POVIJEST JEDNOG PISMA – Pismo Dinku Dediću, 30 travnja 1987

POVIJEST JEDNOG PISMA – Pismo Dinku Dediću, 30 travnja 1987.

                                                          Austin, 30 travnja 1987.

Dragi Dinko,

Šaljem ti ovaj dopis da ga uvrstiš u Tjednik. Ti već znaš moj stav prema Reaganovoj upravi koja nam je toliko zla nanijela. Ovdje se ovih dana mnogo piše i govori o skandalu u Bijeloj Kući. Ka kad god mi se prilika ukaže usporedit ću to sa hrvatskim potrebama i nepravdama koje nam se nanose sa svih strana. Ovo iznosim za one Hrvate koji nisu upoznati sa slučajem, tako da vide i usporede njihovo njihovo američko vladanje sa našim hrvatskim, kojeg nam uvijek pripremaju onako kako se to njima prohtije.

Bio sam prošli tjedan u Torontu. Bilo je dobro a moglo je biti i bolje. Stavovi su se zauzeli i davno mnogo prije i Stipe (Sušilovića, mo. Mile.)  nike mogao više učiniti nego je učinio. On je zbilja bio žrtva svega i žao mi je da nisam bio sa njim da mu pomognem. On će ti svakako pisati i dati opširniji izvještaj i o meni i Buconjiću. (Marijan, mo. Mile.)

Ja sam tebi pisao prošli puta da mi šalješ Tjednik na P-O.Box 161263 Austin, Texas 78716. Ja sam primio onaj Uskrsni brof, to jest od 14 travnja. Još nisam dobio onaj broj od 21 i 28 travnja. Molim te kada mi budeš slao pošalji mi i te brojeve tako da u potrebi i njih imam.

Ne znam da li si dobio od Ante (Ljubasa, mo. Mile.) kopije pisama koje sam pisao Reaganu. (Predsjedniku Amerike, mo. Mile.) On mi je rekao da ti ih je poslao. Ja mislim da ne bi bilo zgorega ih objaviti za hrvatsku javnost. ja sam o tome razgovarao sa Nikolom (Štedul, mo.)  i on kaže da će sa tobom razgovarati. Također sam razgovarao sa Nikolom glede odgovora na State Department povodom mojih pisama. Zato mislim da bi trebalo upoznati i hrvatsku javnost.

Tebi i tvojima želin sve najbolje u radu. Tvoji komentari i uvodni članci mi se dopadaju. marin Sopta je u prošlu subotu za stolom na banketu pred braćom Tomićima i drugima ustvrdio da si ti jedan od najboljih hrvatskih pera u emigraciji. Srećko Tomić je rekao da se on sa njim ne slaže ali da ti daje za pravo da si u raščamblama dobar. Rudi (brat Srećkov, mo.) je rekao da ih ima bolji i da si ti medju tim boljima. marin je ostao kod svoga.

                                                                                       S poštovanjem, Mile Boban.

                             Š T A   J E    T O    R I C O ?

                         Š T O    J E    T O    R.I.C.O. ?

R.I.C.O = Racketeering Influenced and Corrupt Organization, što bi se najbliže moglo prevesti na hrvatski: Organizacija Udružene Zločinačke Djelatnosti.

Pod tim imenom su uhićeni, optuženi i sudjeni hrvatski politički djelatnici u Ameriki u kojoj je uhodan demokratski sustav. Politika Washingtona ne priznaje pravo onima koji su zbog svojih političkih uvjerenja dospijeli u zatvor, već ih on sve djuture trpa u kriminalce, ne razlikujući političke prekršaje od pljačkaških, provale banaka, silovanja, gostioničkih svadja i ubojstava, seksualnih osveta i umorstva itd.

Washington to čini kako bi dokazao razliku izmedju sustava demokratskog društva u kojem su dozvoljene političke razlike od sustava totalitarnog društva u kojem nisu dozvoljene političke razlike koje su u oporbi sa vladajućom klasom.

Zato u totalitarnim zemljama ne postoji politička sloboda, ali takodjer ne postoji ni prikrivanje politilkih zatvorenika, kao, recimo, ovdje u Americi gdje se vlada boji priznati da se prekršaji mogu počiniti čisto iz političkih pobuda kako bi se postiglo političko pravo i političko razumijevanje. Posebno nama Hrvatima se to želi onemogućiti jer Washington priznaje Jugoslaviju u svim oblicima, uključivpi i političke i terorističke, a Hrvatsku ne priznaje niti nacionalno, niti politički, niti povijesno. Zato Washington nastoji dokazati da u Ameriki nema političkih zatvorenika, jer bi u protivnom izgubili onaj privilegij koji ga označuje kao zaštitnika Slobode i Ljudskih Prava. gdje je svakom gradjaninu i pojedincu dozvoljeno rješavati političke sporove na politički način.

Nama Hrvatima je to onemogućeno nilo gdje u svijetu iz jednostavnog razloga što se naši hrvatski politički probitci dijametralno suprostavljaju svim vladama svijeta koje priznaju Jugoslaviju. zato tu i tamo hrvatski politički djelatnici i rodoljubi ponekad i prekrše zakone zemalja u kojima živu da bi dokazali da se krše naša hrvatska politička i nacionalna prava ako nam se usporavaju ona prava koja su zagarantirana poveljom Ujedinjenih naroda. I kada do toga dodje ništa se u obzir ne uzima doli terorizam, po kojem ključu na se tereti, tuži i sudi. Washington u tome prednjači ne držeći se one: “Sjedi ruglo na sred puta svakome se ruga, a ne vidi da se svak njemu ruga”.

Američki narod i cijeli svijet su upoznati sa Iran-Contras skandalom kojeg je proizvela reaganova uprava prodajomoružja Iranu od koje je tajnim kanalima dio zarade otišao nikaraguanskim pobunjenicima, nazvanim Contras.

ja sam pisao predsjedniku Reaganu dva mjeseca prije nego se je njegov skandal otkrio, da se pravda u njegovoj upravi ne primjenjuje jednako prema Hrvatima i ne Hrvatima u ovoj zemlji.

U početku studenoga prošle godine otkrilo se je da vlada SAD nezakonito i mimo Senata i Kongresa prodaje oružje Iranu a zaradu dostavlja Contras. Afera Iran-Contras je mnogo nanijela zla i štete Reaganovoj upravi a i samome njemu. Mnogi visoki vladini dužnostnici su se morali braniti a nekolicina ih je pod pritiskom morala dati ostavke i napustiti svoje visoke položaje.

Osnovana je kongresna komisija za istraživanje slučaja. Mnoge se je uhvatilo u laži i proturiječi. Zbog ozbiljnosti Iran-Contras afere predsjednik Reagan, osim kongresne komisije, je dozvolio de se izabere jedan specijalni i neovisni istražitelj-tužitelj koji će djelovati neovisno i istraživati slučaj mimo kongresne komisije.

Taj istražitelj-tužitelj je gospodin Lawrence Walsh, koji je već 29 travnja pronašao i optužio jednoga iz skupine Iran-Contras afere, gospodina Carl “Spitz” Channell-a. Gosp. Channell je priznao krivicu (plead guilty) i na mnoge u vrhu Reaganove uprave upro prstom da su bili direktno ili indirektno upoznati sa cijelom Iran-Contras slučajem.

Čitajući dnevne novine i prateći cijeli razvoj Iran-Contras skandala kojeg se s neke perspektive može gledati kao naš hrvatski proces u New Yorku, postavlja se pitanje: da li će se na članove Reaganove uprave primijeniti zakonska odredba R.I.C.O. na na hrvatske rodoljube i zatvoriti ih na dugogodišnju robiju medju obične ulične kriminalce, ili će im se dodijeliti pomilovanje i titula “narodnih heroja” i tako zataškati svu stvar koja će izgledati na onu: Ujede li vuk magare.

Imadu dva načina kako bi hrvatski politički zatočenici dobili neku vrsta zadovoljštine u ovoj zemlji i njihovi simpatizeri i svi Hrvati općenito.

Prvi način  je da kongresna komisija i neovisni istražitelj Lawrence Ealsh upotrebi istu zakonsku odredbu R.I.C.O. prema onima koji su sudjelovali na sjednicama, dogovarali se i urotovali protiv vlastitog zakona kako prodati oružje jednoj zemlji koja je u ratu sa drugom, (rat između Irana i Iraka, mo. Mile.) kako bi se što uspješnije moglo ubijati nevino pučanstvo, kako potajno sakupljati novac od pojedinaca, što je izjednačeno sa ucjenama, kupovati oružje i slati ga – opet potajno, što je urota – drugima da ubijaju nevino pučanstvo. Čak je u tu svrhu otvoreni i žiro račun pod imenom: Zaštita Slobode i pod imenom “igračke”, što je u ovom slučaju izjednačeno sa Ucjenjivačkim pismima koja su poslata iz Njemačke nekim Hrvatima 1978. Ako se to učini, moglo bi se vjerovati da je američko zakonodavstvo odvojeno od vladina utjecaja i politike.

Drugi način bi bio – ako se iste zakonske odredbe ne bi primijenile na one koji su po svojim djelatnostima već dobro sazorili za R.I.C.O iz Reaganove uprave – de se Hrvate pusti na slobodu i da im se američko pravosudje i vlada ispričaju za silu koju su nad njima upotrebljavali u ime zakona i ove slobodarske zemlje, kojoj su prije dvijesta godina udareni slobodarski i pravedni temelji.

Ukoliko do toga ne bi došlo, onda mnogi Hrvati ostaju pri svojim prijašnjim uvjerenjima da su new-yorški procesi bili ništa drugo nego lakrdija američkog pravosudja koje je moralo činiti ono što mu je beograd savjetovao. I kod toga jedni su bili prevareni a drugi optuženi i osudjeni. Budućnost će pokazati tko je bio u pravu. Meni je drago da sam bio medju onima i uz one koji su bili optuživani i sudjeni. A imati ću snage priznati da sam bio u krivu ako budućnost dokaže da sam bio na krivom putu, što sumnjam, jer hrvatski politički zatvorenici za Hrvatsku Državu su za mene ono što su u crkvi kipovi za crkvu, to jest SVETCI!

U Managua, glavnom gradu Nikaragva, poginuo je dana 29 travnja jedan Amerikanac Benjamin Ernest Linder, 27 godina, kojeg su ubili Reaganovi Contras. U portlandu, Oregonu, Linderova obitelj je optužila za ubojstvo USA vladu, a Linderov brat John je izjavio: “da su mu brata ubili Contras, predsjednik reagan je rekao da je i on Contras… Kongres je pribavio novac za Contras…Naboji koji su upotrebljavani ili bombe koje su upotrebljavane za ubiti moga brata su nesumnjivo došle iz SAD.a”.

Bilo kako mu drago dogadjaji su se odvijali svojim tokom i tempom i odvijati će se tako i u buduće. Svatko traži svoje zaklone, te i mi Hrvati trebamo tražiti naše. Naši hrvatski zakloni se nalaze samo u našoj zemlji hrvatskoj, kojoj mi živi i mrtvi pripadamo. Sve drugo su obmane. Držmo se naše stare hrvatske izreke: GDJE TKO NIKA, TU I OBIKA”

                                                  Mile Boban, Austin Texas 30 travnja 1987.