Priložena slika je profesorice Nedjeljke Luetić Tijan.
POVODOM TRAGIČNE SMRTI V. LUBURIĆA – piše “Hrvatska Država” br. 171-172. 1969., str. 3
(Ovo je izišlo u novini “Hravtska Država” glasilo Hrvatskog Narodnog Odbora, HNO koju je uređivao dr. Branko, Branimir Jelić. Kako članak nije potpisan moglo bi se zaključiti po svim novinarskim etiketima da je članak napisao urednik novine “Hravtska Država”, tj. glavni i odgovorni urednik dr. Branko Jelić. Kako je ovaj opis o tragičnoj smrti hrvatskog generala Maksa Luburića, smatram potrebnim ovo iznijeti kao dio povijesnih razmišljanja kako pojedinaca tako isto i političkih skupina raznih pogleda. Prilažem dvije poveznice, jedna što je pisao Željko Bebek koji je bio prvi urednik novine OBRANA kojaje počela izlaziti na Novu Godinu 1963., i druga poveznica Nedjeljke Luetić Tijan koja je odgovorila u Hrvatskoj Državi na opis Željka Bebeka. Molim drage čitatelje, naravno koje ovo zanima, da pročitaje sadržaje obijuh poveznica kako bi saznali sve spletku oko ubojstva Maksa Luburića. Mo. Otporaš.)
https://otporas.com/lanac-udbinih-zlocina-se-nastavlja-pise-zeljko-bebek-hrvatska-drzava-br-171-172/
Pri završertku prošlog broja “Hrvatske Države” donijeli smo kratku vijest o umorstvu Vjekoslava Luburića., zvanog “Maks”, ustaškog generala za vrijeme drugog svjetskog rata. Oskudne vijesti, koje su nam bile saopćene u prvi čas, danas možemo proširiti sa nekim detaljima. Prema izvještajima stručnjaka, koji su pregledali mrtvo tijelo pok. Luburića, izgleda, da je on najprije udaren željeznom motkom po zatiljku, od čega se je onesvijestio, te onda sa tri uboda nožem u vrat bio zaklan. To se je dogodilo u nedjelju u 11 sati prije podne 20.4.1969.
Vjeruje se, da je Stanić Ilija, koji je par godina radio u tiskari Luburićevoj, izvršitelj zločina, jer je isti od tog momenta nestao. Također se računa sa time da je Stanić imao još jednog ili više pomagača, jer se je u to vrijeme nalazio u Valenciji jugoslavenski brod “Dalmacija”. (Mnogi već znaju a mnogi su čak i (pro)čitali Iljije Stanića izvještaj sarajevskoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969. godine u kojoj on spominje da su ga tri do četiri dana prije ubojstva neki posjetili, dali mu prašak, tj. otrov, novca i to u US dolarima i pitali Iliju: dali mu treba pomoć, jer da oni imaju neke ljude spreme da mu pomognu, našto je Ilija odgovorio da bi on najradije to učinio sam i da mu nije potrebna nikakova pomoć. Mo. Otporaš.)
Stanić je još isti dan jeo u toj kući sa sinom umorenog i s još jednim Hrvatom (Slavko Logarić, mo.) i tom im prilikom rekao, da je Luburić naglo otputovao taksijem u Benidorn i da će se kroz par dana povratiti.
Luburić je nađen mrtav istom drugi dan u jutro i to kad su radnici otvorili tiskaru i na jednom mjestu opazilii mrlje od krvi. To je bila krv umorenoga, koja se je probila kroz pod sobe i prokapila u tiskaru. Preko tih mrlja su ga tražili u njegovoj spavaćoj sobi i našli ga pod krevetom zamotana u jednom zastoru sav u krvi. Prema izvještaju sudske komisije bio je u agoniji oko dva data. Na sprovodu i zadušniciama su prisustovali tri Hrvata i oko 200 Španjolaca. (Ako je to tako kako u ovom članku piše da su bila nazočna samo tri Hrvata na sprovodu hrvatskom generalu Maksu Luburiću, onda bi ta tri Hrvata mogla biti Vlč. Eugen Beluhan koji je napisao knjigu STEPINAC GOVORI a tiskara DRINAPRESS tiskala 1967., Slavko Logarić i još jedan nepoznati Hrvat koji je navodno došao iz domovine i donio šaku hrvatske zemlje i posuo po grobu generala Drinjanina. Mo.) Iz Evanđelja je održao homiliju vlč. Beluhan.
Toliko vijesti.
Nema onoga, kome na području nekadašnje NDH ne bi bilo poznato ime Maksa Luburića. Svakako po djelima, (u stvaranju i obrani naše Nezavisne Države Hrvatske, NDH, mo.) čiji je nosioc bio on ili su se njemu pripisivala. Istina, rat je jedna gadna stvar, osobito ideološki ratovi kao što je bio prošli građanski rat na našem području, gdje su pored ideoloških još veću ulogu igrali nacionalni motivi. (Rat NDH na našem hrvatskom području nije bio “građanski” rat, kako to pisac ovog članka želi prikazati. Rat NDH je bio rat između Srba i Hrvata, između dvije države: Jugoslavije i Hrvatske, ili ako netko želi točniji prikaz, onda je to bio rat u obrani i o očuvanju tek nedavno stečene naše mlade Hrvatske Države protiv širenja i stvaranja Velike Srbije na području Hrvatske. A oni Hrvati koji su se pridružili komunističkom pokretu u borbi protiv NDH a za stvaranje komunističke Jugoslavije; njih bi se moglo nekako nazvati da je njihova borba bila više ideološka nego nacionalna. Mo. Otporaš.) Tu nije bilo jedne strane u borbi, kojoj se sa pravom ili bez njega nije upisivala u grijeh nedjela počinjena u raznim akcijama. Na osobit način Luburiću, oko čijeg su se imena splele na stotine jezivih priča. Mi ne znamo i ne možemo ulaziti u to, da li su sve te priče bile istinite ili je to bila neprijateljska propaganda. Isto tako, mi ne možemo rasuditi u slučaju djelomične istinitosti takovih priča, kolika stvarna krivnja leži na Luburiću. Kod toga se mora uzeti u obzir, da mu sudbina nije bila sklona, što se je u NDH za vrijeme rata u Hrvatskoj inaugurirao jedan sistem vladanja u osobni protivan duši hrvatskog čovjeka, njegova najpoznatija institucija je pala imenovanjem sa strane vladajućih u nadležnost njegove osobe. (Borba i stvaranje Hrvatske Države sa tri slova NDH u borbi protiv srpske kraljevske Jugoslavije “nije bio protivan duši hrvatskog čovjeka”, kako to ružno i bez ikakove podloge navodi pisac ovog članka, mo. Otporaš.)
Naravno bi bilo, da se je predvidilo, da Luburić, mlad neiskusan, nagao i neustrašiv fanatk hrvatske državne misli, nije bio najprikladnija osoba, da u tom spletu najraznovrsnijih utjecaja u vrtlogu nacionalnih strasti u svom djelovanju zadrži mjeru, koja je bila potrebna, da se hrvatsko ime i prestiž Hrvatske Države ne identificira sa običnim zločinom, kako je to neprijateljska propaganda uspjela nametnuti. Jer, konačno, nama Hrvatima je bio potpuno nepoznat politički teror, dok nije bio unseen u naše krajeve zlosretnim sticajem prilika, kada smo se našli u jednoj državi sa Srbijom. Srpski četnici su prvi polčeli sa pokoljima nedužnih Hrvata u god. 1941. i njihova zločinstva i okrutnosti su po čitavoj zemlji vapile za osvetom.
A što da se govori o masovnim nedjelima komunističkih partizana? Njihovo ratovanje i vladanje poslije rata predstavlja neprekinuti lanac zločina, koji još traju do danas. Oni su na naučan način primjenili zločin kao politički instrument za osvajanjem vlasti na čitavom svijetu i na temelju tih revolucionarnih iskustava u vremenu od 1941.-1945. pobili na stotine hiljada ne samo razoružanih vojnika i neboraca, nego na stotine hiljada građanskih osoba, koje su komunističke vlasti smatrale, da bi im mogle bit potecijalni neprijatelji u budućnosti. (Nevjoratno je da ovdje dr. Jelić – ako je on bio taj koji je ovaj članak napisao – dva puta koristi riječ “hiljada” a on, kao intelektualac i hrvatski političar zna vrlo dobro da ta riječ nije hrvatska riječ, već uvozna, iz susjedne Srbije koju su Srbi htjeli nametnuti nama Hrvatima. Mo.) Što su onda Luburićevi eventualni sporadički i neistematski ekscesi, usporedivši ih sa mamutskim krvoprolićima Tita, Rankovića i ostalog srpsko-komunističkog društva?
Mi svakako ne možemo zanijekati Luburiću osobno oštenje, materijalnu nezainteresiranost, odvažnost i vliko hrvatsko rodoljublje, koje ga je vodilo od zipke do groba, ali ne možemo, a da ne požalimo, da Luburićeva ogromna energija, vitalnost i sposobnost za stvaranje nije bila već na početku kanalizirana i usmjerena u pravcu, gdje je mogla dati najpozetivnije rezultate za dobro Hrvatskog Naroda!
Članak nije potpisan.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.