POZDRAV SA CROATIA RANCH PRIJATELJU ŽARKI – NOVA GODINA 2015.

Dragi moj prijatelju Ivane,

Nema problema. Za tvoju informaciju ja sam staroga kova Hrvat. Sa starijima kopajući na njivi, radeći težačke poslove od najmladjih dana moga djetinskog života, svašta sam od starijih čuo i svašta sam vidio, a mnoge dogodovštine i doživio i proživio. Kada bih ja samo tome pisao, morao bih zalaziti u neku – bilo lijevu bilo desnu – ideologiju koje, navodno tebi smetaju. Jer, istini za volju, zbog tih, nazovimo ih ideologija, ja sam bio žrtva te lijeve ideologije, tukao se sa milicionerima koji su čuvali tu lijevu ideologiju po Bobanovoj Dragi i pred Maćanovom gostionicom u Grudama. Opet istini za volju zbog jedne od tih tuča koja se je dogodila na Petrovdan pred starom Rapišića kućom, kada smo, sada pok. Ante Grubišić, Lukin i ja zapjevali na derneku, koji se je protezao od Joze Kajića kuće, dakle od ćuprije, pa sve do Smrdelja, to jest Potkrajske ulice, pjesmu: “Mene moja naučila mati, pjevaj sine živjeli Hrvati”. Tu su bila tri (3) milicionera, jedan po imenu Đuro od Mostara, jedan Milan Šorman od Bijelog Polja i jedan Hasan od Bugojna. Đuro je bio, kako su ga zvali “Komandir” a mi bi hrvatski rekli “Zapovjednik” i on je mene napao. Ja sam izvadio nož i počeo se braniti. Tada je skočio Jerko Boban, Gluvo, i njegov brat Jerko Boban, Tuka, u našu obranu. Još mi uvijek zuji u ušima kada je Gluvo rekao: “Ovo nije 1945. godina da nas možete odvoditi po noći i ubijati kako ste ubili Ivana Boban, Cokovića i druge iza Bogutovih kuća, a Juru Boban, Kurilja, Šopov brat, kojeg su ubili u Lipovicima početkom listopada 1945. Ovo je Bobanova Draga i da li vi znate gdje se vi nalazite. Tada je uskočio i Vlado Boban, Rapišića, i mislim, nisam siguran, tvoj rodjak Jerko Boban, Galin. Oni su bili u komunističkoj partiji pa su mogli malo utjecati i na miliciju. Stvar se je riješila bez krvi, što je najvažnije bilo.

Ali, sutra, u suboti, 30 lipnja 1956. godine, ja sam okopavao duhan sa ćaćom Petrom u Potkraju. Oko 10 sati ujutro evo milicionera Hasana, izvadi iz rukava njegova vojničkog šinjela pozivnicu za mene u kojoj stoji da me mora sprovesti u stanicu “Narodne Milicije” u Soviće, koja se je tada nalazila odmah uz onaj kolovoz iza Sulića kuće koji vodi gore do “pišaka”, tj izvora. Ja sam Hasanu rekao da ja neću ići sa njim da me on kroz selo sprovodi kao jednog lopova. Ja znam gdje je stanica milicije i ja ću sam tamo doći. On, Hasan, je meni povjerovao i pustio me na miru da ja sam cestom dođem u stanicu milicije. Kada je on otišao, meni moj otac govori: ” Moj sinko, za tebe nema više života ovdje. Iđi kud god hoćeš, samo ne na Istok. Tamo je komunizam. Iđi na zapad, bit će ti bolje. Tako je i bilo. Ja umjesto u Soviće kod milicije, ja put pod noge i u nepoznato. Iz Mostara idjem za Sarajevo i u vlaku sretnem Rajku Boban, Barišina, momak idje u vojsku. Nikada ga više nisam vidio. On za JNA a ja u Sloveniju odakle sam kasnije otišao u emigraciju.

Eto, dragi moj prijatelju Ivane. Možda ćeš sada reči zašto ti sve ovo govorim a mi se i ne poznajemo. Ne trebamo se mi poznavati, ali možemo slično osjećati, barem u onim stvarima koje su nam zajedničke. Pitaj Ćipu (Stjepan Boban) Petrova, Bokera. Mnoge stvari ti može on mnnogo toga reći, jer je bio u dobrovoljčkim postrojbama HOS-a NDH i bio zarobljen, mislim kod Zidanog Mosta. A onog puta kada nas prirodnim procesima Bog pozove, sve će biti kasno, jer mrtva usta ne govore. Tako ti je i sa mnom. Čuo sam toga mnogo, proživo sam toga mnogo, dani odlaze a vrijeme prolazi, mrtva usta ne govore a ja nebih želio sa sobom ništa u grob odnijeti.  Zato sam slao što sam slao. Zato sam pisao što sam pisao. Sada vidim da se je politička klima – ne samo -promijenila, nego povratila u ona doba kada se nije smijelo iznositi ništa iz prošlosti, tako da “narodne vlasti” mogu držati pod kontrolom jadno pučanstvo, koje na njihov mig mora samo klimati glavom.

Ivane, nemoj mi zamjeriti što sam se malo oduljio. Kako bi ti znao za neke stvari ako ti ih ja ne kažem. I sami moj e-mail:trup1959@gmail.com ima svoju svrhu. Te godine sam položio u Parizu Ustašku prisegu i pristupio u: “T”ajni, “R”evolucionarni, “U”staški, “P”okret. Tek 1996. godine sam se oslobodio te prisege. (Danas, nedjelja, Svjećnica 2 veljače 2020. kao povijestni dio hrvatske političke emigracije prilažem poveznicu mje prisege. Mile Boban, Otporaš.)

Ivane, uljudno te molim, ne radi mene koliko radi naše Bobanove Drage i njenih nadolazećih naraštaja, da se krene s mrtve točke, potrebno je da ja iznosim što je bilo a nije se smijelo o tome pisati ni govoriti.

Stranica je više nego dobra. Ja neke stvari i bez tvojeg znanja šaljem dalje i publicirane su. Ljudi ih čitaju. Upravo jutros sam dobio email od jednog prijatelj iz Francuske koji mi se zahvaljuje na tim bogatim informacijama. Dakle, neograničimo se samo na lokalno područje. Raznolikost i mozajik će zainteresirati publiku, tj. javnost. Ja sam spreman i obećajem da ću se držati pravila portala. Mislim ti i ja uz druge možemo mnogo napraviti. Ja sam prošle godine pisao na portalu Alagovac kojeg je uredjivao jedan Barni. Javili su se (po)neki i čestitali mi da je stranica oživila od kako ja pišem. Ne znam da li si ti upoznat sa tom stranicom. Vrlo je interesantna.

Ako smatraš da će i ovo pismo koje ja tebi pišem biti korisno iznijeti u forumu kao sjećanje iz prošlosti, naravno da se malo izmjeni, onda ga stavi, tako da i drugi znaju da ova stranica nije začaurena sama u sebe, već da je spremna raširiti i otvoriti svoje stranice za svakoga. U tu svrhu te pozdravljam u nadi da ćemo se češće dopisivati i izmjenjivati misli za našu zajedničku i hrvatsku stvar. Kad ti srce rekne da vjeruješ tvom susjedu i prijatelju, javi mi se.

Bog! Milan Boban, Gabrića.