PIŠE:
Krešimir Galović
Pred
igra:
“Smeđe košulje. Problem kostima suvremenog paklenog baleta. Kako su kostimirani đavolikod Boscha? Danteovi vragovi recitiraju tercine, to su poetski đavoli. Scenarij medijavalnog pakla je idila. Jučer, preko čitavog dana, turobne meditacije o minhenskoj noći (decembra 1932). Ne znam čega sam se više prepao, boris-godunovskoh zvona uz Kvaternikov glas (10.IV 1941) ili one minhenske noći (decembra 1932).” (M. Krleža, Dnevnik, Januar 1943.)
Povijest hrvatske arhitekture u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske (1941.- 1945.) prešućeno je a vremenom i potpuno zaboravljeno poglavlje domaće arhitekture. Razlog tome je u prvom redu je ideološki budući da je desetotravanjska država u svojoj naravi bila kvistlinška, rasistička i fašistička tvorevina tijekom koje su učinjeni nebrojeni zločini. Iako će vremenom ideološki razlozi biti potisnuti u drugi plan, rezultat polustoljetnog sustavnog prešućivanja, kao što je rečeno, potpuni je zaborav. Jedno od najčešće iznošenih mišljenja o tom razdoblju je da uslijed ratnih događanja dolazi do “drastičnog prekida” cjelokupnog arhitektonskog djelovanja. Preliminaran uvid u povijesnu građu, kako onu arhitektonsku, alii prelistavanjem tadašnjih dnevnih listova i druge publicistike u potpunosti demantiraju tezu”drastičnog prekida”. Svi oni čimbenici koji obuhvaćaju arhitektonsku djelatnost: natječaji, projekti, izvedbe, publicistika prisutni su tijekom čitavog endehazijskog perioda. Tako primjerice Vladimir Turina u suradnji s Franjom Tišinom radi projekt Sveučilišne klinike u Zagrebu (1941.), Vladimir Antolić, Frano Cota, Ivan Vitić, Drago Ibler rade projekte hotela Plitvička jezera (1941.), Juraj Neidhardt projekte Doma tjelesne kulture te zračne luke iželjezničke postaje u Sarajevu (1942.) a Franjo Tišina glasovite projekte Hotela s plivalištem (1942.) i Dječjeg grada Maksimir (1943.) u Zagrebu. Dakako, glavni nositelj cjelokupne građevne djelatnosti (“građevnog htijenja”) je država.
|
J. Neidhardt, projekt zračne luke u Sarajevu, 1942. |
|
F. Cota i I. Vitić, projekt hotela na Plitvičkim jezerima, 1941. |
|
D. Ibler, projekt hotela na Plitvičkim jezerima, 1941. |
|
V. Turina i F. Tišina, projekt hotela na Plitvičkim jezerima, 1941. |
No iznad te idilične fasade nadvili su se tamni oblaci loše prikrivene stvarnosti. Naime, “Naredbom o utvrđivanju rasne pripadnosti državnih i samoupravnih službenika i vršitelja slobodnih akademskih zvanja” od 5. lipnja 1941. Ministarstvo bogoštovlja i nastave zatražilo je od svih kulturnih i znanstvenih institucija, uključujući i arhitektonske atelijere da u roku četrnaest dana prikupe izjave o rasnom porijeklu kako svih djelatnika, a tako i njihovih bračnih drugova. Istovremeno će s „Zakonom o zaštiti narodne i arijske kulture Hrvatskog naroda” (4. 6. 1941.) Židovima po rasi “biti zabranjeno svako sudjelovanje među ostalima-u urbanizmu.”
|
Naredba o određivanju rasne pripadnosti, 11.6. 1941. |
Povodom te odredbe predsjednik Inženjerskih komora Hrvatske, arhitekt Zvonimir Vrkljan,ispred međukomorskog odbora uputit će 7. lipnja 1941. godine Ministarstvu bogoštovlja inastave slijedeći upit: “U narodnim novinama od 4. t. mj. broj 43. objelodanjena je Zak. odredba o zaštiti narodne i arijevske kulture Hrvatskog naroda prema kojoj je židovima po rasi zabranjeno svako sudjelovanje među ostalima-u urbanizmu. Tim povodom ovaj odbor umoljava naslovljeno ministarstvo da li se pod urbanizmom imade razumijevati općenitiproblem urbanizma kao što su opće ili djelomične regulacione osnove sa saveznim pitanjimaili i projektiranje pojedinačnih građevina bilo za privatnike ili javne ustanove. Radi ravnanja potrebno je odrediti i to da se pod zabranom sudjelovanja pitanjima urbanizma ne smatra građenje tj. izvađanje građevnih objekata, ako se građevine izvode po nacrtu /projektu/ ipod nadzorom ovlaštenog lica koje je arijske rase. To je potrebno radi toga što je građenje samo za sebe obrt, dakle privredno imanje, a ne intelektualno, kakovo je projektiranje. Napokon u koliko se bude pod pojam urbanizma obuhvatili ne samo opće probleme urbanizma, već i izgradnja pojedinačnih građevina, po mišljenju odbora bilo bi potrebno odrediti, da će dotična lica moći radi svršetka poslova, koje su već u građenju iste završili, ali moraju inžinjerskoj komori prijaviti ovlašteno lice koje vodi nadzor nad izvršenjem što bise imalo ograničiti samo na one radove koji su već u toku. U pogledu daljnjeg provođenja zaštite narodne kulture od židovskog utjecaja, ovaj odbor predlaže, da u provedbenoj naredbi bude određeno da unapred građevinske vlasti neće izdavati nikakove građevne dozvole, dok lice koje je nacrt pravilo ne donese potvrdu o registraciji nacrta kod nadležneinžinjerske komore, u kojoj mora potvrditi da nije povrijeđen §1. Zak. odredbe o zaštitinarodne i arijske kulture hrvatskog naroda … Nadalje neka se riješi pitanje, da li u poslovnicama mogu raditi i nearijevci. U koliko pojedina od gore iznijetih pitanja ne budu u provedbenoj naredbi riješena, to se umoljava dati odgovor ovom odboru, kako bi seizvijestilo pojedinačne komore radi postupka, budući da se pitanje urbanizma isključivo odnosi na ovlaštene građevinske inžinjere i inžinjere arhitekture.”
|
Dopis Inženjerske komore Ministarstvu bogoštovlja i nastave, 7.6. 1941. |
Glavna karakteristika hrvatske arhitekture tijekom NDH je dvojnost između kontinuiteta moderne i tzv. Heimatstilastila (pučkog graditeljstva), stila krvi i tla prema uzoru na tadašnje “prijateljske zemlje”. Prisutna je većina arhitekata od kojih će neki aktivno djelovatisve do sloma NDH (Aleksander Fredenreich, Stjepan Podhorsky, Vladimir Turina, Ivan Zemljak, Juraj Denzler, Juraj Neidhardt, Vladimir Potočnjak, Stjepan Planić, Zvonimir Požgaj, Zoja Dumengjić i dr.) neki od njih će djelovati u ilegali (Andro Mohorovičić), od kojih će se neki tijekom vremana se pridružiti NOB-u (Neven Šegvić, Milovan Kovačević, Josip Seissel, Rikard i Miro Marasović i dr.), no nažalost nemali broj njih će zbog uvjerenja tragično završiti na stratištu neke od sukobljenih strana (Zvonimir Kavurić), ali javljaju se inova imena značajna za poratnu arhitektonsku scenu (Bruno Milić).
|
A. Freudenreich, projekt Prosvjetnog ognjišta u Velikoj Kopanici, 1942. |
Povijest endehazijske arhitekture u grubo mogli bi smo podijeliti na četiri razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća period od uspostave države 10. travnja 1941. do početka 1942. godine. Drugo razdoblje odnosi se na događaje tijekom 1942 godine, treće je doba relativne konsolidacije države od 1943. do veljače 1944. godine, kada bilježimo i najveći broj gradnji, te posljednje, četvrto razdoblje, doba je erozije sistema koje traje od veljače 1944. (zračno bombardiranje Zagreba op.a.) do konačnog sloma NDH-a 1945. godine.
|
Jutarnji list, 9.3. 1941. |
Događaj koji je neposredno prethodio arhitekturi NDH je veliki natječaj odjela Banske Vlastiza tipove narodnih škola u Hrvatskoj. Raspisom natječaja tražilo se, da natjecatelji izrade tipove narodnih škola za pojedine krajeve tadašnje banovine Hrvatske. Rezultati natječaja objavljeni su tijekom ožujka 1941. godine. Među nagrađenim radovima za brojne tipove škola našli su se Milovan Kovačević, Mladen Kauzlarić, Branko Bohn, Milan Žerjavić, Milan Grakalić, Slavko Delfn, Franjo Bahovec, Božidar Tušek, Vlado Antolić, Ivan Vitić i drugimanje poznati arhitekti.
|
Nova Hrvatska, 5.5. 1943. |
Nakon proglašenja NDH određeni broj ranije započetih gradnji se dovršava ili se radovi na njima obustavljaju, no nikako ne možemo govoriti i o potpunoj obustavi svih gradnji. Primjerice dovršava se Veterinarski fakultet Zvonimira Vrkljana (1938.-1942.), Zakladna bolnica (Rebro) arhitekata Kliske-Ulricha- Juranovića i Gabrića (1934.-1942.), stambena kuća Činovničko mirovinskog zavoda Gomboša i Kauzlarića (1940.-1942.), zgrada pošte na zagrebačkom Glavnom kolodvoru arhitekta Egona Steinmanna (1940.-1943.) i crkva sv. Antuna Jurja Denzlera na sv. Duhu (1931.-1943.).
|
Hrvatski narod, 14.6. 1941.
|
Ubrzo nakon Kvaternikova desetotravanjskog proglašenja NDH, već 29. travnja izdana je Poglavnikova Naredba o gradnji hrvatskih radničkih obiteljskih kuća. Na temelju te naredbe na području čitave hrvatske niknuti će u svim većim gradovima (Karlovac, Osijek, Sisak, Varaždin) tzv. “Pavelićeva naselja”, a u Zagrebu bit će osnovano i posebno Povjerenstvo sa zadaćom “da odredi mjesto, red i način tih kuća”. Među članovima povjerenstva su “poglavar gradskog građevnog odjela” arhitekt Ivan Zemljak” i Juraj Denzler, tada profesor na Tehničkom fakultetu. Najranije datiran projekt iz tog programa je regulatorna osnova Željezničarske stambene zadruge na Maksimirskom brijegu, arhitekta Milovana Kovačevića. Najznačajnija je realizacija stambeno naselje “Ante Starčevića” u zagrebačkoj Donjoj Dubravi, čiji će kamen temeljac 9. lipnja postaviti osobno poglavnik Pavelić.
|
Izgradnja radničkog naselja “Dr. Ante Starčević” u Zagrebu, 1941. godina. |
|
Osijek, tzv. “Pavelićevo nasaelje” u Drinskoj ulici
|
Opća karakteristika tzv. “Paveličevih naselja” je raskid s modernističkom tradicijom ravnih krovova prema uzoru na seoska i radnička naselja koja će nicati na prostoru tadašnjeg Trećeg Reicha u duhu tzv. Heimatstila. Temeljne odrednice tog stila pod devizom “Ravnikrovovi, tupe glave” postavit će njemački arhitekt Paul Schultze-Naumburg u knjigama”Kunst und Rasse”(1928.), Das Gesicht des deutschen Hauses (1929.) i Kampf um die Kunst (1932). “Najbolja njemačka arhitektura iz prošlosti“, pisati će Naumburg u knjizi Das Gesicht des deutschen Hauses, “stvara dojam kod promatrača kao da izrasta iz tla, poput svih ostalih plodova prirode, poput drveta koje prodire svojim korijenjem duboko u zemlju isjedinjuje se sa tlom.To je ono što u nama razvija naše shvaćanje doma (Heimat) iosjećanje veze sa krvlju i tlom (Erde).”
|
Projekt zgrade osječkog “Heimata” (A. Sper ?) |
Za razliku od njemačke u kojoj će uz Heimatstil usporedno postojati i multidimenzionirana neoklasicistička arhitektura za javne namjene (Paul Ludwig Troost, Albert Speer i i Wilhelm Kreis), prije svega za masovna okupljanja ljudi i javnu prezentaciju ideologije (što će tijekom vremena postati jedan od općih znakova prepoznavanja nacističke arhitekture) u hrvatskoj nije bilo takvih drastičnih primjera. Jedini primjer “prave” nacionalsocijalističke arhitekture u hrvatskoj, bila je zgrada osječkog “Heimata”, odnosno nekadašnjeg “Radničkog doma”. Pretpostavlja se da je projekt za tu zgradu izradio osobno Albert Sper ilinetko od njemu bliskih arhitekata. Nažalost, iako je riječ o vrlo kvalitetnoj arhitekturi, osječki je “Radnički dom” bio srušen tijekom 1981. gdine.
|
Zgrada nekadašnjeg osječkog “Radničkog doma” (Heimata) neposredno pred rušenje |
U NDH između 1941.-1945. čitav niz zgrada za javna okupljanja (“građevine za skupne doživljaje”) gradit će tada najangažiraniji državni arhitekt Aleksander Freudenreich pod nazivom ““Prosvjetna ognjišta”. Ono što ih karakterizira upravo je odsustvo neoklasicističkog monumentalizma i bliskost s Heimatstilom, u kome će se Freudenreich maksimalno nastojati stilski i izražajno približiti lokalnom tradicijskom graditeljskom duhu. Na tu temu godine 1943. Freudenreich će objaviti i knjigu pod naslovom “Prosvjetna ognjišta- priručnik za poticanje na građenje, osnivanje i izgradnju družtvenih domova s dvoranama u Hrvatskoj”. Predgovor knjizi napisao je arhitekt Edo Šen, a surađivali su mnogobrojniarhitekti kao što su: Alfred Albini, Vladoje Aksmanović, Juraj Denzler, Marijan Haberle, Stjepan Podhorsky i Zvonimir Požgaj.
|
Unutrašnja naslovnice knjige “Prosvjetna ognjišta” A. Freudenreicha |
Polazeć
i od temeljn
ih odredn
ica krv
i i tla Freudenre
ich će u uvodu svoje knj
ige nap
isat
i: “Čovjek pojed
inac je uv
iek samo d
io-vremenom, prostorom
i krvlju- određene skupnost
i: on je samo d
io svoga naroda, određene narodne cjel
ine.” Freudenre
ichov
interes za njemačk
iHe
imatst
il seže još u tr
idesete god
ine putem brojn
ih stručn
ih kontakata
i pr
ijateljstava u tadašnjoj nac
ist
ičkoj njemačkoj. Njegova
interpretac
ija He
imatst
ila se oč
ituje u
ideal
iz
iranju”
izvorne hrvatske narodne umjetnost
i“, č
ij
i je glavn
i “nepr
ijatelj” “međunarodna uljudba”,”koja ne puca, ne pal
i, ne razara tako bučno kao ratov
i, no
ima neogran
ičenu pro
izvodnju, veleobrt, trgov
inu, promet, koj
i omogućuju, da umjetnost
i njen
i nadomjesc
i budu naturavan
i i u najskrov
it
ije kut
iće svake zemlje
i svakog naroda.”
|
A. Freudenreich, projekt Prosvjetnog ognjišta u Velikoj Mlaki, 1942. |
“Seljak je” piše Freudenreich, “podpun i prirodan čovjek. Građanin se po svom načinu života udaljio od prirode, on je jednostrano razvijen, on sam po sebi ne bi mogao živjeti.” Takav odnos prema narodnom graditeljstvu i seoskom životu u skladu je s “Načelima hrvatskog ustaškog pokreta”, u kojima se jasno ističe, da: “seljaštvo nije samo temelj i izvor svakoga života, nego ono i samo po sebi sačinjava hrvatski narod, te je kao takov nosilac i vršilac svake državne vlasti u Hrvatskoj Državi… Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u 90 slučajeva od stotine nije hrvatskog porijekla, ni krvi, već je doseljeni stranac.”Povjesničar arhitekture Kenneth Frampton takav će stav nedvosmisleno nazvati“antiurbanom rasnom ideologijom.” No, bitno je naglasiti da je to ujedno i jedan od onih rijetkih trenutaka kada se hrvatska arhitektura izravno ideološki približila nacionalsocijalističkim uzorima.
|
I. Župan, projekt Hrvatskog doma u Bosanskom Brodu, 1941.
|
Kao što je rečeno, u hrvatskoj arhitekturi tijekom endehazije postoji stanoviti dualizam. S jedne strane ideološki se koketira sa uzorima iz “prijateljskih zemalja”, dok s druge strane nemali broj arhitekata nastavlja s radom u duhu “tradicije” moderne. Tako će na primjer tijekom srpnja 1941. u “Hrvatskom Narodu” biti objavljeno da “… okolicu Zagreba treba uskladiti s općom regulatornom osnovom za grad Zagreb… Danas, u slobodnoj i nezavisnoj državi, gradu Zagrebu valja dati novi izgled i pružiti mu mogućnosti za razvoj. U savezu s tim, nova opća regulatorna osnova za grad Zagreb ne smije ostati samo običan i lijep nacrt, već je valja uskladiti s novom ulogom grada Zagreba kao hrvatske metropole.” Time je izvanično priznata kao važeća regulatorna osnova Zagreba iz tridesetih godina, na koju će se gradska uprava pozivati sve do sloma režima 1945. godine. No, time ne dolazi samo do službenog priznavanja regulatorne osnove, već i modernističkih načela oblikovanja kao sastavnog dijela hrvatske tradicije. Ta dvojnost još je očitija u spomenutoj Freudenreichovoj knjizi. I dok se njegova ognjišta temelje na tradiciji, odnosno kulturi krvi i tla, istovremeno u uvodu knjige arhitekt Edo Šen će otvoreno propagirati ideje moderne, koja je u Njemačkoj dolaskom nacionalsocijalista na vlast odbačena kao kozmopolitska i degenerirana. “Suvremeno oblikovanje u graditeljstvu”, pisati će Šen u uvodu knjige, “danas je već gotova činjenica: ono postoji, razvija se i razvijat će se dalje-htjeli mi to ili ne. Neki to uviđaju, dok mnogi, što je i razumljivo, toga ne vide, i to naprosto zato, jer su izvori arhitektonskih oblika abstraktne prirode, te ih nije lako dokučiti. I tako jedni poriču suvremeno oblikovanje s razloga, jer ga ne uočuju, dok ga opet drugi ne priznaju, jer im se ne sviđa. A ipak, bez obzira na ove konstatacije- ono postoji.” Zanimljivo je, da je upravo ostarjeli arhitekt Šen, dakle, jedan od utemeljitelja hrvatske moderne i suosnivača glasovitog Kluba hrvatskih arhitekta, smogao snage i hrabrosti braniti načela moderne (spominjući pri tome i tada sotonizirani pojam apstrakcije) energično kao i početkom stoljeća, no, ovaj put u vrijeme kada je bez obzira na autoritet lako mogao ostati bez glave. Znakovito je, da je arhitekt Šen nakon predgovora za Freudenreichovu knjigu bio umirovljen.
|
E. Steinmann, projekt zgrade Velike župe Gora u Petrinji, 1941.
|
Jedan od u javnosti najpoznatijih arhitektonskih zahvata tijekom 1941. godine je, adaptacija Meštrovićeva Doma likovnih umjetnika u Zagrebu u džamiju, koja je bila povjerena arhitektima Zvonimiru Požgaju i Stjepanu Planiću. “U srpnju 1941.”, pisati će Planić, “odredio je Poglavnik, da se Dom likovnih umjetnika u Zagrebu pretvori u džamiju i da se sa zemljoradnjama započne najkasnije za tri dana. Uvjetovana brzina tražila je ujedno odmah igotovo načelno rješenje uređenja prostora oko glavne zgrade, te je u roku jednog dana trebalo riešiti barem smješanje i glavni oblik minareta.” Iako su radovi na “Poglavnikovoj džamiji” dovršeni tijekom travnja 1943. godine, džamija je svečano otvorena tek 19. kolovoza 1944. godine.
Među inim gradnjama iz 1941. valja spomenuti i projekt zgrade velike župe Gora u Petrinjiarhitekta Egona Steinmanna, čija je izgradnja započela tijekom ljeta “u središtu grada, na kome je mjestu dosada stajala vanjštinom beznčajna, ali sadržinom za društveni život grada važna zgrada hrvatskog doma.”
|
Dom likovnih umjetnika, Zagreb, 1944.
|
|
Unutrašnjost novouređene zagrebačke džamije,1943.
|
Nažalost, vr
ijeme je to kada u ratnom kov
itlacu neće nestajat
i samo ljudsk
i ž
ivot
i, već
izajedn
ičko kulturno nasljeđe, koje je najoč
it
ije upravo u stradanju grad
iteljske bašt
ine. U Hrvatskoj će se ono man
ifest
irat
i u un
ištavanju mnogobrojn
ih sakraln
ih objekata, bez obz
ira da l
i je r
iječ o ž
idovsk
im, pravoslavn
im
il
i katol
ičk
im objekt
ima. Prema p
isanju “Hrvatskog l
ista”, Srb
i su t
ijekom travnja 1941.
iz Bosanske Kostajn
ice topn
ištvom teško oštet
it
i crkvu sv. Antuna. Par mjesec
i kasn
ije projekt obnove crkve
izrad
io je arh
itekt Stjepan Podhorsky. Projektom je predloženo, da b
i “ta restaur
irana crkva b
ila spomen- crkva uskrsnuća Nezav
isne Države Hrvatske.” Među srušen
im crkvama posebno trag
ičnu sudb
inu
imala je pravoslavna Bogorod
ič
ina crkva u Gl
in
i. U njoj je krajem srpnja 1941.
izvršen strav
ičan pokolj srpskog stanovn
ištva, nakon čega je crkva opljačkana
i srušena.
|
Kostajnica, crkva sv. Ante nakon oštećenja tijekom proljeća 1941. |
|
Glina, unutrašnjost pravoslavne Bogorodičine crkve |
No, najdrastičniji primjer destruktivne rušilačke politike tijekom NDH je rušenje židovskih sinagoga. Najpoznatije rušenje, uništenje zagrebačke sinagoge na prijelazu 1941./42. poprati će istovremeno u Hrvatskoj Smotri rasistički pamflet Mirka Šepera naslova: “Postojili židovska likovna umjetnost?” “Na pitanje, postoji li židovska umjetnost” pisati će Šeper, “moramo odgovoriti sasvim negativno. Svi proizvodi likovnih umjetnosti ne pokazuju nikakvih tipičnih židovskih oznaka: tek sekundarni elementi na nekim njihovim djelima mogu nas uvjeriti, da se radi o židovskim proizvodima. Činjenica jest, da su mnoge kulture izvodile ogroman upliv na susjedne kulture i narode, ali svaki je narod, makar i u davnoj prošlosti, stvorio nešto, što je tipično za taj narod, nešto, što je njegovo vlastito… Židovi kao narod irasa nisu u likovnoj umjetnosti dali nikada nešto svoga originalnoga, a onome što su preuzeli od drugih naroda, nisu nikad uspjeli dati jedno specifično svoje obilježje… .”
|
Zagreb, sinagoga u Praškoj ulici, početak 20. st.
|
U tom rasističkom i ubilačkom kontekstu, koji je propagirao u svom pamfletu Mirko Šeper, endehazijska tvorevina, sama je sebi “podigla” najmorbidniji mogući spomenik, koncentracijski logor u Jasenovcu. Tvornicu smrti, čiji je fatalni “radni učinak” ostavio neizbrisive i duboke ožiljke u hrvatskom društvu.
|
Rušenje zagrebačke sinagoge listopad 1941.-travanj 1942.
|
|
Osijek, sinagoga u Županijskoj ulici nakon što je zapaljena 1941. |
Početkom 1942. godine Mirko Šeper u časopisu “Spremnost” piše o izložbi radova za”Spomeniku otcu domovine Ante Starčeviću”. Naime, 18. siječnja u Umjetničkom paviljonu otvorena je izložba “uzoraka za Spomenik dr. Anti Starčeviću, a koji će se spomenik podići u Zagrebu.” Na izložbi su između ostalih bili izloženi radovi Antuna Augustinčića, Frane Kršinića, Vanje Radauša i Švagel-Lešića. “Mjesto, na kome spomenik treba biti postavljen”, piše Šeper, “je trg pred iztočnim pročeljem hotela Esplanade. Trg danas još nije uređen, te se prema tome u isto vrieme javlja i pitanje uredjenja tog trga”. Problem trga najkvalitetnije riješio Augustinčić koji naglašenom arhitektonikom svog projeka urbanistički uspjeva riješitiproblem čitavog prostora ispred hotela Esplanade. Augustinčić je, kako piše Šeper, “stavio svoj spomenik na zapadni kraj duže osi čitavog trga, t.j. izpred terase Esplanade, leđima okrenut iztočnom pročelju te sgrade. Južnu i sjevernu stranu trga uokviruje niz drveća, a sam je trg popločen kamenim pločama… .”
|
A. Augustinčić, idejni projekt spomenika dr. Ante Starčevića u Zagrebu 1941./ 1942. |
Razdoblje 1942. godine od velike je važnosti za kulturnu politiku NDH. Naime, te godine dolazi do pokušaja afirmacije hrvatske kulture, van državnih granica, u tzv. “prijateljskim zemljama”. Tijekom lipnja otvoren je 23. Biennale u Veneciji na kome, izvještava dnevnitisak, “sudjeluje ove godine i Nezavisna Država Hrvatska sa svojim predstavnicima likovne umjetnosti. Ovim nastupom na međunarodnom forumu došla je prvi puta hrvatska likovna kultura, kao samostalna cjelina do izražaja… .” S najviše se pohvala pisalo o Ivanu Meštroviću, koji je nešto ranije, jedva izvukavši živu glavu, pušten iz zloglasnog ustaškog zatvora na Savskoj cesti.
|
Preporod, 1942. |
Tijekom 1942. godine hrvatska je prisutna i s paviljonom na međunarodnoj izložbi u Budimpešti, te na “Dunavskoj izložbi” u tadašnjem Pressburgu (mađ. Pozsony op.a.). Tijekom obje izložbe s pohvalama se pisalo o zgradi paviljona (autor se ne spominje op.a.), čije je glavno pročelje bilo obloženo keramičkim pločama s motivima hrvatskog pletera.
|
Izgradnja Hrvatskog paviljona za budimpeštansku izložbu, 1942. |
Tijekom 1943. izložba hrvatske umjetnosti gostovala je u Berlinu, a nakon toga u Beču iBratislavi. Istovremeno s izložbom hrvatska je umjetnost predstavljena u raskošno opremljenom katalogu “Die Kroatien”, u izdanju Clemensa Dietricha a 1943. objavljena je ifrancuska verzija kataloga, u kome je predstavljena cjelokupna hrvatska umjetnost. Kao glavni začetnik hrvatske moderne arhitekture ističe se Viktor Kovačić, nakon koga je uslijedila generacija mlađih arhitekata kao što su: Kauzlarić, Neidhardt, Hribar, Zemljak, Denzler, Horvat, Ibler, Strižić, Planić, Potočnjak, Kovačević.
|
Hrvatski pavoljon u Budimpešti, 1942. |
No, glavni kulturni događaj te godine u hrvatskoj je izložba njemačkog kiparstva iarhitekture: “Njemačka plastika sadašnjosti“. Izložba je otvorena tijekom travnja 1942. ipopraćena katalogom. Izložba će “dostojno reprezentirati mit tisućugodišnjeg Reicha” predstavivši “novu njemačku umjetnost” djelima Alberta Speera, Arna Brekera, Paula Bronischa, Josefa Thoraka, Richarda Scheibea i Georga Kolbea.
|
Naslovnica kataloga “Njemačka plastika sadašnjosti“, 1942.
|
Povodom izložbe u “Hrvatskom kolu” objavljen je programatski tekst dr. Roberta Scholza:”Suvremeno njemačko kiparstvo” u kome autor iznosi temeljne ideološke postavke “nove njemačke umjetnosti.” “Do novog je procvata njemačke plastike došlo tako”, pisati će dr. Scholz, “da joj je građevna umjetnost opet dala mjesto sveopće djelatnosti a narudžba države stvorila je izvanjske pretpostavke za razvoj snaga. Ali bilo bi krivo promatratinjemačku plastiku sadašnjosti samo kao ukrasni dodatak arhitekturi. Ona nije izvana u ukrasnom smislu povezana s arhitekturom, nego je njezina veza s građevnom umjetnošću u unutrašnjoj istosmjernosti volje za oblikovanjem i oblikovane snage predočavanja.”
|
Arno Breker, skulpture “Spremnosti” i “Vjesnika”, 1937.
|
“Iza djela nove njemačke građevne umjetnosti i plastike”, prema dr. Scholzu “stoji-kao podjednaka snaga, koja određuje i koja sili na stvaranje oblika- ponovno pobuđenje novog osjećaja prostora i tijela. Ono što djeluje kao volja za prostornim oblikovanjem u monumenalnim linijama, u jasnim mjerama i odnosima novoga njemačkog graditeljstva,izlazi pred nas i u osjetno jakoj tjelesnosti, u odličnoj jasnoći i čvrstini, u sigurnom arhitektonskom držanju prema njemačkoj plastici… Nova Njemačka nije svoju umjetnost političkim diktatom dočarala iz ništa, nego je pozitivnim snagama otvorila njemačkoj umjetnosti slobodan put razvoja, uklonivši pojave raspadanja, koje su prerasle zdravo tlo umjetnosti… .” S “pojavama raspadanja” Njemačka se brutalno obračunala paralelnimizložbama “Njemačke umjetnosti” i “Izopačene umjetnosti“, održanim u Münchenu tijekom ljeta 1937. godine.
|
Deutsche kunst und entartete kunst, 1937. |
“Današnji njemački umjetnik” nastaviti će dr. Scholz, “nije nikakav romantik, koji se vraća u prošlost; on je čovjek svoga vremena i zato mu u njegovoj najdubljoj nutrini govore snage iideje, koje oblikuju naše doba.” Misaoni ekvivalent Scholzovim ideološkim postavkama “nove njemačke umjetnosti” iz hrvatskog očišta, nalazimo u programatskom tekstu “Moderna arhitektura i Hrvatska” manje poznatog arhitekta Marjana Božina koji je objavljen u “Hrvatskoj Smotri“. Arhitektura je, pisati će Božin, “izraz kulture, a devetnaesto stoljeće je vijek stroja. A stroj je u kulturi čovječanstva onaj ventil, koji je otvorio čovjeku mogućnost, da pojuri brzinom duha. Stroj prezire vrijeme i znači ogroman dobitak. U toj prekretnicikulturne historije, kada u nju ulazi stroj, naći ćemo i razlog novog pokreta u arhitekturi.”
|
Moderna arhitektura i Hrvatska, Hrvatska smotra, 1942. |
Stroj, taj, prema Božinu, “spasitelj duha, umjesto da nastavlja tamo, gdje je čovjek fizičkismalaksao… postaje nadnaravno biće, dok napokon početkom dvadesetog stoljeća, kad omogućuje čovjeku i lijet zrakom ne postaje novovjeko božanstvo. Umjetnost slavi stroj svojim tvorevinama. Slikarstvo daje svoj izraz u Picassu, kiparstvo u spomeniku trećojInternacionali, a arhitektura u Le Corbusieru. Očito je, da u takvom kaosu racionalnih ideja nema mjesta emocijonalnim kompleksima. Čovjek, po uzoru stroja postavši i sam stroj, kreće se strogo po liniji logike, nameće i sam sebi i svojem životu preciznost stroja imatematsku logiku. A čovjek je u svojem primarnom obliku nelogičan. Češće emocionalan, nego racionalan… Koje čudo”, zaključuje Božin,” da na temelju takvih pretpostavki idanašnja arhitektura ima isto takav ton. Stvorena u kabinetima i atelierima kao produkt racionalnog čovjeka i lišena svojih temelja u psihičkom čovjeku, ona nije u stanju, da razbije obruč, oko njega sapet, njezini tako stvoreni prostori njemu su strani i sile ga na život, kojizatvara sve poglede i putove slobodi i kretanju. Postavši tako čovjek žrtva materijala, logike, ravnala i stereometrijskih kaveza, tone sve dublje u svojem padu na dno neemocionalnoga ineestetskog, postaje gruba fizička masa bez duše… Kad se arhitektura poslužila svim tim pojmovima o čovjeku i do kraja izbrisala njegov individualitet, nastalo je njezino dekadentno doba, a ta dekadansa unatoč evolucije na područjima arhitekture iz dana u dan je sve veći zločin spram čovjeka i duše.” Sve to prema Božinu vodi ka onome “protiv kojega se danas narodi zdravih nacionalnih težnja bore svim silama”, a to je “anacionalnost moderne arhitekture.” Glavne krivce autor vidi u funkcionalizmu i Le Corbusieru koji je “više trgovac, nego filozof, više demagog nego apostol moderne”, koji je svojim novinsko-polemičkim radom “udario sustav moderne arhitekture, koji mi danas mirne duše možemo nazvati formulom ili bolje receptom za umjetničko arhitektonsko stvaranje. Taj recept toliko je primitivan i jednostavan, da je pristupačan i najnetalentiranijem arhitektu, koji će kroz njega u kratko vrijeme postići lijepe uspjehe u arhitekturi.”
|
Nova Hrvatska, 26.5. 1943.
|
Kao što je rečeno, glavn
i nos
itelj arh
itektonske djelatnost
i u NDH je država, odnosno Glavno ravnateljstvo za javne radove s Odsjekom za zgradarstvo. “Djelokrug Glavnog ravnateljstva za javne radove, prema p
isanju “Nove Hrvatske”, “veoma je obsežan. Glavno ravnateljstvo za javne radove ne služ
i samo seb
i svrhom, nego stoj
i u služb
i sv
ih m
in
istarstava
i u služb
ipod
izanja č
itave zemlje uobće… Zadaća Glavnog ravnateljstva za javne radove u budućnost
i, u podpuno sredjenj
im pr
il
ikama u našoj držav
i, sastoj
i se ne samo u provodjenju javn
ih radova, u gradnj
i nov
ih zgra, nego
i u obnov
i porušen
ih d
ielova zemlje.” Od osob
ite je važnost
i izvješće o gradnj
i na prostoru NDH u razdoblju
između 1941. do početka 1943. god
ine, što ga donos
i t
ijekom sv
ibnja 1943. “Nova Hvatska”. “Do danas je”, stoj
i u
izvještaju,” hrvatska državna vlada utroš
ila na gradnju nov
ih, te na popravak
ipregradj
ivanje star
ih javn
ih zgrada 870 m
il
ijuna kuna.”
Izvještaj je od osob
ite važnost
i jer donos
i detaljan pop
is sv
ih gradnj
i s troškovn
ic
ima što
ih je poduzelo Glavno ravnateljstvo
iOdsjek za zgradarstvo na prostoru NDH t
ijekom 1941.
i 1942. god
ine.
|
Petrinja, početak gradnje zgrade Velike župe, 1942.
|
Kako doznajemo iz spomenutog izvješća: “Po obsegu poslova, koji su od godine 1941. do godine 1943. izvadjani, zauzimaju prvo mjesto zgrade za potrebe poljodjelstva”, što je u skladu prema tadašnjim službenim statistikama, prema kojima se “tri četvrtine žiteljstva udržava od poljoprivrede… dok se industrijom i obrtom najviše bavi u Hrvatskoj i Slavoniji 12 % žitelja… .” Prema izvješću “glavne novogradne, koje su izvršene za potrebe narodnog gospodarstva” su: staja Gospodarske škole u Križevcima, za koju je istaknuto, da je “velika novogradnja sa armiranobetonskim okvirima konstrukcijama za smještaj 200 komada grla stoke sa svim suvremenim uredjajima”, zgrada državne gospodarske pokusne i nadzorne postaje u Botincu, zgrada državne gospodarske pokusne i nadzorne postaje u Osijeku, staja državnog konjogojskog zavoda u Novigradu na Dobri i zgrada državne seljačke gospodarske škole u Začretju. U okviru istog programa izvedene su i dvije stambene zgrade Državne seljačke gospodarske škole u Gospiću, a za Državnu seljačku gospodarsku školu u Petrinjiizvedeno je pet novogradnji. U tom je periodu dovršena i zgrada Državne gospodarsko- kućanske škole u Novom Vinodolu, a za “svotu od 2 milijuna Kuna izvedena je upravna zgrada Državnog rasadnika u Pakracu.” “U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj” donosi izvješće,”pristupilo se i gradnji državnih stočarskih postaja… Do danas je izgradjeno oko 30 ovakvih postaja, od kojih je 16 novogradnja.” Kao primjer navedene su dvije oveće zgrade Stočarsko zdravstvenog zavoda u Vinkovcima i Zagrebu. Za potrebe obrta, veleobrta i trgovine u tom se razdoblju pristupilo gradnji Poljodjelsko- strojarske škole Vinkovcima, rudarske škole u Varaždinu i Trgovačke akademije u Karlovcu.
|
M. Kovačević i E. Šen, zgrada Tehničkog fakulteta u Zagrebu, 1940. |
Za potrebe narodne prosvjete t
ijekom 1941.-1942. god
inu
izgrađeno je tr
isto pučk
ih škola, za što je potrošeno prema
izvješću oko 70 m
il
ijuna kuna. Od srednjoškolsk
ih zgrada dovršene su Realna g
imnaz
ija u Gosp
iću
i nadogradnja Realne g
imnaz
ije u Ogul
inu, a započeta je gradnja Realne g
imnaz
ije u Senju. Posebno mjesto je zauz
imala gradnja v
isokoškolsk
ih zgrada. “Tako se pr
istup
ilo gradnjama”, p
iše t
ijekom sv
ibnja 1943. “Nova Hrvatska”, “l
ijepog broja zgrada od koj
ih glavna mjesta zauz
imaju novogradnja Tehn
ičkog fakulteta u Zagrebu. Uz pr
ije
izgradjenu prvu zgradu
izgradjena je
isto takva druga zgrada, za koju je danas
izvedena arm
irano- betonska skeletna konstrukc
ija za 14 m
il
ijuna Kuna.”Prema p
isanju arh
itekta Zvon
im
ira Vrkljana,
izgradnja drugog d
ijela fakulteta započela je t
ijekom srpnja 1941. god
ine prema projekt
ima arh
itekta Vel
im
ira Jamn
ikog. T
ijekom
istog razdoblja
izgrađena je
i labarator
ijska zgrada Tehn
ičkog fakulteta
i treća zgrada Poljodjelsko-šumarskog fakulteta u Maks
im
iru.
|
Z. Vrkljan, projekt zagrebačkog Veterinarskog fakulteta
|
Za Medicinski fakultet u Zagrebu izgrađena je nova zgrada za upravne i gospodarske potrebe, a za Veterinarski fakultet prema Vrkljanovom projektu “izgradjena su do krova četiri nova trakta i posebna zgrada za pokusne životinje i gospodarske potrebe”. Od bolničkih objekata u Zagrebu je dovršena upravna zgrada Zarazne bolnice, novogradnja Zavoda iškole za gluhonieme i škole za sliepe, a u Osijeku je izgrađena “središnja kuhinja” Državne bolnice. U tom razdoblju započeta je i gradnje nove bolničke zgrade Državne bolnice u Krapini, a u Varaždinu se krenulo s izgradnjom paviljona za zarazne bolesti Gradske bolnice. Za potrebe “unutarnje uprave” uređena je zgrada Ministarstva unutrašnjih poslova, a započeto je sa gradnjama zgrada Velike župe Gora u Petrinji i Velike župe Modruš u Ogulinu, dok je nekadašnja zgrada Jugoslavenske akademije “podpuno preuredjena za potrebe Ustaške nadzorne službe u Zagrebu, iznosom od 6 milijuna Kuna.”
|
Slavonski Brod, projekt poštanske zgrade |
|
Slavonski Brod, poštanska zgrada |
Od poštanskih objekata izvedena je dvokatna poštanska zgrada u Karlovcu i zgrada pošte u Slavonskom Brodu, dok je za gradnju nove pošte na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, čija jeizgradnja započeta 1940. godine prema projektima ahitekta Egona Steinmanna, odobreno daljnjih 25 milijuna kuna. U zaključku izvješća doznajemo da je: “Približnim proračunavanjem upotrebe gradiva i radne snage… upotrebljeno 20,000.000 kg cementa, 6,000.000 kg bet- željeza, 80.000 kub.m. šljunka i pieska. Računajući, da je izkazani iznos trošen kroz približno 600 dana s upotrebom na raznim gradnjama po državi 2000 radnika, potrošeno je samo na graditeljske radnje 1,2000.000 radničkih nadnica. Kako se vidi mnoge su zgrade dovršene, nekih je gradnja u toku, dok je samo kod riedkih zgrada gradjenje obustavljeno radi raznih potežkoća ili nemogućnosti dobave potrebnog tvoriva za nastavak gradnja.”
|
S. Podhorsky, projekt crkve i samostana u Plitvicama, 1941.
|
T
ijekom 1941.
i 1942. god
ine osob
ito je akt
ivan ostarjel
i arh
itekt Stjepan Podhorsky koj
i će nač
in
it
i v
iše projekata obnova
i novogradnj
i sakraln
ih objekata. Tada nastaju projekt
i za obnovu crkv
i i samostana u Pl
itv
icama, Zr
inu, Gvozdanskom
i Voć
inu, te projekt
izgradnje kapele u Marč
i. T
ijekom č
itavog će rata Podhorsky s nevjerojatnom upornošću rad
it
i na dovršetku nekol
iko svoj
ih crkv
i: franjevačkoj crkv
i u Makarskoj, te crkvama u Tom
islavgradu, Popovač
i, Đurmancu
i B
ihaću. Najtrag
ičn
iju je sudb
inu dož
ivjela njegova crkva sv. Antuna u B
ihaću, koja je na sam Uskrs 1944. god
ine, t
ijekom savezn
ičkog bombard
iranja srušena do temelja.
|
Partizani ispred crkve sv. Antuna u Bihaću, zima 1942./43. |
1. listopada 1942., kako doznajemo iz dnevnog tiska, obavljena je svečana posveta temeljnog kamena za župnu crkvu Marije Pomoćnice na zagrebačkoj Knežiji. Projekt crkve,”koja će po svojem obliku biti jedna najljepših, a po prostranstvu jedna od najvećih” izradio je arhitekt Zvonimir Požgaj. “Glavni dobrotvor u podizanju ove crkve je nadbiskup zagrebački di. Alojzije Stepinac, koji je dao svu potrebnu ciglu, a poslao je već i većih prinosa u novcu. Do sada je utrošeno ukupno preko 300.000 cigla, 32 vagona cementa i 5 vagona željeza… .” Te godine 22. travnja u 81. godini života umire arhitekt Martin Pilar. Kako će pisati arhitekt Vrkljan “njegova smrt 1942. prošla je za rat gotovo neopazice.”
|
Nova Hrvatska, 3.11. 1942.
|
|
Z. Požgaj, crkva Marije Pomoćnice, Zagreb
|
Početkom 1943. u Zagrebu je započela gradnja “novog gradskog ljetnikovca na Gornjem Prekrižju”, poznatijim i kao Vila Weiss. Vila je građena u prepoznatljivom Heimatstilu- “u starohrvatskom slogu za goste grada Zagreba i njegove dužnosnike”. Nekako u isto vrijeme”gradsko je zastupstvo za napredak i poboljšanje grada Varaždina”, prema pisanju “Nove Hrvatske”, “kao jednog od najstarijih putničkih gradova u Hrvatskoj odlučilo sagraditigradjanima, a osobto športskoj mladeži, te izletnicima jedno liepo i suvremeno kupalište na otvorenom prostoru”. Tim povodom izrađena su dva prijedloga gradskog kupališta gradskoginženjera Josipa Peraka i slikara Julija Merlića. Konačno tijekom lipnja 1943. dovršena je idugogodišnja izgradnja crkve sv. Antuna na sv. Duhu u Zagrebu prema projektima arhitekta Jurja Denzlera, dok je unutrašnje uređenje izvršeno prema projektima arhitekta Vladimira Potočnjaka.
|
J. Denzler, crkva sv. Antuna, Zagreb oko 1943.
|
Nekako u
isto vr
ijeme “Bjelovar je dob
io krasan glasben
i pav
iljon… koj
i je sagradjen od b
ielog bračkog mramora u obl
iku grčkog hrama-
i koj
i sada kras
i gradsk
i per
ivoj-Poglavn
ikov trg. Povodom otvorenja pav
iljona 7. l
istopada održana je narodna svečanost u gradskom per
ivoju… Svečanost je počela cvjetn
im korzom, koj
i je zad
iv
io
i staro
i mlado, te svrš
ila najuspjel
ijom večernjom pr
iredbom u samom pav
iljonu. Sudjelovala su djeca gradskog zabav
išta
i obdan
išta, Ustaška mladež s taborn
icom, njemačka
i oružn
ička glasba, te krugovaln
i pjevač Rob
ić.”
|
Gjuro Szabo na jednoj od posljednjih fotografija pred zagrebačkom Katedralom
|
2. sv
ibnja 1943. um
ire konzervator Gjuro Szabo, jedna od najkar
izmat
ičn
ij
ih l
ičnost
i domaće kulturne scene s početka 20. stoljeća. Nedugo za Szabom um
ire
i Petar Knoll jedan od prv
ih hrvatsk
ih teoret
ičara
i ese
ista moderne arh
itekture
i urban
izma.
Iste god
ine arh
itekt Edo Šen p
iše uvod u Freudenre
ichova Prosvjetna ognj
išta nakon čega je dob
io nalog da zatraž
im
irov
inu
i da se makne s Tehn
ičkog fakulteta. Ubrzo je
ista sudb
ina zades
ila
i arh
itekta Alfreda Alb
in
ija. No jednu od najtrag
ičn
ij
ih stran
ica hrvatske arh
itekture t
ijekom NDH
isp
isat
iće arh
itekt M
ilovan Kovačev
ić koj
i će 23. pros
inca 1943. u skup
in
i s Bogdanom Ogr
izov
ićem, za odmazdu, povodom part
izanskog napada na vojno sklad
ište kod Sesveta, b
it
i odveden
iz zloglasnog ustaškog zatvora na Savskoj cest
i na vješanje. Spletom okolnost
i Kovačev
ić je
izvukao ž
ivu glavu
i pr
idruž
io se part
izan
ima. Nakon rata, arh
itekt Kovačev
ić nam je ostav
io potresno sjećanje na te dane:
“Čitav sam dan proležao na krevetu i buljio samo u vrata: sad će se na njima pojaviti S. iliB. sa stražarima i krvnicima izvidnicima pa s dugačke liste pročitati imena: Kovačević, Ogrizović… Idemo… Primiče se već i pet sati popodne, nema ih. Vani magla, a kroz nju žalostivo sipi hladna zimska kiša. Očajno gnjilo vrijeme. A njih nema… I zaista, u pet satiotvoriše se vrata. Ali se na njima ne pojavi ni S., ni B., nego samo ključar. Što će nam on? No u lijevoj mu ruci nekakav papir. Digne ga pod nos i stane čitati imena:
-Kovačević, Mihočević, Sokolić!
Mi smo se ukočili i sledili. A svi drugi pretvoriše se valjda u same uši i oči.
Bez daha.
-Stanković, Ogrizović, Reicherzer!…
Daljih imena nisam slušao, ni čuo. A ne bih bio valjda mogao ni riječ progovoriti. Iz te tuposti trgnuo me nekakav žagor na hodniku i oštri ključarev glas:
Idemo!
Ovaj put sam ipak znao kamo nas vode… .”
|
Naslovnica knjige “Naša Domovina”, 1943. |
Tijekom 1943. u izdanju Glavnog ustaškog stana objavljen je u dva sveska zbornik “Naša Domovina, Hrvatska kultura-politička poviest hrvata”. Uz opći pregled arhitekture iurbanizma i “pregled važnijih arhitekata i njihova rada u hrvatskoj u XX. stoljeću”. Zbornik donosi teoretski tekst “Arhitektura u XX. stoljeću u Hrvatskoj” Tihomila Stahuljaka, te studije o tehnici, arhitekturi i urbanizmu arhitekta Krunoslava Jurišića.
|
Nova Hrvatska, 30.5. 1943.
|
Tijekom 1943. u prvi plan dolaze urbanističke teme. U kolovozu te godine izrađen je “nacrt za sreditbu Požege.” “Ovih dana”, piše tadašnji tisak, “održan je u Gradskoj viećnici sastanak predstavnika Gradskog poglavarstva i gradjanstva, na kojem se raspravljalo o pitanju sreditbe grada Požege. Naime, ing. Arh. Vladimir Ugrenović bavio se tim pitanjem, te je o tom napisao zanimljiv elaborat… Iz same osnove razabire se, da je predlagač nastojao svojim nacrtima sačuvati vanjsko obilježje našega grada, ali podjedno i riešiti pitanja radničkih naselja, veleobrtnih prostora i prometnih puteva… .”
|
Nova Hrvatska, 5.5. 1943.
|
5. svibnja 1943. “Nova Hrvatska” piše o “radovima na uredjenju zagrebačkog Kvaternikova trga, koji dobiva nov oblik i vrlo liep izgled”, a tijekom ljeta u Zagrebu se također aktualiziralo i pitanje uređenja obala rijeke Save, prije svega gradnja novog nasipa na desnoj obali. Gradnja nasipa omogućila bi prema pisanju tiska proširenje Zagreba na jug preko Save, na područje “Tauferice” i “Afrike”, a za što je “na tom mjestu privedeno svrsioko 25 jutara zemljišta.” Prema pisanju “Nove Hrvatske”: ” …gradsko poglavarstvo na čelu sa svojim vriednim sinom g. Wernerom, našlo se je ponukanim još dok rat traje pristupitiriešavanju svog gorućeg pitanja našega Zagreba, njegovim sreditbenim radovima, kao prvogi glavnog preduvjeta njegovog pravilnog razvitka… U to ime gradonačelnig g. Ivan Werner stupio je u vezu sa Vodstvom Državne radne službe, gdje je kod Državnog vodje rada g. Dušana Palčića naišao na puno i svestrano razumijevanje. U projektu su sliedeći komunalniradovi: 1) zatvaranje rukava Savice dovršenjem nasipa; 2) izgradnja zimske luke iztočno od Kruga; 3) izvedba popriečnog puta Kruge-Borongaj…; 4) izgradnja športske luke na Savi kod Trnja…; 5) presvodjenje potoka Kunišćaka; 6) izvedba spojnih cesta na sjeveroiztočnom dielu grada.”
|
F. Tišina, projekt dječjeg igrališta, Zagreb, 1943.
|
Tijekom listopada ing. Milan Panjković predstavio je “Osnovu o proširenju zagrebačke Ilice od Jelačićevog trga do Frankopanske ulice i uredjenje prostora od Ilice do Griča.” Autor osnove predlaže “mogućnost proširenja sjeverne strane Ilice od Jelačićeva trga do Frankopanske ulice na širinu od 35 metara, s izgradnjom dva reda blokova kuća, sizgradnjom srednje ceste u širini 30 metara usporedno s Ilicom i s produženjem svih današnjih južnih okomitih cesta na Ilicu sve do izpod Strossmayerovog šetališta, na koje bivodile dvije serpetinske ceste”. Ing. Panjković tom osnovom također predlaže i “izgradnju Griča i sve do Ministarstva oružanih snaga podignućem kuća na 3 kata, sve sa 400 soba za potrebe raznih ministarstava… .” U isto vrijeme arhitekt Franjo Zvonimir Tišina radi jedan od najlucidnijih projekata hrvatske moderne uopće- projekt Dječjeg grada u Maksimiru s duhovitim paviljonima i globusom usred prostora za igru.
|
Novo Doba, 4.11. 1943. |
građani Splita i pripadnici NOV istjeruju Talijane iz grada i drže ga u svojoj vlasti sve do 26. rujna. Tijekom tih događaja spaljena je zgrada Svetog Roka, “neugledna i neukusna gradjevina, negda lazaret, a poslije svakome neprijatna tamnica, u najnovije vrieme pravo srednjevjekovno mučilište”, u kome će tijekom talijanske okupacije život okončati mnogobrojni Splićani. Nakon talijanske okupacije javila se potreba rušenja tog objekta, a time i urbanističkog uređenja čitavog gradskog poteza. Prema pisanju “Novog Doba”, pitanje Svetog Roka, “pojavilo se već onda kada se osjetio nagli razvitak splitske luke… S druge strane velike mogućnosti i blagodati, koje bi dalo uklonjenje te mrzke gradjevine bile su više nego zadovoljavajuće. Otvorenje Hrvojeve ulice i to baš na najprometnijem dielu luke… I tek zapaljenjem tamnice Svetoga Roka po crvenima, stvorena je mogućnost, da se o tom pitanju dadu najstvarnija mišljenja… .”
|
Novo Doba, 26.2. 1944. |
Mnogo detaljnije o tom urbanističkom zahvatu piše “Novo Doba” donoseći tijekom prosinca 1943. razgovor s “tehničkim izvjestiteljem” ing. Petrom Jozevićem. “Kao prvu etapu “iznosiJozević,” počelo se odmah rušenjem bivših državnih tamnica, a zatim rušenjem zgrada oko tamnice… Sav taj obuhvaćeni razpored izvršen je bez dugih razpravljanja i sav taj po grad tako važni problem odmah je prihvatio glavar Gradjanske uprave g. Dr. Nardelli… Produženjem današnje ulice od takozvane Hrvojeve kule do mora u širini od 16 metara moćiće se lahko bez ikakvih opasnosti za saobraćaj putnika i kola odvijati promet sa Strosmajerove obale, prema biskupskoj palači i prema Tvrdkovoj ulici, na Dioklecijanovu obalu… Pošto je time riešen saobraćajni promet uz i niz obalu, treba pristupiti i uredjenju ugla u ulici Dubrovačkoj uz gradski perivoj… Kako sam prije rekao, kani se odstraniti sve gradjevine na tom prostoru tj. od režije duhana do lučke kapetanije, i time se predvidja uredjenje jednog liepog parka… S obiju strana ovog parka predvidjene su gradnje dviju monumentalnih gradjevina, i to s iztočne strane obćinska palača… Prema obćinskoj zgradi sa zapadne strane parka zamišljena je gradnja palače Velike župe… Pred obe palače predvidjeno je postavljanje dvaju spomenika. Pred obćinom za zaslužnog gradjanina Dr. Trumbića, a pred vel. Župom Tomislavov spomenik… Namišljenjim rješenjem povezan je iproblem starog pazara, stvaranjem modernog tržišta… .” Prema projektu položaj pazara bio bi na prostoru samostana Sv. Dominika, za koji je predviđeno djelomično rušenje, dok bi se ribarnica “s odgovarajućim skladištima za ohladjivanje imala urediti izpod sadašnje Hrvojeve ulice… .”
|
Marija Bistrica iz zraka, oko 1943.
|
Najgrandiozniji zahvat tijekom NDH je uređenje svetišta Majke Božje u Mariji Bistrici. Već 1940. nadbiskup Alojzije Stepininac predložio je da se od Marije Bistrice “napravi hrvatsko narodno svetište.” Tim povodom je izgrađen i posvećen na obližnjem brijegu Kalvarija privremeni križni put. Kako piše tadašnji tisak “metropolita dr. Alojzije Stepinac želi ispreman je na svaku žrtvu, da od Marije Bistrice učini hrvatski Lurd.” No, tek 1943. Stepinac šalje župnicima okružno pismo u kome je priopčio da u Mariji Bistrici namjerava izgraditinovu i mnogo veću crkvu. Radovi će bez prestanka trajati od 1943. do svibnja 1945., odnosno do sloma NDH. Radovi oko uređenja svetišta povjereni su tadašnjem pričuvnom satniku tehničkih četa i najangažiranijem državnom arhitektu Aleksandru Freudenreichu.
|
A. Freudenreich u Mariji Bistrici, 1943.
|
O tome svjedoči nekoliko dokumenata. Prvi je Freudenreichovo pismo od 12. travnja 1943. u kome se obraća nadbiskupu Stepincu. “Preuzvišeni gospodine nadbiskupe!”, piše Freudenreich, veoma sam počašćen povjerenjem koje, ste mi izkazali prilikom očevida u Mariji Bistrici…, a osobito vašim listom kojim mi predajete nalog za radove oko uredjenja svetišta Marije Bistrice. Slobodan sam izviestiti, da sam u smislu Vaših ustmenih naloga imojih predhodnih priedloga sabrao i proučio podatke i podloge, kao i organizirao predradnje, koje su potrebne za daljnji rad. Doskora ću predložiti Vama, kao i Ministarstvu oružanih snaga, Vrhovnom nadzorničtvu na odobrenje potanki izvještaj sa stvarnim priedlozima, kojiće obuhvatiti organizaciju svega arhitektonskog, umjetničkog i tehničkog rada za privremeno kao i za konačno uredjenje svetišta Marije Bistrice.” Drugi dokument je naredba Vrhovnog nadzorničtva od 22. ožujka. Njome “sa zapoviedi MINORS upravni stožer Popuna Br. 10561 od 11. ožujka 1943., dodieljen je za posebnu službu kod vrhovnog nadzorničtva pričuvnisatnik tehničkih četa arhitekt Freudenreich Aleksandar, sada na službi u gradjevnom uredu Minors-a uz svoju redovnu dužnost kod gradjevnog ureda. Istoga odredjujem za vršenje tehničkih radova kod obnove Svetišta Hrvata u Mariji Bistrici… Vrhovni nadzornik oružanih snaga: General pješačtva vitez Stanzer.” Nedugo zatim, Freudenreich će biti unapređen u čin nadsatnika, a posebnim naređenjem “po zpoviedi gospodina ministra” dozvoljeno mu je, da “svoje službeno vrieme provodi u svome atelieru… .” Za suradnike u atelieru Freudenreich će angažirati arhitekte Dragu Galića i Vladimira Portočnjaka. Ubrzo će se Marija Bistrica pretvoriti u pravi umjetnički egzil za mnoge mlade hrvatske umjetnike, koji će biti“kao vojnički obveznici susretljivošću i razumievanjem ministra oružanih snaga oslobođenivojničke dužnosti dok traju radovi oko ukrašavanja svetišta Marije Bistrice… .” Riječ je o slikarima Krsti Hegedušiću, Željku Hegedušiću, Branki Hegedušić-Frangeš, Ivanu Generaliću,Ivanu Režeku, Josipu Šermetu, Josipu Crnoboriju, Gabrijelu Stupici, Marku Rašici, AntiKaštelančiću i Draganu Berakoviću, koji pod protektoratom nadbiskupa Stepinca dobivaju zadatak da oslikaju baziliku i kapelu sv. Petra.
|
K. Hegedušić, I. Generalić, Z. Hegedušić, studije za zidne slike u Mariji Bistrici, 1943. |
Iako se tijekom 1943. pomoću jake državne propagande na društvenom i kulturnom planu nastojao stvoriti privid konsolidacije NDH, događaji na terenu upućivali su na upravo suprotnu situaciju. Riječ je o vidnom jačanju Narodno oslobodilačke vojske (NOV), što će se tijekom 1943. godine, a osobito nakon četvrte i pete “neprijateljske ofenzive” manifestirativelikim teritorijem tadašnje hrvatske koji će doći pod njezin nadzor.
U razdoblju između veljače i travnja 1943. NOV će kontrolirati gotovo čitavu Liku, osim grada Gospića, Banovinu, Kordun, Gorski kotar i sjevernu Dalmaciju, a nakon kapitulacijeItalije, kao što je rečeno, jedno vrijeme i grad Split. Sukladno tome valjalo je na oslobođenom teritoriju organizirati život. S tim u skladu na temelju odluka Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću krajem 1942., u ličkom selu Ponor 1. ožujka 1943. osnovan je Inicijativniodbor Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja hrvatske (ZAVNOH) između ostalog i sa zadatkom rješavanja niza teških životnih problema na oslobođenom teritoriju. Tako će primjerice tijekom svibnja Inicijativni odbor odaslati Narodnooslobodilačkim odborima (NOO) “Uputu o pripremnim radovima za žetvu.” Međi inim, u “uputi” se napominje, da “gdje god ne postoje u dovoljnoj mjeri izgrađene sušare i čardaci, treba ih podizati i prirediti njihovu izgradnju.” Konačno, 13. i 14. lipnja u Otočcu i na Plitvičkim Jezerima održano je prvo zasjedanje ZAVNOH-a kojim ono postaje najviše rukovodno tijelo narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatske, odnosno antifašistička inačica Hrvatskog sabora. Kao najviše rukovodno tijelo ZAVNOH će tijekom svog djelovanja u organizaciji civilnog života donijeti niz okružnica, odluka, proglasa i uputa. 13. srpnja ZAVNOH donosi okružnicu o organizaciji i radu tehničko- građevinske službe za potrebe planske izgradnje, na čelu kojih su tehnički referenti, koji “osim stručne spreme, t.j. da su graditelji, građevni majstori islično moraju imati i organizatorske sposobnosti. Ovi će tehnički referenti rukovoditi svim tehničko- građevinskim radovima na svom području… .”
Već isti mjesec predsjedništvo ZAVNOH-a od svih NOO traži podatke o stanju i broju popaljenih sela “da bi smo mogli izraditi plan o izgradnji kuća, odnosno koliba u koje će se skloniti stanovništvo koje je ostalo bez krova… .” U skladu s tim zahtjevom tijekom kolovoza objavljeni su “Osnovni zadaci građevinsko- tehničkih odbora”. “Hiljade popaljenih kuća”,iznosi se u zadacima, “nameću nam najhitniju potrebu izgradnje nastambi. Mi ćemo to postići na dva načina: 1. iskorištavanjem preostalih zidina, na koje će se nadograđivati novizidovi… 2. Izgradnjom novih nastambi.” Uz zadatke građevinsko-tehničkih odbora objavljene su i “Građevne upute” kojima se nalaže, primjerice, da se nastambe moraju graditi što jednostavnije uz što veću štednju materijala, da se kod njihove uzgradnje mora paziti da budu sagrađene u stanovitom redu, pravilno orijentirane i sl. Osobito je zanimljiv poziv ZAVNOH-a tijekom prosinca 1943. svim gospodarskim i tehničkim stručnjacima, svim majstorima, praktičnim radnicima, “koji se nalaze još uvijek u službi okupatora i ustaša” da se priključe NOP-u: “Treba se žrtvovati, prekinuti s pasivnim stavom i prići borbi-sutra će možda biti kasno. Inženjeri i tehnički stručni radnici u službi Pavelića grade bunkere protinaše junačke Narodno-oslobodilačke Vojske… Nastave li oni s tim poslom dalje, smatrat ćemo ih neprijaeljima vlastitog naroda… .” Nekako u isto vrijeme u oslobođenom Hvaru održana je konferencija kulturnih radnika Dalmacije. Među prisutnima su i arhitekti: Neven Šegvić, Milivoj Vukasović, Boris Katunarić Milivoj Petrik i Josip Kodel.
|
Franjevačka crkva i samostan u Zagrebu nakon bombardiranja, 1944. |
T
ijekom 1944. san o “uskrslom pomlađenom
i nezav
isnom kraljevstvu Tom
islava”, sve se v
iše pretvarao u noćnu moru. Sve učestal
ija su savezn
ička bombard
iranja sv
ih hrvatsk
ih gradova, na met
i č
ij
ih av
iona su c
iv
iln
i c
iljev
i. 22. veljače bombard
iran je sam centar grada Zagreba. Osob
ito teška oštećena pretrpjet
i će franjevačka crkva
i samostan na Kaptolu.”Danas je
i Zagreb osjet
io, b
ies, sl
iepu mržnju
i barbarstvo on
ih”, p
iše “Nova Hrvatska”, “koj
i već mjesec
ima sustavno vrše svoje teror
ist
ičke napadaje na pojed
ine europske gradove, obarajuć
i se na nezašt
ićeno gradjansko pučanstvo
i un
ištavajuć
i posvuda bezbrojno brojne kulturne spomen
ike
i vrednote… Č
injen
ica je, da su od ovog teror
ist
ičkog napadaja na Zagreb stradale pojed
ine stambene kuće, jedna crkva, dva samostana, dv
ie škole
i jedna radn
ička družtvovna ustanova u kojoj su se u času napadaja nalaz
il
i radn
ic
i ičlanov
i radn
ičk
ih ob
itelj
i… .”
|
Naša zaštita, “Pregled napadaja iz zraka” od 10.-25.8. 1944. |
Osobito teško je stradao Zadar koji je sustavno bombardiran od 2. studenog 1943. do ulaska partizana u grad 31. listopada 1944. Časopis “Naša zaštita” u nekoliko brojeva daje upute iopis “kako se izvodi i uredjuje obiteljski zaklon za 6 osoba”, a časopis “Hrvatska krla” piše o užurbanim radovima na dovršenju “tunel- skloništa podno Griča”. Dakako, uz gradove velika razaranja pretrpjela su i sela zbog čega je tijekom ožujka osnovano Ministarstvo skrbi za postradale krajeve, koje će 4. svibnja od 24. svibnja 1944. raspisati natječaj “za izraduidejnih nacrta za seljačka gospodarstva i naselja.”
Pogled na Zadar nakon bombardiranja
No i usprkos stvarnom stanju državni je tisak nastojao stvoriti privid stabilnosti. Glavne arhitektonske teme kojima će se baviti tisak su nastavak rasprave “o sreditbi Splita”, koja će prerasti u otvorenu polemiku, radovi na uređenju Zagreba, natječaj “za gradnju visokoškolskog naselja Hrvatskog družtva Napredak u Tuškancu” i “umjetničko uredjenje svetišta Marije Bistrice.”
|
Porušeno naselje u ratnim događanjima |
Kao što je rečeno, t
ijekom ožujka osnovano je M
in
istarstvo skrb
i za postradale krajeve.”Buduć
i da su pr
il
ike b
ile sve teže
i da je b
io sve već
i broj
izbjegl
ica koj
ima je trebalo prž
it
ipomoć”, p
iše “Hrvatsk
i narod”, “Poglavn
ik je m
isleć
i u prvom redu na one, koj
i su najv
iše žrtvoval
i i izgub
il
i, posebnom zakonskom odredbom osnovao M
in
istarstvo skrb
i za postradale krajeve. Zadatak ove važne državne ustanove jest dvojak: u prvom redu pruža pomoć sv
im
izbjegl
icama
i on
ima, koj
im su postradal
i kroz posljednje tr
i god
ine… U drugom redu vod
ibr
igu o obnov
i hrvatske zemlje, o obnov
i naš
ih postradal
ih krajeva, naš
ih sela
i naš
ih ognj
išta. U poratn
im vremen
ima ovo će m
in
istarstvo rukovod
it
i obnovom hrvatske zemlje… Unatoč ovog svestranog družtvenog djelovanja M
in
istarstvu skrb
i je povjerena br
iga, da već sada
izrad
i nacrt za obnovu naše zemlje, za obnovu un
išten
ih naselja
i domova, kojoj će se pr
istup
it
i u poratn
im vremen
ima.”
|
Hrvatski narod, 28.10. 1944. |
U tu svrhu ministar dr. Mehmed Alajbegović oformio je odbor sastavljen od građevnih, tehničkih i etnografskih stručnjaka, koji su izradili plan obnove. Odbor je pri izradi idejne osnove za obnovu postradalih krajeva podjelio prostor NDH na tri zone: panonsku, dinarskui jadransku. Na temelju donešenih smjernica Ministarstvo je 24. svibnja raspisalo “natječaj za izradu idejnih nacrta za seljačka gospodarstva i naselja”. Među sudionicima su Selimir iZoja Dumengjić. Idejni nacrt dinarskog tipa Selimira Dumengjića je drugonagrađen, dok jeidejni nacrt Zoje Dumengjić za panonski tip trećenagrađen.
|
Z. Dumengjić, natječajni projekt za izgradnju razorenih naselja, 1944. |
Od ostalih sudionika spominje se idejno rješenje za jadranski tip ing. Marinka Bučića koje je također trećenagađeno, te otkupljeni rad Franje Zvonimira Tišine. Povodom natječaja tijekom listopada održana je izložba idejnih nacrta, a mjesec dana kasnije “Hrvatski narod” će objaviti i razgovor s Zojom i Selimirom Dumengjićem. Uz razgovor o njihovom radu na natječaju, posebno je naglašeno i da Zoja Dumengjić “djeluje u Pliva državnom zavodu za proizvodnju lijekova”, te da se “po njenom nacrtu gradi danas taj zavod u Kalinovcu.”
|
Naša zaštita, 1.9. 1944.
|
Istovremeno s natječajem hrvatski tisak prenosi njemačka iskustva s ratnom obnovom. Tako će primjerice list “Gospodarstvo” u nekoliko navrata pisati o problematici obnove razorenih njemačkih gradova. “Führerovom je odredbom od 11. listopada 1943.”, prenosiGospodarstvo, “o predradnjama za izgradnju oštećenih gradova odredjeno, da se već za vrieme rata izrade osnove za ponovnu izgradnju zračnim ratom oštećenih gradova, kod čega je državni minista Speer u svojstvu glavnog gradjevnog nadzornika za glavni grad države,imenovan nadzornikom za obće osnove o izgradnji gradova… .”
|
P. Jozević, idejni projekt uređenja splitskog Pazara, 1943.
|
Gotovo nestvarna u ratno je vrijeme novinska polemika koja se razvila krajem 1943. i prvih mjeseci 1944. “o pitanju uređenja starog pazara” u Splitu. Glavni vinovnici polemike su autor projekta preuređenja kompleksa starog pazara ing. Petar Jozević i stanoviti ing arh. Ka. On će u tiskovini “Novo Doba” dovesti u sumnju Jozićevu stručnost spočitavajući mu”pomanjkanje obrazovanja” istaknuvši da “raniji projekti daleko prelaze umjetnički niveau tog rješenja”, predlažući da se čitavo rješavanje problema ostavi za sutrašnjicu. Ubrzo na adresu lista pristiže “dopis gradjanstva u obranu ing. Jozevića”, “koji nije žalio truda, da u ovo nervozno doba, dok se neki arhitekti skrivaju po špiljama, na brzu ruku improvizira projekat za čišćenje grada, zamahuje mašklinom i čisti.” O istom će se problemu tijekom ožujka očitovati i arhitekt Slavko Delfin koji će se u potpunosti složiti “s gledištem gosp. ing. arh. k-a”, ali ne smatra “sretnim priedlog, da se rješavanje ostavi za sutrašnjicu… .”
|
Marija Bistrica oko 1943. godine
|
I dok se ter
itor
ij NDH pred naletom part
izana
iz dana u dan pretvarao u trag
ičnu
inač
icu Rel
iqu
ia Rel
iqu
iarum, hrvatsk
i se t
isak najv
iše bav
io
izvješć
ima o “umjetn
ičkom uredjenju svet
išta Mar
ije B
istr
ice.” “Nastupom proljetn
ih dana”, p
iše 8. sv
ibnja “Hrvatsk
i Narod”,”nastavljen
i su radov
i na umjetn
ičkom uređenju svet
išta Mar
ije B
istr
ice. Već su postavljene četr
i postaje Kr
ižnog puta. Druge su gotove
i uskoro će se doprem
it
i iz Cerrare u
Ital
ij
i. Oko postaje Kr
ižnog puta zasad
io je vrtlarsk
i arh
itekt S. Klar
ić per
ivoj.
I baz
ik
ika se uređuje. Akademsk
i arh
itekt A. Freudenre
ich, koj
i vod
i sav posao oko obnavljanja Svet
išta,
izrad
io je
i osnovu za arh
itektonsko oplemenjenje baz
il
ike. Glavna lađa crkve već je dovršena… Baz
il
ika b
i se
imala ures
it
i nov
im fresco sl
ikama. Nacrte
i stud
ije
izrad
il
i su hrvatsk
i umjetn
ic
iKrsto
i Željko Hegeduš
ić, General
ić
i Režek, pa će uskoro počet
i samo sl
ikanje. Akademsk
ik
ipar prof. Hegeduš
ić
i arh. Freudenre
ich
izrad
il
i su
i nacrt za nov
i glavn
i oltar, koj
i daruje Poglavn
ik…. Oko svet
išta
izgradjuju se spomen
ic
i. Prof. Kerd
ić već je
izrad
io model za spomen-ploču pronalaska čudotvornog k
ipa, a uz suradnju hrvatsk
ih umjetn
ika model u naravnoj vel
ič
in
i za spomen rel
ief hrvatskog domobranstva…
I okol
ica svet
išta se uredjuje. Već je
izgradjena cesta, koja vod
i prema Kr
ižnom putu
i put, koj
i vod
i kroz šumu na vrh Kalvar
ije. Svršene su sve predradnje za sred
itbenu osnovu kako samog mjesta Mar
ije B
istr
ice, tako
i svet
išta… Uskoro će se razp
isat
i natječaj za sred
itbenu osnovu koja predv
iđa rješenje problema nove vel
ike crkve,
izgradnju samostana,
izgradnju kapel
ice,
izgradnju oltara za crkvene obrede pod vedr
im nebom,
izgradnju ljetne pozorn
ice,
izgradnju prenoć
išta
i ostal
ih objekata, koje traž
i hrvatsk
i Lurd.”
|
A. Freudenreich, D. Galić, V. Potočnjak, projekt uređenja Marije Bistrice, 1944./45. |
Tijekom istog mjeseca “Nova Hrvatska” donosi povodom obnove svetišta razgovor s arhitektom Freudenreichom. Iz razgovora doznajemo da je s njim “kod izradbe nacrta suradjuje i arh. M. Delenardo.” Osobito je istaknut problem glavnog oltara, koji Freudenreich rješava “u zajednici sa prof. Kerdićem.” “Problem smo riešili“, iznosi Freudenrenreich,”arhitektonski i kiparski tako, da će svi pogledi iz svakog diela crkve biti usmjereni u starodrevni kip Majke Božje Bistričke. Ima još mnogo problema… ali Marija Bistrica je iurbanistički problem, treba riešiti pitanja ulica, konačišta, vdovoda, zahoda it.d. Na sreditbenoj osnovi sa mnom suradjuju arh. Galić i arh. Potočnjak… Ministar oružanih snaga g. A. Vokić je najsusretljivije stavio ljude i podvoz na raspolaganje i radovi lijepo napreduju.”
|
A. Freudenreich, D. Galić, V. Potočnjak, projekt uređenja Marije Bistrice, 1944./45. |
Za razl
iku od Mar
ije B
istr
ice mnog
i će sakraln
i objekt
i u NDH b
it
i trajno un
išten
i. Rano u zoru 8. sv
ibnja 1944. N
ijemc
i i ustaše opljačkal
i su a potom
i zapal
il
i crkvu Pohođenja Majke Božje u Voć
inu, jedan od najznačajn
ij
ih hrvatsk
ih kasnogot
ičk
ih spomen
ika. Sl
ičnu sudb
inu dož
ivjela je
i got
ička crkva u M
ihovljanu. “Baš u največoj bl
iz
in
i crkve”, p
isat
i će u jednom
izvještaju Freudenre
ich, “razv
ile su se borbe, koje su se pren
ijele
i u crkvu. Mahn
ita pucnjava, m
ine, granate, palež
i konačno av
ionske bombe pretvor
ile su mjesto duševnog m
ira u razval
ine
i pustoš.”
In
ic
ijat
iva za
izgradnju nove crkve b
it će pokrenuta uskoro.
Izrada projekta povjerena je, kome drugom no Freudenre
ichu.
Ist
i mjesec, Nadb
iskupsk
iduhovn
i stol Freudenre
ichove projekte dao je na uv
id d
iecezanskom odboru za crkvenu umjetnost.
|
Srušena crkva u Mihovljanu, 1944.
|
Radovi na rasčišćavanju ruševina pokrenuti su tijekom srpnja. Povodom toga Freudenreich će u suradnji s lokalnim župnikom Josipom Prežigalom nastojati za potrebe radova od vojne službe osloboditi tridesetak mještana, a u što će se uključiti i sam nadbiskup Stepinac. On će osobno, za svakoga ponaosob mještana (njih 44) moliti za “oprost od vojne službe” u tzv. “O- kartama”. Tim povodom će Stepinac tijekom srpnja uputiti ministru oružanih snaga AntiLorkoviću i službeni dopis “da se žiteljima, koji požrtvovno i nesebično izvršavaju gore navedene gradjevne radnje, odgodi vojna dužnost.”
|
“O-karta” kojom nadbiskup Stepinac moli za mještane Mihovljana otpust od vojne službe |
Iako će nadležno ministarstvo formalno odobriti Stepinčevu zamolbu, borba za oslobođenje mještana od vojne službe nastavit će se i tijekom narednih mjeseci, kada poprima dramatičan karakter, budući da više nije bila riječ samo o radovima već i o svjesnom spašavanju brojnih ljudskih života u krajnje nesigurnim vremenima. Dramatična prepiskaizmežu Prežigala, Freudenreicha, Stepinca i nadležnog ministarstva za spas mještana trajatiće sve do kraja mjeseca ožujka 1945.
Dokument o oslobađanju od vojne službe mještana Mihovljana, 11.1. 1945.
Tijekom 1944. gradsko poglavarstvo Zagreba od vremena do vremena pristupa tek manjim radovima na uređenju grada. Gradi se nova tramvajska pruga Vodnikovom i Mihanovićevom ulicom, a po njenom dovršenju planira se izgradnja “druge nove pruge od Jelačićevog trga prema Vlaškoj ulici, pokraj Gradske štedionice.” S druge strane, planira se, “u najskorije vrieme poslije rata, uvest promet, koji će se upravljati pomoću znakova u boji i to posebnom napravom što se stavlja na vidljivim mjestima za sve osobe koje se približavaju raskrižju ulica.”
|
Nova Hrvatska, 4.10. 1944.
|
T
ijekom proljeća 1944. Hrvatsko kulturno društvo Napredak rasp
isalo je natječaj za zgradu sveuč
il
išnog konv
ikta na Tuškancu. Prva nagrada dodjeljena je radu Mar
ijana Haberlea
iBrune M
il
ića. Među ostal
im nagrađen
im autor
ima su Antun Ulr
ich, Mar
ijan Bož
in, V
id Vrban
ić, Franjo Zvon
im
ir T
išn
ia
i Zoja
i Sel
im
ir Dumengj
ić.
Izložba nagrađen
ih radova otvorena je 1. l
istopada u salonu Ulr
ich. “Ne samo po vanjšt
in
i“, p
iše “Nova Hrvatska” o nagrađenom Haberleovom radu, nego
i po unutrašnjem uređenju b
it će to jedna od najsuvremen
ij
ih gradjev
ina, vezana sa
igral
išt
ima, g
imnast
ičkom dvoranom
i pl
ival
ištem, blagavaon
icom, dvoranom za pr
iredbe… .” Upravo će taj natječaj kval
itetom pr
ist
igl
ih radova potvrd
it
i kont
inu
itet hrvatske moderne t
ijekom č
itavog endehaz
ijskog razdoblja.
|
Z. Tišina, natječajni projekt za zgradu sveučilišnog konvikta, Zagreb, 1944. |
Možda najfascinantniji opus iz tog vremena je onaj Franje Zvonimira Tišine koji će najtvrdokornije braniti načela moderniteta počevši od projekta za zagrebačku neuropsihijatrijsku kliniku (1941.) i medicinski grad na Šalati u suradnji s Vladimirom Turinom (1942.), preko projekta hotela i plivališta u Preradovićevoj ulici, vile Vinicky na Pantovčaku i obiteljske kuće Janeković u Dubravi (sve 1942.), do krajnje lucidnog projekta Dječjeg grada u Maksimiru (1943.). Konačno, da bauk internacionalizma i duh Le Corbusierai dalje kruži hrvatskom modernom dokazati će Tišinin projekt za sveučilišni konvikt na Tuškancu. S druge strane važnost ovog natječaja je i u nastupu novih snaga, prije svega tada mladog arhitekta Brune Milića, jednog od posljednjih autentičnih nastavljača kontinuiteta domaće moderne.
|
Topusko, 1944.
|
2. l
ipnja t
ijekom jednog tajnog sastanka uhapšen je arh
itekt Zvon
im
ir Kavur
ić. 5. l
istopada odveden je
iz ustaškog zatvora u Savskoj ul
ic
i i obješen u Zapreš
iću. Javnost ga pamt
i kao jednog od koautora Meštrov
ićeva Umjetn
ičkog pav
iljona. No, “noćnoj mor
i uskrslog Tom
islavova kraljevstva” bl
iž
io se kraj. T
ijekom sv
ibnja održano je u Topuskom Treće zasjedanje ZAVNOH-a, na kome se utvrđuju u pr
ivremenom ustavu buduće Republ
ike Hrvatske temeljna demokratska načela slobode m
išljenja
i vjere, prava stranačkog okupljanja, prava na pr
ivatno vlasn
ištvo
i poduzetn
ištvo te nac
ionalna ravnopravnost. Nažalost, te će odluke jugoslavensk
i boljšev
ičk
i stožer, kako p
iše
Ivan Supek u knj
iz
i “Na prekretn
ic
i milen
ija”, osud
it
i kao “pad u buržoask
i l
iberal
izam.”
|
Topusko, 1944.
|
Vrhunac djelovanja ZAVNOH-a je Kongres intelektualaca održan od 25. do 27. lipnja 1944. u Topuskom. (Predpostavimo da uopće tada nije bilo tog Kongresa intelektualaca, mirne duše bi se moglo reći DA NEBI BILO NI UROTE ZAVNOH-a U BORBI PROTIV VEĆ POSTOJEĆE HRVATSKE DRŽAVE. To su činjenice koje možemo požaliti ali ne i prešutijeti Mo. Otporaš.) Kongres je održan, kako piše Supek “na zvjezdanom zenitu Hrvatske narodnooslobodilačke borbe… Bili su to mjeseci kada smo s najvećim pouzdanjem gledali u budućnost… Blizina pobjede nije samo ispunjavala srca nadom nego je također postavljala pitanje: kakav svijet nakon rata?… U tim neizvjesnostima nametalo se intelektualcima samo od sebe da podupru težnje ZAVNOH-a i razviju humanističko viđenje. Zacijelo, bilo je tu dovoljno književnika, slikara, glazbenika, novinara i prosvjetara, a i pokoji znanstvenik, da progovore o udjelu kulture u ratu i miru.” Tom prilikom arhitekt Kazimir Ostrogović pročitatiće referat “O arhitekturi“. U radu ZAVNOH-a arhitekt Ostrogović zauzimati će zapaženo mjesto. Nakon što je pušten iz riječkog zatvora, 1943. odlazi u partizane, gdje je u početku tehnički referent, a od 1944. i predstojnik Tehničkog odjela ZAVNOH-a. Od 1944. do 1946. Ostrogović je načelnik saveznog Ministarstva građevinarstva. Uz Ostrogovića u Tehničkom su odjelu bili arhitekt Nikola Brozina, kao rukovodilac odjela za tehničke radove, arhitekt Žarko Vincek, ing. Đuro Galeković i ing. Boris Strmac. Tijekom kolovoza Ostrogović predsjedništvu ZAVNOH-a šalje program rada Odjela čiji djelokrug “na oslobođenom ineoslobođenom teritoriju” obuhvaća: arhitekturu (regulacije sela, naselja, gradova, gospodarsko graditeljstvo i izradnju popaljenih kuća), geodeziju, elektrifikaciju, brodarstvo istrojarstvo. “Danas se na oslobođenoj teritoriji“, piše Ostrogović u izvješću, “postavljaju slijedeći zadaci: izgradnja zemunica, pomoć u organizaciji i inicijativi za izgradnji popaljenih kuća, suradnja u proizvodnji, naročito u proizvodnji građevnog materijala… podizanje stručnih kadrova, uposlenje i stavljanje pod kontrolu NOO-a stručnjaka na neoslobođenoj teritoriji… .” U skladu s tim programom, pripremajući se za poslijeratnu obnovu na inicijativu arhitekta Milovana Kovačevića pri ZAVNOH-u je osnovan urbanistički seminar. Uz Kovačevića seminarom je rukovodio i arhitekt Josip Seissel. Na seminaru, koji se održavao od jeseni1944. u oslobođenom Šibeniku sudjelovali su arhitekti: Boris Katunarić, Hinko Bolanca, Marko Miličić, Drago Boltar, Rikard Marasović i Bude Pervan. Tijekom rada seminara postavljene su osnove poslijeratne obnove. Tom prilikom razrađen je projekt obnove dvaju dalmatinskih sela: Bilica kraj Šibenika i Graca kraj Makarske.
|
J. Seissel, D. Boltar, M. Miličić, projekt obnove Bilica, 1945.
|
Slom endehazijske kvistlinške tvorevine bio je sve bliži. “Dragi moj velečastni gospodine”, pisati će 14. veljače 1945. arhitekt Aleksandar Freudenreich župniku Josipu Prežigalu u Mihovljanu, “jučer smo imali temeljito bombardiranje Zagreba. Opet na sam fašnik. Ne znam kakve su to šale! Isto je tako i lane bilo na fašnik. Mnogo je ljudi nastradalo životom, mnogo je malih kućica na periferiji, osobito u Kustošiji, na Njivicama i Trešnjevki nastradalo irazoreno. Danas je opet uzbuna, koja traje od 10 sati prije podne, a sada je već četiripopodne. Svaki čas lete nad gradom, svaki čas pucnjaca, eksplozije, bombe. Ne može se u tom stanju ništa raditi, sve miruje, sve je uzrujano, uredi ne rade, sve se sklanja u podrume- čas bezbrižno šeće ulicama, čas zdvojno trči i suludo viče… .”
|
Nova Hrvatska, 8. 9. 1944.
|
Do početka 1945. arh
itektonska djelatnost na prostoru endehaškog Rel
iqu
ia Rel
iqu
iaruma zamrla je gotovo u potpunost
i. Uglavnom se raspravlja o posl
ijeratnoj obnov
izemlje
i izgradnje grada Zagreba. “Unatoč pr
ivremene zamrlost
i na području javne
izgradnje”, p
isat
i će t
ijekom s
iječnja “Nova Hrvatska”, “
ipak se u ov
im god
inama rata stvaraju planov
i, prave nacrt
i i izradjuju osnove za buduću
izgradnju. Zac
ielo će već u prv
im poratn
im god
inama b
it
i uloženo mnogo truda, da se porušeno
izgrad
i, nedovršeno završ
i, a predv
idjeno ostvar
i… .” Jedan od “najžamašn
ij
ih radova”, p
iše tadašnj
i t
isak u vez
i izgradnje Zagreba je “stvaranje uvjeta za š
irenje grada prema jugu
i uklanjanje zapreka, koje sada stoje na putu tom c
ilju, a to je željezn
ička pruga
i kolodvor, koj
i oštro d
iele grad na sjevern
ii južn
i d
io… Razumlj
ivo je, da buduć
i Zagreb ne možemo seb
i zam
isl
it
i drugč
ije, nego da dosegne Savu, te je
i prekorač
i.” Među “najžurn
ij
im javn
im radov
ima” koje b
i trebalo započet
i nakon rata je
i uređenje samog sred
išta grada. Posebno je
istaknuta
izgradnja spojne ul
ice
između Jelač
ićeva trga
i Vlaške uluce, u č
iju svrhu “su već porušene brojne stare kuće uz palaču Gradske šted
ion
ice”,
izgradnja “uzporedne” ul
ice sa
Il
icom rad
i njenog prometnog rasterećenja
i uređenje Pejačev
ićevog, danas Br
itanskog trga,
i rušenja kuća u Radn
ičkom dolu rad
i njegova produženja “u š
iroku ul
icu s drvored
ima sve do Zelengaja.”
|
Nova Hrvatska, 28.1. 1945. |
Aktualizira se i jedna od vječnih zagrebačkih tema, a to je regulacija Kaptola. Tim povodom, tijekom mjeseca siječnja u Društvu Zagrepčana održana je “rasprava o pitanju konačnogizgleda okoliša prvostolne crkve”, na kojoj su uz predstavnike crkve prisustvovali i ing. Milan Delenardo, graditelj Vilko Ebert i arhitekt Stjepan Podhorsky. O istoj temi raspravljati će sei tijekom travnja, budući da je “pitanje uredjenja kaptolskog trga i najbliže okolice pobudilo veliko zanimanje naše javnosti, jer je svakom rodoljubnom gradjaninu hrvatske metropole ite kako na srdcu želja, da glavni grad Hrvatske, po svojim kulturnim i umjetničkim spomenicima ne zaostaje iza središta ostalih europskih gradova… .” Osobito je zanimljivo uključivanje u raspravu ostarjelog arhitekta Podhorskog, koji će između 1943.-1945. na tu temu u održati nekoliko javnih predavanja. Kao što je poznato, Podhorsky je aktivno sudjelovao u raspravama oko regulacije Kaptola tijekom 1906. godine, a 1908. njegov je natječajni rad na istu temu je drugonagrađen. To je ujedno i posljednji javni istup arhitekta Podhorskog, budući da je u rujnu 1945. godine preminuo.
|
A. Freudenreich, D. Galić, V. Potočnjak, projekt uređenja Marije Bistrice, 1944./45. |
Tijekom proljeća 1945. nastavljaju se radovi na uređenju svetišta Marije Bistrice. Tim povodom uoči uskrsa, u dramatičnom tonu hrvatskom narodu obratio se nadbiskup Alojzije Stepinac: “…Uvjeren sam, da nema te snage, koja bi iz srdca hrvatskog naroda mogla izčupat štovanje Majke Božje, pa makar se to u tu svrhu služilo i najkrvavijim terorom. Danas je hrvatski narod osobito uvidio, gdje je njegova snaga i jamstvo njegove budućnosti. Ako je pod uplivom raznih razornih snaga i rušilačkih strujanja u prošlostikadkada zastranio, možemo reći, da se on danas iskreno vraća vjeri svojih otaca, te je spreman prije izginuti, nego pokoriti se bilo kakvom nasilju, koje ide za uništenjem njegove kršćanske predaje i njegovih duhovnih vrednota… U tom uvjerenju ne plaši me nikakav zveket oružja, niti prietnje s bilo koje strane.” Kao što je rečeno radovi u Mariji Bistricinastavljeni su početkom proljeća. Najviše se radi u unutrašnjosti bazilike, a prema pisanju dnevnih tiskovina, radovi na uređenju okoliša samog svetišta liepo napreduju, a do sada suizgradjeni i mnogi higienski uredjaji, gradnju kojih je izvelo Glavno ravnateljstvo za javne radove.” Do travnja 1945. (datumom kojim su potpisani posljednji nacrti op.a.) Freudenraichiz suradnju arhitekata Drage Galića i Vladimira Potočnjaka dovršava većinu “zamisli za sreditbenu osnovu” Marije Bistrice, na kojoj je rad “toliko zamašan i svestran, da će trajatigodinama i onda kada bude podpuno izgradjen moći će dostojno predstavljati visoku umjetničku i kulturnu stvaralačku snagu hrvatskoga naroda.” Nastavljaju se i pripremniradovi za izgradnju crkve u Mihovljanu.
|
A. Freudenreich, D. Galić, V. Potočnjak, projekt uređenja Marije Bistrice, 1944./45. |
Do siječnja Freudenreich završava većinu nacrta za izgradnju mihovljanske crkve s nekimizmjenama koje je još tijekom jeseni 1944. sugerirao Nadbiskupski duhovni stol. Na temeljuizrađenih nacrta župnik Prežigalo tijekom veljače moli Nadbiskupski duhovni stol da mu se”podieli dozvola za gradnju crkve.” Iz dopisa upućenog 11. siječnja Ministarstvo oružanih snaga doznajemo “da su radnje u Mihovljanu u toku, da su odstranjene ruševine stare crkve, sada se radi na vadjenju temelja, drobi se šljunak, a što je najvažnije dovozi se gradivo, da bi se čim nastanu povoljne vremenske okolnosti nastavilo s izgradnjom.” U dopisu se također moli Ministarstvo obrane, da se zbog radova na izgradnji “odobri odgoda nastupa djelatne vojne dužnosti” dvadesetosmorici mještana, pričuvnih domobrana, “tako dugo, dok su zaposleni na gradnji župne crkve.” Uz velika natezanja, ovaj će zahtjev biti djelomično odobren, povodom čega, 27. ožujka nadležno ministarstvo donosi “svim povojčenim radnicima, kojima je odgodjen nastup vojne dužnosti…Zapovied”, kojom se, “radno vrieme na gradnji mora vršiti dnevno svakog radnog dana od 8-14 sati bez prekida… Dopusti su zabranjeni, te se smiju podieliti samo u slučaju smrti u obitelji.” To je ujedno i poslijednjipisani dokument iz razdoblja NDH o gradnji mihovljanske crkve. Njena je gradnja nastavljena nakon rata.
|
A. Freudenreich, projekt crkve u Mihovljanu, 1944.
|
Tijekom lipnja 1944. otok Vis postaje vojni, politički i diplomatski centar Narodnooslobodilačkog pokreta. Potpunim oslobođenjem Dalmacije tijekom siječnja 1945. ZAVNOH se seli u grad Šibenik pripremajući se za preuzimanje vlasti u čitavoj Hrvatskoj. S tim u skladu ZAVNOH donosi odluku o formiranju prve Narodne vlade Hrvatske. Naizvanrednoj sjednici Predsjedništva ZAVNOH-a 14. travnja u Splitu je izabrana Narodna vlada Federalne Hrvatske. Vladu su činili predsjednik (Vladimir Bakarić), dva potpredsjednika i ministri. Za ministra građevinarstva izabran je Stanko Opačić. Tijekom 8. svibnja partizanske jedinice počinju ulaziti u grad Zagreb.
|
Narodna vlada Hrvatske
|
(Kada je Krešimir Galović autor ovog povijestnog opisa Hrvatske Arhikteture NDH mogao staviti ovu gore sliku čelnika ZAVNOH-a, onda i ja Mile Boban, Otporaš s ponosom stavljam dolje priložene slike čelnika u borbi za stvaranje Hrvatima njihove Hrvatske Države, NDH. Ovo iznosim kao dio naše hrvatske povijesti. Mile Boban, Otporaš.)
Prva emigracija, od osnutka UHRO do 1941.
Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. sklanja se u emigraciju na poticaj prijatelja dr. Milana Šufflaya, kojega je još 1921. zastupao kao odvjetnik. U emigraciju je otišao da se izvana bori za prava hrvatskoga naroda te da hrvatsko pitanje stavi na međunarodno poprište. 07. siječnja osniva tajnu revolucionarnu nacionalističku organizaciju USTAŠA – hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave nezavisne hrvatske države uz pomoć Italije. Uzima naslov poglavnika, ustaški pokret organizira na vojnim i urotničkim načelima. Ogorčen srpskim terorom te ubojstvima hrvatskih političkih vođa i intelektualaca (Radića, Pilara, Šufflaya…), počinje shvaćati da nema kompromisa sa srpskim hegemonistima te da na ljutu ranu treba staviti ljutu travu! Prvo odlazi u Beč, zatim s Gustavom Perčecom u Budimpeštu, te u Sofiju, gdje 20. travnja 1929. s vođama makedonske emigracije potpisuje Sofijsku deklaraciju, deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije. U Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17. kolovoza. 1929. osudio na smrt u odsutnosti. Dobiva utočište u Italiji. 1929.. U drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Mađarskoj.
U Glavnom ustaškom stanu 1.lipnja 1933. obznanjuje Načela ustaškog pokreta u 17 točaka i kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na čitavom njezinu povijesnom i etničkom području, što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja. Inicira i organizira propagandne akcije, atentate i diverzije kako bi zastrašio jugoslavenske vlasti i potaknuo Hrvate na ustanak. Hrvatski radnici iz Italije, Belgije, Francuske, Njemačke i drugih država pristupaju ustaškoj organizaciji i stvaraju revolucionarnu vojsku, temelj buduće državne sigurnosti. U sjevernoj i južnoj Americi preko milijun Hrvata prosvjeduje protiv velikosrpske hegemonije i daje punu materijalnu i moralnu pomoć Ustaškome Pokretu. Od 1921. do 1928. nekoliko stotina Hrvata je ubijeno na području Jugoslavije zbog dizanja ustanaka protiv srpske vlasti. Godine 1932. organiziran je Velebitski ustanak, koji je bio upozorenje neprijatelju, a vodio ga je Andrija Artuković. Poglavnik je navodno slao prijeteća pisma jugoslavenskom kralju, rekavši „da će mu odletjeti glava ukoliko ne pusti vodeće Hrvate, uključujući i Mačeka iz zatvora i ukoliko se ne ostavi Hrvatske.“
1934. njegove su se prijetnje ostvarile, zajedno sa VMRO organiziran je atentat na srpskog kralja Aleksandra u Marseillesu, te je Poglavnik ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17.listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu (1934.-1936.). Potkraj listopada 1936. dovršio je opsežniji elaborat za njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom „Die kroatische Frage-Hrvatsko pitanje“ (objavljen 1942. u redakciji I. Bogdana pod naslovom Dr. Ante Pavelić riešio je hrvatsko pitanje). Nakon približavanja Jugoslavije i Italije i sporazuma Ciano-Stojadinović, 1. travnja 1937. izdaje odredbu kojom razrjesava ustaše djelatne sluzbe i raspušta sve logore na području Italije; ustaše su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u Sieni (1937.-1939.). Nakon pada M. Stojadinovića, talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga talijanski ministar vanjskih poslova G. Ciano (23. siječnja 1940.) i dogovara s njim plan akcije koji ukljucuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim i u personalnu uniju s Italijom.
NDH, 1941. – 1945.
Sile Osovine su napale Jugoslaviju, pregazile su je munjevitom brzinom, baš zato što ju niti jedan narod nije želio braniti, bila je tamnica za sve osim Srba, koji ionako nikad nisu bili u stanju da obrane bilo što. Napokon je srušena ta tamnica hrvatskoga naroda. Nakon beogradskih događanja 27. ožujka 1941. Antu Pavelića prvi put prima Mussolini (29. ožujka). Revoluciju na području NDH predvodio je ustaški pokret, a prihvatio ju je i izveo čitav hrvatski narod, u Domovini i emigraciji. 5. travnja 1941. godine, Poglavnik poziva narod preko krugovala „Velebit“, ustaškoga radija; „Došao je čas oslobodjenja. Ustaj na noge, lati se oružja, vrstaj se u bojne redove, stupaj pod ustašku zastavu, na kojoj su ispisana slavna djela i pobjede!“ Pošto je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio NDH 10. travnja 1941., Mussolini ponovno prima Poglavnika 11. 04. i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine ustaša vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast. 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb i kao poglavnik NDH imenovao prvu hrvatsku državnu vladu, u kojoj je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova.
Osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje Ustaški Pokret u jedinog nosioca političke volje, mijenja mu ime u Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret (UHOP), uspostavlja Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu sluzbu (UNS) kao vojno-policijske poluge vlasti. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču 18. svibnja 1941., nemajući izbora, potpisuje Rimske Ugovore, koje je uspio maksimalno ublažiti. Talijani su Poglavniku skupo naplatili naizgled prijateljsko gostoprimstvo i pomoć, zatražili su gotovo polovicu teritorija NDH, ali je on političkom spretnošću uspio dogovoriti da im pripadnu samo dijelovi obale kod Splita, Šibenika i Zadra, te nekoliko otoka. Istra, Zadar i neki dijelovi obale su već izgubljeni Rappalskim ugovorom koji su potpisale Jugoslavija i Italija 12. studenog 1920. godine. Poglavnik je nakon nepoštenih pregovora ljutito izjavio „kada riješimo sa Srbima, riješit ćemo mi i sa njima!“(misleći pritom na Talijane).
Prihvaćen je talijanski politički, ekonomski i vojni nadzor na jednom dijelu NDH, a hrvatska kruna (koja je bila čista formalnost) je ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu, koji je dobio ime Tomislav II. Nikad nije posjetio Hrvatsku, bio je kockar, ženskar, alkoholičar, te nije imao nikakvu političku moć u NDH. Ante Pavelić 6. lipnja 1941. godine prvi put posjećuje Adolfa Hitlera, sastaje se s njime u Salzburgu, a 15. lipnja 1941. u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu. Donio je rasne zakone u NDH s ciljem očuvanja čistoće arijevske krvi hrvatskoga naroda, ali ustaški rasni zakoni su bili po mnogočemu blaži od nacističkih, nacisti su se često žalili jer su ustaše prehumano i preblago postupali sa Židovima i ostalim nearijevskim narodima. Rasni zakoni u NDH su bili formalnost, te su se u praksi primjenjivali u ograničenom omjeru. Otvoreno je nekoliko radnih logora, među kojima je najpoznatiji radni logor Jasenovac, u kojem su neprijatelji hrvatskoga naroda izdržavali svoju kaznu prisilnim radom. U Jasenovcu su bile česte pobune, te je mnogo ustaških vojnika i logoraša poginulo u krvavim borbama koje su znale trajati po cijeli dan.
Poglavnik je zabranio sve političke stranke, jer je u Hrvatskoj vladala pravaška i ustaška politika koja je bila najbolji izbor za cjelokupni hrvatski narod. 2. lipnja 1942. donio je odredbu osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) na čelu sa patrijarhom Germogenom, koji je protjeran iz komunističke Rusije. Srbe iz NDH je smatrao pravoslavnim Hrvatima i Vlasima, čak se i sam ponudio da prijeđe na pravoslavlje kako bi potaknuo hrvatske pravoslavce na to. Godine 1943. otvara veliku džamiju u Zagrebu, u čast Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.