Hrvatska u Drugom svjetskom ratu nastala je jer su je Hrvati htjeli, željeli i o njoj sanjali, i svoje sne ostvarili. Desetotravanjska generacija Hrvata iz 1941. je bila generacija ostvarenja narodne sreće, one istinske, prave, bez iluzije kao drogirane generacije Amerikanaca u Woodstocku, 1969., kada se okupilo pola milijuna hippyja kao pola milijuna Hrvata na Bleiburgu, 1945. Nikada više nitko u Woodstock nije stupio, u Bleiburg svake godine dolaze Hrvati iz cijelog svijeta, da svjedoče o britanskoj izdaji međunarodnih konvencija. Možete Nezavisnu Državu Hrvatsku (N.D.H.) voljeti ili mrziti, ali ne možete negirati njeno postojanje, kao što ne možete njeno postojanje priznavati samo kada nabrajate njene navodne zločine. N.D.H. nije bila zločinačka država, naprotiv, ona je bila hrvatska država. Možete po N.D.H. pljuvati i lagati o njoj iz ljubomore i zločestoće, ili izreći istinu o njoj, ili je ignorirati, ali nikada zaboraviti, jer je ušla u podsvijest memorije hrvatskog naroda i povijesti čovječanstva!

N.D.H. je bila međunarodno priznata, nezavisna i nacionalna država hrvatskog naroda, u ondašnjem poretku Hitlerove Njemačke u Europi. Tako ona nije bila “marionetska tvorevina” kako se tvrdi krivo na Wikipediji, i kako tvrde oni neprijatelji Hrvatske, koji ne mogu povijest brisati gumicom pa onda izmišljaju nepostojeće da bi je umanjili, diskreditirali i učinili bezvrijednom. Ona je bila vrijedna, vrijedila je Hrvatima koji su svoje živote za nju davali da bi hrvatski narod bio neovisan, i da bi Hrvati bili slobodni danas ili u bilo koje doba u budućnosti. Marionetske tvorevine nemaju međunarodno priznanje, tako, na primjer, bivša pobunjenička tzv. SAO Krajina iz Republike Hrvatske, u slijedu samozvana “Republika Srpska Krajina”, likvidirana od strane HV u Oluji dana 5. kolovoza 1.995., bila je priznata samo od jedne zemlje na svijetu, od strane Republike Srbije koja sama nije bila međunarodno priznata jer je SFRJ, u čije ime je postojala u promijenjenom obliku kao ‘Savezna Republika Jugoslavija’, (pod sankcijama međunarodne zajednice Zapada, do 1.999. godine), izgubila mjesto u Ujedinjenim narodima. Separatistička republika muslimana u Gruziji također nema međunarodno priznanje, (i neće ga ikada imati), iako je proglasila odcjepljenje od Gruzije, ali priznala ju je samo Ruska Federacija, dakle, i ta para-republika kao i nekadašnja ‘SAO Krajina’ je marionetska tvorevina Moskve, kao što je pobunjenička para-republika Srba u Hrvatskoj bila marioneta Beograda.

Nezavisna Država Hrvatska imala je svog šefa države (Poglavnika) i svoju vladu, hrvatska vlada je imala svoja ministarstva, tako i Ministarstvo vanjskih poslova, i državne agencije, u Zagrebu su bila veleposlanstva i konzularna predstavništva stranih međunarodno priznatih zemalja, N.D.H. je godine 1943. ratificirala međunarodnu ženevsku i haašku konvenciju o ratovanju i postupanju s ratnim zarobljenicima koje su potpisale i S.A.D., Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Južna Afrika, Belgija, Španjolska, Japan, i mnoge druge zemlje svijeta, njih 60 na broju u to vrijeme, a neutralna Švicarska Konfederacija njenu ratifikaciju potvrdila i o tome obavijestila sve druge države na svijetu. N.D.H. je potpisala preko 300 međunarodnih i bilateralnih te multi-lateralnih ugovora. Tako je pristupila Silama osovine i Paktu protiv Komunističke internacionale. Međunarodna nogometna federacija FIFA primila je N.D.H. u svoje članstvo, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je međunarodne prijateljske utakmice, s Njemačkom i Slovačkom na primjer, za vrijeme rata. N.D.H. je imala svoje medije i svoju kulturu, svoje oružane snage i policiju i tajnu službu, i svoje ratno zrakoplovstvo i svoju ratnu mornaricu, svoj politički teritorij, manji od Islanda, veći od Irske, a hrvatska država svoju tisući i tristo godišnju tradiciju na Jugo-istoku Europe, i 1500 godina povijesti na europskom kontinentu. Nezavisna Država Hrvatska postojala je na području prethodne Kraljevine Hrvatske od Mure i Drave do Jadrana, i Sutle do Drine, na nekadašnjem području Zapadnorimske provincije Dalmacije i Zapadnog Ilirika s povijesnom granicom na Drini između Istočnog i Zapadnog Rimskog carstva. Hrvatska je kao nezavisna država obnovljena u Zagrebu, dana 10. travnja 1941. njenim proglašenjem na Radio Zagrebu od strane predstavnika ustaško-domobranskog pokreta i hrvatskog vojskovođe Slavka Kvaternika.

N.D.H. je imala svoju Hrvatsku državnu banku i sama je tiskala svoj novac, svoju valutu kunu s kojom je sama raspolagala, tako da nije imala državni dug niti je njeno stanovništvo plaćalo kamate na kredite, jer su zajmovi bili beskamatni, hrvatska vlada nije samu sebe kamatarila preko leđa hrvatskog naroda kao što to radi vlada Republike Hrvatske.

Nezavisna Država Hrvatska sudjelovala je u Drugom svjetskom ratu u ratnom sukobu na Istočnom bojištu, na Lenjingradskom frontu u zračnim bitkama protiv sovjetskog ratnog zrakoplovstva, i u zračnom bombardementu tvrđave Lenjingrad i položaja Crvene armije. Pješačke jedinice hrvatske dragovoljačke vojske sudjelovale su u ratnim operacijama Sila osovine u Ukrajini i na području Rusije, napose u bitci za Staljingrad gdje je 10 tisuća Hrvata pokazalo primjereno junaštvo i nezaboravno požrtvovanje. Na svim teškim ratnim zadatcima su hrvatski dragovoljci pokazali na moru, u zraku i na kopnu veliku požrtvovnost i taktičko umijeće viteškog ratovanja protiv jakog neprijatelja i njegove revolucionarne iregularne paravojske Crvene armije koju je izgradila američka vojna tehnologija i ratna industrija Sjedinjenih Američkih Država preko masonskih veza s komunistima koje su međunarodni bankari financirali. Izuzetnu izdržljivost i hrabrost su hrvatski vojnici Hrvatskog domobranstva, regularne vojske N.D.H., i ustaških jedinica, pokazali u partizanskom ratu protiv jugoslavenskih komunista i njihove para-vojske, kao i protiv regularnih četničkih velikosrpskih jedinica vojske kapitulantske Kraljevine Jugoslavije u ilegali i njene vlade u emigraciji u Kairu i Londonu, potpomognute od britanskog neprijatelja koji će u slijedu rata odbaciti svoje srpske ratne saveznike i prihvatiti jugoslavensko-komunističke revolucionarne paravojne jedinice potpomognute od Staljina.

N.D.H. je po međunarodnom pravu objavila rat Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske, i Sjedinjenim Američkim Državama, i s njima će Hrvatska jednog dana sklopiti mirovne ugovore, ako one budu postojale.

Hrvatska stoji i postoji, i postojati će do povratka Isusa Krista na Zemlju i jedino pred Svevišnjim će klečati, ona je i kraj Drugog svjetskog rata dočekala na nogama i nepobijeđena, kao Velika Hrvatska u srednjem vijeku.

Njemačka nije bila okupator u Hrvatskoj, kako neprijatelji Hrvatske krivo govore, nego je bila ratni saveznik Hrvatske, Wehrmacht je u Hrvatskoj bio legalno, po volji hrvatskog državnog vodstva, da pomogne u teškoj borbi protiv partizana i četnika. Hrvati su aklamacijom u Zagrebu dočekali Wehrmacht jer su slavili oslobođenje od velikosrpske diktature u Kraljevini Jugoslaviji, versailleskoj tvorevini. Hrvatski drugi veliki saveznik Italija je zakazao, i počinio izdaju prema N.D.H. jer su talijanski fašisti surađivali s velikosrpskim četnicima koji su etnički čistili hrvatsko civilno stanovništvo.

Titovi partizani su vodili zločinačku revoluciju u namjeri uspostave komunističke Jugoslavije, što su na kraju rata ostvarili uz pomoć Crvene armije Sovjetskog Saveza koja je izvršila invaziju na N.D.H. i probila Srijemski front u travnju 1945. godine, a Jugoslavenska armija okupirala Hrvatsku do 1991. godine, kada odlazi u Srbiju i na srpske okupirane teritorija u Bosni i Hercegovini. HOS je u Republici Hrvatskoj zadao Jugoslavenskoj armiji teški poraz u Vukovaru 1991. godine, kada se JNA raspala i nestala, tako da je umjetna tvorevina i tamnica naroda ustupila po prirodnom pravu mjesto prirodnoj tvorevini hrvatskoj naroda, Hrvatskoj.

U Drugom svjetskom ratu je 50.000 hrvatskih vojnika svoje živote položilo od 1941. do 1945. na oltar hrvatske domovine u obrani od terorističkih i partizanskih napada četnika i jugoslavenskih komunista, a desetci tisuća hrvatskih civila postali su žrtve etničkog čišćenja i pokolja od strane partizana i četnika.

Kao što je i liberalno-demokratska republika S.A.D. (U.S.A.) imala svoj sabirni logor za državne neprijatelje, tako je i N.D.H. imala takav sabirni i radni logor od kojeg su jugoslavenski komunisti stvorili Jasenovački mit o navodno desetcima i stotinama tisuća srpskih, židovskih i romskih žrtava, iako je kroz logor prošlo nešto preko 18 tisuća logoraša, a od toga je umrlo 1.650. njih iz raznoraznih razloga. Stotine logoraša je prije isteka administrativne kazne pušteno na slobodu. Nikada itko nije svijetu pokazao corpus delicti, niti desetke tisuća, a kamoli stotine tisuća posmrtnih ostataka navodnih žrtava iz ustaškog logora u Jasenovcu, dok je od pada Titove Jugoslavije otkriveno preko 2.000 masovnih grobnica i ekshumirano na tisuće smaknutih Hrvata koje su titoisti pobili. Sveukupno je za N.D.H. u Drugom svjetskom ratu i poraću svoje živote dalo preko 600.000 Hrvata ili preko pola milijuna pripadnika hrvatskog naroda, što je najveća stopa žrtava na svijetu u Drugom svjetskom ratu, svaki peti stanovnik Hrvatske svoj je život dao za Hrvatsku, da bi Hrvatska mogla živjeti, a njeno stanovništvo bilo slobodno. (Jednaki proporcionalni broj žrtava za slobodu dao je još jedino njemački narod u Drugom svjetskom ratu.)

Nezavisna Država Hrvatska se do kraja rata borila na strani svojih saveznika Njemačke i Japana, i bila je preostala jedini ratni saveznik Njemačke u Europi, jer nije iz straha pred prodorom Crvene armije mijenjala ratnu stranu, kao Bugarska i Rumunjska, koje su postale komunističke kao cijena ratne izdaje koju su Bugari i Rumunji platili za nepromišljene poteze svojih vodstava, kao i Srbi koji su 1941. platili raspadom Jugoslavije zbog neodgovornog ponašanja svog velikosrpskog vodstva opijeno šovinističkom mržnjom prema Hrvatima. Hrvatske oružane snage N.D.H. kapitulirale su u Bleiburgu, dana 15. svibnja 1.945., osam dana nakon kapitulacije njemačke vojske Wehrmacht i njemačke oružane sile u zraku i na moru, i predale se britanskim okupacijskim snagama koje su ih, zajedno sa 300 tisuća hrvatskih civila u njenoj pratnji, a bilo je 20 hrvatskih divizija s preko 200 tisuća vojnika, izručile protivno međunarodnim konvencijama iregularnoj Jugoslavenskoj armiji u čijem ratnom zarobljeništvu je zatim ubijeno preko 530 tisuća Hrvata, zarobljenih vojnika i časnika i dočasnika, zarobljenih žena i djevojaka, svećenika, staraca i zarobljene djece. Bio je to genocid Bleiburg i križni put, najveći pokolj nad hrvatskim narodom u njegovoj tisuću i pet stotina godišnjoj povijesti u Europi, što svjedoči o velikoj mržnji prema Hrvatima koji su ispravan, ratnički, hrabar, pravedan, vrijedan i Bogobojazan narod privržen obiteljima, domovini i Stvoritelju, tuđe neće, Hrvatsku ne da. Hrvatski narod odlikuje njegov veliki psihološki potencijal, preživio je dva genocida u 20 stoljeću, i strahovita razaranja i etnička čišćenja u Turskim ratovima od kraja 15. do konca 17. stoljeća, kada je izgubio tri četvrtine svog teritorija na Osmansko Carstvo, ali nikada Hrvatska nije pala u stoljetnim ratovima protiv islamskog kalifata, kao Grčka, Bugarska, Rumunjska i Srbija. Hrvatska nije pismeno kapitulirala niti u Drugom svjetskom ratu, N.D.H. nikada nije kapitulirala, kapitulaciju nije potpisala niti hrvatska vlada niti poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, niti glavni stožer Hrvatskih oružanih snaga N.D.H., ona je ostala nepobijeđena kao i Velika Hrvatska u stoljeću nakon sloma Zapadnog Rimskog carstva, i što je najvažnije, ostala je u srcima Hrvata, onih koji se takvima iskreno smatraju političkim Hrvatima i koji potječu od Hrvata koji su branili Hrvatsku da bi danas slobodno živjeli. Četiri godine Nezavisne Države Hrvatske je bilo najljepše razdoblje za hrvatski narod posljednjih osam stoljeća, ljepše nego da je 400 godina živio u blagostanju u zlatnom kavezu, a bez svoje države i slobode.

N.D.H. je postala dio hrvatskog vrijednosnog sustava kao simbol borbe za slobodu i požrtvovnost. N.D.H. nije bacila atomsku bombu na neki grad, ona nije bombardirala i rušila gradove kao što su Saveznici rušili njene gradove u zračnim napadima, N.D.H. je samo branila svoje i europski Zapad od boljševizma, i to kao uzorna autoritarna, antikomunistička i narodna država. Njenu povijest njeni su branitelji ispisali svojom krvlju. Njima, mrtvima svaka čast, a nama živima pameti da to prepoznamo, cijenimo i prenesemo sljedećim generacijama Hrvata, da je nekoć bila država, zvana Nezavisna Država Hrvatska, na ponos njenom narodu i svim budućim pokoljenjima Hrvata. N.D.H. može biti kontroverzna samo u privremenoj, aktualnoj službenoj, krivotvorenoj povijesti, jer pobjednici pišu povijest, ali ne dovijeka. Nezavisna Država Hrvatska nije izuzetna ili ‘eksepcionalna’ kao Sjedinjene Američke Države, jer Hrvati nisu oholi niti se prave važni, oni su nešto puno veće od Amerike, oni su Božji narod, a Hrvatska je Božja država, Bog joj je u Svetom pismu kao i svakom svom narodu odredio njene granice i nitko na svijetu ih ne može mijenjati, one su stalne kao i Hrvatska koja je posebna jer je Božja i hrvatska.

Profesor povijesti i hrvatski političar i branitelj Goran Jurišić, u Zagrebu, 29. siječnja 2.021.

P.S.: Tekst je na društvenoj mreži Facebook i stranici o povijesti Drugog svjetskog rata, WWII: History without censorship objavljen 30. siječnja, a već je 1. veljače 2.021. cenzuriran u skladu sa standardima Facebook-zajednice, a protivno međunarodnoj konvenciji o slobodi javne riječi i slobodnog povijesnog istraživanja i tumačenja povijesti. Istine se plaše samo neprijatelji Hrvatske. Ne vjeruj sve što misliš!