POVIJESTNI KUTAK – PRVI PREDSJEDNIK HERCEG-BOSNE MATE BOBAN (1940-1997)

Karatka povijest o Mati Bobanu i o prvoj RH Herceg-Bosne. Kako bi saznalo što više, kliknite na svaki priloženi link gdje ćete naći mnoge zanimljivosti. Pošto nemam prikladbe slike Mate Boban, prilažem sliku njegova rođaka, Veteza generala Rafajela Boban. Matina kuća je odmah uz Rankovu kuću. Mile Boban, Otporaš.

Rođen je 12. veljače 1940. godine u mnogočlanoj obitelji, u selu Sovići kraj Gruda, u zapadnoj Hercegovini. Školovao se u Sovićima, sjemeništu u Sinju, Đakovačkoj gimnaziji.[1] Godine 1958., nakon što je postao punoljetan, postaje član Saveza komunista Jugoslavije.[2] Školovanje nastavlja u Zagrebu, gdje na Ekonomskom fakultetu stječe zvanje magistra ekonomskih znanosti. Nakon kraćeg posla u Grudama, 1966. godine zapošljava se u Imotskom. Tu je bio na čelu trgovačkog poduzeća Napredak, koje postiže izvrsne rezultate.[1]
Zbog gospodarskog kriminala, dvije godine provodi u istražnom pritvoru u Splitu. Njegovi politički suradnici su poslije tvrdili kako je u zatvoru završio zbog nacionalizma.[3] Kraj osamdesetih godina dvadesetog stoljeća dočekuje kao lokalni partijski tajnik[3] i predstavnik Tvornice duhana Zagreb, relativno situiran, sa ženom, troje odrasle djece i nekoliko unučadi.[1]
Politička karijeraUmjesto lagodnog životnog smiraja, mladež HDZ-a BiH nagovora ga da pomogne svojim znanjem, iskustvom i autoritetom u sudbonosnim previranjima raspada Jugoslavije i komunističkog sustava. Kao izabrani hrvatski zastupnik u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine ubrzo svojim radom i autoritetom zadobiva povjerenje izabranih predstavnika hrvatskog naroda, koji ga sluteći krvavu agresiju Srba i Jugoslavenske narodne armije, učiniše dopredsjednikom pa zatim i predsjednikom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine.[1]
Na Prvom općem saboru HDZ-a BiH, održanom u Sarajevu, 18. kolovoza 1990. godine, za predsjednika je izabran dr. Davor Perinović. Tadašnji predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman sazvao je za 7. rujna 1990. godine sastanak u Zagrebu na koji je pozvao sve predstavnike općinskih odbora zbog Perinovićeva djelovanja suprotnog politici HDZ-a. Na sastanku je Perinović opozvan s dužnosti predsjednika i isključen iz stranke.[1]
Izabrano je Predsjedništvo HDZ-a BiH na čelu s vršiteljem dužnosti predsjednika Stjepanom Kljujićem. Prva konvencija HDZ-a BiH održana je u Mostaru 23. ožujka 1991. godine i na njoj je za predsjednika izabran Stjepan Kljujić, a za potpredsjednike Mate Boban i Vitomir Lukić.[1]
Krajem 1991. i početkom 1992., HDZ prolazi kroz razdoblje unutarstranaĉkog sukoba u vodstvu stranke. Dotadašnji predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljujić je već duže vremena bio izložen kritik ama zbog prepopustljive politike prema Izetbegoviću i SDA, što je u nekoliko navrata i naštetilo hrvatskim nacionalnim interesima. To se najviše oslikavalo kroz pitanje uređenja BiH, naime, Kljujić je nedovoljno zastupao koncept kantonalnog uređenja, često braneći i Izetbegovićevu unitarističku politiku.[4]
U Grudama, 18. studenog 1991. godine, hrvatsko političko vodstvo utemeljivši Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, zajednicu općina hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, u čiji je sastav ušlo 30 cjelovitih općina i 10 dijelova pojedinih općina, izabralo je Matu Bobana za predsjednika. Poslije je izabran za prvog predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne i vrhovnog zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane, temelja obrane i jamca opstojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini.[1]
Boban zalagao za za decentraliziranu i federaliziranu BiH, te za afirmaciju hrvatskih zajednica nasuprot Kljujićevoj popustljivoj politici.[4] Na sjednici Središnjeg odbora HDZ-a BiH, 2. veljače 1992. godine, sudjelovao je i Stjepan Mesić u funkciji predsjednika izvršnog odbora HDZ-a Hrvatske. Na toj sjednici, dotadašnji predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljujić je podnio ostavku zbog gubitka povjerenja velikog dijela HDZ-a BiH, a kasnije i Zagreba.[4] Na tu Kljuićevu odluku utjecao je autoritetom svoje funkcije i Mesić. Za vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a BiH, na sjednici Glavnog odbora 15. ožujka 1992. godine u Bugojnu, izabran je Milenko Brkić. Boban je izabran za jednog od nekoliko članova Predsjedništva stranke.[1]
Dr. Milenko Brkić je izabran za predsjednika ove stranke, 26. kolovoza 1992. godine u Međugorju, a 24. listopada 1992. godine, također na sjednici Glavnog odbora HDZ-a BiH u Posušju podnio je ostavku na tu dužnost. Za vršitelja dužnosti predsjednika stranke izabran je Mate Boban, čiji je izbor ponovno potvrđen na Drugom saboru Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, 14. studenog 1992. godine u Mostaru.[1]
Politička vodilja Mate Bobana je glasila:[1]
“Što god nam kao narodu radili tijekom povijesti; nazivali nas bogumilima, pokušavali poturčiti, uvjeravali da smo Bošnjaci katolici, silili da budemo Jugoslaveni ili mitili da budemo Bosanci, mi, Hrvati Bosne i Hercegovine, bili smo i ostali dio jedinstvenog hrvatskog naroda. Povijesno pravo da pored Hrvatske i Bosnu i Hercegovinu zovemo svojom Domovinom i da kroz njezino državno uređenje uživamo sva međunarodna priznata prava državotvornog naroda, mi Hrvati ravnopravno dijelimo s druga dva suverena i konstitutivna naroda u BiH: Muslimanima i Srbima. Samo je zadovoljavajuće rješenje za sva tri naroda i usmjerenost europskim integracijama preduvjet stabilne i samoodržive Bosne i Hercegovine.” Ratne godine

Rat je Mate Boban iskusio i vrlo osobno, odlascima sina i zetova na prve crte obrane, zarobljeništvom bratića, progonstvom rodbine, gnušajući se nad tijelom, iz aviona JNA pogođene bošnjačke djevojčice pri zbjegu u Grudama, ispraćajući poginule pripadnike Hrvatskog vijeća obrane… Mate Boban je rekao:[1]
“Ja sam samo vojnik hrvatskog naroda. Samo izvršavam zadaću koja mi je povjerena. Ako mi se sutra kaže da nešto drugo radim i ako je to u interesu hrvatskog naroda to ću prihvatiti sa zadovoljstvom.” Dana 6. svibnja 1992. godine, u austrijskom gradu Grazu, Mate Boban se sastao sa vođom Srba u Bosni i Hercegovini Radovanom Karadžićem. Sastanak je sazvan na incijativu Europske zajednice, a pozvan je bio i bošnjački vođa Alija Izetbegović, koji se nije pojavio. Tema sastanka bilo je teritorijalno razgraničenje Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini, te prestanak sukoba srpskih i hrvatskih vojnih snaga na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine.[5] Kasnije je pretpostavljano da je ondje dogovarana podjela Bosne i Hercegovine na srpski i hrvatski dio.[6]
Unatoč desetinama tisuća zbrinutih izbjeglica, tisućama žrtava suprostavljenih agresiji, brojnim prvopotpisanim mirovnim dokumentima, desetinama službenih i neslužbenih sastanaka s bošnjačkim predstavnicima: Ganićem, Izetbegovićem, Silajdžićem, Delimustafićem, Šahinpašićem, Komšićem, Čengićem i izigranih dogovora od njihove strane, svjetskoj je javnosti bio mnogo značajniji onaj pretpostavljeni dogovor iz Graza. Boban je tvrdio da svjetski mediji u određivanju svjetske politike ne hvataju vijesti istine, nego lansiraju vijesti kakve su njima potrebne.[1]
 
Spomen ploča u Grudama posvećena Mati Bobanu i HDZ-u u svrhu uspostavljanja Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane, podignuta na četvrtu godišnjicu utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne

Bobanove ideje o Herceg-Bosni kao upravnom ustroju s elementima državnosti; vojskom, policijom, pravnim i monetarnim sustavom ne predstavlja secesiju, niti odricanje Hrvata od prava na ostali dio BiH, nisu prihvaćene od pojedinih Hrvata u Bosni i Hercegovini.. Iako je to bilo moguće, nikada joj nisu postavljene jasne granice, donesen Ustav, formirano Ministarstvo vanjskih poslova, usvojen zakon, koji bi diskriminirao pripadnike drugih naroda i dr.[1]
Dana 20. travnja 1993. godine, načelnici glavnih stožera zaraćenih vojski, Milivoj Petković i Sefer Halilović potpisuju sporazum o obustavi vatre između Armije RBiH i HVO-a. Usprkos sporazumu sukobi dostižu vrhunac u lipnju u Mostaru. Iz krvavog bošnjačko-hrvatskog sukoba, može se zaključiti da ni tragične žrtve rata nemaju istu težinu u Travniku, Bugojnu, Konjicu, Varešu i drugim hrvatskim stratištima Jablanici kao one, bošnjačke, u Stocu, Vitezu, Mostaru i dr.[1] U Međugorju, 18. svibnja 1993. godine, Franjo Tuđman, Mate Boban, Milivoj Petković, Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i Sefer Halilović dogovaraju mir između Hrvata i Bošnjaka.
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, ljudi s kojima je Boban jako dobro surađivao, boravili su, tijekom prvog posjeta Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni, na Širokom Brijegu, gdje je Tuđman otvorio obnovljenu širokobriješku gimnaziju fra Dominika Mandića. Toga 19. svibnja 1993. godine, pred oko 10.000 ljudi, Mate Boban je svoj govor završio ovim riječima:
“U ime cijele Herceg-Bosne, u ime svih Hrvata, pozdravljam predsjednika svih Hrvata, poglavara države Hrvatske dr. Franju Tuđmana. On je garancija naše slobode, on je garancija da ćemo mi uspjeti.” U ljeto 1993., Katolička crkva u Bosni i Hercegovini žestoko kritizira Bobana i njegovu politiku prema Bosni i Hercegovini.[7] Hrvatski katolički vrh, kardinali Franjo Kuharić[8] i Vinko Puljić, biskup Franjo Komarica i čelnik franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Petar Anđelović “odrješito i smjelo osuđuju zločine hrvatskih religioznih nacionalista” i podržavaju nacionalno i religijski pluralističku Bosnu i Hercegovinu.[7] Mate Boban i Gojko Šušak šalju pismo upozorenja kardinalu Kuhariću i upozoravaju ga da se crkveno vodstvo ostavi pitanja koja ih se ne tiču.[7] Mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić i fra Jozo Zovko također navode da je rat u Bosni i Hercegovini političke, a ne religijske naravi.[7]
Dana 3. kolovoza 1993. godine, u Ženevi počinje četvrti sastanak vođa delegacija na mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini, na kojima sudjeluje i Boban. Kad je uvidio kakav nepravedan mir i kojom žestinom spram hrvatskog naroda sprema međunarodna zajednica, nespreman popustiti, od izabranih predstavnika Hrvata u Bosni i Hercegovini i predsjednika Tuđmana, kojemu je bio privržen, traži odlazak sa svih funkcija.[1] Dana 19. studenog 1993. godine, nakon sastanka sa Franjom Tuđmanom u Zagrebu, Boban je smijenjen.[9], a za njegova nasljednika je izabran Krešimir Zubak.[1]
Nakon kraha njegovih ideja o upravnoj podjedinici, kao jamcu hrvatske opstojnosti i ravnopravnosti te nametnutoj federaciji s Bošnjacima, Boban je dvije godine radio u INA-i, gdje je imao dobro plaćen posao. Potom je imenovan za direktora Dubrovačke banke na području Hercegovine, a zanimao se i za nogometne i odbojkaške klubove. Umire iznenada 7. srpnja 1997. godine. Pokopan je u groblju u Gorici.[2]
Dok je lijes s Bobanovim tijelom ispraćen iz Mostara, lokalne hercegovačke radio-stanice emitirale su isključivo ozbiljnu glazbu, a na prostoru od Ravnoga do Drvara zastave su bile spuštene na pola koplja. Nema sumnje da je Bobanova smrt u Hercegovini doživljena kao nacionalna tragedija. Njegova smrt je medijski popraćena u hrvatskim i bosanskohercegovačkim dnevnim tiskovinama te na Hrvatskoj radioteleviziji i Radioteleviziji Republike Srpske.[2]