POTRESNO SVJEDOČANSTVO KARDINALA STEPINCA- PISMO OKRUŽNOM SUDU U OSJEKU

POTRESNO SVJEDOČANSTVO KARDINALA STEPINACA – PISMO OKRUŽNOM SUDU U OSJEKU

(Prenosim ovdje iz Hrvatske Revije, Vol. 1 (37) Buenos Aires, ožujak 1960. pismo kardinala Stepinca Okružnom Sudu u Osjeku od 4 prosinca 1959., dakle 68 dana prije svoje smrti. Pismo je izišlo u londonskom nedjeljniku “The Tablet”, od 5 ožujka 1960. Pismo je prevedeno na hrvatski jezik a ja ću ga u cijelosti ovdje iznijeti za hrvatsko općinstvo u vrijeme predizbornih parlamentarnih izbura za rujan 2016. godine. To činim zato da današnja hrvatska mladež i hrvatski narod vide tko je nasljednik sistema koji je nedužno optužio i na tešku robiju osudio hrvatskog Metropolitu Nadbiskupa dra. Alojziju Stepinca u listopdau 1946. godine, i tko danas slijedi i zastupa tu kriminalnu ideologiju prošlog kriminalnog jugoslavenskog sistema. Državotvorni Hrvati znaju da je SDP nastavak i sljedbenik jugoslavenskog kriminalnog i zločinačkog sistema, ali mnogi nedržavotvornih Hrvati to ne znaju i u tom neznanju svoje hrvatske poštene i demokratskim putem glasove daju predstavnicima SDP-a da ovi i dalje i nadalje nastave sprovoditi rušilačku politiku propalog YU system nad hrvatskim narodom. Mile Boban,Otporaš.)

POTRESNO SVEDOČANSTVO KARDINALA STEPINCA – PISMO OKRUŽNOM SUDU U OSIJEKU

U vezi sudske par nice u Osjeku – vidi str. 124 – , (što ću poslije ovog paragrafa iznijeti, mo) pozvan je kao svjedok Kardinal Stepinac, i On je sudu uputio pismo den 4.XII.1959., dakle 68 dnana prije svoje smrti u kojem je dao potresno svjedočanstvo o svojim patnjama, ali još jedno i o svojoj svetačkoj veličini.

Ovom je pismu svjetka štampa dala veliki publicitet. Mi ga ovdje donosimo u prijevodu s engleskog, prema londonskom nedjeljniku “The Tablet, od 5 ožujka ov.g.

(Prenosim sa stranive 124, mo.)

“HRVATSKI RODOLJUBI PRED SUDOM U OSIJEKU I ZAGREBU

“Pred Okružnim sudom u Osijeku održano je sudjenje devetorici profesora i djaka bogoslovnog sjemeništa u Djakovu. Proces je počeo 28. siječnja i trajao do 8. veljače ove godine, kada su izrečene ove osude: duhovnik i nastavnik bogoslovne škole Ćiril Kos osudjen je na 7 godina strong zatvora, prefekt Ivan Kopić na 6 godina, svršeni bogoslov Ivan Gašo na 6, bogoslovi Ivan Mršo na 4, Ante Bajić na 2 i pol, Zvonko Petrović na 4, Boško Radilović na 3 i Petar Šokčević na 2 i pol godine strong zatvora. Komunisti su ih optužili zbog “širenja šovinizma i pozivanja na otvorenu borbu protiv današnjeg državnog pored.” Tužitelji nisu mogli iznijeti protiv optuženih nikakovih stvarnih dokaza.

Optužba se zasnivala na tome, da su “okrivljenici” slušali radio Madrid, (Za današnje čitatelj radio Madrid je bio Hrvatski Radio kojeg je uređivao i bio glavnim i odgovornim urednikom prof. Pava Tijan. Svakog puta radio prijenos na hrvatskom jeziku počimao je i završavao svoj program sa hrvatskom Himnom: Lijepa Naša Domovino…mo.Otporaš.) da nisu sudjelovali na izborima, da su kod sebe čuvali knjige izišle za vrijeme NDH, čak i jednu, na kojoj je pisalo “Ja sam Hrvat”, i slično. Profesori Kos i Kopi su “krivi”, što po učionicama sjemeništa nisu postavljene slike “državnih rukovodioca” i da su njihova predavanja bila na zasadama protivnim komunizmu. Za ovaj je process bio kao svjedok pozvan i Kardinalč Stepinac, koji je Sudu uputio posebno pismo”.

PISMO POČIMA:

Organu (ustanova ili oblast, mo.) državne vlasti, koja je me imala prešlušati u vezi s pozivom, koji mi je uputio Okružni sud u Osijeku:

Primio sam poziv Okružnog suda u pogledu preslušavanja u vezi s Ćirilom Kosom i drugima…Imam čast odgovoriti na poziv, da se ne mogu odazvati, premda sam se 1953. odazvao pozivu, koji mi je upravio isti organ državne vlasti u cilju ispitivanja sadržaja omotnice, koja mi je bila poslana izravno iz Vatikana. Ovo pišem, da se ne bi reklo, da izazivljem sukob ili pokazujem nepoštovanje.

Razlozi, radi kojih se ne mogu odazvati jesu:

1. Prema izvještajima, koje sam imao već dulje vremena, UDBA je otkrila više mojih pisama u različnim krajevima zemlje, tako na pr. pisma, koja su nadjena prigodom premetačine u djakovačkom sjemeništu, u kojem je Ćiril Kos bio duhovnik. U ovim pismima nalazili su se odgovori svećenicima, koji su mi poslali čestitke i dobre želje. Ako se može dokazati, da sam ikoje od tih pisama ja pisao i da, prema tome, nijesu kopije, ja ih ne bih zanijekao, jer sam ih napisao u svojstvu zakonitog starješine bilo kojem svećeniku moje biskupije ili kojoj drugoj duhovnoj osobi ili prijatelju, da ih utješim i ohrabrim.

Ako radi toga moram umrijeti, onda sam spreman, budući da se ne smatram krivim, da sam i u najmanjoj mjeri učinio koji prekršaj radio onvih pisama.

2.Drugi razlog, radio kojeg se ne mogu odazvati pozivu je ovaj:

Ja sam bio osudjen po vrhovnom narodnom sudu Narodne Repubilke Hrvatske 11 listopada 1946. na šesnaest godina robije, najprije u zatvoru u lepoglavi i onda u mojem sadašnjem zatočenju u Krašiću. (Kad smo kod imena “Narodne Republike Hrvatske”, neka mi bude dozvolje ovdje navesti jedan slučajni razgovor s jednim odvjetnikom u Parizu, Marokancem po imenu Muhamed Mesika. U razgovoru on mene upita da koje sam ja narodnosti.Rekao sam mu da sam Hrvat, našto on meni odmah: Vi Hrvati i Srbi ne možetu skupa ni zajedno.Za sigurno je poznavao nategnutosti izmeđ nas Hrvata i Srba. U razgovoru smo se dotakli i Stepinca. Koliko god ja nastojim gosp. Mesiki dokazati da su Beograd i Srbi krivi za taj nepravedni sud protiv Njehove Uzoritosti Kardinala Stepinca, još više gosp. mesika meni želi dokazati da tu Srbi nisu ništa krivi,jer niti su ga oni,tj.Srbi okrivili,tužili,hapsili ni sudili. Hapsili ga Hrvati u glavnom gradu Hrvatske zagrebu, tužili ga Hrvati,suduli ga i osudili ga Hrvati,i tako će to ostati u povijesti zapisano da su Hrvati krivi za sudbinu Stepinca a neSrbi.Tako je meni prije pola stoljeća govorio odvjetnik Marokanac Muhamed Mesika.Tako je o tome stranac mislio. A mi Hrvati? Neka svaki čitatelj za sebe odgovori.Mo.Mile Boban,Otporaš.) Ta osuda bila je pravno ubojstvo nedužna čovjeka. Tako je to protumačio cio civilizirani svijet. To su priznali i neki vodje Federativne Narodne republic Jugoslavije na sastanku s profesorom meštrovićem u Sjedinjenim Državama. Sve to priopćio mi je usmeno professor Meštrović, kada me je posjetio ove godine u Krašiću. On zna njihova imena.

Poljedica osude, nad kojom se je sablaznio sav svijet, jest ta, da je moj život kroz trinaest godina, koje sam sproveo što u zatvoru a što u zatočenju, na rubu groba. Naši i strani liječnici učinili su sve, što su mogli, da produže moj život, ali mi ga nisu mogli povratiti. Do danas izvadili su iz mene trideset i četiri litre krvi, i još nije dosta. Oni su me moral operirati na obje noge, da me spase od smrti, koja mi je prijetila od tromboze.

Rezultat tih operacija jest, da sam praktično invalid, jer hodam po kući sa štapom i jedva vučem svoje noge. Osim toga, posljednjih pet godina bolujem od prostatne žlijezde i, usprkos svim lijekovima, koje često uzimljem, rijetko sam kada bez boli.

Ne spominjem smrtnu bolest, koja me je snašla prije dvije godine, kada su novinari javili, da sam u smrtnoj opasnosti. Ne spominjem ovdje mnogih drugih bolesti, od kojih trpim, kao na pr. plućni katar. Od njega već godinama trpim. Kada je dr. Šercer zatražio, da mi se dopusti ići na more, molba je bila odbijena.

Ozbiljno stanje mojeg zdravlja bolje je poznati krašićkom župniku i časnim sestrama, koje često provedu čitave dane uz moj brevet, da mi pomognu. Često ni Mise ne služim, čak ni nedjeljom, radi svojih boli. Svaki dan provedem više sati na kanapeju, s natečenom nogom podignutom, da tako olakšam kolanje krvi.

Znam da ćete reći: Zar vas ne vidi naša strata, kad šećete župskim dvorištem, kada idjete u crkvu, kada razgovarate s djecom, i t. d.?

Istina je, da idjem u crkvu, kada mogu (ali često ne mogu), da zadovoljim svojoj dužnosti barem na taj način, i da oslovim narod riječima pouke i utjehe i da pomognem krašićkom župniku. Nijednom svećeniku iz susjednih sela nije dopušteno, da mi pomognu, kako je to bio običaj prijašnjih godina.

Ja idjem u šetnju i u craven bašču ili, bolje reći, vučem se upirući se o štap, kako samo mogu, da udišem malo svježeg zraka po liječnikovoj preporuci i da se, koliko mogu, provježbam. Rekao sam liječnicima, da mi je nemoguće ići na šetnju (već godinu dana nisam se šetao) ne zato, jer bi mi to bilo izričito zabranjeno, nego radio držanja straže, koja me svuda slijedi.

Ako se borim protiv ideologije partije zato, jer sam uvjeren, da je pose pogriješna, (Treba ovu Kardinala Stepinca izreku staviti pod nos i pred oči Mesiću, Josipoviću, Milanoviću i svim njihovim DERNEKAŠIMA i hrvatskim antifašistima koji još usvijek slave partiju, njhova tita,nose titine badgeove/oznake kao Milan Bandić i njegovu i njhovu Jugoslaviju,mo.Otporaš.) znači li to, da se borim protiv države?

Ako je zakonski dopušteno jugoslavenskoj komunističkoj partiji progoniti katoličku Crkvu ognjem i mačem već petnaest godina, otkidajući ljude od Crave, sprečavajući krštenje djece, kršćanski nauk mladeži i sklamanje crkvenih brakova; ako je jugoslavenskoj komunističkoj partiji dopušteno uništavati katoličke zavode i škole, (pitajte to Milanovića i njegova bivšeg ministra prosvijete Željka Jovanovića i do bit ćete odgovor, mo.) tiskare, novine i njihovu imovinu i postaviti bezbrojne zabrane, kako se tko usudi optuživati me kao zločinca zato, što dižem glas protest u obranu katoličkih svetinja?

Jesam li se, možda, ogriješio o povelju ljudskih prava Ujedinjenih Naroda, ili to, naprotiv, čine drugi, jer imao ih, koji poslije tolikih krvavih nepravda i mnogih zabrana žele me sutra mučiti drugim istragama u pogledu stvari, radi kojih neću nikada priznati, da sam kriv?

Zar nije za vas dosta, da su neki od vaših vodja otvoreno priznali profesoru Meštroviću, da nije bilo dokaza, koji bi poslužili, da se započne parnica protiv mene i da je, uza sve to, održana parnica, koja je imala za poljedicu, da me je dovela do smrti, kako sam to gore opisao?

Zato vam kažem, da sam ja čovjek, koji ima već obje noge u grobu i da se već u nj spuštam. Budući da sam ozbiljno bolestan ne mogu se odazvati vašem pozivu. Ako ipak dodje do pokušaja, da upotrijebite silu i mučite me s pitanjima, bilo na mom bolesničkom krevetu, bilo dok teškom mukom šećem po crkvenoj bašči, ja od sada uskraćujem svaki odgovor. Osim toga, otklanjam svaku odgovornost za javni škandal, koji će uslijediti radi toga i koji će svjetske novine razglasiti, kada se sazna, da je učinjen napadaj na polumrtva čovjeka.

Ako organi državne vlasti drže,, da previše sporo umirem, neka narede moju fizičku likvidaciju, kao što su naredili moju pravnu likvidaciju prije četrnaest godina.

Sv. Ciprijan dao je dvadest i pet zlatnika svojem krvniku, koji mu je imao odsjeći glavu. Ja mogu samo moliti za osobu, koja će imati eventualno da me smakne, moleći Gospodina, da mu oprosti u vječnosti, i za milost da ja u miru umrem.

Nemojte mi zamjeriti, što sam izazvan govorio o vašem neljudskom postupanju prema meni kroz ove duge godine, (Sto posto sam siruran da odvjetnik Marokanac Muhamed Mesika nije uopće znao za ovo pismo Kardinala Stepinca,ali je znao meni reći da su Hrvati krivi za sudbinu Kardinala Stepinca. Pročitati i do temelja proštudirati ovo pismo Blažinog Kardinala Alojzije Stepinca je dokaz da su mu najviše Hrvati za ovo krvi. Ja bih na sve ovo nadodao da je kriv odraz onog političkog  vremena. Hrvati su bili zbunjeni, plivali su između istine, laži i neistine.I kao u svakim drugim i sličnim prilikama ljudi se olako opredijele za liniju lakišeg OTPORA.To je razumljivo. Zato uvijek treba razumijeti obe strane, i one iz bojnih i one iz brigada, jer i jedni i drugi su iz najvećih idela padali i ginuli za isti komad zemlje, a taj komad zemlje je HRVATSKA, mo.Otporaš.) su i Rimljani rekli: Sunt certi dengue fines (Sve ima svoje granice).

Moji tamničari neka i nadalje budno paze na mene prema vašim uputama, da mi tako čine što više neugodnosti, ali ja znam, što je moja dužnost. Milošću Božijom izvršit ću je do kraja – bez i najmanje mržnje, bez ikakve osvete prema ikome, ali u isto vrijeme i bez ikakva straha od bilo koga.

Krašić, 4 prosinca 1959.

ALOJZIJE Kard. STEPINAC

Biskup Zagrebački.

 

(Osobno me je ovo pismo nadahnulo i ohrabrilo. Ovo pismo će ohrabriti svakog Hrvata i omekšati srca onim Hrvatima koji još u sebi nose mržnju prema bratu Hrvatu. Vrijeme je da se otrijeznimo i otresemo svake mržnje bilo prema come, a u prvom redu prema Hrvatima. Neka nam odvjetnik Marokanac Muhamed Mesika bude primmer da stranci – oni koji hoće i oni koji žele, a ima i takovih – čitaju i prate sudbine drugih naroda. On je Hrvate okaraktizirao da su sam Hrvati krivi za sudbinu Hrvata i hrvatske. Na nama je svima danas dužnost da to promjenimo, a to samo možemo mi, MI HRVATI. Mile Boban, Otporaš.