Povijest – Vrlo zanimljivi sadržaji. Ovo se može nazvati da ima za  ZA SVAKOGA PO NEŠTO za pročitati.

 

Vrlo zanimljivi sadržaji. Ovo se može nazvati da ima za pročitati  ZA SVAKOGA PO NEŠTO.
S velikim zadovoljstvom sve vas pozdravljam.

dragutin safaric
19. lis 2024. 11:09 (prije 10 dana)
prima Dragutin, Vjekoslav, davor.domazet.loso@gmail.com, Josip, marko, dizytocro@aol.com, Petar, vdovic, trusić, Jure, josko.bdzm@gmail.com, valek, ivanaNovaTV, donkacunko, Neno, Mladen, sunic, marusicsplit, videpopovic@yahoo.com, vbiondic, ŠIKoštan, zupa@kazotic.org, Ivica, viktor.arbanas@gmail.com, Bozo, domacin@net.hr, jurasinovic@gmail.com, zlatko.lukez2@gmail.com, opg.sebalj@gmail.com, galinac.antonio@gmail.com, mrsanamercedes@gmail.com, marina, crowcusa@gmail.com, Wollfy, peulic.vladimir@gmail.com, Zlatko, atolpproton.me@proton.me, Ivo, Ivo, Projekt, Miro, Boris, Herceg, Franjo, Ivan, Damir, Tomislav, Mićo, Marijan, Marko, Marijan, Vjekoslav, Pavo, Tomislav, Milan, ja

2024-10-19

Jedan gospodin imenom Potkrajc je nešto pričao o meni – dragutin.

Prilažem dvije slike jedne posebne lokacije o kojoj više puta zapisuje autor A.Ljekić u svojem izvješću  ili knjizi izdane davne 1953.g.

Naslov knjige je: “Od Ivan planine do Blaiburga”

Snimci su nekako na pola puta od Mislinje pa do Slovenj Gradca. Točno lokaciju ovih slika neću spominjati – to je moje Googlovo kartiranje STRATIŠTA !!!

Posljednje “taborenje” te kolone izbjeglica svibnja 1945.g., je ukupna dužina “BLOKIRANE KOLONE” najmanje 15 (petnajst) kilometara prije Slovenj Gradca.

Sa ovog mjesta ili posljednje (isto krvavo) počivalište prije Dravograda i dalje uz Rijeku Mežu, zadnja masakrirana nada na Poljani (granatirano i mrtvih oko 2 hiljade), pa granica, još je bilo nade – Bleiburg……

Ovo područje posjećujem već od oko 1982.g., mnoge ljudi tu znam koje sam posjećivao osobno a posebno kao samostojni projektant, izradio sam i puno nacrta.

Ove iduće dane tamo negdje u Zagrebu sada već u ČETNIČKOM Zagrebu neke tupave glave organiziraju neke kao mitinge a o ovome oni ne žele ništa da se sprdavaju.

Spomenut ću da imam digitalno na Google kartiranih već preko 8 (osam) hiljada stratišta ili lokacija za Yugoslaviju – milijuni ljudi me znaju samo šugava Banana domovina o tome neće. 

 

Hvala svima koji me prate i znajte da imam od 2003.g. već preko 25 milijuna posjetioca: to možete provjeriti jer Google ima statistiku kako moju pa tako i od svih vas….

http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/Zzx__POVEZNICE.htm

Pozdrav dragutin 

On Friday, October 18, 2024 at 10:25:20 PM GMT+2, Mijo Potkrajac <mijopotkrajac@gmail.com> wrote:

dragutin safaric
Privici19. lis 2024. 11:12 (prije 10 dana)

Milan Boban
20. lis 2024. 03:35 (prije 9 dana)
prima dragutin, Milan, mileboban748@gmail.com, ja
Bog! I dobro jutro dragi moj nikad zaboravljeni hrvatski brate i prijatelju Dragutin Šafarić,
Nedjelja jutro spremamo se negdje na izlet a da sam ne znam gdje, jer sve to vodi milostiva supruga Annie a
ja ju samo slijedim. Dok ona stvari sprema za put, ja Vam se na brzinu javljam, poZDravljam Vas i divim Vam se i
Vašem iskustvu, znanju i profesionalizmu na računalu.
Ove gore poveznice sam malo prije pronašao i poslao jednom Fratru u hrvatsku koji je to od mene tražio.
Javite se kad mognete jer uvijek vrlo željno očekujem i napeto čitam sve što mi šaljete.
Bog! I veliki pozdravi Vama i svim Šafarićima od mene i sviju mojih.
Mile.

Mile Boban
20. lis 2024. 06:16 (prije 9 dana)
POVIJEST JE SVJETLO DANA: “SLUČAJ DINKO LJUBOMIR ŠAKIĆ (8 rujna 1921 – 20 srpnja 2008)”
Otporaš

OTPORAŠ

Iz otporaševe torbe

SLUČAJ DINKO LJUBOMIR ŠAKIĆ (8 rujna 1921 – 20 srpnja 2008)

 S L U Č A J    D I N K O    Š A K I Ć
 
                                                                                                                                 2002-12-11
Ovo je pismo koje je bivsi zapovjednik logora Jasenovac Dinko Sakic uputio iz argentinskog zatvora Amerikancu hrvatskog podrijetla iz Bosne i Hercegovine Ekremu Spahicu. Iako je pismo datirano 20. svibnja 1998, postanski zig upucuje na to da je iz zatvora poslano sedam dana kasnije. Pismo donosimo u cjelini, a u prijepisu nismo ispravljali ni pravopisne ni tipografske pogreske. Hrvatska redakcija Glasa Amerike
Pismo Dinka Sakica iz argentinskog zatvora Ekremu Spahicu u Teksas (24/6/98) Dinko Sakic, Argentina BALKAN NEW SERVICE 1512 Lancelot Rd. BORGER, TEXAS 79007 U.S.A. Tel: 1-806 -XXX-XXXX
G. Ekrem Spahic
Postovani gospodine i dragi prijatelju, sigurno ce Vas iznenaditi ovo pismo, mi se poznamo preko pisama, kad ste mi slali Vase oglase za filateliju da ih objavim u “Obrani” u Valenciji u Spanjolskoj. Vjerujem, da ste upoznati s mojim slucajem jer je dospio i u Internet. Medutim sve srpske obtuzbe protiv mene i NDH su lazne i izmisljene kako bi s time prikrili svoje vlastite i dokazane zlocine, a pogotovo potrebno im je u ovim casovima odvratiti pozornost svijeta na drugu stranu zbog zlocina koje provode nad Albancima na Kosovu i zbog njihovih svijezih i dokazanih ratnih zlocinaca: Maldica, Karadzici i tisuce drugih. Osim toga stanoviti krugovi prave pritiske svake vrsti na Hrvatsku da se uklopi u bilo kakvu novu monstruoznu tvorevinu zajedno sa Srbima. Medutim to Hrvatski Narod odlucno odbija.
Ja sam zivio 50 godina u Argentini pod mojim imenom i Beograd je to znao jer je jugotisak kroz cijelo vrijeme pisao i iznosio lazi o meni nazivao me je “neprijateljem broj jedan” Jugoslavije. Beogradski “NIN” od 18. srpnja 1976. g. pod naslovom “TKO SU I STO RADE” posvetio mi je cijelu stranicu i obtuzio me javno da sam organizirao ubojstvo jugo-konzula Edvina Zdovca u Frankfurtu u Njemackoj. Medjutim, njemacka je policija odkrila pravog ubojicu, Lojzeka Krakara, udbaskog agenta koji je nestao u Ljubljani.
Bio sam suosnivac Hrvatskog Narodnog Vijeca, supodpisnik Osnivacke Povelje, sabornik i jedan od podpredsjednika, sto se moze vidjeti na sluzbenom papiru – tiskanici – H.N. Vijeca, gdje stoji: Dinko Sakic, podpredsjednik, Hrvatski Narodni Odpor Valencija Spanjolska.- Dakle, nisam se sakrivao kako to tendenciozno pise zuti tisak.-
Ja sam u tri navrata zahtijevao od hrvatskog nadleznog suda da me pozove na odgovornost zbog navodnih djela koje da sam pocinio za vrijeme rata u obrani moje domovine, Nezavisne Drzave Hrvatske. Vidio sam u “Spremnosti” iz Sidneya od 5 svibnja, da je g.dr. Filip Cohen primio zasluzno odlikovanje od dra. Tudmana jer je pisao istinu u Hrvatskoj i odkrio s Vama zajedno srpski nacizam i antisemitizam… Vidim da je istinoljubiv covjek i da zeli istinu.
Ja sam stjecajem okolnosti obavljao duznosti za vrijeme rata na polozaju gdje sam bio upucen u mnoge stvari koje nisu dostupne nikome drugome do danas. Spremam knjigu o Jasenovcu i o NDH gdje cu iznijeti samo istinu, a kakav sam ja “zlocinac” moze zakljucivati po tome da mi je jedan hrvatski Zidov koji je imao prijatelje i rodbinu u Jasenovcu platio putnu kartu iz Italije u Argentinu 1947.g.
A dr. Ante Ciliga je pisao u svojoj knjizi “Sam kroz Evropu u ratu” da je general Luburic bio zastitnik Zidova u Jasenovcu i da je Zidovima dao unutarnju administraciju logora. Pocetkom kolovoza 1944.g. posjetila je komisija Medunarodnog Crvenog Kriza Jasenovac na celu sa drom Schmidlinom svecarskim Zidovom koji je inspekcionirao logor kroz nekoliko dana i javno mi se zahvalio i cestitao na uredjenju logora, radnim kondicijama, ishranom i humanom postupku prema zatocenicima, posebno prema njegovim suvjernicima Zidovima, s kojima je mogao slobodno razgovarati bez tumaca jer su svi Zidovi govorili njemacki ili Idish. Njegov izvjestaj o inspekciji nalazi se u arhivima C.K. u Zenevi.
Ako g. dra Cohen-a kao povjestnog iztrazitelja interesiraju stvari iz tog vremena stojim mu na raspolaganju u svakom pogledu, jer zelim da se sazna istina putem jednog ozbiljnog i nepristranog pisca kao sto je to dr. Cohen. Naravno, dok budem pod procesom u Zagrebu mogu razgovarati ako to nadlezne vlasti dopuste. Nu, obzirom na osobu dra. Cohena vjerujem da nece biti problema. I evo jos jedan mali detalj mog “antisemitizma” kako me beogradska carsija obtuzuje: moja unuka ovdje u Buenos Airesu je udata za Zidova, a brat u Hrvatskoj je ozenjen sa hrvaticom muslimankom iz Bosanskog Broda.
Ako mi se zelite javiti to mozete uciniti preko mog brata u Zagrebu: Ing.Tomislav Sakic, KXXXXXXX 12 – 10000 Zagreb.
Molim Vas izraite moje sredacne cestitke dru. Cohenu na zasluzenom mu odlkovanju. Ovdje sve svijetske televizije traze interviu samnom posebno je uporan “CBS”, ali ja necu s nikim razgovarati, jedino u Zagrebu i to s dopustenjem nadleznih vlasti….
Eto, toliko za ovaj cas dragi Ekreme i nadam se da cete i Vi prije ili kasnije biti nagraden odlikovanjem za zasluge primicanja hrvatskih nacionalnih interesa.
Primite iskreni i bratski hrvatski pozdrav s nasim vojnickim, SVE ZA HRVATSKU! Odani Vam Dinko Sakic Argentina, 20 svibnja 1998.
– Večernji List, Zagreb UTORAK, 1. LIPNJA 1999.
NA SUĐENJU ŠAKIĆU SVJEDOČIO DEMOGRAF VLADIMIR ŽERJAVIĆ:
Tito je želio zataškati da su na strani partizana poginule 597.323 osobe * U Jasenovcu i Staroj Gradiški stradalo najviše 85.000 ljudi * Tuđmanova procjena da je u Hrvatskoj bilo 184.000 žrtava izazvala je u Beogradu konsternaciju ZAGREB – Vladimir Žerjavić (87), jedan od autora koji su se bavili procjenama i istraživanjima žrtava rata i logora u bivšoj Jugoslaviji, svjedočio je jučer pred raspravnim vijećem Županijskog suda u Zagrebu, u procesu protiv Dinka Šakića, zapovjednika logora Jasenovac. Na istraživanje broja žrtava rata i logora potaknula ga je preuveličana službena brojka od 1.706.000 žrtava rata.
“Nisam našao Šakićevo ime” Žerjavić je po podacima rođenih i umrlih do 1939. godine, procjeni prirasta za vrijeme rata i popisom preživjelog stanovništva 1948. godine, procijenio da je u ratu stradalo 1.027.000 ljudi, 59.188 u jasenovačkom i starogradiškom logoru, od toga 49 tisuća u Jasenovcu. Kako su ponegdje stradala cijela sela, tako da nije imao tko “prijaviti” gubitak, na te brojke može se dodati još 25 do 30 posto žrtava. Žerjavić zaključuje kako je u starogradiškom i jasenovačkom logoru stradalo najviše 85.000 ljudi, a nijedno novije istraživanje nije došlo do većeg broja. Proučio je i 140 monografija iz bivšeg Instituta za povijest radničkog pokreta, ali i zbirni popis republičkih Zemaljskih komisija iz 1946. godine koji nikada nije objavljen.
Na taj način došao je do procjene da je u logorima Jasenovac i Stara Gradiška stradalo 48.000 do 52.000 Srba, 13.000 Židova, 12.000 Hrvata i 10.000 Roma. Po godinama, 1941. godine stradalo je 10.139, 1942. godine 28.882 tisuća, 1943. godine 2993, 1944. godine 4.035 i 1945. godine 2.920 ljudi. Optužnica, naime, spominje dvije tisuće žrtava u razdoblju Šakićevog zapovjedništva 1944. godine. – U dokumentaciji koju sam proučavao naišao sam imena Maksa Luburića i Miroslava Filipovića-Majstorovića, ali ne i na ime Dinka Šakića – rekao je Žerjavić.
Manipulacije beogradskih demografa Objasnio je, na pitanje branitelja Branka Šerića, kako ukupan broj žrtava obuhvaća i ubijene, poginule, umrle i nestale. Na pitanje drugog branitelja, Ivana Kerna, svjedok je rekao da nije utvrđivao broj žrtava po mjesecima. Popis žrtava rata sačinio je i SUBNOR između 1950. i 1952. godine, no ni taj popis nije objavljen. Na zahtjev Njemačke, koja nije priznala 1,7 milijuna žrtava na čemu se temeljio zahtjev za 40 milijardi dolara štete, načinjen je treći popis 1964. godine. Tim popisom, rekao je Žerjavić, utvrđeno je da je na strani partizana i saveznika, dakle bez kolaboracionista, stradalo 597.323 ljudi. Ni taj podatak nije objavljen, a Žerjavić kaže kako je Josip Broz Tito želio to zataškati.
Dr. Franjo Tuđman, proučavajući taj popis, došao je do podatka da je na području Hrvatske bilo 185.000 žrtava. – To je u Beogradu izazvalo konsternaciju, jer je to bio nevjerojatno mali broj. Naručena je provjera i utvrđeno je da je u Hrvatskoj stradalo 194.000 ljudi – rekao je Žerjavić, dodajući kako su cjelovite podatke objavili krajem osamdesetih Željko Krušelj i Đuro Zagorac.
Beogradski demografi, predvođeni Milanom Bulajićem, direktorom Muzeja genocida u Beogradu, sustavno su manipulirali brojkama i preuveličavali ih, a Bulajić je tvrdio da je Jasenovac bio treći po veličini logor u Europi. Anton Miletić, još jedan od istraživača, 1990. je izdao tri knjige u kojima poimence nabraja 26.000 žrtava jasenovačkog i starogradiškog logora. Na Međunarodnoj konferenciji u New Yorku 1997. godine Miletić je taj broj povećao na 77.000, što je donekle prihvatio i Milan Bulajić, glavni promotor akcije preuveličavanja žrtava.
Suđenje se nastavlja danas. S. Perica xxxxxx ZAGREB –
Dinko Šakić jučer je ponovno bio u Klinici za hitnu internu medicinu Kliničke bolnice Rebro gdje ga je pregledao predstojnik Klinike prof. dr. Mirko Gjurašin, nakon što je liječničku pomoć prvi put zatražio u noći s 3. na 4. ožujka. – Njegovo fizičko stanje, srce, krvne žile, tlak i fizička kondicija, je dobro. Danas je došao jer treba pripremiti sve nalaze za lječnički konzilij koji će nakon svih pregleda: neurološkog nalaza, CT-a, te nakon mog internističkog pregleda, zaključiti je li on spreman za nastavak suđenja. A je li sposoban to mora odlučiti konzilij, znači više specijalista, a ne samo jedan.
– Kakvo je njegovo stanje u odnosu na prošli posjet vašoj Klinici?
 – Njegovo stanje je potpuno zadovoljavajuće, to je čovjek koji u toj životnoj dobi ima blagi oblik arterijske hipertenzije koji nije liječio kontinuirano zato što ta bolest u početku ne pokazuje simptome. Kad su se oni pojavili počeo se liječiti i sad je pod terapijom, a tlak mu je zadovoljavajući. Dinko Šakić jučer je pregledan na Rebru, rekao je prof. dr. Gjurašin, zato jer u Bolnici za osobe lišene slobode, u kojoj je Šakić smješten, nema svih dijagnostičkih pomagala niti stručnjaka svih profila.
Andreja Šantek Vjesnik l998-06-19
Kronologija Šakićeva uhićenja ZAGREB,
18. lipnja Argentinske su vlasti sinoć izručile Hrvatskoj bivšega zapovjednika logora u,Jasenovcu Dinka Ljubomira Šakića,’ koji će večeras biti sproveden u Zagreb i preuzet od pravosudne 4 policije. Od prvih zahtjeva za njegovo uhićenje do izručenja Hrvatskoj proteklo je nešto više od dva mjeseca. Šestog travnja argentinska televizijska postaja Kanal 13 objavila je intervju s Dinkom Šakićem; koji je priznao da je od prosinca 1942. do listopada 1944. vodio jasenovački logor.
Sutradan je izraelski ogranak. Centra Simona Wiesenthala zatražio uhićenje Dinka Šakića (76), bivšega zapovjednika koncentracijskoga logora u Jasenovcu, koji od 1947: živi u Argentini. Zahtjev je iznio direktor Centra Ephraim Zuroff u pismu argentinskomu veleposlaniku u Izraelu Vicenteu. Especheu Gilu.
Sedmog travnja argentinska vlada, na osnovi uputa predsjednika Carlosa Menema, zatražila je od saveznoga suda da izda nalog za uhićenje Dinka Šakića.
Osmog travnja ministar pravosuda Miroslav Šeparović izjavio je u Zagrebu da je Centar Simona Wiesenthala dostavio hrvatskomu veleposlaniku u Izraelu zahtjev da Hrvatska traži izručenje Dinka Šakića.
Devetog travnja argentinski predsjednik Carlos Menem izjavio je da je naredio da se Dinko Sakić “pronade, uhiti i predvede pravdi«.
Desetog Travnja ministar pravosuda Miroslav Šeparović priopćio je da će sukladno ovlastima, a nakon uvida u spise, radi vodenja kaznenoga postupka u Hrvatskoj pokrenut postupak izručenja Dinka Šakića;
Trinaestog travnja glasnogovornik State Departmenta James Rubin izjavio je da američka vlada pozdravlja izvješće po kojem će Hrvatska zatražiti izručenje Dinka Šakića. Istodobno, Državni je odvjetnik Marijan Hranjski izjavio u Zagrebu da se pokreće postupak kojim će se udovoljiti svim formalnim uvjetima za izručenje Dinka Šakića.
Četrnaestog travnja argentinski ministar pravosuda Raul Granillo Ocampo potvrdio je vladinu odluku da omogući izručenje Dinka Šakića, nakon što hrvatski dužnosnici službeno predaju zahtjev argentinskim vlastima.
Dvadestog travnja Županijski državni odvjetnik u Zagrebu podnio je istražni zahtjev s prijedlogom za odredivanje pritvora protiv osumnjičenika Dinka Ljubomira Šakića zbog osnovane sumnje da je počinio kažnjivo djelo protiv čovječnosti.
Dvadeset i prvog travnja Županijski sud u Zagrebu donio je odluku o provedbi istrage i određivanju pritvora protiv osumnjičenika Dinka Ljubomira Šakića, konstatiravši da je istražni zahtjev Županijskoga državnog odvjetništva u Zagrebu osnovan.
Dvadest i četvrtog travnja Ministarstvo je pravosuđa poslalo zahtjev argentinskim vlastima za izručenje Dinka Ljubomira Šakića. Predsjednik Županijskoga suda u Zagrebu Miroslav Šumanović imenovao je odvjetnika Ivana Kerna braniteljem po službenoj dužnosti.
Dvadest i sedmog travnja branitelj po službenoj dužnosti Ivan Kern podnio je Županijskomu sudu žalbu protiv odluke o provedbi istrage, ustvrdivši da je povrijeđen postupak protiv njegova branjenika.
Dvadest i osmog travnja hrvatska veleposlanica u Buenos Airesu Neda Rosandić- Šarić predala je argentinskim vlastima zahtjev hrvatske vlade za izručenje Dinka Ljubomira Šakića.
Dvadest i devetog travnja argentinsko Ministarstvo vanjskih poslova priopćilo je da je zahtjev Repubjike Hrvatske za izručenje Dinka Šakića prihvatljiv po medunarodnome pravu, koje se odnosi na izručenje. U Zagrebu, izvanraspravno vijeće Županijskoga suda odbilo je žalbu branitelja po službenoj dužnosti Ivana Kerna te ustvrdilo da je žalba neosnovana jer postoji dostatno dokaza o postojanju osnovane sumnje da je počinio djela za koja ga je osiZmnjičio županijski državni odvjetnik.
Tridestog travnja argentinska policija uhitila je Dinka Šakića u njegovoj kući u Santa Teresiti,.320 kilometara jugoistočno, od Buenos Airesa.
Četvrtog svibnja argentinski savezni sudac Hernan Bernasconi potpisao je sudsku odluku kojom se odobrava izručenje Dinka Šakića Hrvatskoj.
Petnaestog svibnja argentinski predsjednik potpisao adluku o hitnom izručenju Hrvatskoj Dinka Šakića radi suđenja pred Županijskim sudom u Zagrebu.
Dvadest i sedrnog svibnja hrvatsko je Ministarstvo pravosuda zaprimilo notu argentinskoga Ministarstva vanjskih poslova u svezi s izručenjem Dinka Ljubomira Šakića Hrvatskoj. Nota sadržava sudsku odluku od 4. svibnja i predsjedničku odluku od 15. svibnja, kojom se odobrava izručenje Dinka Ljubomira Šakića Hrvatskoj.
Dvadest i osmog svibnja hrvatsko Ministarstvo pravosuda poslalo je njemačkomu Saveznom ministarstvu pravde molbu da odobri tranzit osumnjičenika Dinka Ljubomira Šakića iz Argentine preko teritorija SR Njemačke;
Destog lipnja Argentina je odbila zahtjev SR Jugoslavije za izrućenje Dinka Ljubomira Šakića s obrazloženjem da je ono već odobreno Hrvatskoj. Mininstarstvo pravosuđa zaprimilo je obavijest da je njemačka vlada odobrila tranzit Dinika Ljubomira Šakića preko te zemlje.
Sedamnaestog lipnja službenici Ministarstva unutarnjih poslova Ured Interpola Zagreb po nalogu Ministarstva pravosuda u 22;20 sati po srednjoeuropskom vremenu u zračnoj luci u Buenos Airesu. preuzeli su od službenika Nacionalnog ureda Interpola za Argentinu Dinka Ljubomira Šakića.
(Hina) Vjesnik, Subota 1999-10-09
Suočavanje Hrvatske sa svojom prošlošti, suđenje Dinku Šakiću i suđenja za vrijeme komunizma – što je s komunističkim i partizanskim zločinima? Pravdi je udovoljeno. Dinko Šakić je osuden na maksimalnu zatvorsku kaznu rema hrvatskome Kaznenom zakonu. S obzirom na njegovu životnu dob, to je kao da je osuđen na doživotnu robiju.
S pravom izriču se pravosuđu hrvatske države, a posebno predsjedniku sudskog vijeća u kaznenom predmetu protiv Šakića – pohvale sa svih strana. Nije bilo lako utvrditi materijalnu istinu o događajima koji su se zbili u logoru Jasenovac nakon isteka više od pola stoljeća. Sud je to učinio temeljito, stručno i razmjerno u kratkom vrernenu.
Ovo suđenje trebalo bi biti poduka i onim sucima u Haagu koji razvlače u nedogled donošenje sudske odluke o dogadanjima i radnjama od kojih je prošlo samo nekoliko godina. Nameće mi se usporedba sudenja Šakiću s onim “osudenjima” koja su se dogadala za vrijeme komunističke Jugoslavije, od njezina početka do njezlna kraja.
Suđenje Ljubi Milošu, jednom od zapovjednika logora Jasenovac, bilo je po kratkom postupku. Smaknut je, a da javnost o tome nije saznala gotovo ništa. Drugi zapovjednik toga logor Maks Luburić smaknut je u emigraciji po Udbi.
Znamo kako se moralo suditi Andriji Artukoviću.. Branitelji su morali paziti na svaku izrečenu riječ. Znamo kako se odvijalo suđenje nadbiskupu Alojziju Stepincu pod ravnanjem nadritužitelja Blaževića i Vimpulšeka kao predsjednika sudskoga vijeća. Mučili su ga svojim kaptativnim i sugestivnim pitanjima uz glasno odobravanje i viku dovede nerulje. Javnosti je servirano samo što su ta dvojica govorili, a ne i to što je govorio Stepinac i njegovi branitelji, a naročito vrsni odvjetnik dr. Ivo Politeo.
Nabrojio sam samo najznačajniji slučajeve. Za cijelo vrijeme komunističke vladavine javno tužiteljstvo i sudovi – o čemu sam i sam svjedokom – bili su pod pritiskom komiteta, partije i naročito samoga Tita. Tada je postojala partijska pravda. Tito se neumorno miješao u sudovanje i prije nego što je započet kazneni postupak, za vrijeme i nakon pravorijeka suda.
Danas u demokratskom društvu šef države ne može i ne smije ni na kakav način utjecati na vođenje kaznenog postupka i donošenje sudskih odluka. Time bi bilo prekršeno načelo trodiobe vlasti i načelo neovisnosti sudstva.
Mr.Ivan Fumić kaže da nije čuo pohvale na račun sudaca. Nije ni mogao čuti pohvale na račun. sudaca za vrijeme njegova “humanog” socijalizma jer su suci morali djelovati po diktatu i radi karijerizma, a ne na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. Ne napadaju se suci i sudovi prijašnjih vlasti zato jer je danas moderno to činiti, kako kaže Fumić, nego poradi načina i izricanja oštrih kazna, čak i za izražavanje mišljenja.
Najbolji je primjer za to izricanje kazne zatvora u trajanju od sedam godina koju je Ivan Fumić kao vojni sudac izrekao Radi Pejiću samo zato što je on (Pejić) kao vojnik JNA rekao da će Hrvatska jednog dana postati samostalna i izdvojiti se iz Jugoslavije. Ivan Fumić kaže da je on sudio po krivičnom zakonu SFRJ.
Učili smo da kazna ne smije biti izraz osvete i mržnje a upravo je to bilo u komuništičkom kaznenom zakonodavstvu. Tu priču o načelu zakonitosti meni je pričao i podučavao me i nekadašnji okružni javni tužitelj u Zagrebu koji je poslije promaknut u branitelja: u Haagu optuženoga Blaškića. Čuli smo nakon izricanja osude Dinku Šakiću da su se neki njegovi istomišljenici, usprkos valjano obra- zloženoj osudi izrazili negativno o njoj i tražili oslobodenje Šakića. Je li to bilo moguće za vrijeme sudovanja Fumića i za vrijerne komunizma? Ivan Fumić proziva dr. Zvonimira Šeparovića i tvrdi da bi se on (Fumić) odmah povukao da se za njegova ministrovanja pravosuđa dogodio masakr u sudnici.
Najmanje je Fumić pozvan da proziva dr. Zvonimira Šeparovića. Kako je uopće bilo moguće da Fumić nakon što je bio sudac ozloglašenog vojnog suda postane ministar pravosuda? To je bila partijska pravda. U njegovo vrijeme rješenje o zatvoru donosila je Udba, danas to čini sud. Prilikom posjeta svetošimunskoj zatvoreničkoj bolnici rekao je dr. Z. Šeparović da je svaki robijaš najprije čovjek. Nije mi poznato, da je takvo nešto izjavio ikada Fumić. Zašto on nije razgovarao s nama zatvorenicima u Lepoglavi. Zašto nije omogućio mojoj kćeri, jedinoj političkoj „kriminalki“ u zatvoru u Požegi, da mu se požali na teške uvjete rada u kuhinji od ranog jutra do kasne noći, što je bilo iznad njezinih snaga.
Takav iscrpljujući rad protivan je propisima medunarodnog prava.
Poznato mi je da za vrijeme Fumićeva ministrovanja bilo u lepoglavskom zatvoru ubojstava i samoubojstava među zatvorenicima. O tom se moralo šutjeti i u zatvoru i izvan njega. Kad su se takvi slučajevi dogadali u Šeparovićevo vrijeme, on je sam otišao u kaznionu da utvrdi što se dogodilo: O tomu je bilo odjeka i u medijima. Rekao sam u uvodu da je u slučaju Šakića pravdi udovoljeno: Ovdje dodajem da je time pravdi samo djelomično udovoljeno. Visoki predstavnik židovske zajednice izjavio je nakon izrečene osude Šakiću da je Hrvatska pokazala da se ne boji suočiti se s prošlošću: U tu prošlost spadaju i zločini koje su počinili partizani i komunisti u vrijeme rata, a naročito oni počinjeni nakon rata u miru. Partizani i komunisti nisu progonili Židove, ali to ne bi trebalo sprječavati židovske zajednice u zemlji i inozemstvu da se zauzmu za to da se i partizani i komunisti koji su počinili zločine protiv čovječanstva – kazne. Etička bi moralna načela su opće vrijednosti koja vrijede za sve narode i sve ljude.
MIRKO SUNIĆ Zagreb VEČERNJI LIST PETAK, 19-01-2001
U “MARICI” S JOŠ DVADESETAK USUĐENIKA.
Šakić prebačen u lepoglavski zatvor LEPOGLAVA. Iz centra za psihosocijalnu dijagnostiku u Zagrebu, u kojemu je boravio nakon liječenja u Bolnici za osobe lišene slobode, Dinko Šakić prebačen je na i daljnje izdržavanje kazne u Kazeneni zavod Lepoglava. Kako neslužbeno doznajemo, Šakić je u Lepoglavu došao po ustaljenom postupku, specijalnim vozilom pravosudne policije, u “transportu” kojim je na od služenje kazne u lepoglavski zatvor stiglo još dvadesetak drugih osudenika.
U Kazneni zavod Šakić je primljen po uobičajenom režimu, a nakon pregleda upućen je u zatvorski stacionar, što se i očekivalo s obzirom na njegovu životnu dob i naručeno zdravstveno stanje. Idućih desetak dana bit će podvrgnut uobičajenom programu promatranja ponašanja i sklonosti, a potom će, ovisno o tome i o njegovu zdravstvenom stanju, socijalni radnik na kolegiju prezentirati njegov raspored na jedan ododjela. Kako je riječ o osobi koja, s obzirom na dob i zdravlje (Šakić boluje od srčanih tegoba), ne može raditi, moguće je da će nakon toga biti prebačen na zatvorski odjel u kojem borave osuđenici koji zbog objektivnih razloga ne mogu raditi ili to ne žele, jer zakon ih ne može prisiliti na rad protiv njihove volje.
Druga je mogućnost smještaj u posebnu, tzv. invalidsku sobu, specijalno uređenu za boravak invalidnih i teže pokretnih osoba, no o tome odlučuje isključivo liječnička ekipa. Neslužbeno smo obaviješteni da se Šakić prilikom dolaska i zaprimanja u Kazneni zavod ponašao prirodno, što se tumači činjenicom da je u dosadašnjem režimu pritvora i svladao “pravila” ponašanja. kupa sa Šakićem u lepoglavu je prebačen i Vlatko Mesek, kojemu je sudeno u odsutnosti zbog ubojstva poznatoga hrvatskog slikara Slavka Stolnika.
Lj, Risek. Ž. Pavlek

Zoran Kotnik
Odgovor Ivanu Valeku koji želi znati točnu brojku žrtava u Sabirnom Logoru Jasenovac.
Po izvješču gen. ozne Jefte Šašìča, 576 umrlih. To je dao Titu na njegov zahtjev. To je odličan nalaz Zemaljske komisije 1946. godine. Sve drugo je laž srba uz pomoč MI6.

Mile Boban
20. lis 2024. 13:23 (prije 9 dana)
Bog! vrlo poštovani i dragi moji Hrvati i hrvatski prijatelji.
Ivane Valek Zoran Kotnik je vrlo lijepo iznio i to s JU izvorima potvrdio da je u Radnom Logoru Jasenovac 576 umrli. Ja vama prilažem sliku knjige “NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA JE BILO PRAVO IME” koju je napisao Ilija Barbarić. Ilija je Hrvat iz Hercegovine, bio je vojnik NDH, kao zapisničar od 1942.a do zadnjeg tjedna mjeseca travnja 1945. vodio je i knjižio sve ulaze i izlaze iz Sabirnog Logora Jasenovac, sve dogodovštine, sve smrti prirodnom ili okrutnom dogodovštinom da nije bilo više umrah od 2 tisuće.
Dragi prijatelju Ivane ovo dolje priloženo je da se uvjeriš odakle su ovi izvori. Sve malo po malo, kao i Sveta Biblija koja se i dandanas nadopunja kako bi se saznala prava i živa istina, tako je to i sa našim Jasenovcom. Da ga nisu Srbi, četnici, Jugoslaveni svih tendencija i boja skupa sa našim oprana mozga i labavi Hrvati toliko oblatili i ocrnili sa jugoslavenskim i komunističkim – a ne fašističkim i nacističkim – LAŽIMA, usuđujem se reći da se za grad Jasenovac ne bi toliko znalo koliko se to danas zna.

Mile Boban mileboban748@gmail.com
Wed, Oct 25, 2023, 10:04 AM
to Fra, me, Milan
Ilija Barbarić: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA – BILO JE PRAVO IME
image.png
Slika br. 2  je gdje se vidi izdavačko poduzeće:
NAKLADA  BOŠKOVIĆ – SPLIT – Tiskano u ožujku 2010
Ja sam je naručio preko jednog prijatelja kojeg je brat živio u Splitu, a mi se poznavali iz Texas-a. On se je preselio u Split početkom 1991. On je meni poslao tu knjigu u lipnju 2010.
image.png
Ovo je slika pisca knjige Ilije Barbarića i njegov Predgovor.
Dragi moj Fra. Andrija Nikić ovo Vam prilažem kao vjerodostojan dokaz kojeg ja imam već pubih 13 godina. Molim pogledajte sve, te mi javite što je dobro a što ne, i da li bi što trebali iz ovog staviti na Vaš vrlo vrijedni opis kojeg ste mi jutros poslali, tako da u potpunoj suglasnosti to stavimo na hrvatski nezavisni portal otporas.com za naše grage čitatelje.
Supruga Anica me već čeka, jer odlazimo u grad za kupovinu živežnih namirnica i u isto vrijeme poslati Vam knjigu “UBOJSTVA NARUČENA IZ BEOGRADA.
Bog! Anica i Milan.
image.png
                       Slika stranice 204 i 205 knjige Ilije Barbarića 

               “NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA BILO JE PRAVO IME”
 
Ilija Barbarić je rođen 2 veljače 1924. umro je u Brazilu – misli 2015.

image.png

Ljudi koji se sram svojih djela, “OBRANA” br. 107-108 1969.

Ova se knjiga razlikuje u mnogočemu od ostalih, u kojima je riječ o uspostavi, opstojnosti i slomu NDH, jer autor ovog spisa nije pisac po zanimanju, niti je visoko obrazovani intelektualac, nije plaćen od određenih ljudi, udruga ili međunarodnih institucija; dapače, nije pisac koji traži izvore i iz njih prepisuje dokaze, nego izvorno piše o onome što je proživio, o onome što je vidio i onome što je čuo od ljudi kojima je vjerovao.

Autor je marljivo pisao svoj dnevnik zbivanja čim je položio ustašku prisegu  u Jasenovcu (1941.), čiji zapisi govore o teškoj borbi Hrvata za slobodu, o uspostavi NDH, o njezinoj organizaciji i nutarnjoj upravi, o nadljudskoj borbi hrvatske vojske za očuvanje hrvatske države, o udruženim neprijateljima, da sruše NDH, o njezinu Poglavniku Dr. Anti Paveliću, koji je pod svaku cijenu želio spasi Hrvatsku Državu i hrvatski narod. Ali Staljinov đak Tito i Staljinov srp i čekić kojeg je Tito koristio u borbi protiv Hrvatske Države a za kumunističku Jugoslaviju. Zatim  autor prikazuje kapitulaciju Italije, suradnju talijanskih fašista sa četnicima i partizanima, nagli slom  Njemačke, koji je povukao za sobom i slom NDH. Ali, hrabra hrvatska vojska nije bila poražena od udruženih neprijatelja, nego se odlučno borila do posljednjeg časa, do svršetka II. Svjetskog rata, kad je trebalo povući se u Austriju k pobjednici u ratu,  zapadnim saveznicima, da se predaju Saveznicima po pravilu ženevske konvencije kao pripadnici  Hrvatskih Oružanih Snaga , a ne kao ratni zarobljenici.

Iskreni pozdrav svima.

Mile.

Mile Boban
21. lis 2024. 16:24 (prije 8 dana)
Ovo je naša zajednička hrvatska povijest stara preko 73 godine. I da nije bilo našeg Hrvatskog Maksa Luburića Hrvati ni za ove hrvatske jade i hrvatsku povijest ne bi znali.
“OKRUŽNICA” – STARE RANE I NOVA GODINA, piše Maks Luburić 20 prosinca 1951.
image.png
Iz pisma Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951 godine Hrvatima u izbjeglištvu. Na svu veliku žalost ova Okružnica se ne nalazi u knjigi “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952-1969″

Piše: General DRINJANIN:

STARE RANE I NOVA GODINA

Svaki dobri gospodar pri završetku godine pravi bilansu svog godišnjeg rada, da bi tako lakiše mogao napraviti plan za novu godinu.

Naši će politički planovi zavisiti o mnogobrojnim vanjskim snagama, uplivima i dogadjajima. O tome će govoriti zvani i još više nezvani. Nu, ima jedno pitanje, o kome će malo tko govoriti, iako bi morali svi nešto reći i još više učiniti.

Radi se o našem najbolnijem pitanju: ratnim ozlijeđenima i nemoćnima. To pitanje je izvan okvira drugih snaga. Zavisi samo i jedino o nama, pa ga zato trebamo i sami riešiti svojim vlastitim snagama.

Ne govorim onima, koji su radi svoga stranačarskog uvjerenja u načelu protiv heroja našega rata. Govorim medju nama, pa ćemo odmah prieći na stvar; i iznieti jednostavno problem kao jednu vojničku operaciju.

MI SMO PROTIV PROSJAČKE INTERVENCIJE TOGA PITANJA

Hrvatske Oružane Snage su oružani dio hrvatskoga naroda, koji služi za obranu Domovine, kako uglavnom svoje krvi, tako i ulogom umnih sposobnosti i materialnih dobara. Zato je Domovina dužna brinuti se za te svoje sinove.

U borbi za Domovinu pali heroji ponos su i čast narodu. On ih pjeva u pjesmama i slavi u tradiciji, podiže im spomenike, odgaja podmladak u štovanju njihovih vrlina i vitežtva. Brine se za siročad i nasljednike, favorizira ih u javnim službama i častima. Priredjuju se vjerske, patriotske i vojničke manifestacije u čast palima za Domovinu. Sve civilizacije, svi režimi i sve epohe i na svim kontinentima, odavali su počast svojim mrtvima, posebno to čine vjernici Krista i Alaha.

Ratni ozledjenici se nalaze izmedju palih i zdravih. Imaju pravo na sve časti, koje se ukazuju palima, jer su padali i bivali ranjeni. Dali su sve i imaju pravo tražiti od Domovine sve. Nu, još su živi, iako su izgubili zdravlje, mladost, mnogi ruke, noge, vid; skoro svi zdravlje, a većina i svoje mile i drage, ognjišta i imetak. Na kraju su izgubili i svoju Domovinu i Državu, sredstva za obranu Domovine u rukama naroda. Time su izgubili i svoga zaštitnika i dužnika, (sada) kada bi ga DVOSTRUKO TREBALI.

Ratni ozliedjenici imaju svoja prava, jer su izvršili svoju dužnost. Zato govorimo o NAŠIM DUŽNOSTIMA PREMA NJIMA. Zato smo protiv riešenja tog pitanja na bazi prosjačtva, milosti i slučaja, kako bi mnogi, vjerujem i dobronamjerno, htjeli stvar riešiti.

U NAŠOJ SAVIESTI JE NAŠA SNAGA

Nezavisna Država Hrvatska je bila najidealnije sredstvo u rukama hrvatskog naroda u obrani njegovih prava i u vršenju njegovih dužnosti. Mi smo bili jako ponosni , kada smo u Zagrebu gledali ratne i druge ozliedjenike u novim odorama, u dobrim domovima. Poglavnik je bdio nad njihovom sudbinom. Kada smo izgubili svoju Državu i bili okupirani po srbokomunistima, tisuće je ratnih ozliedjenika bilo pobijeno po domovima i bolnicama. Ostatak se spasio i nalazi se u slobodnom svietu, skupa s nama, drugim pripadnicima Hrvatskih Oružanih Snaga.

I kao što se smatramo obvezanima, našom savješću i položenom prisegom, kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga, tako i najbolji dio nas, naše ratne ozliedjenike smatra dielom nas samih. Naša obveza je još samo pojačana činjenicom, da nam je Domovina zarobljena. Tako moramo smatrati još jačom i svoju obvezu prema njima, koji su sve dali Domovini i nama što je za uzor u pogledu vjernosti i vjere. Oni su izvršili svoju dužnost i zato su ratni ozliedjenici. Mi se spremamo izvršiti svoju dužnost i sutra možemo biti ratni ozliedjenici i nemoćnici.

Je li se ikada dogodilo u obkoljenoj tvrđavi, da je nekome bilo uzkraćeno nešto, dok su drugi živjeli u izobilju? Da li je ikada naš hrvatski vojnik uzkratio zadnji zalogaj kruha ili gutalj vode svome drugu? Da li danas živimo u boljim prilikama i da li nismo dužni i sada sliedit taj vitežki i plemeniti primjer? Ako ima dobra, i ima naše braće, koja su jučer bila spremna platiti glavom spašavanje jednog ranjenog druga, zar se može sumnjati, da smo dužni i danas spašavati svoje drugove u oružju, svoju pravu braću, od gladi i tuberkuloze, vlasti Tita i zime?

Za razliku od naših neprijatelja komunista, koji su potukli svoje vlastite ranjenike, da se rieše tereta, mi, koji smo vjernici Krista i Alaha, moramo i po vjerskim svojim uvjerenjima sve učiniti, da pomognemo potrebne. I kada nam je to i dužnost, tada nam savjest i sviest nalažu, da sve učinimo. ETO TU JE NAŠA SNAGA.


Iz Okružnog Pisma Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951. godine Hrvatima u izbjeglištvu. Ovo Okružno Pismo generala Drinjanina je izišla za Božićnu DRINU br. 9, strana 16, 17, 18, 19. Šteta da se Ovo Okružno Pismo ne nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”. Mo. Otporaš.)

GORKA PREDBACIVANJA SVAKODNEVANA SU POJAVA

Budimo izkreni. Koji od nas nije dobio pismo kojeg invalida? Mi smo ih dobili na stotine. Šta kažu? Evo par izvadaka iz nekoliko karakterističnih:

” Sve komisije za izseljenje (Ovdje moram pojasniti novom našom hrvatskom naraštaju koji su imali tu sreću pa nisu bježali preko granice, u tuđe zemlje, Austriju, Italiju i Njemačku, da samo spomenem ove tri, šta uistinu to znači “Sve komisije za izseljivanje…” Kada si već u ovim zemljama kao izbjeglica, strpaju te u logore za izbjeglice i tu stojiš ili ostaješ dok ne emigriraš dalje, ponajviše u prekomorske zemlje. Da bi mogao emigrirati dalje, moraš proći kroz ovu gore spomenutu komisiju. Ako nisi zdrav, ili fizički nisi dovoljno jak, starost i sto drugih čuda, nisi kvalificiran za emigrirati u zemlju za koju si papire pravio. Često puta ti daju neku spravu za teglenje koja pokazuje tvoju snagu. Kunem se da sam ja lanac prekunuo kada sam jednu takovu spravu potegao. Odmah su mi rekli da sam kvalificiran. Ja sam papire pravio za Francusku. Na ovaj način i tako su se birali zdravi, snažni, mladi i sposobni za rad za izgrađivati tuđe zemlje, mo. Otporaš.) pipaju najprije mišice. A ja nemam ni ruke. Da li moram krepati kao pseto”?

” Nalazim se dva kilometra od Titine granice, ostavljen od Boga i čovjeka. Prošao sam sve frontove, ranjen bio tri puta. Imam sva odlikovanja. I danas umirem od glada i zime. Sedma godina u baraci. Nemam noge i živim od onoga, što dva druga ratna ozliedjenika ponešto privrede ili od ukradenog krompira.”

“Da li ste čitali u “Hrvatskom Glasu”, (novina, glavno glasilo HSS koja je izlazila u Winnipegu, Canada, mo. Otporaš.) kako pišu invalidi i podpisuju to svojim imenom, da umiru od tuge, tuberkuloze i ostavljeni bez same vjerske utjehe, dok naša gospoda raztjeravaju hrvatsku sirotinju po Munehenu s njemačkom policijom, jer nisu glasali za njihovu predsjedničku garnituru.”

” Nas pet svjedočimo, ako treba svojim životima, da nam je nudjeno po kilu putra, ako glasamo za jelićevsku listu. (Dr. Branko Jelić (1909-1972) je bio predsjednik Hrvatskog Narodnog Odbora, te se odmah distancirao od Ustaškog Pokreta. U ono pakleno doba, odmah iza rata, Titina Ozna/Udba i njihovi doušnici/pomagači sa svim diplomatskim osobljem su usko surađivali sa svim stranim službama i prstom upirali na svakoga Hrvata da je Ustaša i da je bio u HOS. Mnogi su zanijekali (kao što je i sv. Petar zanijekao tri puta Isusa) da su bili Ustaše i da su bili hrvatski vojnici samo kako bi se spasili izručenja Titi na klaonicu. Trebalo je u ta paklena i teška vremena izdržati. Mnogi Hrvati su da se spase otišli u Francusku Legiju Stranaca. U to sam osvjedočen jer sam nekima bio tumač, prevodilac, mo. Otporaš.) Inače, nema ništa.”

” Ne, nije nas nitko posjetio. Čuli smo da iz Salzburga idju u Rim na neki Kongres, čujemo i o putovanjima u Munehen, o političkim sjednicama, odborima, novim knjigama i memorandumima, ali mi za njih ne postojimo od časa od kada smo izgubili snagu i mladost u borbi za Boga i Domovinu.”

” Javljaju nam, da je skupljeno na priredbi 215 dolara za nas, ali mi ni od toga, ni od drugoga, ne ćemo ništa vidjeti. Ali zato je bilo banketa, putovanja, političkih manifestacija i zdravica. ”

” Ne vjerujem ni Vama, ni drugima, ne vjerujem nikome, jer svi obećavaju i nitko nam ništa ne daje. ”

Koliko je istine u tim gorkim predbacivanjima, koja su uperena protiv svih nas, jakih i slabih, velikih i malih, svećenika i vjernika, svih stranaka i svih boja. Obtužbe padaju godinama. Da li su bile nepravedne, da li su bile prestroge? Svi imamo svoju savjest i na nju se volimo pozivati, ako ništa pametnijega ne znamo kazati. Nu tim ratnim ozliedjenicima nije dosta. Traže se djela, da njima opovrgnemo optužbu. Vjerujem da ima pesimizma; ima i zdvajanja ima i uveličavanja, ima i netočnog optuživanja.

Bilo kako bilo, problem je tu i treba ga riešiti.

JEDAN PRVI KORAK PREMA RJEŠENJU PROBLEMA JE…

Osnivanje Odsjeka za ratne ozliedjenike i nemoćnike pri STARJEŠINSTVU HRVATSKOG DOMOBRANA u BUENOS AIRESU. Jedan sretan izbor je bio u osobi pukovnika Štira, čestitog i poznatog hrvatskog častnika i prokušanog borca za očuvanje NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Jedan svjetao primjer požrtvovnosti naše emigracije u Argentini, koja se odaziva Odsjeku i pukovniku Štiru.

Svi ste čitali izvješća u novinama, a i k tome i mnogobrojna pisma ratnih ozliedjenika. Jedni se zahvaljuju, drug nas sokole, treći nas mole da im objavimo pisma. Najpotresnije je pismo M.J., (šteta što se nikada neće znati koji je to Hrvat ili hrvatski vojnik s inicijalima “M.J.”, mo.Otporaš.) koji nam kaže, da mu je sada pravo pri srcu, pa makar nikada ništa ne dobio. Nije dobio ništa, ali mu se povratila vjera u svoje zapovjednike, u našu stvar, jer je vidio da smo poduzeli nuždne korake. Bog svojih ne ostavlja, tako veli. Podsjeća nas na slavne dane borne za Državu. Radi se o poznatom dočastniku i izvrstnom borcu. Kako su divine rieči koje je izgovorio taj bistri seljački sin:

“Znaš Zapovjedniče, da nekada po pola godine nismo dobili plaće, ni pare niti duhana, da smo u krpetinama predeverili zimu, da toplog rublja nismo ni vidjeli, da četiri godine nisam spavao u krevetu. Dvie godine nisam bio na dopustu. I kada nije bill streljiva, probijali smo se bajunetom, jer smo vidjeli svoje zapovjednike s nama. Vjerovali smo u njih. Tako mi nekako sada pada kamen sa srdca, jer vidim da nas ima i da nismo ostavljeni na milost i nemilost”.

Nije običaj, da generali kade pukovnicima, i ako ni protivno nije kod nas običaj. Nije običaj da se u novinama medjusobno hvalimo. Pa ipak smatram potrebnim, jer me to mole ratni ozliedjenici, da izrazimo našu hvalu i priznanje pukovniku Štiru. Pridružujemo se zahvalama ratnih ozliedjenika i mi svi, koji iz perspektive gladne Europe znamo ocieniti rad Domobrana i pukovnika Štira. Sliedimo primjer pukovnika Štira, hrvatska emigracija će otvoriti srdce i kese, a mi ćemo u svakom slučaju izvršiti našu pasju (u ovom slučaju to znači: našu čežnju, našu želju, našu žudnju, mo.) dužnost onako, kako se dolikuje hrvatskom vojniku.

IDEMO KORAK NAPRIJED.

Mjesto kilometarskih, sentimentalnih i farizejskih filozofiranja o bratstvu, jedinstvu i slozi, učinimo nešto pozitivno! Razkokadali smo se o dobrim vrlinama samih sebe, o demokraciji, humanismu, o političkom katalicizmu, (što bi u ovom slučaju moglo značiti: “kataklizma”, politička poplava, politička propast, politička katastrofa itd., mo.) osnovali smo masu odbora, stranaka, pokreta i grupa. Bog dao zdravlja nama svima, pa nam se izpunile želje, iluzije, ambicije! Priedjimo preko toga i učinimo još nešto, što će nam zaista pribaviti ugled kod “malog naroda”, o kom toliko govorimo. Učinimo nešto inteligentno, mjesto da nabijamo jedan drugome u pamet priču o težkim i pretežkim intelektualcima. Ratnim je ozliedjenicima dosta promidžbe, retorike i nitko više ne vjeruje u rieči. Dakle, moramo djelovati.

VJERUJEMO U SVIEST EMIGRACIJE.

Emigracija je izvarana. (To general govori šest i pol godina poslije propasti Hrvatske Države, dakle u vrijeme dok još hrvatska emigracija nije bila brojčana, mo.) Mi smo zarobljeni i strpani u Jugoslaviju, a sve to pomoću novca emigracije. Tukli su žicu “Banovi ” i tuku je sada predsjednici za “slobodnu hrvatsku”, a misli se na novu Jugoslaviju. Čestite rodoljube Chicaga stajalo je tisuće dolara da “vodja” dodje u Ameriku, pa da tamo optuži Ustaše, da su mu napostovale kuharicu. (Ovdje se nesumnjivo radi o dru. Vladku Mačeku i ustaškim stražarima koji su ga čuvali i pazili da ga partizani ne kidnapiraju i u šumu odvedu kao što su to učinili sa Vladimirom Nazorom. Novac koji se je sakupljao za njegov dolazak u Ameriku je najbolje pročitati Hrvatsku Reviju, br. 4. Munchen, prosinac 1970., članak dra. Branka Pešelj: “S Predsjednikom Mačkom u Emigraciju”, strana 757/811. Mo. Otporaš.) O novcima emigranata pišu se “Hrvatsko Antunovo” i slična štiva. No, nemojmo biti nepravedni. Hrvatski je čovjek davao, daje i davat će. Zavarali su ga, varaju ga i sada, ali je na nama da spriječimo to ubuduće. Hrvatski će čovjek dati za svoje ratne ozliedjenike. Treba se pobrinuti, da to u njihove ruke dodje. Eto, tu je problem.

Pred nama je godina 1952. Pitanje ratnih ozliedjenika je pitanje našeg obraza, časti i obveze. Ratni ozliedjenici su izvršili svoju dužnost, izvršimo i mi pred njima svoju!

NAŠA JE IME NAŠ PROGRAM, ZOVEMO SE DRINA.

“DRINA” u ovom broju izmedju ostalog donosi: članke Poglavnika, Dra. Ante Pavelića; Predsjednika Hrv. Drž. Vlade Dra. Džaferbega Kulenovića; ministra Pravosudja Dra. Andrije Ilića; generala Drinjanina; pukovnika Pušića; Dra. Branka Marića i “Božićni Prilog”.

Kraj ovog Okružnog Pisma.

(Da se zna, ili da se ne zaboravi, Vjekoslav “Maks” Luburić je po prvi puta sebe spomenuo “General Drinjanin” u časopisu DRINA god: I. broj: 2 1951., strana 3. Mo. Otporaš.)

Mile Boban
23. lis 2024. 14:17 (prije 6 dana)
Mile Boban, Otporaš
11-03-2016, 02:53
NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE – Iz NOVE HRVATSKE 1980. br. 5

Ja sam prije neko vrijeme prepisao iz novine NOVA HRVATSKA, br. 5 1980., strana 10, koja je izlazila u Londonu a koju je uređivao Jakša Kušan, članak talijanskih novinara novine “L’ Occhio” od 12 veljače 1980. i stavio na internet. Prošle godine mi se javio jedan čovjek iz Hrvatske i tražio od mene da mu skaniram taj članak iz Nove Hrvatske, jer, kako kaže da je on unuk Olge Karaule. Rado sam udovoljio njegovoj želji i poslao mu skeniranu sliku. Kako on nije mogao jasno razabrati skenirani članak, zamolio me je da to prepišem i e-mail poštom pošalje, što sam opet rado učinio. Kada je unuk Olge Karaule proučio članak talijanskih novinara, meni je odgovrio u šesnaest (16) točaka njegovu verziju istine između njegove bake Olge Karaule, čije je djevojačko ime bilo Olga a prezime Horvat, a udala se za Franju Karaulu (iz Livna) 1928. godine. Nije mi namjera proturiječiti ovih 16 točaka gosp. Željka Karaule, jer to nije moj posao. To će biti posao budućih povjesničara koji se budu bavili ovom temom. Sve što ovdje želim reći je to da malo izgleda smiješno i čudno da je jedina jedna djevojčica od nekih 9/11 godina iz tog mjesta imala priliku kroz sve te godine, pa sve do njegove smrti, biti u pismenoj i usmenoj vezi sa Titom, pa čak i njegovim najbližim suradnicima koji su njegovu biografiju pisali.

Ja sam gospodinu Karauli odgovrio na ovih 16 točaka, pa kada to pronađem, stavit ću ovdje kao jedan javni (a ne tajni) povijesni dokumenat. Izvolite pročitati ovih 16 točaka i prijepis članka talijanskih novinara iz novine NOVA HRVATSKA.

From: Annie Boban <froate@hotmail.com>
Sent: Saturday, June 13, 2015 3:54 PM
To: Željko Karaula; Annie Boban

Predmet: NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE

Bog! poštovani i dragi gospodine Karaula,

Tako me veseli i drago mi je da ste mi tako lijepo pojasnili neke nepoznate stvari. Od srca Vam hvala. A za sve ostalo, koliko istinito ili ne bilo, stvar će biti do povjesničara da kažu konačni pravorijek. Meni je osobno drago sve čitati, a vjerujem u ono što ja hoću, a često ne vjerujem ni vlastitom ćaći, kako bi se to kod nas na selu reklo.

Nadam se i čvrsto vjerujem da Vam nisam podigao “tlak” što sam Vam dostavio one stvari za koje niste znali a sada znate. Nije loše pročitati i druge izvore.

Iskreni pozdravi.

Bog! Mile Boban, Otporaš.

Date: Sat, 13 Jun 2015 17:25:06 +0200
Subject: Re: NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE
From: karaula1989@gmail.com
To: froate@hotmail.com

Dragi g. Boban,

hvala na prepisanom.

U tekstu ima dosta faktografskih grešaka, talijanski novinari su bili stranci čak i poznate detalje iz Titove biografije oni pogrešno pišu. To su po svemu senzacionalističke novine onoga vremena, kakvih u Jugoslaviji tada nije bilo i takvo novinarstvo je bilo tada u Jugi nepoznato.

1. Kako prva žena kada se Tito 1918. u Omsku oženio Pelagijom Belousovom?

2. Novinari očito izmišljaju “da se radi o ženi o kojoj se ne smije izustiti ni jedna riječ” jer je Olga od 1952. davala u niz navrata razne intervjue o Titovom životu u Velikom Trojstvu te je i Vladimir Dedijer (Titov biograf) u Prilozima za Titovu biografiju objavio njena pisma u kojima se to isto opisuje.

3. Tito je 1973. posjetio grob svoje djece u Velikom Trojstvu.

4. Hinko i Žarko nisu bili blizanci – Hinko je rođen 17. 11. 1922. i umro nakon 8 dana. Žarko je rođen tek 4. 2. 1924.

5. Ovo o bijegu kroz prozor je također netočno jer tada Žarko nije ni rođen. Broz je uhićen tek u ožujku 1925. i tjedan dana zadržan u zatvoru zbog govora na pokopu jednog komuniste.

6. Žarko nikada nije dat Titovom bratu Martinu već je obitelj poslije Velikog Trojstva otišla u Kraljevicu (brodogradilište) gdje se Tito zaposlio, Žarko i Pelagia su kraće vrijeme bili u Zagrebu kod Titovog prijatelja Mavraka dok nije nađen smještaj za obitelj, da bi zatim otišli u Kraljevicu.

7. Pelagija je napustija Jugoslaviju 1929. i više se nikada nije vratila. Znači nije mogla biti u Velikom Trojstvu 1935.

8. Olga i Tito nikada nisu živjeli zajedno, već je on živio u V. Trojstvu u milinu sa svojom suprugom Pelagijom.

9. Dakle Olga rođ. Horvat oženila se 1928. za učitelja Franju Karaulu (iz Livna – selo Čelebić) te od tada se preziva Karaula. Dakle sve do 1928. ona se zapravo preziva Horvat.

10. Nije bila učiteljica dječjeg vrtića već je bila učiteljica u osnovnoj školi za djecu do 5. razreda.

11. Ovo oko života u Bjelovaru i udovištva je posve pogrešno. Tada ona živi već 20 godina u Bjelovaru, a udovica je već tada (1980.) 13 godina.

12. Baka nikada nije imala toliko novaca kao umirovljenica da bi svake godine davala takav iznos grobaru.

13. Lobor je malo mjesto u Hrvatskom zagorju dosta udaljeno od Velikog Trojstva (pogledajte na karti).

14. Olga govori 1980. o Titu – normalno on se tada u Velikom Trojstvu tako nije zvao – već su ga zvali Joža – po Josip.

15. Ovdje griješite o imenu Tito – nije to bila teroristička organizacija, već je Broz imao mnoštvo pseudonima i lažnih imena kao ilegalac KPJ, jedno od čestih pseudonima koji je koristio bio je Tito, koji mu je dao CK KPJ, jer je ime Tito bilo vrlo često u Hrvatskom zagorju gdje je rođen. Ovo je naknadna izmišljotina u političke svrhe kada je zbilja vladala pometnja u vezi stvarnog Brozovog identiteta.

16. Kao što vidite Olga je novinarske tvrdnje nazvala besmisilcama, što sigurno i jesu, jer bi obitelj ipak nešto znala po tom pitanju. Senzacionalističke novine željne prodaje, a što možete.

ONO ISPOD SLIKE. Dakle Olga nije rekla o nikakvoj vezi s Titom tada, a Broz je rođen 1892. dakle on je u Trojstvu imao od 29-do 33 godine (1921-1925).

Mislim da u konačnici tu nema istine ni materijala. Naravno, to je izašlo u novinama, to je javno dobro i može se plasirati kao još jedan detalj u moru nedokumentirane literature o Titu i njegovim ženama i ljubavnicama koji su se pojavili nakon 1990. godine. Vidi npr. samo Filip Radulović, Ljubavi Josipa Broza, 1990.

Najbolje vam je o tom razdoblju Titovog boravka u V. Trojstvu pisla Stanislava Koprivica-Oštrić u knjizi “Tito u Bjelovaru”, 1978. jer su tu svi podaci potkrepljeni dokumentima i preslikama tih dokumenata.

Eto toliko, pozdrav dr. sc. Željko Karaula

xxxxx

Dana 13. lipnja 2015. u 15:47 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:

Bog! poštovani gosp. Željko Karaula,

Kako biste mogli imati cjeloviti opis iz novine “Nova Hrvatska”, prepisujem od slova do slova te Vam putem Vašeg e-mail adrese dostavljam cijeli tekst. Ja ću kasnije, ako se potreba ukaže, za hrvatsko općinstvo ovo staviti na internet kako bi se i drugi Hrvati upoznali s ovim Titovim “ljubavnim pustolovinama”, tim više da ovo nije nikakova tajna, jer je već u novinama izišla u javnost prije 35 godina.

S iskrenim izrazima poštovanja primite moje pozdrave.
Bog! Mile Boban, Otporaš.

Prijepis iz novine NOVA HRVATSKA, br. 5 1980., st. 10

NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE

Priča o Titovoj ljubavnici, koja je rodila njegovo dijete kad je imala samo 12 godina.

“Demitologizacija” – ta nezgrapna riječ za još nezgodniju proceduru iznošenja istine o svjetskim diktatorima, proširila se svijetom pedesetih godina. Prvi put primjenjena je kao opis iznošenja djelomične istine o Staljinu poslije njegove smrti. Čekalo se i na Maovu smrt da bi se počelo s njegovim demilogiziranjem. No, slučaj jednonogog maršala toliko je golicav da svjetsko novinstvo ne može više ni dočekati JBT-ovu kliničku smrt da bi započelo s pričama, koje su za njegova života strožije čuvane od zlata u Fort Knoxu.

Ugodno je zato priopćiti, da se u susjednoj Italiji, čiji tisak redovito slijedi onaj beogradski, našao list koji je na svoju ruku i uz veliku opasnost pošao suprotnim stazama, još prije nego što su jugoslavenskog diktatora položili medju štafetne palice u “Muzeju 25. maja”.

To je “L’Occhio”, neka vrst “revolverbata” iz ergele “Gruppo Rizzoli”, koja u Milanu izdaje i najozbiljniji talijanski dnevnik “Corriere della sera”. Cilj je bio jasan: Ono što još ne smije reći ozbiljan “Corriere”, to ipak smije, i želi, jedan “L’Occhio”, kojemu je i te kako stalo do velikih senzacija.

“L’Occhio” je 12. veljače na preko dvije stranice objavio senzacionalnu reportažu pod naslovom “Olga, tajna Titova života”. Reporteri ovoga lista pronašli su u Bjelovaru prvu Titovu “ženu”, o kojoj se u Jugoslaviji ne smije javno izustiti ni jedna riječ. Ne samo to. Sada doznajemo da Titov sin Žarko, onaj koji se ovih dana pojavljivao na slikama uz Titovo bolesničko uzglavlje, nije dijete njegove “službeno” prve žene, Ruskinje Pelagije Denisove Bjelorusove, nego Olge Karaula, koja je Titu, uz Žarka, poklonila još dvoje djece. (Dakle, kako je talijanska novina donijela a talijanski novinari napisali, Olga Karaula je imala trope djece sa tim josipom Brozom, kasnije tituliran konspirativnim imenom Tito, mo. Otporaš.)

Olga Karaula, rekosmo, živi u Bjelovaru. Ima 71 godinu. U ono daleko doba kada je Titu počela radjati djecu (Zlaticu – 1921.), imala je samo 12 godina. Nikakvo čudo da se tako nešto ne smije pričati u Titovom carstvu.

Istina o tome izletila je najprije iz usta čuvara groblja u Velikom Trojstvu, gdje se još i danas nalazi nadgrobni spomenik Titove dvije djece koja su umrla u djetinstvu. Na pitanje talijanskih novinara da ih odvede do Titove djece, čuvar groblja, Vinko Rebić, pokazao im je spomenik, okićen svježim cvijećem, na kojem stoji natpis: “Ovdje počivaju u Božijem miru Zlatica Broz, stara dvije godine, i njezin brat Hinko star osam dana. Neka mir i pokoj vladaju nad njima. Ožalošćeni roditelji.”

Na pitanje novinara tko je majka Zlatice i Hinka, čuvar groblja se prepao i počeo mucati: “Ne sjećam se dobro, tada sam bio malo dijete. Čuo sam samo glasine. No, mogu Vas otpratiti do svojeg starog prijatelja, (Sada ću ovdje staviti kosim slovima i pomastiti šta piše iznad slike/spomenika djecu u groblju Veliko Trojstvo: (“Godine 1974. Tito je s Jovankom obišao grob svoje djece. Tvrdilo se da je njihova majka Pelagija Bjelorusova…Lijevo: Titovoj djeci podignut je nadgrobni spomenik s križem…”) koji ima 82 godine, i koji je s Titom radio u Mlinu, kad je ovaj došao u Veliko Trojstvo izmedju 1920-1925.”

“Stari prijatelj”, Marko Spoljarić, bio je takodjer sumnjičav prema talijanskim novinarima, ali im je ipak dao dosta podataka: “Titu su se žene uvijek neobično svidjale. I ovdje u našem mjestu zavrtio je glavom nekolicini, ali se je posebno vezao za jednu, za onu, koja mu je dala troje djece: Zlaticu, Hinka i Žarka. Bila je lijepa djevojka, crnka s neobično crnim očima. Bila je nevjerojatno mlada. Ostala je odmah noseća, i 1921. rodila je malu Zlaticu, koja je umrla nakon 17 mjeseci. Pri kraju 1922. rodili su se blizanci, Hinko i Žarko. Prvi je umro osam dana nakon rodjenja, a drugi je preživio. Kad je Tito u ljetu 1923. morao bježati kroz prozor mlina da ga ne uhite, vratio se kriomice nekoliko dana kasnije i uzeo sa sobom Žarka. kasnije sam doznao da ga je dao na čuvanje bratu Martinu, koji je radio kao željezničar u jednom mjestu na granici izmedju Austrije i Madžarske.

Razgovor novinara s Olgom Karaulom

O Titu nisam više čuo. Vidio sam ga tek 1974. kada je došao u naše selo s Jovankom i pošao (prvi put poslije 1923.) na grob svoje djece. Vidio sam Žarka jednom, prije nekih pet-šest godina. I on je došao posjetiti grob svojeg brata i sestre. kakva je, eto, sudbina…Ja sam cijepao drva, a Tito je bacao cjepanice u parni kotao mlina…”

Na pitanje, kako se zvala Titova žena, i je li se stvarno s njom oženio, Marko odgovara: “Ženidba ili ne, živjeli su zajedno. Nisam siguran jesu li Olga i on sklopili službeni brak. No sada je dosta. Neću da otkrivam imena. Predsjedniku nije drago da se o tome priča…Ovamo u Veliko Trojstvo došao je s ruskom ženom i otišao je 1935…”

Tko je Olga? Novinari su pošli župniku. Ali se ovaj ispričao: “Oprostite, ja tada nisam bio ni rodjen, a ovdje nisu sačuvane sve matice rodjenih i krštenih. Znate, u Jugoslaviji se od 1920. koješta toga dogodilo. Po srijedi je i jedan veliki svjetski rat. Oprostite mi, oprostite…”

Nije preostalo drugo, nego da se novinari opet vrate čuvaru groblja. Tu su u razgovoru s njim i njegovom ženom načuli ime Olga Karaula, Bila je učiteljica dječjeg vrtića, a 1928. udala se za jednog učitelja iz Bosne…(Ovdje sam zbunjen., gosp. Karaula. Vi kažete da je Vaša baka bila djevojačkog prezimena Horvat, a u cijelom tekstu se ovdje govori o gospodjici Olgi Karauli. Želio bih, ako je ikako moguće, da mi dostavite sve što znate u svezi svih spomenutih tema u ovom tekstu. Mo. Hvala. Mile boban, Otporaš.) Već petnaest godina živi u Bjelovaru, od prije tri godine kao udovica: “Olga se brine za grob Titove djece otkako je on pobjegao iz Velikog Trojstva 1923”, nastavio je čuvar Vinko Rebić. “Dolazi na grob svake sedmice i svake mi godine daje 10.000 dinara da bi grob čuvao u redu.”

Tajna je otkrivena. Kada su se novinari suočili s Olgom u Bjelovaru, ispočetka je bila razgovorljiva, jer nije znala koliko su istine načuli. Pohvalila se je da je u mladosti bila vrlo lijepa, pokazala im je čak jednu fotografiju kad je imala 14 godina, i to uz riječi: “Tita sam upoznala pri kraju 1920. u Velikom Trojstvu, gdje sam se rodila (Vi mi pišete da je Vaša baka rođena u Hrvatskom Zagorju. Ja ne znam koliko je udaljeno mjesto LOBOR gdje se je Vaša baka rodila od Velikog Trojstva, pa bih vas zamolio da mi malo pojasnite i tu udaljenost. Mo. Hvala. Mile Boban, Otporaš.) Tada sam imala tek 11 godina, (Olga Horvat je rođena 1909, godine, dakle bilo joj je samo 11 godina kada ju je ulovio kao ribar ribu na udicu, mo. Otporaš.) ali sam već bila prava djevojka, s crnom dugom kosom kao što možete vidjeti i na ovoj fotografiji…Tito me je odmah fascinirao…” (Sada se postavlja jedno pitanje: kada i koje godine je Tito dobio konspirativno ime Tito. Negdje sam čitao, ne sjećam se više gdje, da je on to konspirativno ime dobio u Moskvi, direktno od Staljina, a inicijali su značili: “T”ajna, “I”nternacionalna, “T”eroristička, “O”rganizacija. Olga Karaula ovdje govori: “…pri kraju 1920. u Velikom Trojstvu…”. Mo. Mile.)

Kad su ju pitali je li ona prva Titova, tajna žena, Olga je odgovorila: “Tko Vam je to rekao? To su laži…”

– Je li onda Pelagija majka one djece?

– “Ne mogu Vam ništa reći. Kakve su to priče?”

To je priča jedne žene koja se od 1923. brine za grob dvoje djece za koju kaže da nisu njezina! (Nadati se je da će doći vrijeme, i to ubrzo, kada će se iz povijestnih pobuda pokrenuti jedna ozbiljna DNA analiza povezanosti ove djece u pitanju sa osobom više poznate imenom Tito nego svojim pravim obiteljskim imenom. Mo. Mile.)

– “To što govorite nema smisla. Ja sam voljela onu djecu…”

– Kao majka?

– “Da, kao majka. Ali to ne znači ništa!”

– Budite iskrena. Jeste li bila samo Titiva ljubavnica ili i njegova žena? Kada ste ostala noseća, imali ste samo nešto više od 11 godina pa je u selu pukao škandal. Zato je Tito htio da se Vaša udaja za njega poništi. S time je na neki način zanijekao i Vas…

“To što pričate, potpuna je besmislica. (Ali ovdje Olga Karaula nije rekla da je “to potpuna laž”. Olga je koristila blažu riječ “besmislica” a nama svima ostavila je za nagađati sve ostalo i tražiti istinu…Mo. Mile.) Predsjednik i ja se dopisujemo. Poslala sam mu i sada dobre želje za ozdravljenje. No, jeste li Vi pitali zagrebačku policiju za dozvolu da idete naokolo i postavljate ovakva pitanja? Znate li Vi da bez njihove dozvole ne biste se smjeli ni pojaviti u mojoj kući?…Prestanite! Napolje! Ili hoćete da pozovem policiju? Budite sigurni da ću im reći ono što radite. I onda…”

I onda su se pametni novinari, nakon što su prije toga dobili čak neke fotografije Titovih pisama Olgi, autom lijepo pobjegli natrag u Italiju. Ne preko Trsta, jer su se bojali da će ih tamo Udba vjerojatno čekati, nego preko Austrije.

I tako je “tajna” Titove prve žene, koja više nije tajna, izbila u javnost. Koliko će još sličnih tajni doći na vidjelo u procesu “demitologizacije” jednog od najvećih i najnemoralnijih tirana moderne svjetske povijesti? M.L. (Ovi inicijali M.L. su talijanskog novinara, mo. Otporaš.)

Poštovani i dragi gospodine Željko Karaula prepisao sam doslovno cijeli tekst iz Nove Hrvatske. Ovdje u tekstu piše da je članak u talijanskoj novini “LOcchio” od 12 veljače 1980. godine izišao na preko dvije stranice. Za zadovoljiti Istinu, svakako bi trebalo potražiti tu novinu i pronaći sve ono što su ti talijanski novinari tada pisali. Nadam se da ćete biti zadovoljno s ovim što Vam prilažem.

Primite moje iskrene pozdrave.

Bog Mile Boban, Otporaš.

xxxxx

Date: Sat, 13 Jun 2015 04:31:40 +0200
Subject: Re: PoZDrav iz Tekxas-a Željki Karauli – DSCN6957.JPG
From: karaula1980@gmail.com
To: froate@hotmail.com

Dragi g. Boban,

na žalost ništa ne mogu da vidim. Kada povećam sve se zamuti.

ŽELJKO

xxx

Dana 13. lipnja 2015. u 04:22 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:
Bog! poštovani i dragi prijatelju Željko Karaula,

Udoljavam Vašoj želji te Vam šaljem kopiju članka iz Nove hrvatske. Ne znam dali ćete uspijeti s povećalom odgonetnuti ovaj Nove Hrvatske opis. Ako slučajno bude nejasnoća, molim vas samo mi javite te ću to vrlo rado prepisati od slova do slova i poslati Vam.

I mene veseli da je ta slučajnost ili tajnastvenost povezana s Vama i Vašom obitelji ili obiteljskim potomkom. Dolje donja slika je grbnica u Velikom Trojstvu kojeg je u to vrijeme, dakle kada su talijanski novinari to obilazili i slikali, uzdržavao Vinko Rebić i koji je mnoge priče ispričao, vezane uz Tita i Olgu Karaula i koji je, mišljenja sam, talijanskim novinarima rekao za Olgu Karaulu gdje živi ili slično. Ta grobnioca u Velikom Trojstvu je tada – godine 1980 – još uvijek tu bila s natpisom: “Ovdje počivaju u Božijem miru Zlatica Broz, stara dvije godine, i njezin brat Hinko star osam dana. Neka mir i pokoj vladaju nad njima. Ožalošćeni roditeljiu.”

Poštovani gospodine i dragi prijatelju Željko Karaula ovo bi se trebalo do temelja obraditi i s istinom izići na ČISTAC. To toliko o ovom predmetu za sada.

Bog! Iskreni poZDravi. Mile Boban.