POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, piše: general Drinjanin (6)

PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, piše: general Drinjanin (6)

ZAKLEO SAM SE NA OSVETU, piše Maks Luburić.

domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

HRVATSKA I USTAŠTVO (28)

Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin.

“OBRANA” br,21, kolovoz – 1965.

Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

– S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu –

Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoličkim društvima, te naravno ona u sveučilšnim redovima – nije nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i žestoke mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatsva, svoje đake, kao prije, moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile školske i nacionalno svijestne hrvatske organizacije, moja opaska.) su prednjačili. Hrvatski športski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima, moja opaska, Otporaš.) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto konkretno.

Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbačen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti mojega dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama “školarcima”. Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama – konačno sam nakon prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska, Otporaš.) Izgledalo to nekome dobro ili ne “zakleo sam se i na osvetu”- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj, još u doba Austrije.

S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice – od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio – a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski materijal, ili išle u ribolov – ” malena je Dalmacija, al’ je dika rodu svom…”. Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica – obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo učešća (sudjelovao, mo.) u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije i žešće kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija – koju sam tražio od moga “razlaza” sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i Zvonko Bušić, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš.)

Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za Hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno – revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku prisegu – s uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli – da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

(Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću hrvatsku mladež, naš budući hrvatski naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)

Nastavlja se