POVIJESTNI KUTAK – ZA NAŠU HRVATSKU POVIJEST – “PLAN DESETI TRAVNJA ILI OPERACIJA GVARDIJAN”

PLAN DESETI TRAVNJA ILI OPERACIJA GVARDIJAN

(Mnogo se je pisalo, raspravljalo i nagađalo šta bi mogla biti a šta nebi mogla biti istina o slučaju i podhvatu AKCIJA DESETI TRAVNJA koju je vodio ili bio zadužen da vodi Božidar Kavran. Zahvaljujući preživjelom sudioniku te akcije Ivanu Pruscu koji je napisao knjigu TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA i, zahvaljujući sada pristupnim materijalima Ozne i Udbe koje je u ovom opisu iznio Zvonimir Despot, kao i podatcima iz knjige PRED VRATIMA DOMOVINE, koju je priredio prof. Vinko Nikolić u izdanjima HR Pariz-Munchen, 1967., u kojoj na stranicama 275.294 opisuje Vinko Nikolić razgovor s Ivanom Pruscom baš o toj temi AKCIJA DESETI TRAVNJA koju je vodio Božidar Kavran.

Ovo iznosim ovdje za one koje uistinu zanima prošlost povijesti spomenute akcije Povezane Desetotravanjskom Idejom za uspostavu Slobodne, Neovisne ili Nezavisne Države Hrvatske. Nećemo se sada prepirati oko toga tko je stariji; kokoš ili jaje, ili koja je riječ ispravnija: NEOVISNA ILI NEZAVISNA Država Hrvatska. Obadvije riječi imaju isto značenje, svaka u odrazu svoga vremena; iako je to samo igra riječi.

Kad smo kod ove teme ja posjedujem jedno Poglavnikovo pismo u originalu, mislim iz godine 1956., u kojem on isplicito piše da je bio protiv tog podhvata i da ništa o tome nije znao, kao i to da je sumnjao u Srećka Rovera. mb. Otporaš.)

HRsvijet.net – Hrvatski svijet

NASLOVNICA POVIJESNI IDENTITET PLAN DESETI TRAVANJA I(LI) OPERACIJA GVARDIJAN

NEDJELJA, 19 VELJAČA 2012 16:42

U svibnju 1945., kada se većina hrvatske vojske i vodstva NDH povlačila prema austrijskoj granici, mnogi su odlazili s nadom da će se uskoro ipak vratiti u domovinu. Hrvatska je emigracija nastojala od početka svojeg izgnanstva ubaciti u Jugoslaviju ljude koji su trebali ustaško vodstvo u Austriji izvijestiti o stanju u zemlji. Tako je, primjerice, 28. travnja 1946. u Hrvatsku ušao ustaški bojnik Ante Vrban koji je nadomak Zagrebu već bio i u ljeto 1945. godine. Vrban je na nagovor pukovnika Jakova Džala i samog Pavelića u šest mjeseci obišao sjevernu Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Vrativši se u Austriju, o svojim je zapažanjima potanko izvijestio ustaško vodstvo. U svojem je izvješću osobito naglasio da je u mnogim krajevima došao u dodir s oružanim grupicama koje su se borile protiv postojećeg jugoslavenskog komunističkog sustava, a u kasnijoj istrazi pred komunističkom vlašću izjavio je da je čak osobno formirao neke križarske jedinice.

I neki prebjezi koji su se uspjeli prebaciti u Austriju preuveličavali su brojno stanje tih oružanih grupa u zemlji, nazvanih “križarima”, i njihove akcije, ali su i izmišljali čitave nepostojeće grupe. Iz pričanja ovih ljudi moglo se zaključiti da su “križari” u zemlji jaka i dobro organizirana snaga, a ne niz nepovezanih skupina. Strani je tisak također primao te priče kao gotovu stvar. Osobito su takve vijesti prenosili hrvatski emigranstki listovi, primjerice Croatia, Danica i Plamen. I po izbjegličkim logorima u Austriji i Italiji širila se propaganda o rastućem otporu u Jugoslaviji.

Vodstvo u emigraciji računalo je i s neizbježnim sukobom između Istoka i Zapada te je na tome gradilo svoje planove. Emigranti su taj mogući sukob željeli iskoristiti za povratak u zemlju i ponovno preuzimanje vlasti. Govorilo se da Amerikanci rade na stvaranju bloka katoličkih zemalja u Europi, u koji bi spadale, primjerice, Austrija, Čehoslovačka, Mađarska i Hrvatska.

Stoga je od postrojnika Lovre Sučića i zapovjednika ustaša Božidara Kavrana potekla inicijativa za stvaranje Hrvatskoga državnog odbora u Austriji. Po njima je zadatak tog odbora trebao biti pripravljanje i dizanje ustanka u zemlji na području bivše NDH. Isto je tako taj odbor trebao pripremiti i grupe časnika koje bi se poslije ubacile u zemlju radi organiziranja oružanih grupa. Emigranti su stupili u kontakt i s nekim stranim obavještajnim službama, a osobito s njemačkim ogrankom američke obavještajne službe. Od njih su dobili obećanje da će ih opskrbiti potrebnim materijalnim i tehničkim sredstvima, a za protuuslugu su trebali slati izvješća o stanju u Jugoslaviji.

Skupivši sve ove navedene informacije, Kavran je, uz potporu ostalog vodstva, odlučio poslati u zemlju prvu grupu emigranata. Za put je odredio ustaške bojnike Ljubu Miloša i Antu Vrbana te rojnika Luku Grgića. Kavran ih je prije polaska uvjeravao da će zacijelo moći ostvariti suradnju s pristašama HSS-a u zemlji. Zadatak im je pak bio organiziranje i povezivanje tih grupa.

Kako su se u inozemstvu širile vijesti o “rastućem otporu komunističkoj strahovladi”, i ustaški emigranti po logorima u Italiji ponadali su se da će se moći vratiti u domovinu i ponovno uspostaviti NDH. S tim ciljem nastao je među tim emigrantima “Plan Deseti travanja”. Većim su ga dijelom sastavili ustaški dopukovnik Josip Tomljenović i bojnik Krešo Župan. U njemu je detaljno obrađen način vođenja borbe protiv komunističke vlasti, dana je organizacijska struktura borbenih grupa, predviđene su razine buduće vlasti, način funkcioniranja te odnosi između civilnih vlasti i vojnih postrojbi.

Sastavljači plana doznali su da je u Austriji osnovano vodstvo za vođenje borbe protiv Jugoslavije. Stoga su se povezali s Kavranom te mu predložili povezivanje obiju akcija, osobito kad su doznali da su neki ljudi već poslani u Jugoslaviju. Kavran je u prvome trenutku s nepovjerenjem prihvatio njihov prijedlog zbog ranijeg sukoba između njega i generala Ante Moškova, koji je imao jaki utjecaj među emigrantima u Italiji. Moškov je bio u sukobu s Pavelićem zbog toga što mu nije želio isporučiti državno zlato bivše NDH, pa je i ova grupa s Tomljenovićem na čelu bila pod sumnjom. Kad je nađeno kompromisno rješenje između ovih dvaju planova, Kavran je odlučio da pod pseudonimom “Gvardijan” ode u Italiju te da u tamošnjim logorima izabere ljude za slanje u Jugoslaviju.

Grupama odabranima za ubacivanje u zemlju bili su predočeni ovi zadaci: istražiti mjesta djelovanja ustaških boraca Luburića, Bobana, Sudara, Bogdanića i Štitića; sudjelovanje žena u akciji; izmjena naziva boraca “križari”, koji je u sebi sužavao nacionalnu bazu na Hrvate kršćane, zapravo samo na katolike; pitanje prometa stare valute; prihvaćanje i sigurni smještaj ugroženih visokih dužnosnika iz NDH u inozemstvu (ministara i državnih tajnika); potreba uključivanja i intelektualaca (liječnika, veterinara, svećenika), problem naoružavanja boraca. Za Bobana se pretpostavljalo da se sa svojim pristašama kreće po šumama Bilogore.

U noći 18. svibnja 1947. u stanu pukovnika Jakova Džala (Oženio polu sestru Maksa Luburića, Zoru Tambić, mo. Otporaš.) održan je sastanak u povodu prvoga prelaska granice. Vrbanu i Ljubi Milošu dane su upute, a Kavran je nazočne izvijestio kako mu je Leon Zlatar, nekadašnji zapovjednik ustaške milicije u Goli i Novigradu, poručio da je kanal preko Gole osiguran, te da će prva grupa moći preko granice za sedam dana, 25. svibnja.

Glavni vodiči prigodom prelaska jugoslavensko-mađarske granice u Prekodravlju bili su Martin Nemec ml. i L. Zlatar, koji se skrivao u Mađarskoj od 28. siječnja 1946. Nemec ga je potkraj ožujka 1947. posjetio u Gyékenyesu te su zajedno htjeli preko granice u Golu. Nakon neuspješna pokušaja ponovno su se sastali u svibnju, te je Nemec Zlataru poručio da ima trojicu kolega “koji bi htjeli otići po svoje familije”. To je zapravo bila prva grupa ustaša koja je ušla u Jugoslaviju 7. lipnja, nakon što je Zlatar uspostavio kanal preko Mađarske do Gole. Bili su to Ljubo Miloš, Ante Vrban i Luka Grgić. Granicu su prešli između Gole i Ždale, a u Goli ih je prihvaćao Ivo Pobi. Nemec je obećao da će ih s “križarima” spojiti njegovi ljudi u Bakovčicama, Terezija Orahovac i Bara Topolko. Miloš je po Nemecu poslao Kavranu izvješće da na koprivničkom području ne postoji nikakva križarska skupina te da odlaze dalje.

Jedan od glavnih posrednika u prebacivanju emigranata u Goli bio je i Josip Peroš, bivši ustaša Bobanove Crne legije. I njega je Nemec posjetio u svibnju 1946. godine. Nemec ga je trebao jer je Peroš bio “dvovlasničar”, odnosno imao je posjed s obiju strana granice te ju je mogao nesmetano prolaziti. Peroš je istodobno bio veza između Nemeca i njegove majke u Koprivnici preko Marice Prvčić. Stupivši u kontakt sa Zlatarom i Pobijem, i sam je sudjelovao u prebacivanju prve grupe. Za zadatak je dobio da organizira prebacivanje čamcem preko Drave za tu grupu i nadolazeće emigrante, te da vodi računa o smještaju i prehrani u selu.

Udba je već preko svojih kanala znala za ovu akciju ustaške emigracije te se jedan njezin agent trebao spojiti s tom, prvom grupom u Bakovčicama. Oni su, međutim, već otišli iz sela u pravcu Papuka. Nakon nekoliko dana lutanja Papukom, Diljem, Psunjom i Babjom Gorom uvjerili su se da nema križarskih skupina te su krenuli natrag, kaneći se vratiti u Austriju. Na povratku su 19. srpnja naišli na agenta Udbe koji se povezao s grupom, a istodobno je o njima javio svojoj centrali. On se predstavio da je pripadnik grupe bojnika Mikulčića kojega su ovi osobno poznavali, pa su dogovorili sastanak s njim za dva dana. Tada je Miloša i Vrbana Udba uhvatila, a Grgića likvidirala. U istrazi su obojica detaljno ispričala daljnje planove svojih kolega u emigraciji, pa je Udba za Hrvatsku, pod vodstvom Steve Krajačića, odmah krenula dalje u akciju.

Miloš je u istrazi 23. srpnja 1947. ukratko ispričao zašto je osnovan Hrvatski državni odbor u Austriji i koji su bili zadaci prve poslane grupe emigranata: “Inicijativa za stvaranje ‘Hrvatskog odbora’ potekla je od postrojnika Lovre Sušića i zapovjednika ustaša Kavrana koji su u tom odboru trebali imati vodeću ulogu. Koliko je meni poznato, u obzir su dolazili Kavran, Sušić, Peričić, Vlado Jonić, i ukoliko bi se naišlo na Bobana, on i Blaškov koji je bio ranije predsjednik Hrvatskog radničkog saveza. Zadatak odbora bio bi pripravljanje i dizanje ustanka u zemlji na teritoriju bivše NDH. Odbor je trebao pripremiti i grupe časnika koje bi ubacio u zemlju radi organiziranja oružanih grupa. Prva grupa, koju je taj odbor poslao,, sastojala se od mene, Ante Vrbana i Luke Grgića koji su trebali ostati u zemlji i Martina Nemeca i Leona Zlatara koji su se trebali odmah iz Koprivnice vratiti. Kako nismo nikoga našli na području Bilogore, poslali smo izvještaj po Nemecu nazad u Austriju. Ja i Vrban smo se uputili u pravcu Papuka radi uspostavljanja veze sa Slavonskim zdrugom odakle smo imali namjeru uspostaviti radio-vezu s Austrijom”.

Udba je svojim kanalima uputila Kavranu lažnu poruku, javivši mu da se prva grupa na Papuku povezala s križarima. Posebno je naglašeno da na terenu nedostaje časnika i ostalih dužnosnika, čime je Udba željela uhvatiti časnike i političare višeg ranga. Kavran je stoga iz Austrije uputio i drugu grupu koja je prešla granicu 20. srpnja. Vijest o njihovu dolasku Udba je saznala od seljaka iz okolice Koprivnice i Đurđevca koji su javili da su primijetili “petoricu čudnih planinara s naprtnjačama”. Oni su iz Gole krenuli u Suhopolje, gdje ih je čekao Jandro Subotičanac kojega je vrbovala Udba. Išli su poljem izbjegavajući naselja, a na pitanje znatiželjnika odgovarali su da idu “iz šume u šumu”. Ondje su 29. srpnja sva petorica i uhvaćena.

Vjekoslav Španiček poslije je u zatvoru detaljno ispričao što je prethodilo hvatanju njegove skupine. Njegov iskaz zapisao je Ivan Prusac, jedan od malobrojnih preživjelih sudionika ove akcije: “Dolaskom u posljednju bazu pri prelazu u Hrvatsku u mjestu Gyékenyes, gdje ih je čekao Leon Zlatar, zvani Pišta, s još jednim nepoznatim čovjekom, odigrao se možda najsudbonosniji događaj za čitav daljnji ishod akcije. Da li je taj čovjek, koji je bio s Pištom bio logornik Kozarac ili netko drugi, na to Španiček nije znao odgovoriti. Nakon dužeg natezanja oko toga, da li će radio-postaja ostati na madžarskoj strani ili će biti prenesena s grupom na Papuk, gdje je trebala biti glavna baza, donio je Petračić jednu od najnepovoljnijih odluka u svom životu. On je odredio, odnosno pristao na prijedlog nepoznatog čovjeka, da radio stanica ostane na madžarskoj strani sa radiotelegrafistima Rudolfom Murom i Franjom Meštrovićem, te da za nekoliko dana bude prenesena u bazu na Papuku. Petračić nije ni slutio da je tom odlukom omogućio neprijatelju veliki djelokrug rada i dao mu priliku da s vremenom ubaci svoga telegrafistu i time preuzme u svoje ruke kontrolu čitave akcije. Tako je Petračićeva grupa, podijeljena u dvije skupine, s poručnikom Martinom Nemecom, zastavnikom Leonom Zlatarom, vodnikom Dragom Kutlešom i još jednim nepoznatim čovjekom krenula u pravcu mjesta koje je bilo određeno kao glavna baza. Leon, koji je inače bio zadužen za održavanje veze s centrom na Papuku, vodio ih je dan-dva okolo i navodno da nisu pronašli nikakvih znakova da se tko u tom području zadržava niti su naišli na tragove kakve baze. Nemec je tada htio strijeljati Zlatara i onog nepoznatog čovjeka, jer je vidio da ih obmanjuju. Protiv toga je bio inženjer Petračić i još neki s njim. Nemec se je tada pokorio i pristao da grupa ostane na tom području, dok se poručnik Nemec i Kutleša ne vrate iz Austrije s novim uputama, koje će primiti od Vodstva. Na nesreću, s grupom su ostali Leon Zlatar i nepoznati čovjek. Vidjevši u kakvu je mrežu upao, Zlatar izgleda nije imao hrabrosti da se iz toga izvuče, nego je pristao raditi za neprijatelja. Čitav taj nesporazum između Nemeca i Zlatara nepoznati čovjek, tj. udbaš budno je pratio i došao do zaključka, ako i dalje budu Nemec i Kutleša imali odlučujuću riječ, da je njihov pothvat propao. Zato je brzo obavijestio svoje pretpostavljene da čim prije pronađu način da Nemeca i Kutlešu likvidiraju, jer da je inače sve propalo. Jasno Udba se odmah dala na posao i pozvala čak i madžarsku policiju upomoć, koja je učinila uslugu jugoslavenskoj policiji i ubila u njihovo ime Nemeca i Kutlešu. Da nije Petračić pristao na odvajanje radio stanice, on bi mogao već prve noći obavijestiti Vodstvo da nešto nije u redu, da ne postoji nikakva baza na tom području, da se nisu mogli spojiti s Milošem i Vrbanom, da ih vodič ‘Pišta’ obmanjuje itd. Prema daljnjem pripovijedanju Španičeka, oni su se kretali ivicom jedne šume, a vodič ‘Pišta’ i nepoznati čovjek otišli su ne bi li se spojili s bojnikom Milošem i Vrbanom. Vratili su se još iste večeri izjavivši da su konačno pronašli grupu logornika Kozarca, a da ova ima direktne veze s Milošem. Tada su ih poveli u jednom pravcu, gdje ih je čekala grupa udbaša s logornikom Kozarcem. Sjeli su da se malo odmore, a tada je uslijedilo hvatanje na isti način kao i kod naše grupe”.

Daljnjim ispitivanjima uhićenih agenti su doznali da se za dolazak pripremaju još neke grupe. Stoga je Udba od Kavrana i Vrbana uspjela izvući da pišu krivotvorena izvješća o stanju u zemlji, a u kojima je napisano da su u centar stigla i ova petorica. Subotičančev sin odnio je taj spis Udbinom čovjeku Stjepanu Pobiju u Golu, a potom ga je Zlatar iz Gyékenyesa trebao proslijediti Kavranu. Tada je, međutim, došlo do zastoja u daljnjem ubacivanju emigranata, jer je u međuvremenu mađarska policija ubila Nemeca i uhitila Dragu Kutlešu. Njih su dvojica služila kao vodiči iz Austrije do jugoslavenske granice, pa im je trebalo naći zamjenu i provjeriti kanal.

Zlatar je u izvješću od 11. kolovoza 1947., upućenom “Zapovjedništvu hrvatskog otpora u šumi”, objasnio da je Nemeca i Kutlešu te večeri, kada je Nemec ubijen, posjetio neki Joško Horvat. Budući da je bio pijan, uzeo je od Nemeca pištolj rekavši da će vani pucati. Horvat je sišao s tavana gdje su boravili, a Nemec se spustio za njim braneći mu da puca. Kutleša, koji je ostao na tavanu, čuo je dva pucnja i povike u dvorištu. Zatim je čuo pucnjavu po kući, a jedan od tih metaka ranio ga je u nogu. Spustivši se s tavana, ugledao je Nemeca. Bio je ranjen u trbuh. Došao je liječnik i previo im rane, a zatim ih običnim kolima uputio u susret bolničkom automobilu koji je Nemeca odvezao u bolnicu. Kutleša je potom policijskim kolima prebačen u Kaposvar, a nakon toga u Budimpeštu.

Kutlešu su Mađari izručili jugoslavenskim vlastima, kojima je, prema zapisniku, izjavio da ih je zacijelo netko prijavio mađarskoj policiji koja je opkolila kuću i poslije pucala. Nakon Nemecove pogibije i Kutlešina uhićenja nastala je panika kod njihovih suradnika u Mađarskoj i u Goli. Svi su se bojali da će biti također uhićeni i kažnjeni.

Udba je na svaki način nastojala da se nastavi započeta akcija ustaške emigracije. Znatnu ulogu u tome odigrao je bivši ustaški logornik iz Županje Ivo Kozarac. On je osobno poznavao Kavrana, a bio je i u rodbinskim vezama s nekim emigrantima. Kozarac se uspio sastati sa Zlatarom i Pobijem. Čuvši da Kavran nije dobio pismo, nagovorio je Zlatara da ga pod svaku cijenu mora predati. Ništa ne sumnjajući da je upleten u Udbinu mrežu, otputovao je 1. rujna prema Austriji. Vratio se 17. rujna, a dan poslije u Goli se jedan agent sastao s njim i s novopridošlom devetoricom od ukupno 14 emigranata koliko ih je došlo u ovoj skupini. Sa sobom su nosili šifre i upute za rad s radiostanicom, a prebacili su se u dvije grupe: osmorica u noći 19. rujna, a sljedeće noći preostala šestorica. Udbini su agenti odmah uhvatili prvi dio grupe i privremeno su ih, žicom povezane, smjestili u jednu oveću prostoriju Opunomoćenstva u Koprivnici (današnja zgrada “Glasa Podravine”). Tijekom noći 20./21. rujna vođe grupe Krešo Župan i Rudolf Mur uspjeli su se osloboditi u nadi da će pobjeći kroz otvoreni prozor. Tu borbu za život i smrt između njih i čuvara detaljno je opisao Goran Vuković: “Zahvaljujući njihovoj nebudnosti, Župan i Mur neprimjetno su se primakli jedan drugome. Kako su im ruke bile vezane na leđima, čuvari nisu primijetili da pokušavaju jedan drugome osloboditi ruke. Nakon stanovitog vremena to im je i uspjelo. Odvezali su ruke i čekali pravi trenutak da se bace na čuvare. Župan je zamolio čuvara da mu pripali cigaretu, a ovaj mu je odgovorio da ne puši. Župan je na to rekao da se cigarete nalaze u gornjem džepu njegove bluze i zamolio ga da mu izvodi jednu i zapali. Ne sluteći ništa čuvar je krenuo k njemu. Župan je odjednom skočio i rukama zgrabio čuvara. Nastalo je hrvanje. Drugi je čuvar priskočio u pomoć, ali je u taj čas skočio Mur na njega. Župan je bio fizički jači od čuvara, ali mu nije uspjelo da mu otme oružje. Nastojao je ondje da čuvara privuče k prozoru koji je bio širom otvoren. Čuvar se opirao, ali ga je Župan centimetar po centimetar vukao k prozoru. Još ih je malo dijelilo do prozora. Drugi čuvar, koji se hrvao s Murom, uočio je Županove namjere i shvativši opasnost nastojao je što prije svladati svog protivnika. Nakon nekog vremena to mu je uspjelo. Udario ga je nenadano nogom u trbuh, a zatim ga ubio iz pištolja. Bilo je krajnje vrijeme. Župan se već nalazio pod prozorom i svakog je trenutka mogao odgurnuti čuvara i prebaciti se kroz prozor. Možda bi Župan to i učinio da drugi čuvar nije bio brži. Odjeknuo je još jedan pucanj i Župan se zateturao i srušio. Začuvši pucnjavu, Pero, Čedo i ostali za čas su se našli u sobi. Opazivši zgrčena tijela dvojice protivnika i čuvare još zadihane bilo im je sve jasno. I pored prijekora zbog nebudnosti i lakovjernosti, bili su zadovoljni ishodom borbe. Iako je sve visilo na niti, akcija je bila spašena.”

Nedugo zatim uhvaćena je i druga polovica ove grupe te su svi zajedno prebačeni u Zagreb. Istodobno je Zlatar zatražio da ostane petnaestak dana u Goli, jer su mađarske vlasti uhitile njegova stanodavca u Gyékenyesu. Udba je to preko svojih agenata odbila, uz obrazloženje da “hrvatski narod od njega zahtjeva da ostane u Mađarskoj i uspostavi nove baze, a Miloševo izvješće da odnese u Austriju”. U “Elaboratu o ubacivanju terorista u zemlju”, sastavljenom 7. listopada 1947., Udba je kratko prikazala dosadašnji način provođenja akcije koji se pokazao vrlo uspješnim. Na temelju tog, početnog iskustva razradila je i daljnji plan: “Sve nove grupe imamo namjeru hvatati na isti način. Oni su obavješteni da se kao prihvatnica na Bilogori nalazi grupa logornika Kozarca, koja treba primiti sve novopridošle i uputiti Ljubi (Milošu, na. Z. D.) u centar radi rasporeda. Sastanak s novopridošlima održava se na Dravi, gdje se nakon kraćeg razgovora između Kozarca i vođe grupe dobiva prva slika o tome kakva je grupa i koji su najvažniji ljudi, te brojno stanje. Nakon toga grupa Kozarca, koju čine operativni oficiri, kreće zajedno s novopridošlima u pravcu šume. Nakon pješačenja otprilike od četiri do pet kilometara Kozarac daje odmor, te svi ljudi posjedaju tako da kraj svakog novopridošlog sjede najmanje dvojica naših. Kada je raspored naših izvršen daje se znak za hvatanje (signal za hvatanje bio je “Joža, daj vode”, na. Z. D.). (Za pojasniti inicijale Z.D. je Zvonimir Despot. Mo. Otporaš.) Hvataju se pod parolom da su partizani i da ih treba provjeriti. Naši oficiri već su u tom poslu prilično isprobani, hladnokrvi, te se hvatanje vrši bez buke, a uspjeh je zagarantira”. (OZN-a je akciju prozvala “Operacija Gvardijan” jer je to bio Kavranov nadimak, na. Z.D.)

Nasuprot Županovoj zabrani da se novi ljudi ne smiju slati ako se tko iz njegove skupine ne vrati, Kavran je na put bez povratka poslao i četvrtu grupu. Uhićena je neposredno nakon prelaska granice 25. listopada 1947., a Udba, koja se već ispraksirala za tu akciju, već je rutinski organizirala hvatanje. Mjesec dana poslije granicu je prešla peta skupina u dva dijela: 29. studenoga i 1. prosinca. Obje skupine odmah su uhvaćene sljedećeg dana. Peta skupina ustaških emigranata bila je zadnja koja se ubacila u Jugoslaviju preko Mađarske i Gole. Cijela šesta skupina pala je Rusima u ruke u Mađarskoj 20. siječnja 1948. Do potpuna prekida ovog kanala došlo je 6. veljače, kada je mađarska policija uhitila Leona Zlatara te ga predala beogradskoj Udbi. Iskoristivši prigodu kad su ga odvezali od drugog uhapšenika, Zlatar je uspio pobjeći iz vlaka prigodom prepraćivanja iz Beograda u Zagreb na stanici u Dugom Selu. Udba je vjerovala da će se pojaviti u Goli, jer u Mađarsku više nije mogao. Zlatar je pak nakon bijega uskočio u jedan vagon teretnog vlaka koji je išao prema Zagrebu, te je u Sesvetama iskočio i uputio se u obližnje selo. Navratio je sljedećeg jutra kod nekog seljaka, a ovaj ga je prijavio. Milicija ga je uhvatila u zoru 8. veljače, a pri ponovnom pokušaju bijega pogodili su ga u list desne noge. Na istražiteljevo pitanje, zašto je “prebacivao teroriste u zemlju”, odgovorio je: “Mene je rukovodilo da prebacujem ustaše u šumu to što sam i ja bio ustaša i kao takav sam se skrivao pred jugoslavenskim vlastima. Kada je došla prva grupa, smatrao sam da ću učiniti dobro djelo za moje prijatelje ako im pomognem da se prebace u Jugoslaviju. Kada sam saznao od druge strane da se ti ljudi prebacuju u Jugoslaviju sa ciljem da se bore protiv postojećeg poretka u Jugoslaviji, mislio sam, i bio uvjeren, da će jednoga dana doći do preokreta i da će ustaše opet doći na vlast, te ću i ja biti slobodan. Jedino me to rukovodilo i ništa više”.

Nakon prekida mađarskog kanala, Udba je nastojala pridobiti Kavrana da nastavi s prebacivanjem grupa preko Slovenije. Nakon kratkog zastoja, nove su skupine emigranata počele pristizati preko austrijsko-slovenske granice kod Leibnitza. Prva grupa na tom kanalu pala je Udbi u ruke 23. ožujka 1948., prema istom scenariju kao i prethodne. Tako je uhvaćeno još 11 skupina sa 47 emigranata.

Osjetivši da bi emigracija ipak mogla doznati o zbivanjima u zemlji, Udba je odlučila uhvatiti i samoga Kavrana i tako završiti akciju. On je i sam već želio doći u zemlju, ali je Pavelić odugovlačio s njegovim odlaskom, napisavši mu da se “u Austriji priprema organizacija emigranata iz Istočne Europe za borbu u istočnoeuropskim zemljama”. Udba je zato tražila dovoljno čvrst razlog da Kavran ipak dođe. Stoga mu je poslan radiogram u kojem je javljeno da će se “na Pohorju održati savjetovanje svih opozicijskih skupina u zemlji i da je napad Informbiroa na Jugoslaviju stvorio nove i dobre uvjete za hitno proširenje akcije”. Udba je osobito istaknula da je “potrebno da netko od vodstva odmah dođe u zemlju, na lice mjesta”. Kavran je nasjeo i nakon prelaska granice 3. srpnja odmah je uhićen. (Ja bih ovdje nadodao da ovo nije istina ili neodgovara istini. Postoje mnogi drugi iskazi koji govre da: kada je Božidar Kavran saznao da su sve grupe, skupine uhapšene i da ge je Ozna/Udba nadmudrila, samovoljno se je vratio i predao Ozni/Udbi. To je Božidar Kavran učinio zato da mu se kasnije nebi predbacivali da je i on bio doušnik Ozne/Udbe. M.o. Otporaš.)

Kavranovim hvatanjem, za Udbu je “Operacija Gvardijan” uspješno završila. O klopci su konačno saznali i organizatori akcije u inozemstvu, i to tako da je Udba u noći 9./10. srpnja 1948. radiotelegrafistu u Austriju uputila brzojav koji prvi put nije bio lažiran: “Idite u pi(zdu, na. Z. D.) materinu.. Mi smo vas zajebali. Stop – Svi ste u našem zatvoru. Stop – Ha. Ha. Ha.! Opet ćemo uspostaviti vezu preko ‘tete Ane’. Ona će vam se javiti.! Idite u p. m.!”.

Domaća javnost do tada uopće nije bila upoznata s akcijom. Tek je 12. kolovoza u dnevnim novinama izašlo “Saopćenje Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske”: “Do sada nekažnjeni ratni zločinci Ante Pavelić, Božidar Kavran, ‘zapovjednik ustaša’, i dr. Krunoslav Draganović, svećenik pri Vatikanu, kao i neki iz četničko-mačekovske emigracije, uz pomoć stranih imperijalista, otpočeli su početkom ljeta 1947. godine u inozemstvu s organiziranim ubacivanjem špijunsko-terorističkih grupa u našu zemlju. Ubačene grupe sastavljene su od poznatih ratnih zločinaca, koljača, koji su za vrijeme tzv. NDH počinili mnoge zločine nad našim narodima, a po slomu NDH našli siguran zaklon u inozemstvu. Teroristi su ubacivani u našu zemlju u grupicama i pojedinačno, kopnenim i morskim putem, naoružani lakim oružjem i opskrbljeni špijunskim radio-stanicama i ostalim materijalima za špijunsko-teroristički rad protiv FNRJ. Svi ti banditi ubacivani su u zemlju sa zadatkom da organiziraju i rukovode oružanim banditskim grupama, da vrše terorističke i druge akcije i špijunažu u korist imperijalističkih sila. Za špijunažu obučavani su i opskrbljivani u špijunskim centrima u inozemstvu. Organi Državne sigurnosti prozreli su ove neprijateljske namjere u samom početku. Sve ubačene grupe i pojedinci pohvatani su odmah nakon ulaska u zemlju, a da nisu uspjeli izvršiti ni jednu akciju. Uhvaćeni su:

I. grupa: LJUBO MILOŠ, ustaški bojnik i zapovjednik logora Jasenovac, Stara Gradiška i Lepoglava; ANTE VRBAN, ustaški bojnik, na dužnosti u logoru Stara Gradiška, i LUKA GRGIĆ, ustaški rojnik. Uhvaćeni su dana 20. srpnja 1947. godine, kojom prilikom je Grgić poginuo.
II. grupa: ing. BOŽIDAR PETRAČIĆ, ustaški bojnik i stožernik u Vinkovcima; VJEKOSLAV ŠPANIČEK, ustaški natporučnik i zapovjednik satnije; STJEPAN KRIŽANIĆ, poručnik vojnog redarstva; VLADIMIR HRANILOVIĆ, natporučnik vojnog redarstva, i ing. JOSIP JEZOVŠEK, organizator ustaške špijunaže u kotaru Dvor na Uni. Čitava grupa pohvatana je dana 29. srpnja 1947. godine.
III. grupa: MILAN PRIBANIĆ, pukovnik Mačekove zaštite; BOŽIDAR NIČIĆ, četnički major-obavještajac, i DUŠAN TOŠIĆ, četnički organizator. Prebacili su se u Jugoslaviju morskim putem drugom polovinom kolovoza 1947. godine i odmah su pohvatani.
IV. grupa: KREŠO ŽUPAN, ustaški bojnik; ing. FRANJO PETEK, ustaški satnik, na dužnosti u Jasenovcu i ustaški logorski pobočnik; ŽELIMIR LIKO, ustaški satnik-vojni svećenik; EDUARD PRIBILOVIĆ, ustaški natporučnik; IVAN VRAGOLOVIĆ, ustaški satnik; MIHAJLO ČOTA, ustaški zastavnik i logornik u Banja Luci; IVAN ŠOP, ustaški vodnik; IVAN ŠOŠIĆ, ustaški vodnik; MIRKO MARAKOVIĆ, ustaški zbirnik; PETAR JURČEVIĆ, ustaša; IVAN PRUSAC, ustaški zastavnik; SULJO HAJDAR, ustaša; RUDOLF MUR, ustaški logorski pobočnik. Ova grupa prešla je ilegalno jugoslavensku granicu 19. rujna 1947. godine i odamh su svi pohvatani, a Krešo Župan i Rudolf Mur prilikom hvatanja su poginuli.
V. grupa: JOSIP TOMLJENOVIĆ ‘BRACO’, ustaški dopukovnik i zapovjednik pukovnije; EDO KRŠUL, ustaški natsatnik i zapovjednik bojne; JURAJ PREKA, ustaški logornik; VINKO DUNDOVIĆ, ustaški poručnik i zapovjednik satnije; JURE BROZOVIĆ, ustaški zastavnik; MARTIN MESIĆ, ustaški zastavnik UNS-a; LJUBOMIR SUJIĆ, pitomac ustaške vojne akademije; ANTE BUDIMIR, gefrajter ‘Vražje divizije’. Prešli su u grupi jugoslavensku granicu 24. listopada 1947. godine, a pohvatani su 25. listopada 1947. godine.
VI. grupa: FILIP RADOŠ, ustaški satnik-povratnik; TODOR PANIĆ, Srbin, ustaški zastavnik; JURE MAJSTOROVIĆ, ustaški zastavnik; IVAN MARIĆ ‘IKAN’, oružnički narednik; ANTE ŠIMIĆ, rojnik ustaškog redarstva; IVAN CERANIĆ, ustaša-desetar ‘Plave divizije’; STJEPAN BUNDIĆ, ustaša- mornarički dočasnik; ZVONKO BREZOVIĆ, ustaša; JAKOV ŠIMOVIĆ, ustaški rojnik; IVO MARIĆ, ustaša, IVAN VUČAK, ustaški rojnik. Ova grupa prešla je jugoslavensku granicu u dva dijela, i to 29. studenoga 1947. godine četvorica koji su sljedećega dana pohvatani, a ostali 1. prosinca 1947. godine, a pohvatani su 2. prosinca 1947. godine.
VII. grupa: Od polovice veljače 1948. godine u zatvoru se nalaze vodiči ove grupe, i to: DRAGUTIN KUTLEŠA, ustaški dočasnik, i LEON ZLATAR, zapovjednik ustaške milicije u Goli, a ustaški poručnik MARTIN NEMEC poginuo je dana 30. srpnja 1947. godine.
VIII. grupa: NIKOLA RUBČIĆ, ustaški vodnik; MIJO JAVOR, ustaša; JAKOV MARTINOVIĆ, ustaša; JURE ŠKRBINA, ustaša, i TOMO SERTIĆ, ustaški rojnik. Prešli su jugoslavensku granicu 23. ožujka 1948. godine i istoga dana su pohvatani.
IX. grupa: JAKOV MEDUNIĆ, ustaški rojnik; SLAVKO VIDAČKOVIĆ, njemački desetar-mornar; MARKO JURIŠIĆ, ustaša; BRANKO KUŠTRO, ustaški kotarski predstojnik, i IVICA GRŽETA, ustaški bojnik i šef ustaške cenzure. Čitava grupa prešla je jugoslavensku granicu 27. ožujka 1948. godine, a uhvaćeni su istoga dana.
X. grupa: ing. MIMO ROSANDIĆ, ustaški pukovnik i državni tajnik u Ministarstvu šuma NDH; JULIO ŠPALJ, ustaški stožernik; NIKOLA STANIĆ, ustaški zastavnik; MARKO BALENOVIĆ, ustaški vodnik; MILE MARKOVINOVIĆ, ustaški vodnik, i MILAN ŽILIĆ, ustaša. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 15. travnja 1948. godine i istoga dana su pohvatani.
XI. grupa: PAVLE VUKIĆ, ustaški bojnik-povratnik; SLAVKO UNTERWEGER, ustaški natporučnik; VINKO PAVLAKOVIĆ, domobranski razvodnik; PAVAO PLAVŠIĆ, ustaški vodnik na dužnosti u UNS-u, i ADAM MILIČEVIĆ, ustaški zastavnik na dužnosti u Jasenovcu. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 4. svibnja 1948. godine, kada su i pohvatani.
XII. grupa: BARIŠA ŽILIĆ, ustaški bojnik-povratnik; ZVONKO KEVIĆ, ustaša; JOSIP MATJAŠIĆ, ustaški zastavnik; PERO DUJMOVIĆ, ustaša, i JOSIP MARTIĆ, ustaša. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 19. svibnja 1948. godine, a pohvatani 19. svibnja 1948. godine.
XIII. grupa: IZIDOR STRMEČKI, ustaški natporučnik; NIKOLA PEHAR ‘PUDO’, ustaški zastavnik na dužnosti u Jasenovcu, i MATO VASILJ, ustaški zastavnik na dužnosti u Jasenovcu. Jugoslavensku granicu su prešli ilegalno 19. svibnja 1948. godine i istog dana su pohvatani.
XIV. grupa: JOZO MIHALJEVIĆ, rojnik njemačke SS-policije; VJEKOSLAV BUŠNJA, gefrajter ‘Vražje divizije’; MIJO GAVRAN, ustaški vodnik; ANĐELKO CAR, ustaški dorojnik, i IVICA PAVELIĆ, ustaša-jurišnik. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 27. svibnja 1948. godine i istog dana pohvatani.
XV. grupa: dr. EMIL TUK, šef župskog redarstva u Sarajevu; MIJO JAGARINAC, njemački mornar-radiotelegrafist; MIROSLAV NAGLIĆ, ustaški vodnik. Prešli su jugoslavensku granicu 1. lipnja 1948. godine i istog dana su pohvatani.
XVI. grupa: TAHIR ALAGIĆ, natsatnik ustaške legije na istočnom bojištu; dr. VLADIMIR SABOLIĆ, veliki župan u Brodu i Bjelovaru i državni tajnik u Ministarstvu unutarnjih poslova NDH. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 4. lipnja 1948. godine, te su toga dana i pohvatani.
XVII. grupa: VJEKOSLAV BLAŠKOV, ustaški poglavni pobočnik, član doglavničkog vijeća i ustaški povjerenik Radničke komore; TADIJA MANDIĆ, oružnički bojnik. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 12. lipnja 1948. godine, te su istoga dana pohvatani.
XVIII. grupa: IVAN ŠMID, ustaški logornik i stožerni pobočnik; FRANJO KOVAČEVIĆ, ustaški vodnik; MATO KESEGIĆ, njemački mornar; KAZIMIR KUNA, ustaški rojnik; DRAGO LUČIĆ, ustaški logornik, i STIPE ČOVIĆ, ustaški vodnik. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 4. lipnja 1948. godine, te su istoga dana pohvatani.
XIX. grupa: BOŽIDAR KAVRAN, ustaški stožernik za grad Zagreb i zapovjednik ustaša. Prešao je jugoslavensku granicu 3. srpnja 1948. godine kao Pavelićev zamjenik i organizator terorista. Istoga dana je uhvaćen.
Jedan dio navedenih terorista nakon završene istrage predan je na postupak Javnom tužioštvu FNRJ”.

Na ovom popisu nisu, međutim, svi koji su sudjelovali u ovoj akciji ustaške emigracije. Vodiči ovih grupa, osim spomenutih Nemeca, Zlatara i Kutleše, bili su još i Josip Brand, Ivica Hećimović, Srećko Rover i Paul Vučetić “Lojzek”. Dvojici se trag izgubio u Mađarskoj: Baziliju Lokateli i Anti Mlinareviću. U Sloveniji su zalutali Drago Krema i Danko Vidali te su se s Roverom vratili u Austriju. Cijelu šestu grupu zarobili su Rusi u Mađarskoj 20. siječnja 1948.: Đuru Krajinovića, Murata Loju, Marijana Orlića, Hamida Rdžima, Stjepana Šegu, Antu Vickovića, Ivana Vukovića i Božu Zelića. Osmu skupinu uhitila je već na polasku 22. lipnja 1948. austrijska policija: Stjepana Brkića, Stjepana Evačića, Esada Hurića, Stjepana Majdaka, Franju Vranjkovića i Antu Vukića.

Na ovom popisu, kao treća po redu, stavljena je i jedna grupa koja nije imala veze s Kavranovom akcijom. Naime, kanalom su iz Trsta u Jugoslaviju morskim putem ušli 19. kolovza 1947. pukovnik Mačekove zaštite Božidar Mičić i navedena dva četnička oficira. Pribanić je u Rimu radio na ujedinjavanju ustaša i pristaša HSS-a, a grupu je u Trstu organizirao četnički dopukovnik Siniša Ocokoljić. U Jugoslaviji je Pribanić pak trebao organizirati “hrvatsku armiju”, koja bi poslije došla pod zapovjedništvo generala Uroša Tešanovića, zapovjednika navodne Jugoslavenske vojske u zemlji. Toj je grupi suđeno zajedno s ostalim uhićenim ustaškim emigrantima.

Među uhićenima je bio i dr. Vladimir Sabolić koji je do travnja 1941. radio kao odvjetnik u Đurđevcu. Bio je i član HSS-a na čijoj je listi 1935. i 1938. biran za narodnog zastupnika, a 1938. je izabran za tajnika Kotarskog odbora HSS-a u Đurđevcu. No iduće godine istupa iz stranke i postaje organizator ustaškog pokreta u tom kraju jer je već prije bio povezan s ustaškim emigrantima na Janka-pusti u Mađarskoj, a 1939. godine usko se povezao s vodećim ustaškim političarima Milom Budakom, Slavkom Kvaternikom i Mladenom Lorkovićem. U prvim danima NDH imenovan je za ustaškog povjerenika za kotar Đurđevac, u lipnju 1941. za velikog župana Velike župe Posavje u Brodu na Savi (danas Slavonski Brod), a od prosinca 1942. do travnja 1944. bio je veliki župan Velike župe Bilogora u Bjelovaru. Do kraja rata bio je na dužnosti državnog tajnika te ravnatelja unutrašnje uprave MUP-a. Slomom NDH povukao se u Austriju i Njemačku.

Glavnim sudionicima akcije, koje je Udba uspjela uhvatiti, suđeno je javno pred Vrhovnim sudom NR Hrvatske u Zagrebu sa stankama od 10. do 27. kolovoza. Presude su bile sljedeće:
– na smrt vješanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Ljubo Miloš, Ante Vrban, Nikola Pehar, Adam Miličević, Mato Vasilj, Jakov Martinović, Božidar Kavran, Mime Rosandić, Vjekoslav Blaškov, Josip Tomljenović, Vladimir Sabolić, Julije Špalj, Izidor Strmečki-Genc, Eduard Kršul, Rudolf Srnak, Božidar Micić, Emil Tuk, Branko Kuštro, Bariša Žilić i Ivan Šop;

– na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Božidar Petračić, Ivica Gržeta, Mijo Jagarinec, Josip Jezovšek, Vlado Hranilović, Stjepan Križanić, Vjekoslav Španiček, Leon Zlatar, Želimir Liko, Milan Pribanić, Dušan Tošić, Pavao Vukić, Todor Panić, Ivan Vragolović, Josip Matjašić, Franjo Petek, Martin Mesić, Jure Preka, Mihajlo Čota, Eduard Pribilović, Jakov Medonić, Tahir Alagić i Ivan Šmid;
– na kaznu prisilnoga rada u doživotnom trajanju, gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Vinko Dundović i Jure Brozović;
– na 20 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Nikola Rupčić i Nikola Stanić;
– na 18 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Zvonko Brezović, Marko Jurišić i Pero Dujmović;
– na 15 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Vinko Pavlaković, Milan Žilić, Ivan Ceranić, Stjepan Bundić i Ivan Prusac.

Preostalim sudionicima ove akcije, podijeljenima u četiri grupe, sudio je Vojni sud u Zagrebu po kratkom postupku. Prva je grupa osuđena 28. kolovoza 1948.:
– na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju imovine: Drago Kutleša, Vjekoslav Bušanj, Mijo Gavran, Anđelko Car, Tomo Sertić, Ivan Vučak, Jure Majstorović, Jure Škrbina i Ljubomir Sujić.

Druga je grupa osuđena 30. kolovoza:
– na smrt vješanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju imovine: Filip Radoš;
– na smrt strijeljanjem: Ivan Šošić, Suljo Hajdar, Jakov Šimović, Mirko Maraković, Ante Šimić, Nikola Grbeša, Petar Jurčević, Ante Budimir i Ivan Marić “Ikan”; na doživotnu kaznu zatvora: Ivan Marić “Zorko”.

Treća je grupa osuđena 1. rujna:
– na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju imovine: Mijo Javor, Slavko Unterweger, Pavao Plavšić, Mile Markovinović, Jozo Mihaljević, Ivica Pavelić, Marko Balenović, Josip Martić i Zvonko Kević;
– na 20 godina prisilnoga rada: Slavko Vidačković.

Četvrta je grupa osuđena 3. rujna:
– na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju imovine: Miroslav Naglić, Dragutin Lučić, Franjo Kovačević, Mate Kesegić, Kazimir Zuna, Stjepan Čavić i Tadija Mandić.
Vrhovni sud NR Hrvatske u cijelosti je potvrdio gornje presude 20. rujna, a Prezidijum Narodne skupštine FNRJ nije uvažio 4. listopada molbe za njihovo pomilovanje. Zajednički su, prema zapisniku, pogubljeni na zagrebačkom groblju Mirogoju 10. listopada 1948. u 20 sati.

Istodobno je Okružni sud u Bjelovaru 12. kolovoza 1948. sudio pomagačima u prebacivanju ustaških emigranata u Jugoslaviju. Većina njih bila je iz Prekodravlja, a presude su izrečene istoga dana.

Do danas nije do kraja razjašnjeno zbog čega je akcija doživjela potpuni neuspjeh. U svojoj okružnici od 25. rujna 1948., Lovro Sučić napisao je da tada još nisu uspjeli ustanoviti način, mjesto i vrijeme prodora Udbe u “domovinski odsjek” niti su našli podatke o navodnom logorniku Kozarcu i navodnom ustaškom satniku Sertiću, koji su prihvaćali grupe preko granice, i to prvi u Hrvatskoj, a drugi u Sloveniji. Sučić je naveo da su ta dvojica ili izdajice ili ubačeni Oznini agenti. Prvi se pojavljuje prvi put nakon što je stigla Petračićeva grupa. Emigranti su sumnjali i u Leona Zlatara, no njegova osuda i smrt odstranili su svaku sumnju. Svi su vodiči kroz mađarski kanal stradali, bilo da su ubijeni bilo da su pohvatani. Budući da su pohvatani i jataci na mađarskim postajama, emigranti su bili uvjereni da je Udbin prodor dogodio u domovini, nakon što je Udbi uspjelo neke od njihovih pohvatati i od njih izmamiti podatke.

Mnogi sudionici ove akcije poslije su za njezin neuspjeh optuživali Zlatara, iako su bili iznenađeni što se i on našao s njima na optuženičkoj klupi. Teško je danas, zbog pomanjkanja dokaza, utvrditi njegovu subjektivnu odgovornost. Stoga od Prusca prenosimo iskaz neimenovanog svjedoka, koji je izravno od Zlatara čuo neke pojedinosti prije njegova smaknuća: “Negdje u ožujku 1948. godine meni su udbaši donijeli u ćeliju krevet namješten slično kao u bolnici i, nakon nekoliko dana, donijeli su Zlatara u ćeliju i stavili ga na onaj krevet. Kad su oni otišli, Pišta je počeo nešto govoriti, međutim ja nisam obraćao pažnju na ono što je on govorio. Stalno sam mislio, zar je moguće, da su oni tako izmrcvarili čovjeka, koji je, po mom mišljenju, morao surađivati s njima. On je imao noge zamotane u neke zavoje i to je strašno zaudaralo na rane. Nakon nekoliko dana provedenih s njim došao sam do uvjerenja, da bi bilo dobro da ipak s njim razgovaram i da tako doznam nešto više o onome, zašto sam bio spreman i život položiti. Pišta mi je tada ispripovijedio što se s njim dogodilo. Padom jedne grupe, koja je išla preko kanala Mađarska, polovicom prosinca 1947. Rusima u ruke, netko je od njih morao otkriti cijeli kanal, kao i veze koje su postojale između Mađara i nas. Na jednome mjestu mađarska je policija čekala Pištu i jednostavno ga tamo uhitila. S njim je uhvatila i sve one koji su nam pomagali u hrani i smještaju prilikom prolaska grupa kroz Mađarsku. Mađarska je policija toliko tukla Pištu, da su mu odbili s nogu sve prste raznim predmetima za mučenje. Prema njegovu pripovijedanju, tukli su ga otprilike ovako: Najprije su ga dobro istukli olovnim palicama po tabanima, tako da je sva koža ispucala i po tabanima i po prstima. Kad su ga tako dobro isprebijali, ostavili su ga na miru dva do tri dana da rane malo zacijele, a onda su ga prisilili da tako ranjivim nogama trlja i hoda po oštrom betonu. Kad to nije htio, ili nije mogao sam raditi, onda su ga pograbila dvojica policajaca i trljali mu noge o taj hrapavi beton. Pod takvim mukama on im je sve priznao. Tada je policija dovela Pišti na suočenje dvije mlade Mađarice da im on u lice kaže da su i one s njim surađivale u tom pothvatu. Kad je on to učinio, one su mu pljunule u lice i rekle da ga nikada nisu vidjele. Čim je to Udba saznala, odmah je intervenirala kod mađarskih vlasti da se Pišta vrati centralnoj Udbi u Beograd. Tada su ga Mađari onako izmrcvarena odveli na granicu i predali Udbi. Ovi su ga odveli u Beograd, previli mu rane i uputili ga Udbi u Zagreb. Pišta je dobivao oficirsku hranu i to u tolikoj mjeri koliko je sam htio. Sve je nekako dobro išlo do pred samo suđenje, kad je morao svoju ulogu držanja pred sudom napamet naučiti, tako da se ne bi moglo slučajno otkriti da je on bilo što pridonio našem hvatanju. Oni su imali namjeru da ga kasnije ponovno upotrijebe za prljavu rabotu protiv naše akcije. Jednoga poslijepodneva bio je, kao i obično, na saslušanju, s kojega se vraćao većinom dobro raspoložen. Ovoga je puta bio strašno uzrujan i jako zamišljen. Nije mogao izdržati da ne ispriča sve što se dogodilo. Kaže da je slučajno, ne misleći ništa loše, govorio o nekoj ženi s kojom je imao intimne odnose, a ta žena da je kasnije postala supruga upravo onog majora koji ga je saslušavao. Da bi major uklonio svjedoka, koji mu je sa ženom živio, rekao je Pišti otvoreno da to više nikada neće imati priliku govoriti. Pišta mu je tada zaprijetio da će čitavu stvar u vezi akcije Gvardijan iznijeti javno pred sudom. Major mu je tad rekao da on na suđenju može reći samo nekoliko riječi te da ne smije zaboraviti da se poslije suđenja ponovno vraća u prostorije Savske ceste njemu na raspolaganje. Sad je istom Pišta vidio u kakvu je klopku upao i tada je rekao svjedoku N. N. da će mu prije rastanka ispričati pravu istinu, tako da se zna kako se to sve odvijalo. No nažalost, poslije izricanja presude oni su bili rastavljeni i tako je još jedna velika, možda najinteresantnija tajna legla u grob s ovim slabićem”.

U emigraciji je dugo pod sumnjom bio i Srećko Rover, vodič u drugom dijelu akcije do austrijsko-slovenske granice. Njega su mnogi optuživali da je Udbin agent i da je uz njegovu pomoć Udba uspjela uhvatiti i samoga Kavrana. Na njega se, po odobrenju i samoga Pavelića, najviše okomio emigrantski mjesečnik Izbor, koji je u Argentini izdavao prijeratni iseljenik Josip Šubašić. Rover se tada svim preživjelim sudionicima akcije obratio s okružnicom, u kojoj je tražio da svaki od njih da izjavu o njemu i o Kavranovoj akciji. Štoviše, general Vjekoslav Luburić i Rover tražili su da se osnuje i sud, koji će osuditi Rovera ako je kriv. Na tome se, ipak, stalo. (Nije “se na tome stalo” Z.D., kako ti ovdje navodiš. U svibnju 1956. godine je počelo i održano u Barceloni, Španjolska, na kojem su iznešene mnoge pojedinosti o tom slučaju. Svjedočili su neki sudionici te akcije a neki koji nisu mogli sudjelovati na tom sudu, poslali su svoja pismena izviješća. Sav taj sudski zapisnik je izišao u posebnoj DRINI 1956.Mo. Otporaš.) Prilažem link https://otporas.com/odrazu-vremena-castni-sud-hrvatskog-narodnog-odpora-hno/  U časopisu Danica, koji je izlazio u Chicagu, Stjepan Šego je u broju od 14. travnja 1971. iznio obranu u Roverovu korist. Tako je istaknuo da “svi preživjeli sudionici te akcije znaju da Srećko Rover nije kriv” i da “hrvatska javnost ne smije nasjedati neprijateljskim lažima”.

Nikada nije razjašnjena ni uloga stranih obavještajnih službi. Poznato je da su Amerikanci kontaktirali neke emigrante, osposobili ih u Njemačkoj za posao radiotelegrafista i opskrbjeli ih novcem i tehničkim sredstvima. Nema, međutim, podataka je li ta služba poslije sudjelovala u razbijanju akcije. Neki sumnjaju na englesku obavještajnu službu, kojoj je Udba nekako u isto vrijeme zatvorila osam agenata u Beogradu. Udba je, po toj verziji, tražila protuuslugu za njihovo puštanje, pa su oni odali sve podatke koji su im bili dostupni o radu Kavrana i emigracije. Ta tvrdnja nikada nije dokazana, ali je moguća. Englezi su, naime, kontrolirali emigrantske logore, osobito one u Italiji, i lako su mogli doznati što sami emigranti pripremaju.

Potvrđena je, međutim, sumnja da su s Udbom usko surađivali logornik Ivan Kozarac te Pavao Vučetić, jedan od vodiča. Udba je također imala svoje ljude i u vrhu hrvatske emigracije koja je organizirala taj pothvat. Neki autori tvrde da je Udba uspjela otvoriti novi kanal preko Slovenije zahvaljujući Ani Rubenić koju je Udba ubacila u ustašku emigraciju u Austriji. Neki čak tvrde da je na suradnju s Udbom pristala i Zlata Kavran, supruga Božidara Kavrana.

Zanimljivo svjedočanstvo iznio je tek početkom 1993. ondašnji javni tužitelj FNRJ Josip Hrnčević, koji je i zastupao optužnicu protiv Kavrana i ostalih: “Nepunu godinu prije Rezolucije Kominforma UDBA je počela hvatati i zatvarati ubačene ustaše. To je rađeno u strogoj tajnosti. Ne znam kako je počelo to njihovo ubacivanje iz inozemstva. Nije mi poznato da li su oni počeli svoj rad nezavisno od UDBE ili ih je UDBA potakla na taj rad. Ne znam je li ih netko iz inozemstva izdao UDBI ili ih je UDBA naknadno otkrila. Znam sigurno da je Ljubo Miloš mnogo koristio UDBI svojim pristankom na suradnju s UDBOM. (Poznato je također da je Udba mnogo i uveliko mučila Ljubu Miloša kao rođenog rođaka Maksa Luburića – njihove su majke dvije sestre – drogirala ga i kljukala u njega drogu kako bi jadnik, ošamućen i drogiran izbrbljao što više, mo. Otporaš.) Ustaše iz inozemstva nisu znali da je Miloš uhićen nego su mislili da na slobodi obavlja svoj zadatak. Po nalogu UDBE Miloš je slao šifrirana pisma Kavranu i drugovima kako bi ih UDBA namamila u stupicu. Nije mi poznato koliko su Amerikanci i Englezi bili upućeni u njihovo ubacivanje niti znam da su oni imali vezu s UDBOM i da su ustašku stvar otkrili UDBI. U to vrijeme bio je šef policije Ivan Krajačić Stevo, a njegov zamjenik Veljko Drakulić.

Onodobna je praksa bila da zamjenik šefa policije bude šef UDBE. No, sve je rađeno u tako strogoj tajnosti, ali ne bez njihova znanja. Ja ne znam poimence nikoga od UDB-inih sudionika. Bilo ih je koji su se naknadno hvalili svojim sudjelovanjem u hvatanju ustaša, ali to njihovo hvalisanje nisam nikada shvaćao ozbiljno. Tek otprilike deset dana prije suđenja doznao sam da je hvatanje završeno i da će pohvatano doći pred sud. Kako je mjesec dana prije njihova suđenja objavljena Rezolucija Kominforma, suđenje je trebalo iskoristiti kao dokaz da KPJ nema veze s imperijalističkim snagama na Zapadu i da jugoslavenski komunisti nisu imperijalistički ni suradnici ni špijuni. Suđenje je prenošeno preko radija pa je trebalo iskusnog pravnika za tužitelja na tom velikom sudskom postupku. Za tu dužnost ja sam bio određen i to sam prihvatio. Optužnica je bila već sastavljena u Javnom tužilaštvu NRH. Sastavila ju je skupina pravnika. Nisam njezin autor. Suđenje je počelo 12. srpnja 1948. i završeno 27. kolovoza 1948. godine. U tijeku suđenja bio je sazvan Peti kongres KPJ u Beogradu. I suđenje je prekinuto. Ne znam da li radi kongresa ili radi nekog drugog razloga. Samo znam da sam bio na Petom kongresu delegat i da sam u svojstvu delegata imao referat na kongresu. Danas za svoju ulogu mogu reći: bila mi je dužnost boriti se za onodobni državni poredak. Od početka do kraja radio sam savjesno. Savjest mi je čista i umrijet ću mirne savjesti”.
Odbacivši sve navedene, moguće razloge zbog kojih je akcija propala, najveća je krivnja ipak na strani samog ustaškog vodstva u emigraciji. Ono je svoje planove gradilo na potpuno pogrješnim i nestvarnim informacijama. Živjelo je u uvjerenju da će mu zapadne zemlje pomoći da se vrate u domovinu i opet preuzme vlast, osobito zato što se borilo protiv “komunističke pošasti” u Jugoslaviji. Na ruku mu nije išlo ni samo stanje u emigraciji, koja je bila dosta podijeljena zbog borbe oko podjele državnog zlata NDH. Stoga je “Plan 10. travanj” neslavno svršio, a mnogi su od njegovih sudionika otišli u – smrt. Udba je, s druge strane, bila izuzetno zadovoljna. Ovakvim ishodom nanijela je težak udarac emigraciji, a komunistička je vlast još više učvrstila svoj položaj u zemlji.

Zvonimir Despot / Bumerang prošlosti