već na pol osušeni panjevi narodnoga tiela nakalamljeni su životodajnim mladicama, iz kojih niču nove obitelji, u pustim kućama budi se nov život. Prošla su vremena pijančevanja, ljenčarenja, kićenja i razsipanja “didovine”, dolazi vrieme stvaranja novih društvenih prilika. Veliki su zadatci, što ih život stavlja predstavnicima novih ideja.
Djed Joza završava “Pomlađene panjeve” programatskim mislima.
“I zato treba dobrano zasukati rukave, malo spavati a puno radit, da čo’ek uzmogne iz’ranit tol’ku dičurliju. Istina, težak je život, pa ni ja ne kažem, da nije, ali uza sve to, zna on biti i lip, sam’ ako je čo’ek pametan, pa zna sve tako uredit, da mu taj život bude i lip i ugodan. Jako griše oni, koji od života traže i ‘no, što im on ne more dat”.
U svima svojim djelima, koja zapremaju deset knjiga pripovjedaka, romana i igrokaza, Bošnjak dosljedno provodi svoj idejni program ostajući po strani od svih modernističkih pokušaja rado žrtvujući artizam ideji, te je postigao, da je jedan od najvrstnijih hrvatskih pučkih književnika. Njegova djela obilujući vriednim poznavanjem narodnoga života mogu poslužiti i narodno-znanstvenim stručnjacima. Osim uvjerljivo donesenih vanjskih okvira slavonskog života, Bošnjak je prokušani psiholog, koji primjenjuje u karakteriziranju opisanih osoba svoju životnu zrelost i izkustvo.
Bošnjakov stil je vrlo prijemljiv podpuno u duhu hrvatskog narodnog govora, a napose je vriedan jezik, koji Bošnjak umjetnički osjeća i poznaje kao malo koji naš pisac. Pišući s oduševljenjem i ljubavlju uspieva u duši čitatelja pobuditi ugodne dojmove, koji se trajno upisuju u našem narodnom biću, jer ih je pisac osjetio u krvi kao glas drevne prošlosti.
Prošlo je četrdeset i pet godina, kako Ivša Bošnjak književno djeluje. Bez obzira na umjetničku vriednost njegova rada, postigao je priznanje svojih čitatelja, koji odlažu njegove knjige oplemenjeni i duhovno bogatiji. Ne zanoseći se prolaznim uspjesima Bošnjak je strpljivo podnosio nedaće i neprilike, što mu ih je nametao život. Prožet najljepšim idealima hrvatske političke i narodne borbe, ostao je nepokoleban na putu, što ga je obilježio još kao zaneseni pristaša stranke prava.
Bošnjakov književni jubilej proslavljen je (14. X. 1943.) u sarajevskom Hrvatskom radničkom domu pod pokroviteljstvom nestora hrvatskih književnika Ivana
Milićevića biranim umjetničkim i književnim razporedom. Ta skromna proslava bila je izraz usrdne zahvalnosti, što je može mali narod izkazati svome zaslužnom sinu.
Još krepak a poduzetan Bošnjak se nalazi u punom zamahu svoga rada te će mnoge svoje književne zamisli ostvariti liepim radovima služeći na korist i čast hrvatskoga naroda.