Posttuđmanovski režim dosegnuo je protunarodni maksimum, piše Nenad Piskač
Hrvati danas nisu nezadovoljni nekim segmentom vlasti, oni su nezadovoljni kompletnim režimom u koji su uvaljeni mimo svoje volje.
Do koje mjere će hrvatska država tolerirati, financirati i podupirati porast lijevoga ekstremizma i četništva, poražavajuću stopu demografskoga sloma i gospodarskoga zaostajanja? Odgovor na goruća pitanja daje nam nacionalna povijest proteklih sto krvavih godina. Sve do pojave nekoga novoga Tuđmana. Dotad ćemo se iseljavati, plaćati najveće kamate, grcati u blokadama, jer Hrvat u Hrvatskoj najpoželjnija je lovina odnarođenoga režima. Režima? Da – načina vladanja.
Najgori oblik nasilja – postizborna izdaja
Postavlja se pitanje kakav je ovo režim pod kojim stenjemo ili se iseljavamo kud koji mili moji? To je režim u kojemu su Pupovčeve Novosti režimski list. Da nije režimski, s postojećom uređivačkom politikom već bi propao. To je režim koji se taktikom korak po korak na svim razinama pretvarao u hrvatsku negaciju. To je režim koji je iskoristio jedne sasvim obične izbore godine 2000. kao prigodu za nastavak jugoslavenske revolucije koja teče – pa je u tom smislu preokrenuo povijesne nadnevke i politički sustav, te oživio sve „aveti prošlosti“ nastale u monarhističkoj i komunističkoj Jugoslaviji. Cilj mu je u prvoj fazi sklepati nekakvu Jugu, a onda u njoj uspostaviti velikosrpski režim s prividom demokracije. Dakle, bit će posla za novi naraštaj hrvatskih branitelja u Drugom domovinskom ratu. Na uspostavljeni režim u Hrvatskoj računa i četnik Vučić. Zato, jer zna kakav je režim uspostavljen u nas, kaže da ne će dopustiti novu Oluju. Da je u hrvatskoj uspostavljen hrvatski režim ostao bi Vučić običnim preplašenim zecom, nosačem piva starijim četničkim vojvodama.
Tek kad se spoznaju namjere, može se shvatiti režim. Režim pod kojim se Hrvati iseljavaju, a poražene snage u Domovinskom ratu otvoreno prijete uglednijim Hrvatima, ljudima koji se nisu odrekli zdrave pameti i osobama koje ne podupiru nametnute dezintegracijske ciljeve. Takav režim može se osloniti jedino na proizvodnju pristanka i na različite oblike nasilja, kako bi se otvorio put „integralnom jugoslavenstvu“ i zatvorio put integralnom hrvatstvu. On to i čini. Jedan od najgorih oblika nasilja jest postizborna izdaja. Ona narod „ubija u pojam“. Režim se izdajama koristi već skoro dva desetljeća ugrožavajući sve ono što je u Tuđmanovu desetljeću izboreno komunističkom i velikosrpskom režimu usprkos.
Režim pun karijerista bez boje, okusa i mirisa
Režim se uz pomoć režimskih medija, kao što su režimske Novosti, obračunava s nerežimskim Hrvatima koji slobodno misle, a osobito s onima koji raskrinkavaju mitove na kojima su počivale dosadašnje Jugoslavije. Istodobno režim privilegira razgraditelje hrvatskoga identiteta i njihove predstave za javnost. Režim se još nada nekoj budućoj Jugi (u bilo kom obliku). Režim, međutim, ne želi otvoreno reći da je protuhrvatski, stoga mu treba skinuti krinku s lica. Ovaj režim o kojemu je riječ, doduše, vlada i kad je prividno u oporbi. Stoga otvoreno laže. Proizvodi podjele. Manipulira javnošću. Navodi na sporedne kolosijeke i slijepe ulice. I sve lošije skriva svoje ciljeve. A oni su za demokratsku i katoličku većinu „opasne namjere“ (I. Račana).
Taj režim je u službi „viših interesa“ za koje narod nikad nije glasovao. Izvrsno je prilagodio politički sustav, izborni sustav, državni aparat i pravila igre u svoju korist. On je pun karijerista bez boje, okusa i mirisa, bez erosa za hrvatski interes. On vlada narodom. On mu ne služi, već narod služi njemu. On nas tjera na civilizacijski blud, da komemoriramo ubojice, a njihove žrtve držimo pod zemljom.
Taj je režim proistekao iz logike – evo vam država, ali svu moć u njoj zadržat ćemo mi, režimlije. I upotrijebit ćemo moć (proisteklu iz komunističkoga režima), za obnovu porušene države. Jugoslavije, dakako. Jugoslavenski režim (u bilo kom obliku) bolji je od prohrvatskoga, jer se u njemu režimlija može rasprostrijeti po „vascelom regionu“. Režim s kojim smo suočeni uzeo je od Zapada ono što nije trebalo uzeti, a ono što je vrijedno uspio je blokirati. Od Istoka višestranački jednoumno prihvatio je politički bizantinizam i kreativnu laž. Hrvatima je nametnuo hrvatsko-srpsku koaliciju uz čiju pomoć trajno veže Hrvatsku za „dušu i mozak“ Beograda, dok se istodobno pravi da je „proeuropski“.
Režim se okomio i na biološku supstancu
Režim je svakako višestranački, međutim, o bitnom sve stranke misle i djeluju isto, stoga je on jednouman, rečenica se u pojedinim frakcijama režima razlikuje samo u rasporedu interpunkcija. Ono što se narodu ne usudi napraviti „socijaldemokratska“ režimska sastavnica, to će sigurno u idućem mandatu provesti „demokršćanska“. I obrnuto. U prvom slučaju režim u socijaldemokratskom celofanu šalje interventnu policiju na prosvjednike u crkvu (katoličku, dakako), drugi put režim u demokršćanskom celofanu (dok na mala vrata uvodi rodnu ideologiju) šalje interventnu policiju u kazalište (hrvatsko i narodno, dakako), kako bi uspostavila kulturu smrti iznad kulture života! Treba li reći da su u oba slučaja, u Zagrebu i Splitu, žrtve intervencije pobjednici u Domovinskom ratu? Stoga možemo govoriti o nakaznom režimu s dva tijela i jednom glavom.
K tomu, ne samo da se ne drži osnovnih načela ponašanja, režim ne sluša mišljenje naroda. On stvara podobno kolektivno mišljenje koje, naravno, ide njemu u korist i narodu na štetu. Mišljenje oblikuje uz pomoć režimskoga medijskog aparata rasprostrtoga od HRT-a preko Novosti do N1. Prema tome, riječ je o stvaralački nadahnutom režimu, koji se žilavo prilagođava potrebama režimlija. U našem režimu potrebe režimlija iznad su nacionalnih interesa i nepostojećega društvenoga konsenzusa o temeljnim vrjednotama.
Taj monstrum uspio je, sektor po sektor, blokirati Hrvatsku, kako se sad čini, za cijelo razdoblje 21. stoljeća. Vuče dugoročne poteze iseljavanja, zaduživanja i gaženja hrvatskoga dostojanstva. Tako da, sve i da dođe do promjene režima, novi režim nema odakle početi – u vojnoj terminologiji to se naziva „spaljena zemlja“.
Režim se na kraju okomio i na biološku supstancu. Za njegove ciljeve previše je Hrvata u Hrvatskoj. Zato im je onemogućio domovinski opstanak, a omogućio „slobodno tržite radne snage“, odnosno iseljavanje, što je puno humanije od Hude jame, ali ima iste posljedice za budućnost države i nacije. Režim potiče iseljavanje. Njemu ne trebaju Hrvati. Njemu trebaju „porezni obveznici“ bez identiteta. I novi porezi, kao što je porez na nekretnine. Jer režim više ne može vidjeti Hrvata ni s gaćama na štapu. Hrvat pod sadašnjim režimom može biti Hrvatom samo u svoja četiri zida dok mu i njih ne otmu. Kako mu je u Hrvatskoj, tako mu je (i još gore) u Bosni i Hercegovini, jer protunarodni režimi povezane su spojene posude „na ovim prostorima“. Pupovac, primjerice, u Beogradu prima naloge koje treba provesti u Zagrebu.
Titoistički državni poredak i način vladanja
Režim više pozornosti i žara posvećuje obračunu s pojedincima koji su prošli stranačke i druge (izborne) pročistače, odnosno filtar negativne selekcije prorežimskih podrežima, negoli obrani i promicanju općega dobra i temeljnih vrjednota. Njega nije moguće, kao što to nije bilo moguće ni s Partijom, promijeniti iznutra. Ima uvježbani sustav „općenarodne obrane i društvene samozaštite“. Zato stručnjaci za ONO i DSZ visoko kotiraju. Režim sustav obrane i samozaštite neprestano usavršava, ničim se drugim ozbiljno i ne bavi, dok trpeći narod pokušava preživjeti i ostati „svoj na svome“. Ako se i sastanu dva-tri slobodna, još nepokorena misleća Hrvata, među njih je već ubačen najmanje jedan režimlija. Spavač režima koji će isprva prikupljati informacije potrebne režimskom nadzoru, a onda kad režim procijeni, aktivirat će režimliju na zadatku rušenja nerežimlija.
Režim je režim. Dolazi od francuske riječi régime – vladati. On je i državni poredak i način vladanja. Kad je istodobno državni poredak i način vladanja u rukama režimlija, onda je valjda posrijedi apsolutni ili apsolutistički režim. Bez sustava režimlija režim se ne može održati. U tom pogledu SDB (udba) je sustav režimlija u totalitarnom jugokomunističkom režimu dovela do savršenstva. Stoga je to iskustvo, teoriju i praksu preuzeo i aktualni posttuđmanovski režim. Pola naroda sveo je na „porezne obveznike“ bez identiteta, druga ga polovica o državnom trošku nadzire. Kad pola naroda pod čizmom režima ode van, ostat će samo režimlije (skoro sam napisao udba) s administracijom zaduženom za „povlačenje sredstava“ iz EU, ali i prostor „spaljene zemlje“ pogodan za nova „prisajedinjenja“.
Na vrhu režima sa širokom bazom režimlija više nije doživotni Tito, iako je unutar režima jači negoli dok je bio živ. Maršal se danas izbornim režimom smjenjuje. Ali samo zato kako bi na vrh režima umjesto potrošenoga modela došao ušminkaniji Tito. Titeki se izmjenjuju, no, politika režima ostaje konstantom. Što je režimlija na višem položaju to mu je politika usklađenija s jugoslavenskim maršalatom.
Najteže je trpjeti protunarodne režime
Ali, režim je i točno određen red svakodnevnoga života, rada, odmora, prehrane, medijskih obmana, iseljavanja, useljavanja, izdaja, poticaja, koaliranja… On je i sustav pravila (gotovo uvijek protuustavnih) potreban da bi se dosegnuo (protuustavni) cilj. Režimlija je pak pristaša režima, suradnik režima, i u protunarodnom režimu ima isto značenje kao i politički prevrtljivac. Primjerice, četnik je pristaša velikosrpskog režima, ali dok se ne steknu uvjeti on je za naš režim povlaštena „nacionalna manjina“. Komunist je pristaša komunističkoga režima, ali dok se ne steknu uvjeti on je napredni „socijaldemokrat“. Anarhist je pristaša anarhije, ali za naš režim on je izraz „umjetničke slobode“. I tako dalje, sve do toga da najviši politički „demokršćanin“ u državi uvodi protukršćansku rodnu ideologiju. U nas, istodobno, režim proizvodi pristanak na to da četnici i komunisti ne postoje, a upitno je jesu li ikad i postojali, budući da su se proglasili „antifašistima“ za Tita i Jugu – spremni.
Mi smo svi pod nekim režimom. Od nekih oblika režima nemoguće je pobjeći. Od svih najteže je trpjeti protunarodne režime, od kojih je najkrvaviji bio jugoslavenski. U dužini trpljenja protunarodnih režima Hrvati su svjetski prvaci. U proteklih sto godina možda desetak do petnaest godinica nismo bili pod nekim od protunarodnih režima, računajući tu i bronhi Banovinu Hrvatsku. I još nam ga nije dosta. Osobno mi se čini kako je puno lakše nositi se sa ženinim režimom usisavanja, ili liječničkim režimom „konzervativne terapije“, negoli s odnarođenim projugoslavenskim.
Interventna policija na Pantovčaku?
A ovo pišem zbog prigovora savjesti i zdrave pameti, da i sam ne postanem pristaša svakoga, pa i svakojakoga režima, što i čitateljima – zatečenima i zatočenima postojećim režimom – želim. Od kud, dakle, početi? Možda odavde – režimliji reći u svakoj prigodi i na svakom mjestu u zgodno i nezgodno vrijeme, da je zgoljni režimlija; nevaljalom režimu reći javno na trgovima i ulicama, da sjaše s grbače; režimskim medijima da su sluge režima kao što su Novosti sluga, poluga i batina postojećega vladanja. Novosti su najbolji iscjedak protunarodnoga režima na narodnoj sisi. Za početak dosta. No, istodobno iza ugla treba smisliti i domisliti neki bolji način vladanja od protunarodnoga, da se promjena lošega režima, koja će se dogoditi više opstanka radi negoli građanske odgovornosti, ne bi dogodila samo zbog promjene („kao takve“).
U tom pogledu pozdravljam nedavno imenovanje tri nova posebna savjetnika Predsjednice Republike: Dr. Anđelko Akrap savjetnik je za demografsku obnovu, Nenad Bakić za digitalnu transformaciju i STEM, Branko Lustig za pitanja holokausta. Ova imenovanja u izravnoj su oporbi posttuđmanovskom režimu, koji je proizveo demografski slom, tehnološko zaostajanje i cirkusiranje s komemoracijama žrtava totalitarnih režima 20. stoljeća. Ne sumnjam kako je i režim registrirao činjenicu da je Predsjednica Republike ovim imenovanjima poslala režimlijama jasnu poruku.
Nadam se da režim zbog toga ne će poslati interventnu policiju i na Pantovčak. Ali da ima hrabrosti on bi to učinio i taj čin bio bi konzekventan njegovoj logici: Interveniraj u crkvu – utočište Hrvata, interveniraj u kazalište – kulturu kao hrvatski identitet, pa onda i na Pantovčak na kojemu je jedina osoba izravno izabrana od naroda, neovisna o režimu s najvećom težinom demokratskoga legitimiteta.
Tuđman kao orijentir
Prigodom proglašenja prvoga Ustava Republike Hrvatske u svom govoru predsjednik Franjo Tuđman je 22. prosinca 1990. naglasio: „Politika mora biti javno dobro i opća stvar, a ne sila i otimačina. Privilegije i protekcije, mito i korupciju – što je postalo ‘običajnim pravom’ u svim komunističkim državama – moramo iskorjenjivati nemilosrdno kao patološke i kriminalne oblike društvenoga ponašanja. Građani i državljani Hrvatske živjeli su desetljećima, pa i stoljećima, u zajedništvu s tuđinskim državama, pa stoga i s njihovim pravdama i nepravdama na vlastitoj grbači. Te su ih prilike navikle da se prema svim ustanovama države, svake vlasti i uprave odnose apriorno negativno – kritički pa i nihilistički.
Polazeći od te spoznaje valja znati da će promjena opće političke kulture i ponašanja ljudi spram vlasti zavisiti od načina vladanja, ali i od promjene duhovnog mentaliteta spram vlasti svoje, vlastite države. Sa svoje strane, kao predsjednik svih građana Hrvatske, a i u ime stranke na vlasti, ja se svečano obvezujem da ćemo sve slučajeve izvanustavnog i izvanzakonskog ponašanja u državnoj upravi najoštrije kažnjavati i žigosati“.
Ovaj povijesni podsjetnik odnosi se i na režim uspostavljen 3. siječnja 2000. Osobito u dijelu koji se odnosi na „sve slučajeve izvanustavnog i izvanzakonskog ponašanja“, gdje režim provodi selektivnu pravdu. To jest nepravdu s jedne strane, a s druge režimlijama dopušta „privilegije i protekcije, mito i korupciju“. Takav režim mora pasti, jer veli Tuđman kako promjena opće političke kulture i ponašanja ljudi spram vlasti zavisi od načina vladanja. Način vladanja – régime – nema namjeru sam sići ni s grbače, a još manje sa sise. Promjena režima mora postati politički cilj. Stranke koje su uspostavile nakaradni režim, gotovo sigurno ga ne će mijenjati. Možda će ga ušminkati, ali bez dubinske promjene.
Hrvati danas nisu nezadovoljni nekim segmentom vlasti, oni su nezadovoljni kompletnim režimom u koji su uvaljeni mimo svoje volje. Mjerodavna istraživanja govore kako nemaju povjerenja u stranke i državne ustanove, osim u Hrvatsku vojsku. Nezadovoljni su načinom vladanja koji ih dezintegrira na sve moguće načine (od jezika do „pendreka“, od sustavnoga osiromašivanja do biološkoga nestanka). Načini su preuzeti iz proteklih protunarodnih režima, velikosrpskog i komunističkog. Dodatno su usavršeni i prilagođeni okolnostima Jugoslavije koja nestaje i istodobno nastaje.
Nenad Piskač
Napomena: Ovaj tekst posvećujem bratu Miri, tuđmanovcu, stožernom naredniku Hrvatske vojske (Zagreb, 3. veljače 1969. – Osijek, 27. travnja 2017.) i njegovim kćerima Mateji i Luciji.
Komentari
Nenad Piskač je pisao, kako sam ja shvatio, alegorički, o svom kaosu, o gužvi u prometu, “kud god kreneš nema prolaza”, o neizvjesnostima na sve strane, što je refleksija političke situacije. Ja sam na tekst stavio psihodeličnu ilustraciju prometne gužve.
Pitanje Agrokora nije značajno samo po situaciji u kojoj se našao, nego i pitanje što je to Agrokor, kako je nastao, kako je rastao i kako su se prema njemu ponašale vlasti kroz sve godine njegova postojanja.
Agrokor sa svim svojim krakovima, nije ništa drugo nego gospodarska sekcija one udbine nelustrirane hobotnice koja je grabila vlast, političku masovnom infiltracijom u dvje stranke a gospodarsku pretvorbom i privatizacijom: Politika, bankarstvo i gospodarstvo pod kontrolom iste nemani.
Stari Todorić i stari Josipović drmali u CK SKH za vrijeme Jugoslavije a mlad Todrići i mladi Josipović drmali gospodarstvom i politikom u RH.
Sada ta hobotnica, u ovom slučaju Agrokor, odlučuje direktno sa 40 tisuća zaposlenih, indirektno sa 150 tisuća raznih dobavljača i opskrbiljivača, ali u zajednici s drugima, sa cijelom Hrvatskom. Jednako tako, na političkoj sceni hrvatskom sudbinom odlučuje režim, a režim nije samo vladajuća stranka, nego svi zajedno, i vlada i opozicija, koji se od izbora do izbora smjenjuju. Razlika između HDZ-a i SDP-a u odnosu na Akgrokor je jedino u tome što se trenutno na vlasti nalazi HDZ a SDP u opozicji.
To je jako dobro objasnio baš Nenad Piskač kad je u tekstu (http://projektvelebit.com/posttudmanovski-rezim…/…) izjavio “Hrvati danas nisu nezadovoljni nekim segmentom vlasti, oni su nezadovoljni kompletnim režimom u koji su uvaljeni mimo svoje volje.” A režim je i vlada i opozicija i Agrokor i HNB i sudstvo i moćnici u svim granama života u Hrvatskoj. Treba ih poznavati ponaosob ali ih isto tako treba vidjeti kao krakove iste hobotnice. Inače smo u poziciji gdje ne vidimo šume od stabala.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.