Od Tuzle do Bleiburga
Fotografije s puta nade
Dida Filip Ćorlukić
Povodom obljetnice bleiburške tragedije prof. Filip Ćorlukić, umirovljeni inženjer iz Pule, koji sebe rado naziva dida Filip, poslao nam je opis svoga Križnog puta dokumentiran s četrdesetak vrlo rijetkih fotografija iz tih dana, koje je osobno snimio na svom Križnom putu:
Simboli Bleiburga
Premda Bleiburško polje nije bilo mjesto pokolja, Bleiburg je zbog polazišta zla postao simbolom najvećeg poslijeratnog tvarnog zločina u Evropi. Međutim, Bleiburg jest mjesto najvećeg moralnog zločina. Oko pola milijuna osoba: vojnika i civila, žena, djece i staraca; tražili su od engleske vojske samo da im dozvole prolaz i tako nađu spas od progonitelja. Ono što bi učinilo i neko divljačko pleme, nije i tzv. civilizirana engleska vojska. Uz prijetnju oružjem oni su spriječili prolaz izručivši molitelje partizanskim jedinicama, pa tako omogućili stravične zločine duž putova koje smo kasnije nazvali Križnim putovima.
O mojim putovima nade, koji su me nakon engleske izdaje pravde odveli u strahote Križnih putova, objavio sam niz članaka povodom obilježavanja obljetnica bleiburške tragedije. Bili su to dijelovi jedne dulje priče u kojima sam prikazao i većinu od četrdesetak fotografija koje sam snimio na putu nade sve do zarobljavanja na Bleiburškom polju.
Svaka od tih slika predstavlja svojevrsni povijesni dokument, a neke od njih i vrlo važan, pa ipak nezabilježen u povjesnim arhivima. Spomenut ću samo fotografiju (sl. 38) na kojoj se vidi kako Anto Štitić, nasljednik poznatog Dide Kvaternika u političkom dijelu Ravnateljstva sigurnosti (RAVSIGUR), na kamionu izlazi s Bleiburškog polja. Da ne bih objavljivao nespretnu zbirku fotografija, za ovu sam obljetnicu priredio skraćen zbirni tekst u kojemu su prikazane sve fotografije sa sačuvanog filma.
Međutim, jedna od tih fotografija zahtijevala je poseban tretman, jer je postala svojevrsnim simbolom Bleiburške tragedije hrvatskog naroda. To je fotografija vojne kolone (Sl.31) koja se već dvadeset godina stalno pojavljuje u raznim medijima, ali ne samo bez naznake autorstva, nego što je mnogo važnije: ne piše koja je to vojna postrojba, niti da ih je i nakon zarobljavanja do logora kraj Maribora stiglo oko sedam stotina, ali i ni da ih je logor preživjelo samo sedmorica! Tim se svojim snažnim simbolizmom nametnulo, ne samo kao povijesna nužnost, nego i kao moralni imperativ, da se o toj fotogrqafiji napiše i objavi poseban članak.
Budući da se ovovremenim suđenjem našim generalima u Haagu događa svojevrsna povijesna paralela s putovima nade hrvatske vojske i naroda prema Bleiburgu, a i protagonisti su isti. Zarobljenici su na Bleiburškom polju u ono vrijeme od engleske vojske tražili – ne da im pomogne – nego samo da im ne spriječava prolazak, dok generali i Haagu ništa ne traže od Engleske, koja je formalno samo jedan član EU, ali su ipak izloženi tvrdom nastojanju engleske politike da i krajnje nekorektnim postupcima oteža položaj optuženih.
Stoga sam s urednikom portala Zvonimirom dogovorio, da prilog o fotografiji vojne kolone kao simbolu bleiburške tragedije, bude objavljen 15. travnja, na dan presude našim generalima – bez obzira na presudu. Na žalost, neljudskost odluke suda je na zadovojstvo engleske politike ponovljena. Ta politika još uvijek suludo slijedi „strateške interese“ nekadašnje imperijalne politike iz 1918. godine, kada su Hrvatsku – ne silom zakona, nego prijevarom i zakonom sile, ugurali pod okrilje svoga ratnog saveznika Srbije. Imperij već dugo ne postoji, ali njihova politika „strateških interesa“ u potpuno izmijenjenim okolnostima čak i neprikrivenim nastojanjima nastoji spriječiti pravedno suđenje hrvatskim generalima Haagu, generalima koji su usprkos engleskim ometanjima uspjeli osloboditi Hrvatsku. Obzirom na duh presude u Haagu je zapravo osuđena hrvatska država, a umjesto onovremenih Križnih putova, generali bi trebali ležati i zatvoru!
Od Tuzle do Bleiburga
Fotografije s puta nade
Bio sam đak šestog razreda tuzlanske gimnazije. U jesen 1944. hrvatska se vojska „u cilju skraćivanja fronta” organizirano povlačila iz Tuzle. Budući da nisam htio ostati pod partizanskom vlašću pridržio sam se ustaškoj bojni Avdage Hasića, koja je zadnja napuštala grad. Preko Brčkog i Sl. Broda sam stigao u Derventu i nastanio se kod rođaka u sedam kilometara udaljenom selu Vrhovi odakle sam nastavio pohađati derventsku gimnaziju. Uz željezničku stanicu Lupljanica bila je stacionirana satnija ustaške željezničke vojnice, a zapovjednik je bio moj zet, poručnik Josip Keržan. Od njega sam dobio fotoaparat, pa sam od tada moga snimati.
Uskoro je proglašena mobilizacija 28. godišta. Vojska je u Stakleniku organizirala dogovor o polasku. Sl. 1 prikazuje taj skup. Vojnik na slici je Tvrtko Jukić, sin Luke Jukića, koji je u doba apsolutizma 1912. izvršio atentat na bana i kraljevskog povjerenika Slavka Cuvaja. Od ostalih prepoznajem samo razrednog kolegu Tomislava Kordića – prvi s lijeva u drugom redu. Ostalih se ne mogu sjetiti.
Slika 1. – Mobilizacija. Upute za odlazak na zborno mjesto u Garčin
Sutradan ujutro smo vlakom krenuli prema Sl. Brodu, gdje smo trebali presjesti na vlak za obližnji Garčin. Cilj je bio ojačati front prema nadolazećim Sovjetima. U Bos. Brodu, došlo je do snažnog napada zrakoplova na željezničku stanicu. Svi smo se razbježali i potražili skrovišta u ruševinama od ranijih napada. Napad je trajao vrlo dugo, a kada je prestao, nisam mogao više nikoga naći od mojih suputnika. Svi su se razbježali. Odlučio sam ne odazvati se na mobilizaciju, nego se pješice vratiti do nekih 35 km udaljene Lupljanice i priključiti se satniji ustaške željezničke vojnice koja je štitila željezničku stanicu. Zapovjednik satnije je bio poručnik Josip Keržan, muž moje sestre Marije koja je nedavno pobjegla iz Tuzle, u Doboju je našla zaručnika Josipa (Jozu) i tu su se vjenčali. Od tada je stalno bila s njime na položaju.
Primljen sam u jedinicu, dobio odoru i oružje, a u vojnu knjižicu mi je upisano da mi se uz vojnu službu odobrava dovršenje šestog razreda gimnazije, jer to je bio uvjet za upis u školu časničkih pripravnika. Od tada sam svaki dan biciklom i u odori odlazio u 10 km udaljenu derventsku gimnaziju. To je trajalo do kraja 1944. kada je satnija premještena u Visoko, a ja sam – uz pismeno odobrenje – ostao u Derventi i dalje u odori pohađao školu.
Na sl. 2 je nekoliko mojih školskih kolega snimljenih ispred gimnazije. Lijevo je Kibo Kondžić, u sredini Mišo Lečić bosanski Srbin, a desno kolega u domobranskoj odori, kojemu se ne sjećam imena. Iza njih je Jozo Jularić.
Slika 2. – Snimak razrednih kolega ispred derventske gimnazije
Na žalost, i fotografije i filmovi iz tog perioda su zbog stalnog sakrivanja i premještanja izgubljeni. Sačuvana je samo jedna iz Lupljanice. To je bila važna željeznička postaja, pa su je osim ustaške satnije branila i dva njemačka flaka od 75 mm. Zapovjednik te protuzrakolovne jedinice je bio pukovnik, ranjenik s istočnog fronta. Ovdje ga na sl. 3 vidimo s grupom mještana, jednim njemačkim i jednim hrvatskim vojnikom kojemu je bilo prezime Nikić. Bio mi je prijatelj i darovao mi je divan kromirani, duborezima ukrašeni pištolj Walter 7,65 sa sedefnim koricama.
Slika 3. – Snimak na željezničkoj postaji Lupljanica
Derventa – pripreme za polazak
Došao je i travanj 1945. g., majka mi je s troje djece u ožujku preko snijegom pokrivene Konjuh planine pobjegla iz Tuzle. Sada smo skupa trebali krenuti dalje. U deset sati je u kino dvorani održana akademija povodom obljetnice proglašenja NDH, a nakon toga pred crkvom skup radi dogovora o povlačenju iz Dervente. Na sl. 4 je prikazan dolazak na taj skup, a na sl. 5 velika grupa ljudi koja sluša što im se predlaže. Na sl. 6 se vidi zabrinutost čovjeka koji odlazi sa skupa.
Slika 4. – Dolazak na skup pred crkvom u Derventi
Slika 5. – Ispred crkve zabrinuti ljudi slušaju upute o povlačenju
Slika 6. – Zabrinut, polako odlazi sa skupa
Slika 7. – Moj kum Jozo Lastrić se oprašta s prijateljima koji su došli iz Sarajeva
U Derventu je stigla i satnija Josipa Keržana. Na sl. 8 je Pejo Ćorluka, zvani Naja, koji kao stariji vojnik nije bio u boračkom rasporedu, a na sl. 9 susjed iz Tuzle Bruno Gojo s mojom sestrom Marijom. Brunu sam snimio i na sl. 10 s dvije tuzlanke, kojima se ne sjećam imena.
Slika 8. i 9. – U Derventu je stigla i Jozina satnija; na slici lijevo je Pejo Ćorluka,
koji zbog starosti nije bio u boračkom sastavu nego je bio posilni poručnika Keržana,
a na desnoj slici tuzlanski susjed i prijatelj Bruno Gojo i moja sestra Marija
Slika 10. – Bruno s prijateljicama iz Tuzle
Slika 11. – U očekivanju pokreta, malo glazbe za zaborav
Slika 12. i 13. – Dva snimka za uspomenu
Slika 14. – Marija s tuzlankom Rankom Prskalo i njezinim mužem Ivanom
Slika 15. i 16. – Moja najmlađa sestra Ljilja, zbunjeno promatra sve oko sebe. Tada joj je bilo samo dvije godine, a majka ju je na rukama donijela iz Tuzle. Na rukama smo je nosili i sve do Zagreba. Na slici desno je Jozo s Ljiljom.
Slika 17. – Jozo s kolegama ispred Lastrića kuće, gdje smo se svi pripremali za polazak. Desno od njega je Jure Grubišić. Od 700 pripadnika bojne dospjelih u logor kod Maribora, preživio je samo Jure i još šest vojnika.
Put prema Zagrebu
Rano ujutro smo se oprostili s onima koji ostaju i pješice krenuli prema dvadesetak kilometara udaljenom Dubočcu. Preko Sl. Broda se više nije moglo. Stvari smo vukli na nekakvim kolicima. Stigli smo krajem dana. Uz obalu Save se tiskala ogromna masa svijeta. Prevozila je samo jedna skela i svi su čekali prijevoz preko rijeke. Prenoćili smo u jednoj obližnjoj staji. Ujutro je otac susreo jednog prijatelja, željezničara iz Hercegovine. Iznenađeno ga je pitao što on tu radi, kad ima dva sina u partizanima, a on mu tužno odgovori: „Ej moj Stipe! Dok sinovi dođu, komšije će mi skinuti glavu!”.
Slika 18. – Susret s Tuzlacima Girardijem (u kožnom kaputu) i njegovom suprugom.
Lijevo od njega je moja sestra Gina s koferom u kojemu su razne vrijednosti.
Lijevo je brat Tonćo. a iza kolica moja majka licem okrenutim prema naprijed.
Slika 19. – Put se nastavlja. Ovo je snimak putovanja.
Naprijed su moj otac (željezničar) i gosp. Girardi. Na kolicima su Gina i Ljilja.
Slika 20. – Kratak prekid putovanja.
Meni s lijeva su gospođa Girardi i moja majka, a s desna Gina i Girardijev sinčić.
Kolica su se uskoro raspala, pa smo stvari ostavili kod nekog seljaka koji ih je sačuvao i poslije rata smo ih dobili. Dalje smo Ljilju nosili na rukama, a od stvari samo onaj mali kofer. Još prije Novske cesta je već bila potpuno ispunjena vojskom, civilima, kamionima i kolima svih vrsta. Zrakoplovi su stalno napadali, pa smo mogli putovati samo pred večer, noću i rano jutrom.
Slika 21. – Trijebljenje ušiju
Jedno jutro su nas zrakoplovi iznenadili na cesti. U zbrci koja je nastala Gina je onaj koferčić ostavila na cesti i skupa s nama pobjegla tražeći zaklon. Tek smo uvečer shvatili da je kofer izgubljen. Ostali smo bez ičega i – nastavili dalje prema Zagrebu. Bili smo gladni, prljavi i puni ušiju, koje smo po danu, sklonjeni dalje od ceste, stalno čistili. Sl. 21. prikazuje tatu i mene kako iz odjeće trijebimo uši.
Zagreb – Škola časničkih pripravnika
Nijemci su u povlačenju jednim posebnim strojem onesposobili željezničku prugu sve do Dugog Sela i tek tu smo se ukrcali na teretni vlak i pred večer stigli u Zagreb. Tek sam mnogo godina kasnije shvatio koliko je to bila neuobičajeno dobra organizacija prijema izbjeglica. Dali su nam večeru i smjestili na spavanje u barakama i na čistoj posteljini. Dali su nam i odjeću za spavanje, a našu preuzeli na dezinsekciju i ujutro nam je vratili. Dobili smo doručak, bonove za hranu, te osigurali smještaj za one koji to nisu mogli sami osigurati – a sve to samo nekoliko dana prije potpunog raspada države.
Iduće nedjelje smo poslije mise pred katedralom sreli dr. Feliksa Niedzielskog, podžupana velike župe Usora i Soli i predsjednika Ustaške mladeži NDH, dobrog tatinog prijatelja iz Tuzle, a i mene je dobro poznavao i ponudio pomoć. Rekao sam mu da bih želio u školu časničkih pripravnika, ali da još nisam završio šesti razred. Imam svjedožbu od polugodišta. Obećao je da će to srediti – i već sam u ponedjeljak bio primljen u tu školu koja je bila smještena u zgradi sveučilišta.
Bio sam zadnji upisani pitomac prije propasti države.
Već nakon nekoliko dana počele su ubrzane pripreme za povlačenje. Imao sam fotoaparat i dečki su željeli da ih snimim prije polaska. ali mi je film bio pri kraju. Negdje su nabavili novi film, a ja sam im obećao dati slike „tamo gdje budemo”. Nikoga se od njih posebno ne sjećam, pa ne mogu ni reći tko je na kojoj slici.
Slika 22. i 23. – Na snimku lijevo sam ja onaj koji sjedi, a na snimku desno, u redu za objed,
ja sam u onaj što grize kruh.
Po odorama se vidi da pitomci dolaze ne samo iz različitih jedinica, nego i iz različitih rodova vojske. Tako onaj u tamnoj odori dolazi iz zrakoplovstva, a onaj (na sl. 25) što sjedi ispred njega iz PTS-a (Poglavnikov tjelesni sdrug), što se prepoznaje po krilastoj oznaci na desnoj strani prsa. Momci izgledaju vrlo veselo, a jedan je za snimanje u šali stavio i kacigu (sl.24).
Slika 24. i 25. – Snimci veselih pitomaca ispred zgrade.
Očekivali su da će uskoro moći nekomu poslati ove snimke
Slika 26. – Što li su razgovarali ovo dvoje na prozoru?
Slika 27. – Prije polaska, pred večer sam držao zadnju stražu pred ulazom u zgradu
Slika 28. – Zajednički snimak u spavaonici prije polaska
Jedna grupa sa stvarima u rukama, molila me za još jedan snimak (Sl.29). Nikada nisam uspio saznati je li itko od ovih preživio…
Slika 29. – Snimak na rastanku s nekima koji su upravo krenuli
Odobrenjem zapovjednika satnije ja se nisam morao povlačiti s jedinicom, nego sam krenuo s ocem. Majka s mojim mlađim bratom i dvije sestre, ostali su u Zagrebu.
Sutradan ujutro, 6. svibnja 1945., sam skupa s ocem, pun pouzdanja krenuo prema „svijetu slobode”. Prvi sam snimak snimio prije mosta na prilazu Celju (Sl 30). Ulazak u Celje je prvo, ali i vrlo rijetko događanje, koje mi je ostalo u sjećanju. Tek kad smo ušli, shvatili smo da su u gradu partizani. Upravo su razoružali jednu njemačku jedinicu, pa su skupljali oružje. Ja sam jedini bio u odori hrvatske vojske, dok je ostalih desetak iz naše grupice bilo u civilu. Sklonili smo se u jedno udubljenje između kuća. Na cesti je bilo puno oružja i ja sam uzeo najnoviju njemačku jurišnu pušku i belgijski pištolj sa 15 metaka. Bila je to ludost, ali ja se nisam imao namjeru predati. Srećom, uskoro je naišao veći motorizirani odred Crne legije, pa smo s njima izašli iz Celja.
Slika 30. – Ulazak u Celje
Slika 31. – Kolona putuje ne sumnjajući u ishod. Što li je s ovim drugim snimkom?
Na cesti prema Klagenfurtu, nešto prije odvajanja ceste za Dravograd otac i ja smo ušli u automobil u kojemu su bili Jozo i Marija. Na odvajanju je stajao časnik Crne legije i vikao da je Dravograd pao te da idemo u Klagenfurt. Nas je upozorio da nam je automobil preopterećen, pa da možemo ostati bez njega. Na tom dijelu puta sjedeći u automobilu snimio sam našu kolonu (sl. 31.) koja je zbog čestog objavljivanja u mnogim medijima na neki način postala simbolom bleiburške tragedije. Nešto kasnije smo s ceste skrenuli na jednu zaravan u neku rječicu. Odatle sam snimio povišenu cestu s koje smo skrenuli (sl. 32). Bila je to neka veća zaravan, što se vidi i na sl. 33, na kojoj se nalazila i prazna vojnička kuhinja. Tu smo se malo duže odmarali. Na sl. 34 Marija (druga s lijeva) s društvom na potoku pere rublje, dok sam se snimkom na sl. 35 oprostio od njih. U prvom planu je Marija s mužem.
Slika 32. – Snimak iz kola, nakon što smo skrenuli s ceste
Slika 33. – Kuhinja ne radi, kuhari gladni
Slika 34. – Pranje rublja
Slika 35. i 36. – Snimak lijevo: tu smo se otac i ja rastali od naših i dalje nastavili pješice,
a na snimku desno, ova djevojčica sa zanimanjem promatra moje poziranje.
Prema redoslijedu snimaka na filmu, nakon dolaska na Bleiburško polje, prvo sam nekomu dao aparat da mene snimi s onim najnovijim „šmajserom” (kasnije sam saznao da je to bila STG 44, prva u svijetu jurišna puška) koji sam pokupio u Celju (sl. 36). Šteta što je snimak potresen, pa se teško naziru detalji. Ipak se vide specifične konture tog čudnog „šmajsera” kao i da su mi noge umjesto u cipelama bile zamotane krpama. Naime, bio sam obukao nove cipele, pa sam ih uskoro morao skinuti. Kao dokument na ovoj slici je najvažnjiaja ova djevojsčica od deetak godina, koja se s drugom djecom igrala u blizini, pa je došla pogledati snimanje. Teško da je preživjela marš smrti do Maribora.
Iduće što mi je zaokupilo pažnju, bilo je pristizanje sve novih i novih grupa. Na sl. 37 se razabire da su to uglavnom civili bez oružja.
Slika 37.
S obzirom na neizvjesnost, uglavnom sam cio dan lutao okolo i slušao različite glasine. Jedino što je bilo sigurno, to je da nam Englezi tenkovima priječe prolazak na njihovu stranu. Tako lutajući napravio sam još dva snimka.
Slika 38. – Iznenada sam ugledao poznanika iz Tuzle Antu Štitića
Naime zapazio sam dolazak kamiona s mojim poznanikom satnikom Antom Štitićem iz Tuzle (sl. 38). Taj Anto Štitić je bio šef RAVSIGUR-a (Ravnatreljastva javne sigurnosti NDH). Koliko znadem ovo je uopće njegova jedina fotografija, a treba zapaziti da, dok su svi ulazili na Bleibušrško polje, kamion s Antom Štitićem je izlazio. On je tada uspio izbjeći zarobljavanje, a uskoro poslije rata je kod Dervente bio izgradio tajnu bazu. Tek nakon dvije godine OZN-a mu je preko jataka uspjela u bunker ubaciti eksplozivnu napravu, pa je tu poginuo.
U cilju psihološkog pritiska jedno vrijeme nas je u niskom lijetu nadlijetalo 12 engleskih Spitfaera pa nisam mogao ne pokušati to snimiti (sl. 39). Drago mi je što sam uspio. Oni su nas sigurno i snimali, a da su se te slike ikada pojavile u javnosti, ne bi bile moguće politikantske „prosudbe“ da je na Bleiburškom polju bilo samo tridesetak tisuća osoba. Velika je šteta što tada s prozora one zgrade koja se vidi iza kamiona nisam napravio snimak ogromne mase ljudi na Bleiburškom polju koje si i danas mogu u mislima jasno predstaviti. Ako na zagrebački trg stane (zgusnoto) tisuća, onda je moja procjena da je na mnogostruko većem Bleiburškom polju bilo 500 tisuća osoba koje su sjedile, ležale ili se slobodno kretale. U britanskom arhivima sigurno postoje profesionalno napravljene snimke iz zraka, ali podloj diplomaciji ne odgovara da to pokažu.
Slika 39. – Engleski zrakoplovi prijete
Nakon stalnih glasina, oko pola pet se odjednom među nama pajavio Jeep s tri partizana i jednom partizankom. Smijali su se, domahivali nam i vikali: „Drugovi, rat je gotov! Bacite oružje, idemo kući graditi porušenu zemlju!
Zatim se sjećam bijelih zastava, bacanja oružja i kretanja u jednom smjeru. Ja sam moje oružjje rastavio na dijelove i pobacao, poskidao oznake i odijelo prilagodio civilnom izgledu, dobro spremio školsku svjedožbu, a vojnu knjižicu pocijepao na sitne dijelove – pa s ocem krenuo u strašno nepoznato.
PS:
Pogledajmo i na portalu na hrvatskom i engleskom jeziku u 27 nastavaka objavljenu knjigu dipl. ing. Zvonimira Springera s istom temom, s potresnim dokumentima njegovog Križnog puta:
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.